PRVI POČETCI U
ITALIJI
Nakon
krvavog hrvatskog proljeća i tragedije
kod Bleiburga (svibanj 1945.), kada smo doživjeli najveći slom u našoj
narodnoj poviesti, prisilieno napustivši našu dragu domovinu Hrvatsku našli smo
se na stranim cestama i krenusmo na put
emigracije. Naš rastanak s rodnom grudom bio je neprebolan. Strašne viesti o
mučenju hrvatske mladeži po Alpskim
klisurama ubijale su u nama svaku volju i smisao za život. Bili smo prepušteni vihoru sudbine,
koji nas je bacio u logore Austrije i Italije, gdje smo jeli darovane zalogaje tudjega
kruha.
Unatoč
svega tog zla i nevolja, koje su se na nas
oborile, nismo klonuli. Hrvat, vičan patnji i stradanjima, uvjeren da trpi za
više ideale, ponosno je digao čelo. Počeli
smo se okupjati, razmišljati i raditi. Pod
takvim težkim prilikama mi smo i zapjevali.
Nije to bila pjesma veselja i zabave. To je bio krik protesta protiv najveće nepravde dvadesetog stoljéća.
Odraz ranjene hrvatske duše, koja je u pobožnom
skrušenju našla utjehe u tradicionalnoj hrvatskoj pjesmi:
Iz
zemaljske suzne doli
Uzdižemo k
Tebi glas:
Sveti Ante,
moli za nas,
Sada i na smrtni čas!
To
je bila prva naša pjesma, molitva
hrvatskog prognanika, vapaj za povezivanjem u slozi, uzdisaj za ostavljenom
Hrvatskom!
Odmah
na početku emigracije, u svibnju i lipnju 1945., okupljaju se hrvatski pjevači i stvaraju prve male pjevačke zborove. Jedni na skrajnjem jugu Italije, u logorima Grumo Appula i Tri Case (pod vodstvom Josipa Bujanovića), drugi u logorima
Trevisa, Reggio Emilia i Bologne, pod vodstvom i inicijativom Ing. Prof. Stjepana Horvata i ravnanjem Tvrtka Matekala.
U srpnju 1945., kad konačno stižemo u poznati
hrvatski logor Fermo, u koji su kasnije
pridošli i Hrvati iz drugih logora s juga
Italije, oniva se veliki pjevački zbor, pod imenom: "Pjevački
Zbor Hrvata Izbjeglica logor Femo".
Početak
je bio težak. Bez partitura, glasbala i drugih sredštava, a da o drugim
logorskim neprilikama i ne govorimo,
bio je gotovo nemoguć bilo kakav
kulturan rad. Ali, odmah je progovorio hrvatski stvaralački duh.
Sveučilišni profesor Stjepan
Horvat, rektor Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, iako nije do tada bio
poznat kao skladatetj, pobudjen narodnom tragedijom stvara
nekoliko glasbenih djela duhovnog značaja, a kasnijo i svjetovnog, koja će ostati u hrvatskoj glasbi, ne samo kao uspomena na tužne stranice naše poviesti, nego i kao trajan
doprinos glasbenoj umjetnosti. To su: "Oda
Smrti" posvećena Bleiburškim žrtvara a zatim "Molitva
Gospodinu" i poznata "Ave
Maria". Tko pozna ova djela, njihovu melodiju i njihov sadržaj, uvjerit će se, da smo kolektivno, zajedno s autorom, propjevali iz
osjećaja i čežnje za Domovinom i kriknuli u boli
nad nepravdom, koja je oduzeta živote tisućama pripadnika nevine
hrvatske mladeži.
Uz
ove prve nezaboravne skladbe i one napisane po sjećanju
(F. Dučmelića), kasnije su se pronašle
i iz Rima doniele mnoge druge skladbe, hrvatske i talijanske, crkvenog i svjetovnog
značaja, te je naš zbor
ubrzo stvorio bogati program. U medjuvremenu je uskladbio jednu novu pjesmu skladatelj Antun Kopitović,
koja je poznata pod imenom "Naša
pjesma". Kroz ova su pjesmu
progovorili svi jadi i nevolje današnje Hrvatske:
naša tuga i ponos, naša nada i odlučnost,
naša nešlomljiva vjera, "da Hrvatska
živi dok ima nas"! Odjek ove skladbe bio
je velik i mnogi je nazivaju "himnom
hrvatskih emigranata".
Fermanski
zbor pod ravnanjem i zaslužnog zborovodje Josipa Bujanovića brzo se je razvio, te je za kratko
vrieme brojio više od 110 pjevačica i pjevača.
Održaje na desetke umjetničkih koncerata po talijanskim gradovima (Fermo, Loreto, Macerata, Ascoli
Piceno). Njegov najveći, nezabovarni, uspjeh bio je koncert u Rimu, održan prod predstavnicima 22 nacija,
u teatro Espagna,
27. IV. 1946. Zatim je nastup na vatikanskoj radio-postaji, kojom prilikom su i zbor i zborovodja
Bujanović bili nagradjeni pohvalnom kritikom uglednog vatikanskog dnevnika
"L'Osservatore Romano" (30. IV. 1946.), koji, medju ostalim kaže:
"Pred vrlo izabranom
internacionalnom publikom koja je upravo
prepunila dvoranu, koncert ,je bio originalna velika artistička
manifestacija. Ljepota glasova i njihovo savršeno miešanje, delikatnost probranih komada, medju
kojima nekoliko narodnih popievki iz iztočne Hrvatske u harmonizaciji ing.
prof. Stjepana Horvata, rektora zagrebačkog sveučilišta,
slušateljstvo je sa zadovoljstvom
primilo, i izvoditelje, koji su bili odjeveni u narodne nošnje, toplim pljeskom
nagradilo. Redali su se četveroglasne
barkarole, rodoljubne i narodne pjesme pune
sklada." Prilikom ovog gostovanja u Rimu, zbor je imao čast biti primljen u audijenciju od Sv. O. Pape Pia XII.
Djelovanje
ovog zbora zaslužuje opširniji osvrt. To piscu ovih redaka nije moguće.
Prvo, što nije sudjelovao u osnivanju ovog zbora; i drugo, što, unatoč svih nastojanja, da kao tajnik "Jadrana", — koji se smatra legitimnim
nastavljačem fermanskog zbora — nije uspio dobiti pismohranu i kroniku onog zbora, pohranjenu u Italiji. Stoga, ova
stranica ostaje nepodpuna. Nadajmo se je, da će je netko u budućnosti ispisati.
Jedno
je, što svi zajedno ne možemo zaboraviti, jesu hvala i priznanje onima, koji su taj zbor
osnovali i podigli, a to je, u prvom redu, ing. prof. Stjepan Horvat, prvi predsjednik
fermanskog zbora; zatim pokojni predsjednici: ing. Juraj Marković i Ferdo Pavković, koji su svojim radom, koristeći dugogodisnja izkustva iz
Domovino, položili zdrave temelje zboru, koji je i pod okolnostima logorskog života imao sve osebine jedne
solidne i stegovane pjevačke skupine.
Svakako pripada hvala i zborovodjama i pjevačima, koji su doprinijeli uspjehu zbora, a posebno dirigentima Tvrtku
Matekala, Josipu Bujanoviću, Anti Kopitoviću i Marijanu Kindi.
Ivica Dimač