13.05.2007 | 13:26 | IKA
Propovijed zagrebackoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanica
Citanja: Otk 21,10-14.22-23; Iv
14, 23-29
Draga braco i sestre!
1. Nakon navijestenoga evandjelja,
na ovome mjestu prepunom povijesne memorije i vjernickoga spomena, zahvalan
Bogu za dar vjere, molim rijecima psalma: "Pa da mi je i dolinom smrti
proci zla se ne bojim, jer ti si [Boze] sa mnom" (Ps 23, 4).
Okupljeni smo u dolini koja danas
plijeni svibanjskom ljepotom prirode. Lako je uroniti u zavodljivost te ljepote
i promatrati je kao divan Bozji dar. Ali, ova dolina zna da je ona jednoga
svibnja za ispaceni narod, o posebno za zivote mnogih, postala neobicnom dolinom;
da je postala dolinom smrti, zaustavljenih zivota, srusenih zemaljskih nadanja.
Ova dolina zna zasto smo danas ovdje. Ova ce dolina hrvatskomu narodu, na samo
nama poznat nacin, trajno saptati rijeci koje su u njoj ostale, molitve koje su
u njoj izgovarane, prenoseci nam kako okus ljubavi, tako i okus mrznje pred
kojom se svaka ljepota grci u boli.
Gledajuci nas ovako sabrane,
netko, komu je ovo tek obicna dolina i polje, mogao bi se zapitati: Tko su ovi
i odakle dodjose? (usp. Otk 7,13). Mi smo vjernici, okupani Jaganjcevom krvlju,
oslobodjeni njegovom pobjedom nad smrcu, opecaceni Kristovim krizem. Kao
vjernici i pred smrcu ispovijedamo zivot, a pred tragedijom za koju ne postoje
dovoljno snazne ljudske rijeci u molitvu uranjamo svoje misli, u nju stavljamo
svoja pitanja i nadanja, dok liturgijskim slavljem postajemo dionicima nebeske
domovine.
2. Odakle smo dosli? Dodjosmo iz
svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva
Europe i svijeta, sretni sto na ovome polju danas mirno mozemo reci da je iz
hrvatskih zrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da
se ovim poljem prolomi istina o Bogu i covjeku, istina koja ne smije biti
predana u ruke ljudskim manipulacijama.
Dosli smo ovamo onim istim putovima
kojima su prije sezdeset i dvije godine, nakon zavrsetka Drugoga svjetskog
rata, kolone vojnika i civila trazile put koji bi ih postedio od zatorne ruke
jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno culi glas
zrtava koji se desetljecima nije smio cuti; u mislima smo nailazili na njih,
susretali ih, premda do danas nisu obiljezena mjesta njihovih stratista, niti
otkrivena imena izvrsitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz sumaraka i
jama, iz rovova i dvorista dosize nas sapat koji se nada da ce biti dovoljno
jak da ga mi cujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna
ponovno roditi zivot, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za
izgradnju drustva u kojemu je najmanje sto mozemo uciniti postovanje neduznih zrtava.
3. Da, braco i sestre, ova je
dolina gledala ispacena lica i hrvatskih civila i hrvatskih vojnika, hrvatskih
oceva i majki, sinova i kceri; lica koja su bila uronjena u nadu i ocekivanja
da ce im biti darovan prostor ljudskosti, put prema zakonitosti i zivotu koji
se nece pomijesati s mrznjom, bezumnim osvecivanjem i ideoloskim lazima. No,
ova je dolina vidjela zaustavljenost te nade, razocaranja, neizvjesnost i,
konacno – zvjerstva.
Toga svibnja, godine 1945., ova se
dolina silno prosirila. Zbog ljudi koji nisu postivali Boga ni covjeka,
Bleibursko se polje izlilo i pretocilo u 'krizne putove', u udarce, logore,
tamnice, mucilista i smrt koja je svoj zadah i strah sirila stotinama
kilometara, ali jednako tako, poput otrova, godinama bila stavljana u hranu
odgoja novih narastaja. Od trenutka kada ova dolina vise nije smjela gledati
lica, nego ledja i korake povratka, krvave tragove povratka u jugoslavensku
tamnicu hrvatskoga naroda, i njezina se ljepota pretvorila u bol, u neizrecivu
okrutnost i na kraju u bezimenost.
Prije dvanaest godina (1. svibnja
1995.), u Pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici
zavrsetka Drugoga svjetskog rata, napisali smo sljedece: "… taj je svibanj
– za razliku od drugih naroda kojima je vracena sloboda i demokracija –
dolaskom marksistickog totalitarnog sustava za nas znacio nov pocetak zatvora,
ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato sto su katolici, sto su
katolicki svecenici, redovnici i redovnice, sto su katolicki biskupi. Taj
martirologij optuzba je krvnika, ali on je jos vise – slava Kristove
Crkve".
Od trenutka kada je pocinjeno
sramotno izrucenje razoruzane hrvatske vojske i nevinih civila u ruke krvnika,
upravo su zlocinci zabranjivali svaki spomen na ovo mjesto i sve ono sto je
slijedilo poslije Bleiburga, nastojeci silom sprijeciti istinu da progovori
glasom zrtava.
Komunisticki vlastodrsci ovu su
dolinu ucinili prisilnim polazistem na put smrti i krvoprolica. Medjutim, danas
je ova dolina mjesto nasega spomena i slavlja Boga koji je put, istina i zivot.
Bog je taj koji je sve putove ljudske patnje preobrazio u Krizni put svoga
Sina; sve ljudske lazi raskrinkao svojom istinom i u svaku tamu smrti unio
zraku svjetla svoga zivota. To je ono sto nikakvo nasilnistvo ne moze
zaustaviti. Zato u nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za
istinom.
4. Nazalost, mnoga nasa okupljanja
– protkana poglavito molitvom i prociscenjem spomena – ljudi koji su pripadali
komunistickomu rezimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne
zele biti oslobodjeni istinom, promatraju jos uvijek ocima svoje ideologije.
Prozivaju Katolicku Crkvu, njezine pastire i vjernike na slican nacin na koji
su to cinili i u ono doba. Prozivat ce, vjerujem, i moje danasnje rijeci, a ja
u njih ne stavljam nista osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema
covjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogazenima i ljubav prema istini
koja iz Boga izvire.
Danas sam medju vama kao covjek
koji hodom zeli pocastiti mukotrpni hod ispunjen nadom prema slobodi; medju
vama sam kao vjernik koji je dosao pohoditi jednu dolinu o kojoj su mnogi bili
primorani sutjeti, da bi usutkali istinu o svome zlocinu; medju vama sam – u
poniznosti Bozjega izabranja – kao pastir koji je dosao ispovjediti vjeru i
zajedno je s vama ucvrstiti; medju vama sam kao Hrvat koji je dosao s ljubavlju
promotriti zemaljsku tragediju svoga naroda i moliti za njegove zrtve, ali i za
zrtve svih kojima je ova dolina u mislima, u sjecanjima i u zivotu ostavila
spomen na neizrecivu ljudsku okrutnost. S puno pijeteta spominjem danas osobito
pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s krscanskim
vjernicima.
5. I dok tako govorim, netko bi
mogao pomisliti da nas je na ovome mjestu skupila tragedija smrti. Netko bi
mogao zakljuciti da smo dosli oplakivati neizbjeznost ljudske drame nad koju se
nadvila ljudska zloca. Ne, ovamo nas je i danas doveo Zivot i vjera u Zivot.
Danas sam ovdje da s vama proslavim Vazam Gospodnji i molim svjetlo Duha
Svetoga u kojemu se kao vjernici pitamo, sto nam to Bog govori u iskustvima
ratova, progonstava, u zrtvi nevinih ljudi, sto nam to Bog kao narodu ima reci
kada smo stavljeni pred kusnje neopisive boli.
U krscanstvu postoje polazista i
vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti. Jedna je od njih postovanje
tudjega zivota. Tu ne moze biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni
svjetonazorske, ni stranacke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi
proizlazi iz same naravi covjeka, stvorena na sliku Bozju. Upravo stoga je
danas tesko razumjeti zasto se jos uvijek ne moze dovoljno jasno cuti glas koji
govori o tome da se ovdje nije postovao zivot, da su, bez ikakva suda i dokaza
krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata!
6. Isus u danasnjemu evandjelju
govori o svome odlasku Ocu. Njegova osuda na smrt vec je bila 'napisana'.
Dobro zna da ucenike pogadjaju njegove rijeci i da im uznemiruju srce. Utjesne
rijeci o miru vjerojatno su im zazvucale poput iluzije, bas onako kako ljudima
nasega vremena zvuce svetopisamske rijeci koje obecaju sigurnost i spokoj u
svijetu razdiranom nemirima. Mir o kojemu govori Isus jest mir koji razumije
ljudski krik: Boze moj, zasto si me ostavio?, ali jednako tako zna da je samo u
Bogu konacni dom u kojemu se krik ocaja preobrazava u mir srca.
"Neka se ne uznemiruje srce vase i neka se ne strasi".
Dajuci svoj mir, Isus to govori jer zna da je granica dobra i zla u nasemu srcu
te da prva i prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti; da se pomirba
ne moze uspostaviti nikakvim politickim dogovorima i sredstvima prisile, jer se
u tom slucaju pretvara u jos vecu neistinu. Isusov mir nije mir koji daje
svijet, nije kupljeni mir ili pak mir koji se zeli nametnuti ratom. To nije mir
koji se postize gospodarskim blagostanjem, potrosackim prividima, stavljanjem
vlastite osobnosti u srediste svijeta.
Za nas krscane Kristov mir je zahtjev. On ne pripada konacnomu
spokoju mrtvih. Prvi dar uskrsnuloga Krista prestrasenim ucenicima jest mir.
Smireno srce je cvrsto srce, ono se ne koleba i ne gubi pouzdanje u
protivstinama; ne gubi se u ocaju, niti obeshrabruje u trpljenjima. Otkrice
Boga u vlastitu zivotu, radosni susret s njim, uranjanje u njegovu ljepotu,
obracanje Isusu Kristu koji je prepoznat kao Bog, razlozi su radosti i mira u
ljudskome srcu.
7. Kristov mir koji svijet ne moze dati, mi vjernici zivimo u
zemaljskome domu. Znamo koliko je svakom covjeku vazno biti u okrilju ljubavi i
topline doma. Nitko rado ne napusta ni dom ni domovinu, niti ih lako
zaboravlja. Ljudi kojih se ovdje spominjemo ostavili su za sobom Hrvatsku i
svoje domove; niposto laka srca. Zato, braco i sestre, kako da se srce ne
stegne nad nepravednom tvrdnjom koja kaze: da nisu bili krivi, ne bi bjezali.
Takvo poopcivanje uistinu vrijedja. Zar i nakon svega onoga sto se dogodilo
poslije njihova izrucenja jugoslavenskim komunistickim vlastima, netko jos
dvoji koliko je njihov strah bio opravdan?
Jedan od najblizih Titovih suradnika u to vrijeme Milovan DJilas
ovako je posvjedocio godine 1979: "Da budem iskren, mi nismo shvacali
zasto Britanci ove ljude nama vracaju. Uglavnom su to bili obicni seljaci. Oni
nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zlocin bio strah od komunizma. Oni
(Englezi) ucinise nesto sasvim pogresno kada su ove ljude prebacili preko
granice, kao sto smo i mi pogresno ucinili sto smo ih sve poubijali"
(vidi: Vlatko Pavletic, Tudjmanova doktrina i drugi clanci, Zagreb 2007, str.
151). Pitam se: je li to komunisticki antifasizam?
I dok se tjesimo rijecima vjere, kao ljudi ne smijemo previdjeti
nepravde koje su radjale nove nepravde. Koliko je samo, nakon Drugoga
svjetskoga rata, domova opustoseno, razoreno, konfiscirano; koliko je ljudi
obespravljeno i onemoguceno; koliko je bogatstva otudjeno i koliko siromastva
rodjeno zbog gramzivosti nepravednog komunistickog rezima.
Nije u pitanju samo egzekucija, nego sve sto je ona sa svojim
posljedicama znacila na drustvenoj razini. Stvoren je novi poredak koji nikada
nece zasluziti odliku pravednosti, ma koliko ga se pokusavalo prikazati da je
bio stvoren "u ime naroda". Bleiburska je tragedija osiromasila
cjelokupno hrvatsko drustvo. Zbog dogadjaja kojima je bila klica, stotine su
tisuca Hrvata stjerane na margine; mnogi su kasnije bili prisiljeni na
iseljenistvo, obitelji koje su na bilo koji nacin bile povezane sa zrtvama tih
dogadjanja natjerane su na posvemasnju sutnju i bile politicki maltretirane;
potomci su smatrani gradjanima drugoga reda, poglavito ako nisu htjeli
prihvatiti novu ideologiju i ucjenjivacku igru terora.
Bleiburska je tragedija, i sve ono sto je slijedilo nakon toga
uvod u zlocin puno sirih razmjera. Ona je ostavila pustos u duhovnom i
kulturoloskom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, usutkan i raseljen veliki
broj intelektualaca, posebno katolickih, svecenika, redovnika i redovnica, kako
bi se lakse ukorjenjivala ideologija marksistickog i bezboznickog obiljezja. Od
tada, pa sve do danasnjih dana, na Crkvu se u nasem narodu baca ljaga i sjena
krivice koju Crkvi nijedan analiticar, koji drzi do istine i tezi k
objektivnosti, ne moze pripisati. To pak da je i medju sinovima i kcerima Crkve
bilo i onih koji su pocinili zlodjela sa zaljenjem oplakujemo i prepoznajemo
bol koju je nanio njihov grijeh.
8. Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne
smijem sutjeti. Stovise, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki
cestit covjek prosvijetljen istinom: Kako to da sezdeset godina nakon
stravicnoga zlocina, bez obzira na to sto jos uvijek postoji dovoljan broj
svjedoka i prikupljenih svjedocanstava, te bez obzira na to sto je iz mnostva
cinjenica vidljivo o cemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su jos
uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvrsitelja tih djela? Kako to da se jos
uvijek ne moze, barem na nacelnoj ako vec ne i na konkretnoj razini, cuti jasna
osuda svega sto vapi zbog gazenja bozanskih i ljudskih prava, a ucinjeno je
protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguce graditi zdravo hrvatsko i
bilo koje drustvo sa svijescu da se narastaje nase djece i mladih hranilo i
danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis zrtava i da nisu
obiljezena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leze
kosti poznatih i nepoznatih ljudi?
Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama zivjeli i
zive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te mozda ni njihovi najblizi
ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepsem svjetlu boraca za
slobodu. Molimo za njih, da im Bog dadne snagu obracenja, priznanja i
prihvacanja slobode u istini. Ali kao vjernici, kao drzavljani suverene i
nezavisne Hrvatske s pravom ocekujemo da drzavne institucije ucine ono sto su
zakonom duzne uciniti: da istraze ove zlocine i obznane krivce za njih.
Ocekujemo da ce se mjerodavne institucije drzave Hrvatske jasnije ocitovati o
komunistickome rezimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na
temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunistickim
krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. Ocekujemo
da ce hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti
sve da se kod nas provede rezolucija Skupstine Europskog parlamenta broj: 1481,
od 25. sijecnja 2006., o medjunarodnoj osudi zlocina totalitarnih komunistickih
rezima.
Vise sam puta pitao, pozivao mjerodavne da poduzmu korake u
rasvjetljavanju istine, a taj poziv ponavljam i danas: zakonitim i pravicnim
putem trazite i postujte istinu i o zrtvama i o krvnicima. Neka ne postoji
nikakav politicki razlog radi kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s
pozornice razvoja zdravoga hrvatskog drustva. Zbog nase sadasnjosti i zdrave
buducnosti, zbog nase odgovornosti prema mladim narastajima potrebno je
osnovati nadstranacku i nezavisnu drzavnu instituciju koja ce znanstvenim
metodama rasvijetliti istinu o zrtvama totalitaristickih rezima dvadesetoga
stoljeca: fasizma, nacizma i komunizma. Proslost je dio nasega zivota i jasno
pokazuje svoju snagu u sadasnjosti, a ono sto se olako naziva povijescu u nas
cesto pisu isti, ili sljedbenici onih koji su neduznom krvlju i stvorili te dogadjaje.
Zar nije odvise upadljivo da se neka povijesna istrazivanja uopce ne cuju ili
presucuju?
9. Posljednjih se mjeseci u nemiru nastalom zbog nerazjasnjenih
cinjenica i nepostena odnosa prema ucinjenom u proslosti pojavila rasprava i o
tzv. foibama, o strasnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja je za
sobom ostavio fasizam i komunizam. Ni tu kao Crkva ne smijemo presutjeti
istinu, a istina je da su pripadnici totalitarnih rezima stvorili te jezive
podsjetnike neljudskosti.
Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je
iz zivota izguran Bog. Vrijeme rata, a jos manje poraca, ne moze biti nikakav
izgovor. Tamo su i za vrijeme fasistickoga i za vrijeme komunistickoga terora
stradavali svecenici, vjernici i vjernice, jer krscanstvo ne moze mirno
suzivjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja
znak jednakosti izmedju antifasizma i komunizma, izmedju opravdane teznje i
borbe za slobodu i bezbozne ideologije boljsevickih i velikosrpskih planova.
Stoga ne cudi nas sto se rasprava vodi izmedju krivaca i njihovih sljedbenika s
raznih strana, kako onih koji podrzavaju partizanske zlocine, tako i onih koji
se ne zele odreci fasistickih teznja i osuditi svoje zlocine.
Dobro je znano koliko je dragocjeno djelovanje Katolicke Crkve
na uspostavi zajednistva medju narodima i kako se mi vjernici iz raznih naroda
i drzava lako razumijemo i medjusobno dijelimo bol koju je prouzrocila
nepromisljenost politicara u proslosti. Stalo nam je do ocuvanja identiteta i
integriteta vlastitih zemalja i do medjusobnoga zajednistva i razumijevanja.
Ono je pak moguce samo na istini. Katolicka Crkva ce i nadalje ciniti sve sto
je u njezinoj moci da u nasim zivotima istina progovori Bozjom istinitoscu
kojoj je podvrgnut svaki covjek.
10. Govorim kao katolicki biskup koji moze biti ponosan na
djelovanje Crkve u najtezim vremenima totalitarizama. I nas su htjeli svrstati
u ideologije protucovjestva; do danasnjega dana optuzuju nas da smo za nesto
krivi, a Crkva je pokazala da ona ni pod fasizmom, ni pod nacizmom, ni pod
komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od
neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori,
koncentracijski logori i masovne grobnice. To je potrebno znati i ne prihvacati
naivno klevete onih koji zele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili
"svoju istinu". Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju
grjesnost i kajati se za pocinjene grijehe. U svakome liturgijskom slavlju
ispovijedamo potrebu Bozjega milosrdja u raznim oblicima pokajanja. Stoga je
krajnji cinizam i besramno je Katolicku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo
kojega politickog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je
Crkva najvise trpjela, jer trpio je covjek, bez obzira na vjeru, rasu,
nacionalnost ili stalesku pripadnost.
Dok danas ovdje komemoriramo strasnu Bleibursku tragediju s
grozom mislim i na jasenovacki ustaski logor. Smatram nuznim upravo ovdje reci
da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled
ni pred cijim zlocinom. U tom duhu ponavljam rijeci blazenog Alojzija Stepinca
koji je bez ikakve dvoznacnosti javno usred rata, u veljaci 1943. godine,
jasenovacki logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu
izjavio da su "najveca nesreca Hrvatske". Ali hrvatsko drustvo
zasluzuje svima doseznu i koliko je vise moguce cjelovitu istinu! Kao krscanin
i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena, kada bih i u primisli
nosio opravdavanje necijega zlocina. Ta zar netko uistinu misli da boli
neduznih koje su prouzrocili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No,
jednako tako bio bih nedostojan covjestva, kad ne bih prokazivao laz i nepravdu
nanesenu hrvatskomu narodu.
Iz postovanja prema svim zrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju,
potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je
drago sto se posljednjih godina ucinio pomak u stavovima koji ublazavaju
propagandnu zaglusnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost
ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i
nakon sto je prestao biti ustaskim logorom. Zurno valja istraziti koliko je
ljudi stradalo na tom strasnom gubilistu i mjestu necovjecnosti, kako bi se
znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzrocili mrzitelji covjeka.
Gdje god se nalazili mi krscanski vjernici ne okupljamo se da
bismo zajedno mrzili, nego pronalazili snagu za zajednistvo u Ljubavi. Zato jos
jedanput navodim rijeci iz pisma hrvatskih biskupa: "U ceznji za Bozjim
oprostenjem i mi ljudi uzajamno oprastamo jedni drugima. Ono sto pohranjujemo u
svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni racuni koji radjaju namisli osvete.
Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Ucimo kako ne
ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No sadrzaju nasega
povijesnog pamcenja pripada i sve ono sto su cinili ljudi Crkve kada su
osudjivali zlocine te svesrdno zasticivali i pomagali ugrozene u vrijeme dok je
bjesnio Drugi svjetski rat. Ta krscanska odlucnost i pozrtvovnost, posebno
katolickih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuce je i poticaj danasnjem
narastaju" (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici
zavrsetka Drugoga svjetskog rata, 1. svibnja 1995.).
11. Isus nam je ostavio rijeci upucene nebeskomu Ocu:
"Posveti ih u istini". Te rijeci pripadaju nama vjernicima i obvezuju
nas, ponajprije nas. Time je naznacena bit krscanstva. Ljubav omogucuje da
izadjemo iz sebe, da bi se pogled usmjerio prema Bogu, da bi se slusala njegova
Rijec, a ne vlastiti ciljevi, ne dopustajuci da nas neposrednost zelja i
htijenja odvuce od istine i zamagli pogled na povrsnosti ljudskih prosudbi.
Kristova istina nas oslobadja. Danas ovdje molimo za svjetlo
istine da mognemo jasnije spoznati plodove ideologija zla dvadesetoga stoljeca:
fasizma, nacizma i komunizma. Ovdje smo braco i sestre, jer zelimo svojom
molitvom i euharistijskim zajednistvom ponovno zaliti klice Bozjega
kraljevstva, utemeljenoga na ljubavi, a ne na sili i mrznji. Uzdamo se u Boga,
u onoga koji posvecuje u istini, molimo ga da nam udijeli uvijek jasnije
kriterije te istine, a to je na prvome mjestu ljubav. Za svakoga covjeka
vrijedi da ce, ako trazi istinu, pronaci Boga.
Kao vjernici u ovu dolinu donosimo bas ono cega je ovdje
nedostajalo u svibanjskim danima godine 1945., a to je mir. Moleci za sve
zrtve, pogled nam je uprt u kriz, a od sada ce taj znak jasnije obiljezavati
ovu dolinu. Mjera nase istine je Kristov kriz. On je zakrilio sva vremena i sve
ljudske drame. Kriz je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici
Kristova otajstva, spasenje i kompas.
Ovim se poljem ne moze jednostavno proci, mirno i ravnodusno.
Krscani ce na ovome prostoru promatrati oltar i kriz, znak nasega spasenja.
Zato zahvaljujem svima koji su do danas i u teskim vremenima, kada je samo
pojavljivanje na ovome polju bilo opasno za zivot, sacuvali spomen na neduzne
poratne zrtve. Zahvaljujem svima koji su omogucili izgradnju ovoga prostora i
koji, u suradnji s mjerodavnim austrijskim institucijama, nastoje oko
cjelovitoga rjesenja ovoga spomen-prostora.
Pozivam takodjer na jedinstvo. Ne dopustite da nas kao narodno i
crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka, sloge
i dobra. Pozivam na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, a svatko tko moze
pridonijeti istini o Bleiburskoj tragediji neka to cini u krscanskome duhu
poniznosti i sebedarja.
12. Ovdje smo gdje je odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u srcu
Europe na najgrublji nacin pogazeno dostojanstvo covjeka, da zahvalimo za zrtve
onih cija su tijela doduse prekrivena, ali istina koja ne moze ostati
pokrivenom i dalje vodi u zivot, glasnije, vjerodostojnije, s pouzdanjem u
vjecni zivot svih koji u Krista vjeruju. Jer povijest je za nas krscane u
svjetlu Bozje sveprisutnosti memoria futuri – spomen buducega. U toj vjeri koja
ljubavlju pobjedjuje smrt nase pokojne vidimo u gradu koji opisuje Knjiga
Otkrivenja, u gradu kojemu "ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle.
Ta Slava ga Bozja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!... Ali, u nj nece unici
nista necisto i nijedan koji cini gadost i laz, nego samo oni koji su zapisani
u Jaganjcevoj knjizi zivota" (Otk 21,23.27).
Boze, ucini da Bleibursko polje bude dovoljno siroko za sve koji
tudju patnju osjecaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega
ne nice mrznja, nego stabla ljubavi i mira.
Blazena Djevica Marija, Majka boli i nade; blazeni Alojzije
Stepinac, mucenik i branitelj istine, svi sveti mucenici hrvatskoga naroda neka
nas zagovaraju kod Boga i pomognu zivjeti Evandjelje Bozje ljubavi.
A ti nam, sveti, silni i besmrtni Boze, podari blagost i mir.
Amen.