Andjelko Mijatovic

 

 

BLEIBURSKA TRAGEDIJA

I KRIZNI PUT

HRVATSKOGA NARODA

GODINE 1945.

 

 

Nakladnik

Hrvatski svjetski kongres (HSK)

New York - Zagreb

Za nakladnika: Prof. dr. Simun Sito Coric

 

Tekst i izbor ilustracija

Andjelko Mijatovic

 

Copyright

Andjelko Mijatovic

 

Zagreb, 2007.

 

 

Predgovor autora

 

Hrvatski je narod u cetiri godine Drugoga svjetskog rata g. 1941. - 1945. velikim dijelom prozivio u sastavu Nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) koja je obuhvacala vecinu podrucja danasnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Nastala je visestoljetnom teznjom naroda, ali i voljom sila Osovine - Kraljevine Italije i Trecega Reicha. Italija je prisvojila najvazniji dio hrvatske obale od Zadra do Splita s vecinom otocja, a Madzarska Medjimurje i Baranju.

 

Nijemci i Talijani podrucje NDH-a podijelili su na svoje interesne sfere. Pripadnici velikosrpske ideje i srpski nacionalisti, poznatiji pod imenom cetnici, cim je izbio rat, a posebno nakon proglasenja NDH-a 10. travnja 1941., poceli su napadati hrvatsko katolicko i muslimansko te ostalo nesrpsko pucanstvo; na najokrutniji nacin ubijati ga, pljackati i paliti njegovu imovinu. Kad je Njemacka 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez Socijalistickih Republika, jugoslavenski komunisti, predvodjeni Josipom Brozom Titom, poceli su napadati njemacke i talijanske oruzane snage te institucije NDH-a. Poveli su borbu za vlast i stvaranje nove jugoslavenske (komunisticke) drzave, organizirali su svoja politicka tijela, organizacije i vojne postrojbe Narodnooslobodilacke vojske (NOV).

 

Kao saveznici protuosovinske koalicije bili su obilno pomagani naoruzanjem i drugim oblicima te su iz Drugoga svjetskog rata na bivsem jugoslavenskom podrucju izisli kao pobjednici. Tako je u tijeku rata hrvatski narod i ukupno pucanstvo u Hrvatskoj bilo podijeljeno politicki, ideoloski i vojno, sto je pridonijelo opcem stradanju svih. Komunisti su posebno okrutno obracunavali sa stvarnim i mogucim ideoloskim protivnicima u tijeku rata. To su nastavili i u zavrsnim ratnim operacijama na tlu bivse Jugoslavije. Tada su stotine tisuca pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga (HOS-a) i civilnoga pucanstva NDH-a, ali i skupine drugih naroda s podrucja bivse Jugoslavije, pred zlocinima i terorom nove komunisti ke vlasti te ôneizvjesnosti koja ih sve lomiö (S. Lasic) povlacile se prema Sloveniji i Austriji kako bi se tamo stavile pod zastitu zapadnih saveznika.

 

Vecina njih stigla je do Slovenije i Austrije, uz teske borbe i teska stradanja. Tu su bili prisiljeni predati se snagama Jugoslavenske armije (JA) ili britanskim snagama koje su ih, potom, izrucile postrojbama Jugoslavenske armije, odnosno novoj vlasti komunisticke Demokratske Republike Jugoslavije. Zatim su, protivno Haskim konvencijama o ratnim zarobljenicima iz g. 1907. (ôPosebno je zabranjenoů ubiti ili raniti neprijatelja, koji se, polozivsi oruzje i ostavivsi bez sredstava obrane, predaje na milost.ö) i Zenevskim konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika iz g. 1929. (ôRatnim zarobljenicima mora se uvijek dati ljudski postupak i zastititi ih posebno protiv cina nasilja, teskih uvreda i javne znatizelje.ö), postrojbe Jugoslavenske armije, pripadnici sigurnosne jugoslavenske sluzbe Odjel za zastitu naroda (OZN-a) i komunisticki aktivisti masovnim i najokrutnijim zlocinima, dotada nepoznatim europskoj civilizaciji, u podrucju Austrije i diljem bivse Jugoslavije poubijali vecinu vojnih i civilnih zarobljenika.

 

Ta su zbivanja, s vrlo teskim posljedicama, u hrvatskom narodu i literaturi opcenito poznata pod nazivom Bleiburska tragedija (po mjestu Bleiburgu u Austriji, u cijoj se blizini, na Loibaskom polju, 15. svibnja 1945. predala glavnina Hrvatskih oruzanih snaga) i Krizni put hrvatskoga naroda g. 1945. kad je to mnostvo nakon zarobljavanja i predaje, u velikim kolonama upuceno na marseve smrti diljem Jugoslavije, a masovne likvidacije vojnih i civilnih zarobljenika osobito su izvedene vec u Sloveniji i dalje na Kriznom putu u raznim smjerovima, bez ikakvih sudskih postupaka.

 

U bivsoj totalitarnoj komunistickoj Jugoslaviji (1945. - 1990.) o tim zrtvama bilo je zabranjeno govoriti i iskazivati im pocasti. Tek nakon demokratizacije i uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske istrazuje se te zrtve i iskazuje im se postovanje. U prilog tim zrtvama je i Rezolucija 1481. Skupstine Europskog parlamenta, usvojena 25. sijecnja 2005., kojom su osudjeni bivsi totalitarni komunisticki rezimi u Srednjoj i Istocnoj Europi zbog masovnih povreda ljudskih prava, pocinjenih ôu ime teorije klasne borbe i principa diktature proleterijataö: ôpojedinacna i kolektivna ubojstva i smaknuca, smrti u koncetracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mucenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizickog terora; progone na etnickoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izrazavanja, slobode tiska i takodjer nedostatak politickog pluralizmaô.

 

Sve se to i to s teskim posljedicama potvrdjivalo i medju hrvatskim narodom. Rezolucija upozorava da pad navedenih totalitaristickih komunistickih rezima u Europi ônije bio u svim slucajevima popracen medjunarodnom istragom zlocina koje su ti rezimi pociniliö i da ôpocinitelji tih zlocina nisu izvedeni pred sud medjunarodne zajedniceö, te da je ôvrloů niska svjesnost javnosti o zlocinimaö sto su ih pocinili ôtotalitarni komunisticki rezimiö. Nadalje upozorava da se komunisticke partije, legalne i aktivne u nekim zemljama ônisu distancirale od zlocinackoje su pocinili totalitarni komunisticki rezimi u proslostiö, da je ôsvjesnost o povijesnimczbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu zlocini u buducnostiö te da ômoralna procjena i osuda pocinjenih zlocina igraju vaznu ulogu u edukaciji mladih narastajaö i da zrtve ôtotalitarnih komunistickih rezima koje su jos zive ili njihove obitelji, zasluzuju sucut, razumijevanje i priznanje za svoje patnjeö itd.

 

Na kraju Rezolucija poziva ôsve komunisticke ili postkomunisticke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu ucinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu proslost, jasno se distanciraju od zlocinaö koje su pocinili totalitarni komunisticki rezimi ôi da ih osude bez ikakvih nejasnocaô. Zakljucuje se: ôSkupstina vjeruje da ce ova jasna pozicija medjunarodne zajednice omoguciti dalje pomirenje. Dapace, da ce moguce ohrabriti povjesnicare sirom svijeta da nastave svoja istrazivanja usmjerena prema odredjivanju i objektivnoj provjeri toga sto se dogodilo.ö

 

Nazalost, na svemu na sto upozorava Rezolucija u Hrvatskoj se malo ucinilo. Ne samo da se u Hrvatskoj nije jasno osudilo komunisticki totalitaristicki rezim nego je cesto u praksi komunisticka ideologija, a jos uvijek trgovi i ulice po hrvatskim gradovima nose imena pocinitelja komunistickih zlocina. Bez obzira na mnozinu zlocina, ucinjenih bez sudskih odluka, nad desetinama i stotinama tisuca neduznih vojnih i civilnih zarobljenika, drzavne institucije nisu utvrdile pocinitelje zlocina, nitko nije osudjen niti se tim zrtvama iskazuju primjerene pocasti. Ne istrazuje se masovna grobista niti su otkrivena masovna grobista primjereno oznacena, nisu utvrdjena imena zrtava i njihova brojnost. Svega je oko 2.500-3.000 tih zrtava izvadjeno iz masovnih grobnica i primjerenijim pokapanjem iskazana im je dolicna pocast.

 

Povijesne katedre i instituti nedovoljno proucavaju taj zlocin, a objektivno ukazivanje na komunisticke zlocine politikantski prikazuje se izjednacavanjem svih zlocina. Ovaj kratki tekst neka bude jos jedno podsjecanje Hrvatima i svijetu da je koncem Drugoga svjetskog rata g. 1945., pred ocima toga svijeta, nad hrvatskim narodom, samo zato sto se opredijelio za svoju drzavu, ucinjen veliki zlocin, jos uvijek nedovoljno istrazen i za koji nitko nije odgovarao.

 

Zagreb, 31. ozujka 2007.

 

Dr. sc. Andjelko Mijatovic

 

 

 

Brojnost hrvatskih zrtava Bleiburske tragedije

 

Razlicite su procjene o sudionicima hrvatskoga vojnog i civilnog egzodusa g. 1945. u Sloveniju i Austriju. Zapovjednici HOS-a 15. svibnja 1945. pred Bleiburgom general Herencic i pukovnik Danijel Crljen govore o egzodusu 200.000 pripadnika HOS-a i 500.000 civilnoga pucanstva. Svi koji svjedoce o egzodusu, govore o velikom mnostvu civila u raznim kolonama i, svakako, radi se o stotinama tisuca civilnih izbjeglica. O svemu tomu ovisi broj zarobljenih, strijeljanih, likvidiranih i stradalnika opcenito.

 

 

Po istrazivanju general-pukovnika Ivana Dolnicara (g. 1985.) u zavrsnim ratnim operacijama g. 1945. zarobljena je 341.000 pripadnika neprijateljskih postrojbi (u vrijeme njemacke kapitulacije u Sloveniji je bilo oko 300.000 njemackih vojnika), dok ih je 100.000 poginulo, odnosno, mozemo zakljuciti, vecina likvidirana kao zarobljenici. Po istrazivanjima slovenske povjesnicarke Jerce Vodusek Starce pred Bleiburgom se je predalo 235.000 Hrvata.

 

Razlicite su brojke koje govore o likvidiranim vojnim i civilnim pripadnicima hrvatskoga naroda g. 1945. Medju objektivnijima su: 200.000 (nadbiskup Stepinac g. 1945.), oko 200.000 (V. Nikolic, 1976.), skoro 150.000 (general Kosta Nadj g 1983.), 110.000 (brit. povjesnicar John Lucas g. 1986.), 100.000 (J. Vidousek Starce, 2004.). U vise su mjesta, opcina i podrucja u RH i BiH istrazene zrtve Drugoga svjetskog rata: poginule, ubijene i nastradale bez obzira u kojim vojskama i za koje ideologije su se borili, s osobnim podacima, s podacima u kojim su vojskama bili, gdje i kada su poginuli, ubijeni, nastradali ili nestali.

 

Vecina takvih upravo je nastradala u vrijeme Bleiburske tragedije i Kriznoga puta g. 1945. Vecina likvidiranih nije cinila nikakve zlocine, nego su ôu najboljoj vjeri i potpunom predanju, da sluze Hrvatskom Naroduö (nadbiskup Stepinac g. 1945.), u vrlo zamrsenim politickim okolnostima, izvrsavali svoje vojnicke duznosti, branili svoje obitelji, svoje domove i svoju drzavu. Masovno su i u velikom broju likvidirani ranjenici i bolesnici, djeca, zene i starci koji nisu bili nikomu opasnost i ôkoje bi najstrozi i najnepravedniji sud postedioö (jugoslavenski komunisticki disident Milovan Djilas, 1977.).

 

U sjecanjima prezivjelih sudionika tog egzodusa i u historiografiji cesto se postavlja pitanje je li tako moralo biti. Dok su komunisticki pobjednici, da bi odvratili pozornost od vlastitih zlocina cinjenih u tijeku citava rata (1941. - 1945.), u tim zbivanjima gledali normalni zavrsetak NDH-a kao vjerne saveznice Trecega Reicha i onih koji su se za nju borili, za porazene to je bio jos jedan velikosrpski obracun s hrvatskim narodom koji je zelio svoju drzavu i svoju slobodu.

 

 

 

Zakljucak

 

Neprijeporno je da su pripadnici Jugoslavenske armije i opcenito pripadnici Narodnooslobodilackoga pokreta Jugoslavije u zavrsnim operacijama Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na podrucju bivse Jugoslavije obracunavali sa svim svojim ideoloskim protivnicima bez obzira na narodnost i politicku opredijeljenost, odnosno sa svima onima koji nisu bili sljednici komunisticke ideologije. Na tom udaru nasal se i vecina hrvatskog naroda koja je podrzavala ideju nezavisne hrvatske drzave i za koju se borila i tesko krvarila cetiri ratne godine.

 

U takvim prilikama nekoliko stotina tisuca pripadnika oruzanih snaga i civilnoga pucanstva NDH-a, uzmicalo je pred jacim protivnickim snagama prema Zagrebu, a potom i prema zapadnim saveznicima u Austriju, nadajuci se zastiti zapadnih demokratskih vlada pred komunistickim zlocinima. Naprotiv dogodilo se suprotno. Zapadni saveznici prepustili su ih na nemilost komunistickim pobjednicima koji su vrlo okrutno obracunali s desetinama i stotinama tisuca vojnih i civilnih osoba i poubijali ih od Austrije do jugoslavenske granice s Rumunjskom, Bugarskom i Grckom, odnosno diljem DF Jugoslavije.

 

Pozivanje pripadnika Narodnooslobodilacke vojske (NOV-a) i Narodnooslobodilackoga pokreta (NOP-a) u tijeku Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na bezobzirnu i nemilosrdnu ôosvetuö i ôodmazduö prema svim protivnicima osobito je doslo do izrazaja u proljece g. 1945. Nastavljeno je i nakon svrsetka rata usmjeravanjem mrznje prema svim zarobljenim protivnicima, a posebno prema bivsim pripadnicima HOS-a i institucija NDH-a i civilima, vezanim uz te institucije, odnosno prema svim koji nisu bili odusevljene pristase komunistickog pokreta.

 

Dosadasnja istrazivanja i dostupni dokumenti omogucuju nam da mozemo dobrim dijelom rekonstruirati na koje su nacine osmisljavani i provodjeni navedeni masovni zlocini. Nesporno je da je to cinjeno s blagoslovom najvisega drzavnoga vrha DFJ, predvodjena vrhovnim zapovjednikom Jugoslavenske armije, glavnim sekretarom Komunisticke partije Jugoslavije, predsjednikom DFJ i predsjednikom prve jugoslavenske revolucionarne vlade NKOJ-a marsalom Josipom Brozom Titom.

 

Zlocine je organizirao i izvodio ukupni novouspostavljeni sustav komunisticke vlasti, prvenstveno Jugoslavenska armija s Generalstabom na celu, sigurnosna organizacija Odjel za zastitu naroda i oruzanih snaga Narodnooslobodilackog pokreta (OZN-a), tijela komunisticke vlasti i komunisticki aktivisti. Vecinu zarobljenih u Sloveniji i onih koji su se predali britanskim snagama u Austriji, a potom izruceni Jugoslavenskoj armiji, preuzela je Treca JA pod zapovjednistvom generala Koste Nadja, a organizaciju o preuzimanju, sprovodjenju, cuvanju i likvidiranju zarobljenika vodila je OZN-a pri toj armiji na celu s pukovnikomokom Ivanovicem.

 

Aleksandar Rankovic, uz mnoga druga glavna zaduzenja u vojnoj i politickoj struklturi DFJ, i nacelnik OZN-e Ministarstva obrane, posebnom depesom, upucenom 15. svibnja 1945. OZNI-i Hrvatske, izrazava nezadovoljstvo malim brojem strijeljanih ôbanditaö u Zagrebu. Nakon glavnih likvidacija velikoga dijela zarobljenika 10. - 25. svibnja 1945. na vise od cetiri stotine masovnih stratista diljem Slovenije, ali vec i diljem Hrvatske, Tito je 26. svibnja u Ljubljani izjavio: ôsto se tice onih izdajnika koji su se nasli unutar nase zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar proslosti. Ruka pravde, ruka osvetnica naseg naroda dostigla ih je ogromnu vecinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeci pod krilo pokrovitelja van nase zemlje.ö Ocito je dan prije u Mariboru, gdje se susreo s ruskim marsalom Tolbuhinom, zapovjednikom III. ukrajinske fronte, bio dobro upucen u tamosnje likvidacije zarobljenika, o kojima je vec naprijed receno.

 

Kad je ministar vanjskih poslova DFJ dr. Ivan Subasic, nakon povratka s konferencije UN-a 8. lipnja 1945. u San Francisku saznao da je kraj Dravograda ubijeno 40.000 domobrana i u vezi s tim prosvjedaovao jednom od glavnih clanova jugoslavenskoga politickoga vodstva Edvardu Kardelju, taj mu je odgovorio: ôHrvati, platili ste!ö

 

Kad je kipar Ivan Mestrovic g. 1959. na Brijunima postavio Titu pitanje u vezi s masovnim pokoljima Hrvata u ratu g. 1941. - 1945., osobito u proljece i ljeto g. 1945., taj mu je odgovorio: ôTo se nije nikako moglo izbjeci. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.ö

 

Za ônajbrojniju grupaciju ů ustasko-domobranskih snaga - oko 150.000ö g. 1983. zapovjednik Trece JA general Kosta Nadj je izjavio. ôOni nam nisu mogli pobeci, cvrsto smo ih okruzili. I normalno na kraju ih likvidirali.ö Navedeni i drugi takvi podaci upucuju na vrlo osmisljeno organiziranje i likvidiranje ratnih zarobljenika i civila pod nadleznoscu drzavnog vrha, bez ikakvih sudskih istraga i utvrdjivanja njihove krivice.

 

Brojka poginulih, ubijenih i nastradalih u vrijeme Bleiburske tragedije i Kriznog puta hrvatskoga naroda g. 1945., kao i ukupne zrtve stradanja hrvatskoga naroda u ratu g. 1941. - 1945. moci ce se priblizno utvrditi tek nakon ukupna istrazivanja toga problema. Svakako, radi se o stotinama tisuca.

 

 

 

Pogovor

 

ONIMA I SVIMA STO U KRVOTOKU BLEIBURSKIH NJIVA,

KRIZNICA I STRANPUTICA

CEKAJU USKRSNUCE

 

ů Jos ponegdje smrtni jauk

ko rzanje odbjeglog doluta ata.

Niz obraze planina nebo u hropcu

jecase iz dana u noc, iz sata u sat.

Za pogrebne suze drugog

ne bi nikoga zivog.

 

A Smrt se isprsila,

pijana i sita kao nikada do sada.

Mrznja sjala je, mrznja znala je

sasjeci povorke gladnih beskucnika,

Hrvata.

Ptici kukavici oduze glas se

i pade s grane od morne tuge...

 

Kruh nas hleb crn i gorak (p)ostade

makar ga i bijase dosta.

Do krvavog dlana Bleiburskog polja

Rahelin plac i cemer iz domaje stizu

smrcu rastrgani:

Eloi, Eloi, Lama sabaktani???

 

 

Pred nama je strucna publikacija koja vrlo pregledno iznosi historiografski utvrdjene cinjenice i okolnosti okvirnog tijeka i posljedica onoga sto se krije pod pojmovima Bleiburske tragedije ili Kriznog puta hrvatskog naroda. Simbolicki naziv ôKrizni putö za poratno stradanje hrvatskog naroda oslanja se na cinjenicu, sto su jugoslavenske komunisticke vlasti upucivale zrtve na ômarseve smrtiö u mnogobrojnim smjerovima po jugoslavenskom teritoriju.

 

Ta najveca tragedija hrvatskog naroda zapocela je posljednjih dana II. Svjetskog rata kad su se pripadnici oruzanih snaga Nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) poceli povlaciti pred jugoslavenskom, ali i ruskom boljsevickom vojskom prema austrijskoj granici, s ciljem da se predaju vojsci zapadnih saveznickih zemalja. Povlacenje postrojba hrvatske vojske pratile su rijeke izbjeglica koje su bjezale pred partizanskim zlocinima i strahovladom.

 

Iz brojnih izvora vidljivo je da je medju izbjeglicama ipak tinjala nada da se radi ôo privremenom povlacenjuö i vjerovalo se da demokratski Zapad ipak nece dopustiti pobjedu boljsevizma nad demokracijom, te da ce uslijediti povratak u slobodnu domovinu. Unatoc svekolikim krvavim ratnim prilikama hrvatske drzave na cijem podrucju je ratovalo 5-6 razlicitih vojnih snaga koje su se jedna prema drugoj nemilosrdno odnosile, vecina Hrvata je i dalje vjerovala da nema alternative suverenoj i demokratskoj hrvatskoj drzavi, te se zbog toga svim silama suprotstavljala nadolazecoj komunistickoj i novoj nasilnoj Jugoslaviji pod najgorim boljsevickim srpskim i ruskim utjecajem.

 

Pri tom je bila kobna i zla okolnost, sto su to bile godine kad americka i britanska vlada logisticki stoje u najuzem savezu sa Staljinom, tim nedvojbenim Hitlerovim bratom, bez obzira sto je on vec godinama sa sovjetskih pustara i stepa zasipao svijet notornim nezapamcenim zlocinima. Prema dokumentima iz engleskog Ratnog arhivima (War Offi ce), objavljenih tek nakon trideset godina kao ôposljednja tajnaö iz tog razdoblja (War Offi ce170 4465, prema N. Bethel, Das letzte Geheimnis, Ullstein: Frankfurt a. M., 1975), izmedju ostalog citamo, da se tada austrijskoj granici i demarkacionoj engleskoj crti primicalo ôukupno dvije stotine tisuca hrvatskih vojnikaö, a koji su ôeskortirali oko pet stotina tisuca civilnog pucanstva koje se htjelo prebaciti na englesko podrucje, da bi se predali i stavili pod britansku zastituö (n. dj., s. 130).

 

Jedan dio tih hrvatskih kolona pao je u ruke jugoslavenske vojske vec na prostoru Slovenije, a drugi koji se uspio probiti na podrucje mjesta Bleiburg na austrijskom teritoriju, uistinu se predao britanskoj vojsci. Ali, Britanci su ih onda predali komunistickoj Jugoslaviji. Sve donedavno je vladalo pogresno misljenje kako je odluka o izrucenju hrvatskih vojnika i civila bila prepustena ingerenciji britanskih generala P. Scotta ili H. Alexandera.

 

Tek je otvaranje britanskih arhiva (istrazivanje engleskog povjesnicara N. Tolstoya) pokazalo kako je bitnu ulogu u provodjenju odluke izrucenja odigrao tadasnji britanski ministar zaduzen za Sredozemlje, Harold Macmillan, a koji je odgovarao izravno W. Churchillu. Zbog toga ga je u toj prigodi, prema britanskim izvorima, ôChurchill pozvao na konzultacije u Londonö. Ukratko, iz dokumenata je vidljivo, kako je cijeli postupak izrucenja imao najprije svrhu na najbolji nacin zastupati britanske nacionalne interese, a da su, potom, kasnije pregovori o izrucenju nedvojbeno presli ôu nadleznost jugoslavenske i britanske vladeö.

 

To znaci da se bez Churchilla i Tita nista nije dogodilo. Ta ôsuradnjaö na samom vrhu u biti je dobrim dijelom omogucila strasne domete zlocina, pa je sredinom svibnja 1945. nastavljen ômasovni krvavi obracunö jugoslavenskih komunistickih vlasti sa zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, ali i s velikim brojem komunistima nepozeljnih osoba diljem zemlje, koje uopce nisu bjezale od kuce.

 

Koliko je god jugoslavenska drzava sve cinila da se ne istrazuju golema poratna stradanja hrvatskih gradjana, naredjujuci da se zrtve izvan pripadnika i pomagaca ôNarodnooslobodilacke borbeö ne smatraju uopce zrtvama rata, te koliko god ova tema predstavlja jednu od najvecih ôcrnih rupaö u hrvatskoj historiografiji, ipak veliki razmjeri hrvatskih stradanja i goleme negativne posljedice trajno su bile aktualne i imale su prvorazredno nacionalno znacenje.

 

Ova izuzetno znacajna tema bila je jedna o najstroze cuvanih javnih tajnih u drugoj Jugoslaviji, ali nju su ipak stalno drzale aktualnom sljedece cinjenice: brojna svjedocanstva koja su o Bleiburskoj tragediji prikupljena u hrvatskom izvandomovinstu, odrzavanje komemoracije svake godine na Bleiburskom polju, te cinjenica da je u domovini bilo tesko naci mjesto, pa i hrvatsku obitelj koja na ovaj ili na onaj nacin nije bila pogodjena zlocinima koje je u poracu pocinio jugoslavenski rezim.

 

Koliko su inace jugoslavenski podaci nepouzdani i ratno stradalnistvo neistrazeno, najzornije ilustrira sljedece: prema sluzbenim komunisticko-jugoslavenskim izvorima broj smrtno stradalih zrtava jasenovackog logora kretao se u nevjerojatnom rasponu od 55.000 do cak 1,4 milijuna. Stoga, ova sazeta i strucna publikacija povjesnicara dr. Andjelka Mijatovica, izmedju ostalog, ima bitnu dvostruku vrijednost.

 

S jedne strane stavlja se u prvi red historiografskog otkrivanja i sirenja istine koja je presucivana, krivotvorena i zlorabljena kroz desetljeca komunisticke Jugoslavije, ali i opcenito zatomljena ôpisanjem povijestiö sa strane pobjednika u Europi. S druge strane, ovu najvecu hrvatsku tragediju u povijesti naprosto vraca u civilizacijski odnos prema zrtvama.

 

Naime, tijekom svih tisucljeca povijesti covjecanstva koja su nam imalo istrazivacki dostupna, vidimo da je fenomen zrtve u svim razdobljima imao uzvisen znacaj, ugnijezdivsi se kao vrijednost u temeljima zajednickih i osobnih identiteta, bez obzira na raznolike kulture i podneblja.

 

U tom duhu, s velikim zadovoljstvom, istinoljubivosti prema cinjenicama i s postovanjem prema zrtvama, predajemo ovaj tekst citateljicama i citateljima raznolikih kultura i naroda diljem svijeta.

 

U ime izdavaca:

Prof. dr. Simun Sito Coric

 

 

 

Sadrzaj

 

Predgovor autora ...................................................................................................... 5

Uvod ......................................................................................................................... 9

Suzavanje podrucja NDH-a .................................................................................... 10

Pripreme Jugoslavenske armije za konacni obracun s protivnikom ....................... 11

Pocetak zavrsnih operacija ...................................................................................... 12

Stanje na bojistima u drugoj polovini travnja ......................................................... 13

Postav Zvonimir, posljednji obrambeni polozaji HOS-a ........................................ 13

Spasavanje drzave i vlasti ........................................................................................14

Pokusaj uspostavljanja veza sa zapadnim saveznicima .......................................... 15

Nastavak zavrsnih operacija .................................................................................... 15

Odluka o povlacenju prema Sloveniji i Austriji ...................................................... 15

Povlacenje oruzanih snaga i pucanstva NDH-a ...................................................... 16

Tijek povlacenja Hrvatskih oruzanih snaga ............................................................ 18

Zatvaranja kruga oko izbjeglicke kolone pred Dravogradom ................................. 22

Uspostavljanje veze s predstavnicima britanske vojske .......................................... 28

Stanje u izbjeglickoj koloni pred Bleiburgom uoci predaje .................................... 29

Pregovori o predaji HOS-a ...................................................................................... 30

Predaja Hrvatskih oruzanih snaga ........................................................................... 32

Procjene o brojcanoj zastupljenosti sudionika u Bleiburskoj tragediji ................... 34

Izrucivanje Hrvata iz Koruske ................................................................................. 35

Kolone i marsevi smrti na Kriznom putu hrvatskoga naroda 1945. g. .................... 36

Put u nepoznato ................................................................................................. ...... 39

Slovenija podrucje masovnih zlocina nad zarobljenicima ..................... ................. 41

Kolone i marsevi smrti kroz Hrvatsku ......................................................................44

Komunisticki teror u Zagrebu .................................................................................. 44

Masovna stratista u Bosni i Hercegovini ................................................ ................. 47

Masovna stratista u Crnoj Gori i Srbiji ..................................................................... 47

Brojnost hrvatskih zrtava Bleiburske tragedije ......................................................... 48

Zakljucak ................................................................................................................... 49

Izvori i literatura ........................................................................................................ 53

Pogovor ...................................................................................................................... 57

 

 

 

Kod Bleiburga na austrijsko-jugoslavenskoj granici prema demarkacionoj crti, primicalo se ukupno dvije stotine tisuca hrvatskih vojnikaů Oni su eskortirali oko pet stotina tisuca civilnog pucanstva koje se htjelo prebaciti na englesko podrucje, da bi se predali i stavili pod britansku zastitu.

 

Britanski vojni arhiv (War Office, 170 4465)

 

General Scott nije se puno razumio u jugoslavensku politiku, ali je mislio, da ni u kojem slucaju ne dolazi u obzir da pusti tri cetvrtine milijuna Hrvata u svoje podrucjeů Nitko ne zna sto se tocno dogodilo s Hrvatima, ali je sigurno, da se jugoslavenska strana nije drzala dogovora sa Scottom.

 

Nicholas Bethell (Das letzte Geheimnis, Ullstein: Frankfurt a. M., 1975)