06. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu
MAĐARSKA
Prema podatcima Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj živi oko 50 000 Hrvata. Dijele se na gradišćanske, pomurske i podunavske, a tu su od 16. stoljeća. Još 1863. godine donesen je zakon o narodnostima u Ugarskoj, koji je manjinama osigurao upotrebu materinjega jezika u školama i crkvama, ali samim tim i razvoj Hrvatskoga narodnog pokreta.
U Budimpešti djeluje HOSIG ili Hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i učenički dom, sve na jednome mjestu. HOSIG je osnovan prije sedamdesetak godina, najprije kao južnoslavenska, a potom kao hrvatsko-srpska ustanova. Od 1993. djeluje kao samostalna hrvatska škola i u potpunosti je dio mađarskoga školskog sustava. Škola je mjesto čuvanja i njegovanja kulturne baštine Hrvata u Mađarskoj. Pohađaju je Hrvati iz Budimpešte i okolice, ali isto tako i Hrvati iz svih krajeva Mađarske, pa čak i oni iz Hrvatske, Vojvodine, i Bosne i Hercegovine. Za upis u ovu školu motivirani su i oni koji nisu hrvatskoga porijekla a zanimaju ih hrvatski jezik i kultura. Na internetskoj stranici škole, čija je ravnateljica Anna Gojtan, s ponosom je istaknuto da roditelji svoju djecu upisuju u njihovu školu i zbog obiteljskog ozračja koje tu vlada. Škola njeguje prijateljske odnose s hrvatskim školama, a njihovi maturanti odlaze na ekskurzije u Hrvatsku.
Ulaz u učenički dom
Posjet učenika Glazbene škole „Josip Hatze“ iz Splita. Na violini je Petra Filipović, koja se sprema odsvirati Canzonettu hrvatske skladateljice Dore Pejačević.
I u mađarskome Gradišću postoje dvojezični natpisi. Može ih se, na primjer, vidjeti u Gornjem Četaru, koji se na mađarskome zove Felsocsatar.
Dvojezični natpisi u Gornjem Četaru
Mađarska pošta objavila je marke posvećene Hrvatima. Jedni od njih su Zrinski i Frankopani, nekada najmoćnija hrvatsko-ugarska obitelj, nastala spajanjem Šubića od Zrina i krčkih grofova Frankopana. Sigurno najpoznatiji predstavnik te obitelji bio je grof Nikola Šubić Zrinski (1508. – 1566.), koji se proslavio obranom tvrđave Siget od Turaka 1566. godine. S malobrojnom posadom od 2 500 vojnika junački se branio, a kada je vidio da neće uspjeti, izašao je na čelo svoje posade i poginuo[1].
Poštanske marke posvećene su i svetoj Margariti Ugarskoj (1242. – 1271.), svećenici i kćeri ugarskoga kralja Bele IV. i Marije Laskaris, rođenoj u Klisu kraj Splita, gdje je kraljevski par živio u izbjeglištvu za vrijeme invazije Mongola na Mađarsku. Roditelji su se zavjetovali da će svoje još nerođeno dijete posvetiti religiji oslobodi li se Mađarska od Mongola. Tako je Margarita, kao četverogodišnjakinja, povjerena Dominikankama u Vesprimu. U dvanaestoj je godini položila redovnički zavjet u samostanu u Budimu, koji je kralj za nju sagradio. Tu je provela čitav svoj život vršeći pokornička djela, noseći željezno sito i sandale s čavlima, te radeći najprljavije poslove u samostanu. Liječila je bolesne i vraćala ih iz mrtvih, a pripisano joj je dvadeset i sedam čuda[2].
Marke i ostaci samostana u Budimu, gdje je Margita provela život