34. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu
NAVARINO
Otok Navarino nalazi se južno od Ognjene zemlje, s čileanske strane Kanala Beagle, nasuprot Ushuai, najjužnijemu gradu na svijetu. Na Navarinu su i najjužnija naselja na svijetu, i to Puerto Williams s oko 2 000 stanovnika, te još južniji Puerto Toro, gdje živi svega osam obitelji, djelatnika čileanske policije i mornarice. Na otoku neki lokaliteti nose hrvatska imena, poput luke Puerto Beban i špilje Caleta Beban, smještenih u uvali Bahia Windhond, a nazvanih po Fortunatu Bebanu iz Ushuaie.
Planina na zapadu otoka, visoka 642 metra, zove se Monte Vrsalovic. Ime je dobila po Povljaninu Antoniu Vrsalovicu (1869.-1938.). Kraj nje se, na visini od 650 metara, nalazi planinski prijevoj Paso Mladineo, nazvan po Antoniu Mladineu. Vrsalović je na otoku Lennox našao dovoljno zlata za kupiti farmu, pa je zajedno s Lusiom Mladineom 1896. u uvali Wulaia započeo uzgajati ovce. Već iduće godine, imali su 4 000 ovaca, ali Mladineo je umro i naslijedio ga je brat Antonio, koji je nastavio raditi s Vrsalovićem na farmi.
Na slici lijevo prikazana je zapadna strana otoka Navarino, gdje se nalaze Monte Vrsalovic i Paso Mladineo. Na slici desno vide se plićaci Bahie Windhond, gdje se nalaze Puerto Beban i Caleta Beban.
Monte Vrsalovic je zapadno na lijevoj slici, a Caleta Beban je na jugu, u uvali Bahia Windhond. Na slici desno je Antonio Vrsalović sa suprugom Natalijom Mladineo i kćeri Juanitom i sinom Jose Miguelom.
Otok Navarino domovina je Indijanaca plemena Yagan, koji su bili najjužniji narod na zemlji. Bili su, jer više ne postoje. Sasvim prilagođeni životu u surovoj klimi najčešće su hodali goli, mazali se mašću morskih životinja i ronili u moru u kojem je maksimalna temperatura 9 Celzijevih stupnjeva. Tako je bilo dok nisu stigli bijelci i donijeli nepoznate viruse i bakterije na koje nisu bili otporni. Navukli su im odjeću, i k tome dodali alkohol.
Iz Europe su došli misionari Salezijanci, kojima je čileanska vlada dala koncesiju na 20 godina za obrazovanje i prilagodbu domorodaca na otoku Dawson u Mageljanovom tjesnacu na sjeveru, koji je udaljen od Navarina tridesetak sati plovidbe današnjim trajektima. Tamo su deportirali sve Indijance s Ognjene zemlje i južnih otoka u dvije misije, točnije u sabirne logore u kojima su trebali dobiti dom i hranu. Time je čileanska vlast dovršila genocid koji su započeli kolonizatori. Na otoku Dawson svi su bili izmiješani: i Selk'nami koje do tada nisu poubijali farmeri, i Yagani, i ostala plemena, koja nisu ni govorila isti jezik. O ponašanju bijelaca prema Indijancima svjedoči pismo koje je 1895. godine Nikola Bandić iz Punta Arenasa uputio Jurju Kapiću, uredniku splitskoga Pučkog lista, koje je ovaj objavio:
Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanaca iz Ognjene zemlje (Terra di Fuoco). Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jadna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati, gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni . Građani su im iz samilosti donijeli odjeću i kapute, a cipele su Yagan Indijanci počeli gristi od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo im doniti hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marvu. Tu baciše među njih sirovo mršavo meso, koje su divljaci razdirali kao gladni vukovi. Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku, gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestre za bratom i tako dalje. Molim vas, dajte ovo tiskati u dični “Pučki list”, jer znam da neće biti mrsko znati dalmatinskim težacima.
Na splitsku adresu moga pradjeda Ante Bezića 1904. godine došlo je nekoliko razglednica koje je poslao Andrija Juričić, osnivač lista Domovina iz Punta Arenasa, na kojima su bili prizori s otoka Dawson. Napisao je: Selo na Ognjenoj zemlji (otok je teritorijalno pripadao Ognjenoj zemlji) gdje se civiliziraju divlji Indijanci.
Na drugoj razglednici s istoga mjesta Juričić je precizirao da misionari krote divlje Indijance, po čemu se vidi da su ih smatrali životinjama. Da otok Dawson nije mjesto ugodna života govori i podatak da je mnogo godina kasnije čileanski predsjednik Augusto Pinochet (vladao je od 1973. do 1990.) tamo slao svoje protivnike. Otok Dawson tako je postao poznat kao zloglasni Pinochetov zatvor.
Rijetki su uspjeli izbjeći sabirne logore, pa ipak, danas Indijanaca više nema, ni Selk'nama, ni Alacalufe, a nema više ni čistokrvnih Yagana. Zadnja čistokrvna pripadnica toga plemena bila je Rosa Yagana Miličić (1903.-1983.) ili, na indijanskome, Lakutaia le Kipa, Žena iz uvale kormorana. Imena su, naime, dobivali po lokaciji rođenja: lakuta je kormoran, aia je uvala, a kipa je žena.
Na slici lijevo je Lakutaia le Kipa, Rosa Miličić, 1917. godine kraj sela u uvali Mejillones na rodnome otoku Navarino. Na slici desno snimljena je 1978. godine u blizini naselja Ukika u Puerto Williamsu, gdje danas žive oni koji imaju indijanske krvi (fotografije su iz knjige Rosa Yagan, El ultiomo eslabon, autorice Particie Štambuk).
Rosa je prezime Miličić dobila udajom. Njen muž bio je Jose Miličić, zadnji poglavica plemena Yagan. Na yaganskome se zvao Lanamutekensh. Kada su mu bile četiri godine umrla mu je majka. Otac ga je dao na usvojenje Bračaninu Anti Miličiću, koncesionaru otoka Nueva, uz dogovor da ga ovaj pošalje u gimnaziju u Punta Arenas. Nakon završena školovanja Jose se vratio na Nuevu i uzgajao je s očuhom ovce. U godišnjem mornaričkom izvještaju njihovo imanje, na kojem su imali 600 ovaca, bilo je opisano kao veoma dobro za život. Jose se oženio, dobio djecu i ostao udovac. Kada je upoznao Rosu, živio je sa sinom, i bio je dosta stariji od nje. Odmah je osvojio mladu ljepoticu, a imao je i potporu njene majke i drugih žena, koje su joj govorile da je dobro kada je muškarac stariji, jer mu više neće padati na pamet gluposti, nego će se brinuti o svojoj ženi i kanuu. Tako je i bilo. Budući da je Jose bio školovan, pleme ga je izabralo za poglavicu i suca u selu Mejillones. Kao sudac trebao se brinuti o miru i ponašanju u plemenu. Jose i Rosa nisu imali djece, ali su podignuli njegova sina iz prvoga braka. Rosa je Josea nadživjela, a nakon njegove smrti nastavila je živjeti s jednim Čilotom[1]. Naime, žene tada nisu imale izbor, i tako su rješavale problem svoje egzistencije.
Jose Miličić (1886.-1961.), zadnji poglavica plemena Yagan (iz knjige Patricie Štambuk)
Vrh koplja koje je pripadalo Joseu Miličiću (privatna zbirka autorice)
Otok Navarino, uvala Robalo, gdje su Indijanke skupljale školjke
Rosa je umrla 1983. godine u indijanskome naselju Ukika, na rubu Puerto Williamsa, gdje su svi Yagani 1967. bili preseljeni iz uvale Mejillones. Tamo je ostalo još samo indijansko groblje. U Rosinoj kući, danas najuređenijoj u Ukiki, sada živi Cristina Calderon, zadnja polu-Indijanka, polu-bjelkinja, i jedina koja još govori jezik Yagana.
Čileanska književnica Patricia Štambuk intervjuirala je Rosu Miličić 1975. godine. To vrijedno svjedočanstvo objavila je u knjizi Rosa Yagan, El ultimo eslabon, zbog čega je primljena u čileansku Akademiju za jezik.
Autorica knjige s Cristinom Calderon, zadnjom polu-Indijankom, ispred renovirane kuće Rose Miličić u Ukiki
Naselje Ukika danas; pogled na kanal Beagle i argentinsku obalu preko puta, te na otok Gable
[1] Čilot je stanovnik otoka Chiloe, koji je smješten na sjeveru, a na kojem su domoroci prvi španjolski kolonisti.