Branka Bezić Filipović - Jedan za Sve, Svi za Jednoga
Povodom 130 godina Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split
VATROGASNA DRUŠTVA U ISELJENIŠTVU
Sve što se događalo u domovini uvijek se na neki način preslikavalo u iseljeništvu od početaka iseljavanja pa do današnjih dana. U drugoj polovici 19. stoljeća iseljeni Hrvati započeli su osnivati brojna društva i organizacije. To su bila potporna, sportska, politička, kulturna i vatrogasna društva. U njihovim statutima bilo je izričito zabranjeno bavljenje politikom, ali su, unatoč zabrani, bila izrazito politizirana. Njihovo se političko bavljenje svodilo na kritiku Austrougarske i na pomoć svom narodu. Političko opredjeljenje često su izražavali tako da su neke ugledne političare imenovali svojim počasnim članovima.[1]
Na području Južne Amerike najstarija hrvatska vatrogasna društva osnovana su u Čileu, i to u gradovima Iquiqueu, Antofagasti i Punta Arenasu. Kasnije je osnovano i jedno vatrogasno društvo u Oruru u Boliviji.
Ako izuzmemo Društvo slavljanskog dobročinstva iz 1871. godine u Callau, tadašnjoj luci, a danas dijelu grada Lime, vatrogasno društvo u Iquiqueu spada u najstarija hrvatska društva u Južnoj Americi uopće. Sedamdesetih godina 19. stoljeća razne nacionalnosti u Iquiqueu započele su osnivati svoja društva.
Talijani i Dalmatinci su se na sastanku upriličenom 3. siječnja 1874. godine dogovorili da će osnovati zajedničko vatrogasno društvo. Formirali su radno povjerenstvo u kojem su dvojica članova bili Juan Devescovi i Jeronimo Baturich, a 14. siječnja bila je sazvana Generalna skupština. I jedni i drugi složili su se da se društvo nazove Ausonia, ali je nastao problem oko zastave. Dalmatinci nisu htjeli talijansku zastavu, a Talijani nisu htjeli austrijsku. Talijani nisu htjeli popustiti pa su se Dalmatinci povukli. Međutim nisu odustali od ideje osnivanja vatrogasnog društva pa su se udružili s Peruancima i tako je nastala Guardia y Propiedad No 5. To je značilo da su u gradu već postojala četiri vatrogasna društva. Dan osnutka bio je 24. lipnja 1874. godine, a prvi predsjednik bio je Irac Carlos Gallagher.
Osnivački akt Društva u Iquiqueu
Društvo je postalo znamenito po hrabrosti svojih članova u gradu gdje su požari bili učestala pojava. Nije to bilo samo zato što je vatra bila jedini izvor energije, već i zato što je Iquique smješten uz more u pustinjskom, sušnom dijelu Čilea, a kuće su bile drvene. Kako su najvećim dijelom članovi društva bili Peruanci, svi su mahom postali volonteri u ratu na Pacifiku 1879. godine. Aktivni su ostali oni članovi koji su bili hrvatskog podrijetla.
Predsjednik Gallagher je zbog toga odlučio društvo reorganizirati pa je 1880. godine preimenovano u Compania de Bomberos Austro – Hungara Salvadora No 5. U desetljećima koja su slijedila gasitelji Salvadore No 5 istaknuli su se u brojnim situacijama kada su spašavali imovinu i živote svojih sugrađana, ali su posebnu žrtvu podnijeli spašavajući živote prilikom požara u školi Santa Maria.
Bomba
Salvadora No 5
Društvo je mijenjalo identitet, a budući da su s vremenom gotovo svi članovi bili Dalmatinci, upućeno je pismo zamolbe Vatrogasnom zapovjedništvu za ponovnom promjenom imena. Tako se od 1910. godine društvo zvalo Compania Slava de Bomberos Dalmacia No 5, a svi članovi uprave bili su Hrvati. Predsjednik društva bio je Juan Vodnizza, kapetan Antonio Kraljevic, tajnik Nikola Gjik, a poručnici su bili Jorge Krstulovic, Prosper Babarovic i Miguel Stari.[2]
Hrvatsko-čileanski dobrovoljni vatrogasci 1942. godine
Bomba Dalmacia 1950. godine
Društvo iz pedesetih godina
Slika iz 1956. godine
Compania Yugoeslava de Bomberos Dalmacia u Iquiqueu 1973. godine
1973. godina
Nova promjena imena vatrogasnog društva došla je nakon osamdeset dvije godine uspostavom samostalnosti Republike Hrvatske. Društvo se od 24. lipnja 1992. godine zove Compania Croata de Bomberos Dalmacia No 5. Danas je to moderno, profesionalno društvo koje se ponosi svojom poviješću i gasiteljima koji su, unatoč tome što više nisu volonteri, jednako predani istom cilju. Zanimljivo je napomenuti da je društvo smješteno u ulici Tadeo Haenke, tik uz Hrvatski park u kojem je, osim hrvatskog grba, postavljena i skulptura inspirirana djelom Ivana Meštrovića Povijest Hrvata.
Compania Croata de Bomberos Dalmacia No 5 u Iquiqueu kako izgleda danas
Južnije od Iquiquea,
a opet u pustinjskom okružju, smješten je grad Antofagasta. Krajem 19.
stoljeća i stanovnike tog grada mučili su jednaki problemi. Drvene
kuće nisu mogli osigurati od požara pa se i tu pokazala potreba osnivanja
vatrogasnog društva. Petar Tončić i Marko Šore inicirali su 16.
prosinca 1892. godine osnivanje trećeg takvog društva u gradu pod nazivom Bomba
Dalmacia. U svom osnivačkom aktu izrazili su zahvalnost gostoprimstvu
grada Antofagaste kojem su se željeli na ovaj način odužiti. Društvo je u
početku imalo pedeset pet članova i plaćala se članarina.
Uz predsjednika Tončića i kapetana Šoru, u upravi su još bili: Jakov
Franičević (tajnik), Ivan Ivanović (blagajnik), Luka Hoze,
Andrija Kosulić, Stjepan Šimunić, Ante Zanksić, Mihovil Vodnica,
Eduardo de Tor, Petar Dalmatin i Luis Smith.
Antofagasta 1892. godine. Osnivači vatrogasnog društva
Društvo je velikodušno novčano podupirao poznati iseljenik Pasko Baburizza, rodom iz Koločepa. Zbog toga je 1918. godine preimenovano u Compania Yugoslava de Bomberos No 3, Bomba Pascual Baburizza.
DVD Split, 1973. godine. Dalibor Armanda, komandir stalne vatrogasne straže, (desno) predaje poklon Pedru Martiniću za vatrogasce u Antofagasti. S njima su još Marija Martinić (desno) i Lucija Bilić, tadašnja voditeljica splitskog ureda Hrvatske matice iseljenika
Vatrogasna proslava iz 1984. godine
Danas društvo nosi ime Bomba Hrvatska, Pascual Baburizza jer je većina gasitelja hrvatskog podrijetla. Iako je danas to profesionalna postrojba, još uvijek se oslanjaju i na dobrovoljce. Među gasiteljima još uvijek ima hrvatskih prezimena poput Nikolić, Leontić, Eterović, Kašić, Zlatar, Franulić, Jakšić itd.
Antofagasta 2001. godine, posjet državnog vrha na čelu s Franjom Tuđmanom, predsjednikom Republike Hrvatske
Sastanak skupštine društva u Antofagasti
Antofagasta, Bomba Hrvatska Pascual Baburizza danas
Nakon osnivanja društava na sjeveru, i Hrvati na, tisućama kilometara udaljenom, jugu Čilea osnovali su svoje vatrogasno društvo u Punta Arenasu. Mjesto se početkom 20. stoljeća počelo urbanizirati, a grupica naših ljudi, mahom s otoka Brača, došla je na ideju o osnivanju vatrogasnog društva. Odmah nakon Nove godine 1902. u salonu Austrijskog pripomoćnog društva sastali su se: Mihovil Kačić, Andrija Juričić, Lovre Miloš, Bartolome Poduje, Paško Šimatović, Petar Marinović, Lovre Ljubetić, Srećko Kordić, Mate Trebotić, Ivan Gligo, Marko Pivčević, Jozo Kovačević, Luka Bošković, Tadija Bonačić, Šime Cvitanić i Nikola Rendić. [3] Te večeri postavili su temelje društva koje je službeno osnovano 6. siječnja 1902. godine. Poput svih ostalih društava, a zbog toga što su u Čile došli kao austrijski građani, Hrvati su svoje vatrogasno društvo nazvali Compania Austriaca de Bomberos, a bilo je četvrto društvo u gradu.
Punta Arenas, 1902. godine, zgrada vatrogasnog društva
Nakon kratkog vremena društvo je promijenilo ime, najvećim dijelom zbog upornosti mlađih članova. S obzirom da su članovi društva bili samo Hrvati, većinom iz Dalmacije, prirodno je bilo da društvo ne bude imenovano kao austrijsko. Zato se preimenovalo prvo u 4. Compania de Bomberos Croata- Eslava, a nedugo zatim u Compania Eslava de Bomberos voluntarios ili Slavljansko dobrovoljno vatrogasno društvo.
Punta Arenas 1904. godine, Slavljansko dobrovoljno vatrogasno društvo
Pokretne vatrogasne stepenice iz 1906. godine
Vatrogasna vježba u Punta Arenasu 1918. godine
Vatrogasno vozilo iz 1919. godine
Društvo je ponovo promijenilo ime 1920. godine. Prema novom statutu sada se zvalo Bomba Dalmacia i to se ime zadržalo sve do 1945. godine. Političke promjene u domovini nakon Drugog svjetskog rata donijele su i novo ime Bomba Yugoslava.
Uprava iz 1959. godine. Slijeva sjede: tajnik Francisco Dragnic, predsjednik Antonio Mikasic, kapetan Nicolas Drpic i blagajnik Jorge Damianovic. Stoje: Lorenzo Lazaneo, drugi poručnik Nicolas Beros, prvi poručnik Juan Blazina, potporučnik Marcos Sapunar i potporučnik Antonio Martinic. Barjaktar Mario Drpic
Na kraju je društvo dobilo ime Bomba Croata 6. siječnja 1994. godine. Za razliku od društva u Antofagasti, u Punta Arenasu jedva se može naći koji gasitelj s hrvatskim prezimenom. Međutim tradicija se sačuvala i uzrečice Bog i Hrvati i Pomoz Bog još su u upotrebi. Također postoji i himna Bomba Croata koju je napisao Jose Perich Slater, a u čijim se stihovima govori o ponosnom hrvatskom imenu i jadranskom moru ljubavi i soli.
Punta Arenas 2002. godine. Proslava 100 godina Bombe Croata
Postavljanje ploče na Hrvatskom trgu u Punta Arenasu povodom 100 godina Bombe Croata
Himna Bombe Croata
Kazalo:
Uvod………………………………………………………………….4
Osnivanje Društva………………………………………………5
Prvi Upravni odbor……………………………………………16
Ostali članovi uprave………………………………………..22
Ostali iz prvog kruga osnivača…………………………..23
Humanitarna strana Društva……………………………..29
Izgradnja doma na Lovretu……………………………….33
Vatrogasna oprema…………………………………………..38
Poslijeratno razdoblje……………………………………….45
Društvo u hrvatskoj državi………………………………..66
Predsjednici i zapovjednici………………………………..88
Vatrogasna društva u iseljeništvu……………………..91