BRATOVŠTINA SVETOG JERONIMA ZA POMOĆ HRVATSKIM
IZBJEGLICAMA
Andrija Lukinović, Zagreb
Sažetak
Na završetku Drugoga svjetskog rata veliko mnoštvo ljudi iz zemalja u kojima su
komunisti došli na vlast
izbjeglo je u Italiju, Austriju i Njemačku
u nadi da će naći utočište u slobodnom svijetu.
Među njima je bilo više desetaka tisuća hrvatskih
izbjeglica svih staleža i zanimanja,
žena i muškaraca.
Bilo je vojnika,
seljaka, radnika, intelektualaca, svećenika, studenata i djece. Poput izbjeglica drugih nacija i Hrvati su
bili smješteni u logore za izbjeglice pod upravom savezničkih
vojnih vlasti. Manji dio njih
dospio je u civilne logore pod upravom Ministarstva
unutarnjih poslova Italije.
Budući da su uvjeti u logorima bili
vrlo teški, skupina uglednih Hrvata u Rimu -
svećenika i svjetovnjaka - osnovala je u srpnju 1945. pri Papinskom hrvatskom Zavodu Sv.
Jeronima u Rimu Bratovštinu za pomoć
hrvatskim izbjeglicama,
nepolitičku i isključivo
dobrotvornu crkvenu ustanovu.
Bratovština je izbjeglicama pružala duhovnu, materijalnu i pravnu pomoć, a pred
vlastima, savezničkm i talijanskim, imala je status
Hrvatskog povjerenstva i s njima službeno
kontaktirala kao priznati predstavnik hrvatskih izbjeglica.
Za duhovne potrebe izbjeglica
Bratovština se
pobrinula tako da im je slala izbjegle svećenike koji su boravili u Zavodu. Oni su ili stalno boravili u logorima, ili
su prigodice tamo dolazili. Bratovština je nadalje
tiskala molitvenike, pjesmarice, Novi zavjet, kalendare i prigodne brošure.
Potrebita materijalna dobra Bratovština je namicala
članarinom, prilozima Svete
Stolice, katoličkih dobrotvornih ustanova i darovima hrvatske emigracije
iz SAD i južnoameričkih država.
Bratovština se naročito angažirala u borbi protiv izručenja hrvatskih izbjeglica komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Ove su
vlasti, naime, sve izbjeglice prikazivale
saveznicima kao ratne krivce, a izručene su redovito osudivale na smrt ili rjeđe na dugogodišnju robiju.
Zahvaljujući Bratovštnni golema većina izbjeglica nice bila izručena
Jugoslaviji i tako je spašena.
Zaslugom Bratovštine preko 20.000
hrvatskih izbjeglica dobilo je utočište u prekomorskim
zemljama, ponajviše u Argentini. Bratovština je vodila
pregovore s imigracijskim povjerenstvima zemalja
azila, talijanskim i savezničkim vlastima, brodarskim društvima,
sastavljala liste putnika i pribavljala
novčana sredstva za troškove prijevoza.
Bratovština formalno nije bila dokinuta. Poslije preseljenja
izbjeglica u prekomorske zemlje njezin se rad smanjivao, a 1957. smrću njezina predsjednika, mons. Magjerca, rektora Zavoda, ona je i stvarno
prestala postojati. U arhivu Zavoda čuva se arhiv nastao
djelovanjem Bratovštine, izvanredan izvor za povijest Zavoda i hrvatske
posljeratne emigracije.
I
Znamenita bratovština sv.
Jeronima u Rimu, u čijem su krilu bili "gostinjac za hodočasnike, bolnica, kaptol kao i crkva sv. Jeronima", ustanovljena je 1453. i postojala sve do 1901. kada je papa Lav XIII. breveom
“Slavorum gentem” od ovih
ustanova uredio današnji Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima. Ova je bratovština poznata u našoj historiografiji, mada još ni izdaleka onoliko koliko ona to zaslužuje. Najpotpuniji prikaz
njezine povijesti s izvorima i literaturom napisao je svećenik
i hrvatski povjesničar u izbjeglištvu dr. Josip Burić u
studiji "Iz prošlosti hrvatske kolonije
u Rimu", objelodanjene u Rimu 1966. godine[1]. "Makar
je ova hrvatska rimska ustanova prestala postojati 1901. godine, pred historičarima predstoji još mnogo rada kako bi se ona u potpunosti prikazala javnosti", ističe u uvodu svoje
rasprave dr. Burić.
Da je ova njegova
tvrdnja točna, potvrduje podatak da se u arhivu
Zavoda čuva obilata arhivska građa, nastala djelovanjem Bratovštine, koja još uvijek čeka na
objavljivanje i temeljitu obradu[2].
Ova dokinuta
via facti Bratovština, međutim, imala je svoj odjek, moglo bi se reći
oživljavanje, u Bratovštini Sv. Jeronima za
pomoć hrvatskim izbjeglicama (BSJ),
osnovanoj u Zavodu sv. Jeronima nakon Drugoga svjetskog rata. Ime ove nove bratovštine
ukazuje na tradicije svoje prethodnice, a i svrha joj je bila potpuno ista: pomagati sunarodnjake u
duhovnim i tjelesnim oskudicama. O njo se u literaturi vrlo malo pisalo i hrvatskoj
je javnosti ostala gotovo potpuno nepoznata, mada je u vrlo teškim poratnim vremenima predstavljala
spas mnogobrojnim Hrvatima koji su morali napustiti domovinu.
Vrlo sažet
prikaz - na svega tri stranice - napisao je o njoj njezin utemeljitelj i predsjednik
mons. Juraj Magjerec o četiristoljetnom
jubileju Svetog Jeronima 1953., dok
je Bratovština još djelovala[3].
Usputno, o njoj piše i Jere Jareb u članku:
Dr Krunoslav Draganović o svojem radu u Italiji od rujna 1943. do ožujka 1946[4]. Sličan je slučaj
u članku Ivana Tomasa: Krunoslav Stj. Draganović, prilikom 60. godišnjice njegova života[5]. Ni K.
Draganović, tajnik Bratovštine i zasigumo najagilniji i najzaslužniji
njezin
djelatnik, nije mnogo više o njoj progovorio u razgovoru s V Nikolićem[6].
Držim da je sve to premalo s obzirom
na značenje i ulogu koju su Bratovština i Zavod sv. Jeronima imali u najtežim danima za premnoge Hrvate u zastrašujućim zbivanjima nakon
Drugoga svjetskog rata[7].
Želja predsjednika nove Bratovštine
mons. Magjerca, izrečena na odborskoj sjednici Bratovštine 20. srpnja
1950., kada je "komemorirao
petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima
(19. srpnja 1945) i zaželio
da se prikaže
njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom", ostala je samo želja[8]. Članovi su Bratovštine tada bili
previše zauzeti dobrotvornim radom za izbjeglice
da bi se mogli posvetiti pisanju
njezine povijesti. Poslije
su se razišli svijetom i prihvatili
se drugih poslova. Predsjednik Magjerec umro je 1957., a
njegovom smrću Bratovština je, ne formalno nego stvarno,
prestala postojati.
Još jedan od razloga što
nije napisana povijest Bratovštine svakako je bila nesredenost arhivske građe nastale njezinim radom. Ona nije
bila čuvana u zavodskom arhivu
kao njegov sastavni dio. Sadašnji mostarski biskup mons. Ratko Perić, bivši rektor Zavoda sv. Jeronima, povjerio je 1989. dr. Slavku Kovačiću i piscu ovih redaka
sređivanje i inventarizaciju cjelokupnoga zavodskog arhiva. Tada u zavodskom arhivu
uopće nije postojao zaseban fond ove Bratovštine, dok su arhivski fondovi stare Bratovštine bili sredeni, inventarizirani. Građa Bratovštine o kojoj je ovdje riječ nalazila se razasuta
po cijeloj zavodskoj zgradi. Osim toga,
ona je bila jako pomiješana s ostavštinama
pojedinaca koji su u njoj
radili, osobito prof. Draganovića i mons.
Golika. Ipak, prikupljeno je četrdeset
arhivskih kutija zapisnika sjednica, spisa, lista putnika
u prekooceanske zemlje, osobnih isprava i fotografija izbjeglica itd. Mnogo korespondencije ostalo je i nadalje u Golikovoj i Draganovievoj ostavštini, jer su pisma
često upućivana njima osobno, makar se odnose na Bratovštinu.
Upravo na temelju ove arhivske
građe i oskudnih obavijesti koje sam dobio od još nekoliko živućih svjedoka, želio bih prikazati
postanak, rad i značenje ove dične
i za život mnogih Hrvata vrlo važne ustanove. Svjestan
sam da ovaj prikaz ne može biti
cjelovit. Veliki dio arhivske grade je na žalost
propao ili je izgubljen. Nadam se da će ova rasprava
potaknuti sunarodnjake koji imaju što reći o problemima o kojima je ovdje riječ ili ih dotiče, da svojim svjedočenjem dopune, poboljšaju i isprave ovaj doprinos. Bilo
bi naime neophodno prikupiti što više dokumentacije, ne samo o Bratovštini sv.
Jeronima, već o svim sličnim ustanovama i pojedincima
koji su u ratno i poratno vrijeme spašavali prognani narod, kako bi se
dobila makar približna slika tragedije koju su Hrvati proživljavali u
ono okrutno doba[9].
1. Uzroci i svrha osnivanja Bratovštine
Poratni exodus Hrvata iz vlastite domovine počeo je mnogo prije
svibnja 1945. Mnogobrojni su Hrvati poslije nesretnih svibanjskih
sporazuma u Rimu između Mussolinija i Pavelića
ili svojevoljno napuštali hrvatske krajeve
potpale pod Mussolinijevu
Italiju, ili su nasilno bili odvedeni u talijanske
logore[10]. "Poznato je da
je god. 1941-1942. stiglo u
koncentracijske logore Italije oko 80.000 ljudi
iz naših krajeva, ponajviše iz Dalmacije i Hercegovine, Gorskog kotara,
Hrvatskog primorja, otoka, te iz Slovenije i Crne Gore" - ustvrdio je rektor Zavoda sv.
Jeronima u Rimu
mons. Juraj Magjerec[11]
Nešto drukčije
podatke od Magjerčevih o broju izbjeglica prije kapitulacije Italije posjedovao je dr. Krunoslav Draganović. "Tokom rata 1941-1945. –
piše Draganović - punila se Italija življem iz hrvatskih
krajeva, a nešto u manjoj mjeri iz Srbije i Crne
Gore, dok su Slovenci bili vrlo brojno
zastupani. Samih interniranih osoba iz okupirane zone pod Talijanima u
Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori nabrojeno je oko
95.000 osoba, a vjerojatno ih je bilo i više. K tomu je dolazilo
sve više Srba, Židova i političkih protivnika režima u NDH, ali je takoder bilo studenata na sveučilištima,
izbjeglica iz Dalmacije i slično. Ogromnom većinom ti su ljudi zauzimali neprijateljski stav prema Hrvatskoj Državi i državnoj vladi. Mnogi od njih živo su širili promičbu protiv svega, što se u NDH događalo te su režim i Hrvate kao takove
prikazivali u najcrnjem svijetlu, služeći se kod toga obilno
lažju i klevetom[12]".
Draganovićevi izvori djeluju uvjerljivije. On je sigurno bolje od Magjerca poznavao
prilike u logorima, mnogo se više kretao po Italiji obilazeći
logore nego što je to mogao rektor Magjerec, a i vodio je statistike o
izbjeglicama i žrtvama.
Magjerec je, međutim, sigurno u pravu kad kaže da je "zbog teških prilika u Domovini i na cijelom svijetu,
ovaj Zavod (Sv. Jeronima, m.p) bio od 1943. do danas (1953. m. p) u takovoj i tolikoj mjeri zaokupljen karitativnim radom kao možda nikad prije[13]."
On je tada rektorovao već dvadeset pet godina Zavodom sv. Jeronima, a pišući 1953. knjigu o ovoj ustanovi zasigurno je odlično
poznavao njezinu povijest.
Zavodu je u skrbi za
internirane Hrvate u talijanskim logorima prije kapitulacije priskočio u pomoć nadbiskup Stepinac. On je već početkom rata, dakle mnogo prije kapitulacije Italije
8. rujna 1943., kad su ovi logori interniraca bili raspušteni, organizirao Caritas
Zagrebačke nadbiskupije, preko kojega je slao pomoć ne samo ugroženom pučanstvu u Hrvatskoj, već i internircima u talijanskim
logorima[14]. Nadbiskup Stepinac je, prema Magjerčevom
saznanju, putem Caritasa svoje nadbiskupije
"slao svoje predstavnike s vagonima hrane i odijela u logore
od Gonarsa kod Udina do otoka Elbe i June Italije[15]".
Zavod je preuzimao tu pomoć i slao je internircima u logore, ne samo Hrvatima, već
svima iz bivše
Jugoslavije.
Kapitulacijom
Italije i raspuštanjem logor zatočenici su dobili slobodu da se vrate
svojim kućama, ali bili su bez igdje ičega. Opet im je Zavod sv. Jeronima postao jedina pomoć pri
povratku u domovinu, a utočište mnogima koji se nisu htjeli ili se nisu smjeli
vratiti. "Ovaj puta, piše Magjerec, skoro sav teret za te bijedne
sunarodnjake pao je na Zavod Sv. Jeronima i njegove svećenike. Kroz prvih 14 dana (od
kapitulacije Italije, op.m) spavali su u zavodskim
prostorijama, uredenim za zakloništa u vrijeme
zračnih napadaja.
Zbog
zdravstvenih razloga morali su se udaljiti iz
zgrade, čije dvije trećine nastavaju
privatnici, a uprava Zavoda je bila uzela
u najam Pension Amalfi u Via Merghera blizu kolodvora, kamo su se ljudi zaklanjali čekajući
vlakove prema domovini. Dnevno im se tamo vozila topla hrana, priugotovljena u zavodskoj kuhinji brigom časnih sestara
milosrdnica[16]. Bilo je dana kad je bilo podijeljeno 300 i više toplih ručaka.
Isto se nosila hrana i na centralnu željezničku postaju,
kuda su vlakovi prolazili s našim nesretnim internircima[17]".
Ove je podatke
Magjerec dopunio u svom govoru prigodom dogovora o osnutku Bratovštine 28. svibnja 1945., ustvrdivši da od kapitulacije
Italije 27. rujna 1943. do 4. lipnja
1944. "kad je što u kući, što izvan nje, (Zavod)
podijelio u svemu našim zemljacima, bez obzira kojoj vjeri oni pripadali, koji su se iz koncentracionih logora vraćali svojim kućama,
12.872 topla ručka, razdijelio sve što je preostalo od Hrvatskog crvenog križa, bilo u hrani, bilo
u drugim predmetima. Koliko su koraka učinili požrtvovni
članovi ovoga doma, da pribave tim nesretnicima
pomoć u odijelu i u potrebnom novcu za put u domovinu[18]".
Sva su ratna
stradanja bila tek uvod u užas koji je slijedio nakon "oslobođenja".
U ratnim vremenima još je bilo
nekakve nade da će sve dobro svršiti, poratna su zbivanja,
međutim, za hrvatski narod bila mnogostruko gorča.
Nakon sloma
Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. uslijedio je potresni exodus hrvatskoga naroda iz domovine, bez Mojsija i bez odredenog cilja[19]. Dakako da na takve patnje vlastitoga naroda u svibnju 1945. godine nije vodstvo Zavoda sv. Jeronima moglo ostati ravnodušno, to više što su na vrata Zavoda pokucali
mnogobrojni izbjegli svećenici iz domovine svjedočeći o jezovitom stradanju koje je zadesilo čitavu
naciju. Strahote Bleiburga i "Križnih puteva" njima su već tada bile poznate, dok se o njima u
Hrvatskoj nije smjelo ni pisnuti do pada komunizma, raspada Jugoslavije
i uspostave samostalne hrvatske države. U tim tragičnim dogadajima Svetojeronimski zavod u Rimu ostao
je na čitavom globusu jedina slobodna ustanova
za zaštitu hrvatskog naroda. Nije stoga ni
čudo što se na Sv. Jeronim u vremenima koja su slijedila
sručio neskriveni bijes i mržnja komunističkoga jugoslavenskog
režima, kojemu su vrlo podlo
sekundirale mnogobrojne svjetske čak i službene organizacije pojedinih država. Diplomacija i tajne
službe Titova režima vrlo su vješto svijetu na sav izbjegli hrvatski narod nalijepile etiketu
zločinaca proglasivši sve ustašama, da bi kod saveznika proizvele nepodijeljeni animozitet prema svemu što je hrvatsko. Zavod sv. Jeronima jugoslavenski su propagandisti proglasili najtvrdom agenturom
fašizma i utočištem ratnih zločinaca[20].
Nesretna ratna i poratna
zbivanja, koja su tolike ljude dovela u neposrednu
životnu opasnost, i želja da im se
priskoči u pomoć bili su pokretači, uzrok i cilj osnutka ili obnove
Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim
izbjeglicama. Mons. Magjerec ovako je to
opisao u spomenutom referatu:
"Narodnom katastrofom od 6. svibnja ove godine
(1945.), kad su stotine hiljada ljudi
prekoračile granicu svoje domovine i pošle u nepoznati svijet, ponovio se problem
pomaganja nesretnicima. Samo ovog puta u mnogo većoj mjeri. Prije dvije godine ljudi su ostavljali koncentracione
logor u Italiji i vraćali se svojim
domovima. Trebala im je pomoć samo za neko vrijeme, na prolazu
kroz Rim, a ovaj puta ljudi tek polaze u
koncentracione logore, opljačkani na granici od nesavjesnih ljudskih elemenata, gladni, goli i bosi
traže pomoć od nas. Oni koji su uspjeli prevaliti teški i ogromni put od granice do Rima traže hranu, stan, odijelo i kakovo namještenje da si osiguraju
u crnoj budućnosti barem nekako svoj
kukavni život, a oni koji su zaustavljeni na raznim mjestima gornje Italije obraćaju se pismeno na Zavod tražeći kojekakve
informacije i pomoći[21]."
Priljev izbjeglih Hrvata u Italiju i Rim u svibnju
1945. postao je tako velik da Zavod jednostavno nije mogao ni izdaleka udovoljiti svim potrebama unesrećenih ljudi, to više što je u Italiji
vladala oskudica, a Zavod još uvijek nije bio otplatio zajmove izgradnje nove zgrade.
Kako su teške prilike bile u samom Zavodu, opisao je rektor Magjerec u pismu Ivanu Meštroviću 15. kolovoza
1945. Zbog njegove važnosti navodim ga ovdje u cijelosti:
"Dragi
Profesore i Rektore!
Uz dan Vašeg
rođendana izvolite primiti i sa moje strane
srdačne čestitke. Uz dobro i povoljno
zdravlje, dao predobri Bog Vama i Vašima sve najbolje u ovim teškim i burnim
danima krute sadašnjice. U to ime Bog Vas poživio.
Prof. Joza (Kjaković op.m.) Vam takoder piše, pak da se ne opetujemo,
ja ću nešto nadodati
što se samo Zavoda tiče. Jedva
životarimo i ako još
nije bilo momenta, da ne bismo
bili imali što staviti na stol. Otac Gjuro se brine za to. Ali, zbog
nepravedno blokiranih stanarina se nalazimo u vrlo
teškom položaju. Napose odkada nas je puna kuća:
16 svećenika i 5 klerika iz domovine. Pomislite kakovim su tempom moje male i skromne rezerve bile iscrpljene, kad je toliki broj nesretnih naših ljudi zatražio sklonište u Zavodu sv. Jeronima.
Laika imamo u kući 30, što spavaju po terasama i hodnicima.
U mezaninu složili su kuhinju i tamo dolazi oko 60 osoba na hranu svakim danom.
Pomislite samo na taj promet u kući. Stepenice sve prljave, a ja se ljutim, a to sve ne pomaže ništa. Apeliram na ponos, molim i zaklinjem,
ali slabo uspijevam. Momcima je već
dodijalo sve to čistiti i u redu
držati, a naši ljudi na to slabo haju. Ali hvala Bogu, kad
čovjek pomisli koliko trpe i podnose, onda čovjek mora zažmiriti i sve oprostiti. Doći će vrijeme, kad će ponovno moći biti sve isto i u potpunom redu.
Samo daj Bože, da se prilike tako udese, da se taj naš siromašni
narod bude mogao povratiti svojim kućama i tako mimo nastaviti svoj posao i rad!
U ovakovom stanju o kakovom višem stvaranju,
poslu i radu ne može biti ni govora, jer manjkaju sredstva za to. Moramo
sve odložiti za bolja vremena. Od nikud
nikakove pomoći, a skupljina strašna. Držim da nije bolje ni u Švijcarskoj.
Časne sestre se muče i čine što mogu. Očekuju željno čas, kad će
biti bolje. Pokraj svega toga svi smo zdravi i vučemo kola. Vlč.
gg. pitomaca ima još uvijek 12. Drago mi je da ste se oporavili od svoje boljetice, kao i to da su Vam gospođa
supruga i djeca zdrava. Daj Bože da bude tako i nadalje do sretnog svršetka
ove teške kušnje, u koju je čovječanstvo palo. Lijepo Vas pozdravljam, a skupa sa mnom i dr. Lacković koji se nalazi ovdje
već mjesec dana.
Čujem da se
spremate ovamo. Vidjet ćete veliku razliku u životu za ove dvije godine. Prof. Joza je sada u I. katu, jer je III. kat
zauzet po svećenicima.
Dobro se
snašao i tamo sa svojim slikama. Na zgradi ćete moći vidjeti samo jednu sliku u mozaiku i ništa više. Vremena
teška su bila jača od naše dobre volje.
Eto, urgiraju, treba da se pismo
preda, zato trebam da završim. Ponovno Vas i sve Vaše, napose mil. gospodu suprugu, pozdravlja,
cijeni i poštuje odani Vam u Gospodinu Gj.[22]"
Nesumnjivo su prilike u Zavodu bile vrlo teške. Mons.
Magjercu se može vjerovati na riječ.
Ratne strahote nisu
mimoišle ni Italiju, dakako ni Zavod sv. Jeronima. Njegova imovina i prihodi
također su bili spali na niske grane.
S druge strane, Zavod se morao držati statuta prema kojima je bio
prvenstveno i isključivo papinski kolegij za
školovanje hrvatskih svećenika, te su u njemu mogli stanovati isključivo svećenici koji
studiraju na rimskim crkvenim sveučilištima. Kongregacija studija (Sacra
Congregatio studiorum) brižljivo je bdjela nad provedbom
statuta, a rektor joj je morao redovito podnositi izviješća s imeničnim
popisom studenata, njihovu ponašanju i napretku u studiju.
Uz rektora
Zavoda upravu su sačinjavali duhovnik i četiri lana upravnog vijeća - za vrijeme
rata bili su to isusovac o. Stjepan Sakač[23], dominikanac o. Josip Karninčić, franjevac o.
Dominik Mandić[24] i franjevac trećoredac o.
Teodor Badurina[25]. Pomoćno osoblje
bile su u prvom redu sestre milosrdnice, koje su vodile kuhinju i praonicu rublja, dva poslužitelja (camerieri)
kod stola i u čišenju prostorija, sakristan i portir.
Izvan Zavoda u Rimu je tijekom rata boravilo niz
uglednih Hrvata, kako svećenika, tako i
svjetovnjaka. Tu svakako treba spomenuti dr.
Stjepana Krunoslava Draganovića, o kojem će biti ovdje mnogo
riječi[26], glasovitoga teologa, fra Karla Balića[27] i mons. Nikolu Moscatella[28], diplomatskog
predstavnika jugoslavenske
izbjegličke vlade pri Svetoj Stolici.
Od svjetovnjaka u Rimu su boravili i slikar
prof. Joza Kljaković[29], lektor hrvatskog jezika na rimskoj
univerzi prof. Krsto Spalatin[30], diplomatski
predstavnik NDH u Italiji Niko Mirošević, dr. Slaviša Bošnjak[31], industrijalac Marko Rusko, katolički intelektualac Ivica Elijaš[32], koji su
sa Zavodom održavali bliske veze.
Nije tada hrvatska
kolonija u Rimu bila Bog zna kako
brojna, ali je postojala
i bila ugledna. Bilo je među Hrvatima, pogotovo u crkvenim redovima, ljudi koji su imali dobre veze u generalnim
kurijama
redovničkih zajednica, papinskih sveučilišta, do Državnoga tajništva Svete
Stolice, uglednih članova kardinalskog
zbora, čak i do samog vrha - Sv. Oca Pape.
2. Prvi dogovor o utemeljenju
Bratovštine
Na tragična
zbivanja u svibnju 1945. vodstvo Zavoda sv. Jeronima i Hrvati u Rimu
nisu mogli ostati ravnodušni. Shvatili su da ne mogu utjecati na njihov tijek, nego su se dali na ublažavanje
njihovih posljedica. Tada se rodila ideja da se pri Zavodu osnuje dobrotvorna ustanova za pomoć bjeguncima iz
domovine, koja
će se odmah na početku nazvati Bratovštinom sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama.
O tomu njezin utemeljitelj i predsjednik mons. Magjerec, rektor
Zavoda, piše ovako:
"Na poziv
presv. mons. dr. J. Magjerca došlo je 28.
svibnja 1945. u Zavodu Sv. Jeronima do sastanka, na kojem se imalo pretresti
goruće pitanje pomaganja i smještavanja brojnih
Hrvata, koji su u zadnje vrijeme napustili
svoju nesretnu domovinu, okupiranu
po partizanima maršala Tita. Sastanku su prisustvovala gg. mons. Magjerec, prof. Kljaković, o. Sakač, Rusko i dr. Draganović.
Razmotrivši teške prilike, u
kojima se nalaze tisuće hrvatskih emigranata po Koruškoj i Italiji,
zaključuje se, da se pristupi pripravama za osnutak podpornog društva za njihovo pomaganje. Nakon dulje rasprave
prisutni su složni
u tomu, da se zapravo nastavi s radom
u duhu i tradicijama Zavoda sv. Jeronima. Novo društvo
imalo bi se zvati “Bratovština sv. Jeronima
za hrvatski narod”. Ona bi imala
značaj crkvene bratovštine sa dobrotvornom svrhom, a nastavila bi radom,
koji je započeo 1453. i pravno prestao god. 1901. Bratovština bi bila
vezana uz crkvu Sv. Jeronima[33]."
Mons. Magjerec obrazložio je tom
prigodom pitanje osnutka Bratovštine s pravne
strane. Prema člancima kardinala Gasparrija i mons.
Brandija, objavljenim
u Civiltŕ Cattolica 1901., on je ustvrdio
da je bulom Slavorum gentem Lava XIII. ustanova Sv. Jeronima zadržala svoj
značaj dobrotvomosti s nešto promijenjenim
pravilima. Onaj postotak prihoda koje je Zavod, odnosno njegov rektor, izravno
davao potrebnima, odsad bi se davao
novoosnovanoj Bratovštini, koja bi time
zapravo postala izvršni organ Zavoda za
karitativnu djelatnost.
"Na osnivačku skupštinu - nastavlja dalje Magjerec - treba pozvati rimske Hrvate, kako svećenike (uz svjetovne ima ovdje Hrvata benediktinaca, franjevaca, isusovaca, trećoredaca,
karmelićana, asumpcionista i sl.)
tako i svjetovnjake (napose se
spominju gg. prof. Kljaković, dr. Ilić, dr. Mirošević, Spalatin, Rusko, Vida, Elijaš, Šutej,
dr. Poduje, Kovačević, Čašek, Polić, dr. Babić, dr. Trogrančić, Wurster itd.).
Društvo bi imalo slijedeće
prihode:
1. Pripomoć Zavoda
Sv. Jeronima (sussidio ai connazionali);
2. Članarina
- 10,
50, 100 i 200 lira mjesečno;
3. Pomoć od strane Svete Stolice;
4. Pripomoć hrvatskih
društava i pojedinaca kako iz domovine tako i iz inozemstva. Ovaj čas prvo ne dolazi u
obzir, ali dolazi drugo
(Hrvatska bratska zajednica i Hrvatsko katoličko udruženje), osobito od novca koji je sabrao za postradale Hrvate i koji bi imao biti predan preuzv. nadbiskupu dr. Stepincu;
5. Dobrovoljni
prilozi i ostavštine;
6. Ostalo.
Gosp. Marko Rusko upisuje odmah prilog od 1.000
lira, prof. Kljaković 300 i dr. Draganović 300.
Prisutna
gospoda bila su mišljenja, da bi se na osnivačkoj skupštini mogao predložiti slijedeći odbor Bratovštine:
predsjednik mons. Magjerec, podpredsjednik
prof. Kljaković, 1. tajnik dr. Draganović, 2. tajnik dr.
Mirošević, blagajnik o. Naletilić, odbornici gg. Rusko,
Spalatin, Elijaš, nadzorni odbor o. dr. Mandić (ili mons. Moscatello) i dr. Poduje.
Treba od Sv. Stolice zamoliti protektora, po
mogućnosti kard. Fumasoni-Biondija[34]
Treba nadalje što prije pohoditi kolonije naših
bjegunaca kako na sjeveru zemlje, što bi imao učiniti dr. Draganović, tako i na jugu (S. Maria di Leuca, S. Cesaria). Nadalje, što prije osigurati duhovnu
pastvu među Hrvatima, a kasnije,
radom društva, pripomoći, veze, evidenciju izbjeglica, škole za
djecu."
U međuvremenu je u Rim kao izbjeglica stigao
mons. Antun Golik, kancelar biskupskog ordinarijata u Senju, kojega je u Rim uputio osobno biskup V. Burić zajedno sa svojim tajnikom J. Burićem[35]: Mons.
Goliku inicijativni odbor za osnutak Bratovštine povjerio je da sastavi
nacrt pravila i poslovnik buduće Bratovštine,
kako bi se kod Sv. Stolice na temelju toga moglo
isposlovati odobrenje njezina osnutka.
3. Drugi sastanak
inicijativnog odbora
Inicijativni odbor,
nešto proširen, ponovno se
sastao u Zavodu 24. lipnja. Na njemu su bili nazočni "gg. p. Mandić, p. Ball, p.
Sakač, p. Badurina, p. Martin
Kirigin, mons. Golik, mons. Usmiani i ja (Magjerec primj. m.), gospar Rusko, prof. Kljaković, prof. Spalatin i g. Zdravko Šutej, tajnik poslanstva kod Vatikana". Svakako je važno uočiti da tom sastanku
nije pribivao prof. Draganović,
očito odsutan zbog obilaska zatočenika po logorima.
Rektor Magjerec izvijestio je nazočne
o čemu se raspravljalo na sastanku 28.
svibnja. Zatim se raspravljalo o nacrtu pravila koje je sastavio mons Golik. Magjerec
je zabilježio o ovom sastanku[36] vrlo zanimljive i karakteristične diskusije o. Dominika Mandića i prof.
Joze Kljakovića koje doslovno glase:
"Preč. o. Mandić
priznaje potrebu Društva, kao i zgodnost staroga imena, kao i činjenicu da bude povezano sa Zavodom i crkvom
Sv. Jeronima. Naglašuje da ima biti strogo karitativno,
daleko od svake politike. Zato savjetuje,
da se ne biraju u Odbor ljudi koji su bili istaknuti u radu prošloga režima u Hrvatskoj iz razloga da Odboru
bude laganiji pristup do aleatskih vlasti, bude li trebalo pokucati i na njihova
vrata, dok nitko nema ništa protiv rada takovih osoba izvan Odbora. Zatim je mišljenja da se ne uzimaju
u Odbor osobe tek nedavno pridošle, koje će same trebati pomoći
spomenutoga Društva. Traži da se u 1. paragraf netom
pročitanih pravila stavi rijeć: nepolitično podporno Društvo."
Većina ovu zadnju
sugestiju o. Mandića nije prihvatila,
"jer da je doista isključena svaka politika Društva time, što stoji isključivo pod nadzorom Crkve".
Iznenađujuća je, međutim,
i sadržajem i tonom diskusija Joze Kljakovića, nepomirljivog protivnika
dr. Pavelića i ustaša. On je ustvrdio,
"da ne vidi razloga bojazni prevelikog prigovaranja da je Društvo političke natruhe. Čemu se toliko bojati, kad znademo da se Srbi brinu za svoje četnike, Slovenci
za svoje bijelogardiste, čemu da se mi bojimo
pružati pomoć postradalima, koji su u domovini
djelovali u vrijeme nedavno skrahiranog režima? U društvima pod jugoslavenskom firmom znademo svi, kako prolaze
Hrvati. Sad više nema nikoga u Odboru, što je znak da je i zadnjem dodijalo u tom jugoslavenskom
društvu srbsko srbovanje
i slovensko slovenovanje. Svi su oni
bolje zbrinuti nego li naši Hrvati. Mi možemo imati odnose i s njima, ali ovdje
treba da poradimo svi što bolje možemo. Svi tjeraju
politiku i svi se laktima guraju naprijed, samo mi Hrvati stradamo i ne vodimo
računa puno o tomu što će tko o nama reći."
U zapisniku nisu zabilježene nikakve reakcije na ove istupe Mandića i Kljakovića. Zabilježena je tek obavijest
Z. Šuteja da su predsjednici i Srba i Slovenaca primili od
savezničkih vlasti obavijest o pomaganju,
pa bi i predstavništvo ovog Društva trebalo
primiti isto.
Otac Balić, nadalje, iznio je potrebu tiskanja "molitvenika
za naše stradalnike". On nadodaje
da o. Mandić posjeduje dva nacrta
molitvenika: "Presveto Ime
Isusovo" i "Mučenik Kristov" (Nikola
Tavelić). Iznijeto je međutim da molitvenik koji je sastavio
p. Vlahović, konventualac, već ima "Imprimatur"
Rimskoga vikarijata te da je mons. Riberi, sa strane Državnog tajništva zadužen za izbjeglice,
spreman dati ga tiskati.
Nazočni su zaključili da se osnivačkoj
skupštini predloži sastav Odbora Bratovštine: predsjednik rektor
Magjerec, potpredsjednik J. Kljaković, tajnik dr. Zorić, blagajnik o. Stanko Naletilić,
članovi Odbora o. Teodor
Badurina, o. Stjepan Sakač, o. Martin Kirigin, svjetovnjaci gospoda
Marko Rusko i Zdenko Šutej. U nadzorni bi odbor ušli
o. Dominik Mandić, s pravom prisustvovanja sjednicama
Upravnog odbora dr. Mirošević i g. Kovačević.
Daljnji tekst o ovoj veoma važnoj
sjednici, na žalost, nije sačuvan. Upada u oči da je na mjesto tajnika ovom zgodom bio predviđen dr.
Krešimir Zorić, a ne dr. Draganović, koji je već na prvom
sastanku bio predviden i konačno na to mjesto
izabran na osnivačkoj skupštini.
Vidljivo je iz ovog sastanka da su
nazočni svjesni onoga što se događa, da znaju što
treba činiti i da su voljni prihvatiti se spasavanja onoga što se može spasiti. Trebalo je čekati da se s obilaska terena vrati prof. Draganović i podnese izvješće,
pa da se održi osnivačka skupština, usvoje pravila i poslovnik i krene mukotrpnim
radom, čiji će rezultat neprestano biti neizvjestan.
Rektor Magjerec je sa svoje strane uputio 4. srpnja molbu
Svetom Ocu u kojoj je
zatražio pomoć za izbjeglice. Papa
je osobno odobrio određenu svotu
novca i naredio mons. Riberiju da je preda rektoru Magjercu. "Il sostituto", mons. Montini priopćio je to Magjercu u dopisu od 17. srpnja -
dva dana prije osnivačke skupštine
Bratovštine - i uputio ga na mons. Riberija. Montini u dopisu
spominje da je pomoć zatražena za "izbjegle
Jugoslavene", ali nadodaje da pomoć treba dostaviti Hrvatima i Slovencima[37].
4. Osnivačka skupština 19. srpnja 1945.
Začudo, zapisnik
Osnivačke skupštine nije sačuvan. Sačuvan je nečiji koncept, pisan
običnom olovkom, koji je vjerojatno trebao
poslužiti za redakciju zapisnika. Prema rukopisu nisam mogao ustanoviti tko ga je pisao.
Svakako je to bio netko od nazočnih koje je naveo.
Iz zapisa, koji nije potpuno čitljiv i razumljiv, može se
saznati da je Osnivačka skupština, kako je i naslovljena na konceptu, započela radom u 6 sati, očito poslije podne, 19 srpnja.
Nazočne, njih dvadesetpetoricu, naveo je ovim
redom i titulama: Magjerec, dr. Dubravčić,
dr. Mandić,
dr. Bošnjak, Kljaković, Rusko, Draganović, dr. Balić, Jurić, dr. Murgić, Govorčin, Elijaš, dr. Šojat, Naletilić, Spalatin, msgr. Golik, Čapkun, Furčić, dr. Lacković, p.
Sakač, Vukina, Ratarić, Šuljak,
Šutej, Ajdučić.
Čitanje pravila - bez ikakva daljnjega zapisa.
Odbor javno: predsjednik dr. Magjerec, podpredsjednici Kljaković i dr. Balić, tajnik
Draganović, blagajnik Naletilić, odbornici:
Sakač, Kirigin, Badurina, Rusko,
Kovačević, revizori: dr. Mandić, Bošnjak, Spalatin.
Iz koncepta je vidljivo da se u Odbor predlagalo pet, a ne četiri člana, kako
je predviđeno
pravilima, a odbornici Kirigin i Badurina
uopće nisu navedeni među
prisutnima; možda su naknadno prispjeli.
Dalje je zabilježena
primjedba dr. Dubravčića da se u Pravilu
ispusti "doprinos Sv. Stolice".
Čita se shema organizacije rada društva (u prilogu): briga duhovna, pravna, stambena.
Dr. Mandić izjavljuje da je pozvan da pet
Hrvata uđe u odbor s 5 SH. za pomoć UNRRE. (Jugoslavensko podporno društvo:
nađena 2 Srbina s legitimacijom Gestapoa.)
Popunjava Ratarić: da li sa SH. i kojih 5: Magjerec, Kljaković, Rusko,
Kovačević i Mandić. Na upit
komu javiti, Mandić šuti.
Do nedjelje, skupština je održana u četvrtak,
prevest će se pravila za Svetu Stolicu.
Popis iz logora. P. Hržić otišao u J. Italiju (ići
će izaslanici na trošak ruha(?). Potom je doslovno
zapisao: daje i 50 ulja za menu Zavoda i 50 za lajičku menzu uz 280 kg. ulja.
Rusko: zahvala za u1je, 10.000 i troškove, te mons. Magjercu.
Prof. Kljaković: moli da rade jednako i vige oni izvan Odbora. Dr. Magjerec: završava osnutak na dan sv.
Vinka 3 oficija.
Iza ovog zapisa slijedi popis imena s
brojačnim oznakama, najvjerojatnije svote
novca koju su toga dana darovali Bratovštini. Mandić, Balić, Naletilić, Jurić, Čapkun po 50, Rusko 200,
dr. Dubravčić 200, Kljaković 200, Čepin (pseudonim za
vlč. Vukinu) 200, dr. Bošnjak 200, Šutej 200, dr. Šojat 100, Ratarić 50,
Šuljak 100, dr. Murgić 10, Govorčin 50, NN 5.000 - 250, Elijaš 50, Ajdučić
10, Furčić 50.
Vjerodostojnost tvrdnje iz ovoga koncepta da je osnivačka
skupština Bratovštine održana 19.
srpnja 1945. potvrđuju kasniji zapisi. Tako je prema zapisniku odborske
sjednice 20. srpnja 1950. predsjednik mons. Magjerec "komemorirao petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima (19. srpnja
1945)" i zaželio da se prikaže njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom.[38] Do toga na žalost nije došlo. I u spomenutoj knjizi u povodu
jubileja Zavoda sv. Jeronima spominje se da je Bratovština svetog Jeronima
osnovana na blagdan sv. Vinka Paulskog 1945. tj. 19. srpnja[39]
Također se iz zapisnika sjednica Upravnog odbora, koje su se u početku održavale svakog četvrtka, može rekonstruirati sastav Upravnog
odbora Bratovštine. Predsjednik je bio rektor Magjerec, tajnik prof. Draganović[40], a na Draganovićev prijedlog izabran je mons.
Golik za drugog tajnika. Potpredsjednici su bili
prof. Kljaković i o. Balić, a članovi Odbora o. Mandić, o. Sakač, o. Badurina, o. Kirigin, dr. Slaviša
Bošnjak, g. Marko Rusko, prof. Krsto
Spalatin i g. Ivica Elijaš[41].
Jedva da se što
može pouzdano reći o broju i imenima upisanih članova u Bratovštinu
osim ovih spomenutih na prethodnima sastancima.
Nije sačuvan nikakav album, imenik, upis
članarine ili što slično, a gotovo je sigurno da je postojao. Opet treba posegnuti za kasnijim zapisnicima sjednica Odbora,
da bi se dobila slika o odazivu Hrvata na poziv Osnivačke
skupštine Bratovštine. Tako je na prvoj odborskoj sjednici
28. srpnja 1945. predsjednik Magjerec
izvijestio članove "da su
izvjestni Hrvati pristupili kao članovi BSJ te da treba živo poraditi oko upisa daljnjih
članova"[42]. Na drugoj sjednici Odbora 15. kolovoza utvrdeno je da "iz blagajničkog
izvještaja o. Naletilića proizlazi, da se u BSJ upisuju novi
članovi i da blagajna ovaj čas raspolaže sa 71.000 lira, što ukazuje da je odaziv bio zadovoljavajući[43] "
U svakom
slučaju pouzdano je da je nova Bratovština sv. Jeronima službeno započela radom 19. srpnja 1945. Upravnom je odboru
preostalo da isposluje odobrenje Svete
Stolice za njezino utemeljenje i rad, te mukotrpan
rad na ostvarenju golemih obveza koje su na sebe preuzeli.
[1] J. Burić je svoj rad, kako navodi u predgovoru, objavljivao u Glasniku Srca Isusova Marijina u Salzburgu između 1954. i 1961. te u Novom Životu u Rimu 1964. i 1965. Knjižnica Novog Života objavila ga je kao zasebnu knjigu u seriji Knjižnica Novog Života svezak 1.
[2] Spomenut ću neke skupine ove arhivske grade. Decreti della
Congregazione 1541-1897 u 24 sveska; Registri dei mandati 1539-1812 u 12 svezaka; Spese falte per i pellegrini e amalati. 1547-1852 u 47 svezaka; Libri di entrata e uscita 1539-1827 u 75 svezaka; Libri degli istromenti 1460-1812 u 9 svezaka, da dalje ne nabrajam. Ništa od svega toga nije objavljeno, a tek je djelomično korišteno u literaturi
koju u svom radu navodi Burić.
[3] Mons. Gj. MAGJEREC, Istituto S. Girolamo degli
Illirici 1453-1953,
Roma 1953, str. 98-100.
[4] Hrvatska
revija XXXIV/1984, Muenchen - Barcelona 1984, br. 4, str.
589-611.
[5] Hrvatska
revija, Buenos Aires 1964, br. 1, str.
27-50.
[6] V.
NIKOLIĆ, Pred
vratima Domovine II,
susret s hrvatskom emigracijom 1965;
dojmovi i razgovori, Pariz - München 1967, str. 321-369.
[7] O premnogim člancima iz pera jugokomunističke propagande i njihovih
plaćenika o Zavodu i Bratovštini ne bih ovdje trošio prostor. To nije historiografija, već
histeriografija. Bilo bi svakako korisno i to obraditi kao posebnu temu, ali nikako ne u okviru
problematike Hrvatskoga zavoda Sv.
Jeronima, ni povjesničkih rasprava, već u okrilju
posvema drugih disciplina.
[8] Arhiv Papinskog Hrvatskog Zavoda sv.
Jeronima (APHZSJ), Arhiv Bratovštine, Zapisnici, 1. kutija.
[9] Jedan od
najvrednijih arhiva s tom tematikom svakako je onaj pokojnog vlč. Vilima Cecelje, koji se nakon njegove smrti 1989.
čuvao u nadbiskupskom arhivu u Salzburgu, a prema oporuci V. Cecelje predan je Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu 1997., gdje se danas nalazi.
[10] O hrvatskim
zatočenicima za vrijeme Mussolinijeva vladanja, među ostalim vrlo je ilustrativan zapis don Vinka Brajevića u njegovoj ostavštini u Zavodu sv. Jeronima. On je u rukom pisanom tekstu na pedesetak stranica u prvom
redu pisao o sebi, ali i o prilikama u Liparima i drugim logorima zapisao je dragocjene podatke.
Pismo je, istina, bilo adresirano jugoslavenskim vlastima sa željom da mu se omogući povratak u domovinu, do kojega ipak
nikada nije došlo, ali činjenice o talijanskim logorima koje je Brajević u njemu iznio nisu zbog toga manje vjerodostojne.
[11] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica ustanove Sv. Jeronima u Rimu 1453-21. IV 1953. Buenos Aires 1953, br. 1 str. 22. (Dalje: Petsto-godišnjica)
[12] J. JAREB, Dr. Krunoslav
Draganović o svojem radu u Italiji od rujna 1943. do ožujka 1946, Hrvatska revija XXXIV/1984, Muenchen - Barcelona
1984, br. 4, str. 589-611.
[13] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica, str. 22.
[14] Komunisti su
1946. zabranili rad Caritasa
Zagrebačke nadbiskupije, zaplijenili njegov arhiv i imovinu te pozatvarali njegove djelatnike. Ipak, u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu sačuvano je pet kutija spisa i protokola Caritasa koji su im izmakli. Ondje se nalaze i podaci o pomoći internircima u talijanskim logorima.
[15] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica, str. 22.
[16] Jedna od spomenutih časnih sestara
milosrdnica, pokojna s. Laureta Begović, pričala je autoru ovih redaka o tome
potpuno neovisno o citiranim retcima
rektora Magjerca. Ona je govorila kako su sestre svakog dana temeljito prale kotlove u kojima su prekuhavale
rublje, da bi zatim u njima
kuhale uglavnom grah i nosile u željezničku postaju Termini i u spomenuti pension u Via Merghera našim ljudima da se prehrane.
[17] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica. dj.
[18] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, kutija 1.
[19] Ovdje ne opisujemo sve strahote Bleiburga, Kočevskog roga, bezbrojnih "jazovki". "Križnoga puta" i ostalih kalvarija hrvatskog
naroda, prevarenog i izdanog, predanog od nečasnih časnika savezničkih sila pod nož i progon ološu - o
tom su napisane u emigraciji mnogobrojne rasprave i knjige - jer je ovdje
prvenstveno riječ o hrvatskim poslijeratnim izbjeglicama u Italiju i o njihovu zbrinjavanju pod okriljem Zavoda sv. Jeronima, odnosno Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama.
[20] Bilo bi ne samo zanimijivo, već i vrlo korisno, prikupiti svu objavljenu
literaturu u jugoslavenskom i svjetskom tisku u kojoj se na najpodliji način opisuju Zavod sv. Jeronima i pojedinci
u njemu. Proizvoljnim konstrukcijama i krivotvorinama o utočištu dr. Pavelića i ostalih ustaških dužnosnika, o opljačkanom zlatu NDH, o
vježbanju i slanju terorista, o pljački
izbjeglica, o golemim zaradama na prebacivanju ljudi u prekooceanske zemlje itd. ispisane su bezbrojne stranice knjiga i novina, popunjene satnice radiopostaja i TV kuća. Režim dakako pri tomu nije štedio novac. Nemoguće se oteti dojmu da je svemu tomu zapravo prikriveni cilj bio Vatikan, odnosno Katolička crkva.
[21] APHZSJ,
Arhiv Bratovštine, kutija 1.
[22] APHZSJ,
Ostavština Magjerec, Korespondencija.
[23] Stjepan
Krizin Sakač (Kalnička Kapela 1890., Rim 23. kolovoza 1973) bio je od 1910. pitomac Germanicuma u
Rimu, doktorirao je na Gregoriani 1912. Kanio stupiti u dobrovoljce i s Bugarima izgoniti Turke, ali je 1914. stupio u papinsku Švicarsku gardu. Možda je on bio jedini Hrvat član švicarske garde. 1915. stupio je u Družbu Isusovu. Za svećenika je zaređen
u Zagrebu 1917. Kasnije je bio rektor sarajevske bogoslovije, a u Rim je ponovo
doputovao 1924. zajedno s Alojzijem Stepincem. Sakač je postao
glasoviti profesor Orijentalnog papinskog
instituta, znameniti povjesnik i autor teze o iranskom podrijetlu Hrvata. Bio je dugogodišnji čIan uprave Zavoda
sv. Jeronima, a prema Draganoviću upravo je on idejni
začetnik osnutka BSJ.
[24] Dominik Mandić (Lise kod Širokog Brijega 1889., umro 23. kolovoza 1973. u Chicagu), franjevac Hercegovačke provincije. Za svećenika zaređen 1912. u Fribourgu. Ondje je doktorirao
1921. Bio je provincijal svoje provincije, direktor klasićne
gimnazije na Širokom Brijegu, 1939. izabran za generalnog savjetnika u vrhovnoj
upravi Reda, a u isto je vrijeme
bio generalni ekonom Reda.
Sagradio je generalnu kuriju i crkvu Marije Posrednice s mnogim elementima hrvatske
tradicije. Znameniti je hrvatski
povjesničar, utemeljitelj Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu. Mandić
je bio jedan od najuglednijih članova hrvatske kolonije u Rimu i uopće u hrvatskom iseljeništvu. Član upravnog odbora
BSJ i jedan od najvećih njezinih dobrotvora.
[25] Teodor Badurina (Lun na Pagu
1909), bio je prokurator Reda i definitor. Kasnije misionar
u Washingtonu. Vratio se 1980. u domovinu. Umro 1984.
[26] Krunoslav
Stjepan Draganović (Brčko 1903.), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, studirao na Papinskom Orijentalnom
institutu, profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1943. boravio u Rimu kao savjetnik poslanstva
NDH pri Sv. Stolici. Poslije kapitulacije
Italije i nakon Drugoga svjetskog rata razvio
veliku karitativnu djelatnost za
internirce i izbjeglice. Tajnik Bratovštine sv. Jeronima i njezin najaktivniji član. Od 1963. do 1967. boravio u Pressbaumu kod Beča, gdje je skupljao
gradivo o tragediji kod Bleiburga.
Godine 1967. pod nerazjašnjenim okolnostima dospio u Jugoslaviju. Bavio se znanstvenim radom. Bio je suradnik
Donauinstituta u Beču, u Enciclopedia cattolica, pripremio Opći šematizam Katoličke Crkve u
Jugoslaviji. Umro u Sarajevu 1983.
[27] Karlo
Balić, (Katuni 1900.),
franjevac provincije Presv. Otkupitelja, utemeljitelj i dugogodišnji
predsjednik Marijanske akademije, organizator Marioloških i Marijanskih kongresa,
pročelnik Komisije za proučavanje i kritičko objavljivanje djela
Duns Scota. Umro u Rimu 1977.
[28] Nikola Moscatello (Dol na Hvaru 1888.), svećenik
Hvarske biskupije, zaređen 1907. Bio prvi student Zavoda sv. Jeronima koji je doktorirao. Savjetnik Jugoslavenskog poslanstva pri Sv. Stolici 1924-1946. Mnogo je radio na sklapanju konkordata
između Sv. Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Poslije savjetnik
Kongregacije za istočne Crkve. Napisao je sjećanja pod naslovom:
"Kralj zbog kojeg sam se zamjerio papi i papa zbog kojeg sam se zamjerio kralju". Rukopis se uva u zavodskom arhivu. Umro je u Rimu 1961.
[29] Joza
Kljaković, hrvatski slikar, potpredsjednik BSJ, za vrijeme rata boravio u Zavodu sv. Jeronima, izradio mozaike na sjevernom pročelju
zavodske zgrade te mnogobrojna ulja na platnu.
Od 1947. do 1957. živio u Argentini.
Vratio se potom u Rim, a 1967. u domovinu.
Umro je u Zagrebu 1969.
[30] Krsto
Spalatin, lektor za hrvatski jezik na rimskoj univerzi za vrijeme
NDH, hrvatski filolog i pisac,
član BSJ od osnutka. Kasnije je živio u SAD. Poginuo je u automobilskoj nesreći 1994.
[31] Slaviša
Bošnjak (Split 1914.), kao
zaposlenik Jadranske plovidbe na Sušaku poslan za talijanske okupacije u predstavništvo iste kompanije u Rim. Bio aktivni
član Odbora bratovštine, posebno pri pregovorima s brodarskim
društvima oko prijevoza izbjeglica u prekomorske zemlje. Živi u Rimu.
[32] Ivica Elijaš (Zagreb 1919.), aktivni član katoličkog pokreta. Suradnik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskoga crvenog
križa u Italiji. Član upravnog odbora Bratovštine. Emigrirao u
Argentinu gdje i danas živi. (Arhiv
Bratovštine, osobne isprave)
[33] Gj. MAGJEREC, Petsto-godišnjica, str. 22.
[34] Isti je kardinal bio
protektor Zavoda, postavljen od Sv. Stolice. Bio je veliki prijatelj mons.
Magjerca i pozajmio mu pozamašnu svotu novca kod gradnje nove zgrade Zavoda.
[35] A. Golik (Fužine 1. VI. 1884.
- Rim 18. V. 1960) - U Rim je stigao 18. V. 1945. zajedno s J. Burićem. Njegova ostavština čuva se u zavodskom arhivu. Golik je kao drugi tajnik Bratovštine vodio sve administrativne poslove,
odgovarao na poštu i uopće obavio golemi posao u
radu Bratovštine.
[36] APHZSJ, BSJ
kutija 1. Zapisniku na žalost nedostaje završni dio.
[37] APHZSJ,
Arhiv Bratovštine kutija 1. Broj
dopisa Državnog tajništva je N. 98529/S.
[38] APHZSJ,
Arhiv Bratovštine, Zapisnici, 1. kutija.
[39] Gj.
MAGJEREC, Istituto
s. Girolamo str. 101.
[40] U mnogobrojnim novinskim napisima i objavljenim knjigama autori ovu ulogu prof. Draganovića kao tajnika
Bratovštine Sv. Jeronima pretura ju u tajnika Zavoda Sv. Jeronima. Zavod Sv. Jeronima nikad nije imao tajnika, nema
ga ni danas.
[41] Ivica Elijaš je rođen 27. V 1919. u Zagrebu. Vjenčao se 15. kolovoza 1943. u crkvi sv. Jeronima s Nevenkom Brancer, novinarkom, rodom iz Rijeke.
Vjenčao ih je rektor Magjerec. Zvanje zapisano u vjenčanom listu: officialis
associationis Caritas Zagrabiae. (APHZSJ,
Arhiv Bratovštine, osobne isprave)
[42] Zapisnik 1. odborske
sjednice 28. srpnja 1945.
[43] Zapisnik 2. odborske sjednice 15. kolovoza 1945.