BRATOVŠTINA SVETOG JERONIMA ZA POMOĆ HRVATSKIM IZBJEGLICAMA

Andrija Lukinović, Zagreb

- drugi dio -

4. Osnivačka skupština 19. srpnja 1945.

Začudo, zapisnik Osnivačke skupštine nije sačuvan. Sačuvan je nečiji koncept, pisan običnom olovkom, koji je vjerojatno trebao poslužiti za redakciju zapisnika. Prema rukopisu nisam mogao ustanoviti tko ga je pisao. Svakako je to bio netko od nazočnih koje je naveo. Iz zapisa, koji nije potpuno čitljiv i razumljiv, može se saznati da je Osnivačka skupština, kako je i naslovljena na konceptu, započela radom u 6 sati, očito poslije podne, 19 srpnja. Nazočne, njih dvadesetpetoricu, naveo je ovim redom i titulama: Magjerec, dr. Dubravčić, dr. Mandić, dr. Bošnjak, Kljaković, Rusko, Draganović, dr. Balić, Jurić, dr. Murgić, Govorčin, Elijaš, dr. Šojat, Naletilić, Spalatin, msgr. Golik, Čapkun, Furčić, dr. Lacković, p. Sakač, Vukina, Ratarić, Šuljak, Šutej, Ajdučić.

Čitanje pravila - bez ikakva daljnjega zapisa.

Odbor javno: predsjednik dr. Magjerec, podpredsjednici Kljaković i dr. Balić, tajnik Draganović, blagajnik Naletilić, odbornici: Sakač, Kirigin, Badurina, Rusko, Kovačević, revizori: dr. Mandić, Bošnjak, Spalatin.

Iz koncepta je vidljivo da se u Odbor predlagalo pet, a ne četiri člana, kako je predviđeno pravilima, a odbornici Kirigin i Badurina uopće nisu navedeni među prisutnima; možda su naknadno prispjeli.

Dalje je zabilježena primjedba dr. Dubravčića da se u Pravilu ispusti "doprinos Sv. Stolice".

Čita se shema organizacije rada društva (u prilogu): briga duhovna, pravna, stambena.

Dr. Mandić izjavljuje da je pozvan da pet Hrvata uđe u odbor s 5 SH. za pomoć UNRRE. (Jugoslavensko podporno društvo: nađena 2 Srbina s legitimacijom Gestapoa.)

Popunjava Ratarić: da li sa SH. i kojih 5: Magjerec, Kljaković, Rusko, Kovačević i Mandić. Na upit komu javiti, Mandić šuti.

Do nedjelje, skupština je održana u četvrtak, prevest će se pravila za Svetu Stolicu.

Popis iz logora. P. Hržić otišao u J. Italiju (ići će izaslanici na trošak ruha(?). Potom je doslovno zapisao: daje i 50 ulja za menu Zavoda i 50 za lajičku menzu uz 280 kg. ulja.

Rusko: zahvala za ulje, 10.000 i troškove, te mons. Magjercu.

Prof. Kljaković: moli da rade jednako i više oni izvan Odbora. Dr. Magjerec: završava osnutak na dan sv. Vinka 3 oficija.

Iza ovog zapisa slijedi popis imena s brojačnim oznakama, najvjerojatnije svote novca koju su toga dana darovali Bratovštini. Mandić, Balić, Naletilić, Jurić, Čapkun po 50, Rusko 200, dr. Dubravčić 200, Kljaković 200, Čepin (pseudonim za vlč. Vukinu) 200, dr. Bošnjak 200, Šutej 200, dr. Šojat 100, Ratarić 50, Šuljak 100, dr. Murgić 10, Govorčin 50, NN 5.000 - 250, Elijaš 50, Ajdučić 10, Furčić 50.

Vjerodostojnost tvrdnje iz ovoga koncepta da je osnivačka skupština Bratovštine održana 19. srpnja 1945. potvrđuju kasniji zapisi. Tako je prema zapisniku odborske sjednice 20. srpnja 1950. predsjednik mons. Magjerec "komemorirao petu godišnjicu osnutka i rada Bratovštine svetog Jeronima (19. srpnja 1945)" i zaželio da se prikaže njezino djelovanje koje bi se objelodanilo tiskom.[38] Do toga na žalost nije došlo. I u spomenutoj knjizi u povodu jubileja Zavoda sv. Jeronima spominje se da je Bratovština svetog Jeronima osnovana na blagdan sv. Vinka Paulskog 1945. tj. 19. srpnja[39]

Također se iz zapisnika sjednica Upravnog odbora, koje su se u početku održavale svakog četvrtka, može rekonstruirati sastav Upravnog odbora Bratovštine. Predsjednik je bio rektor Magjerec, tajnik prof. Draganović[40], a na Draganovićev prijedlog izabran je mons. Golik za drugog tajnika. Potpredsjednici su bili prof. Kljaković i o. Balić, a članovi Odbora o. Mandić, o. Sakač, o. Badurina, o. Kirigin, dr. Slaviša Bošnjak, g. Marko Rusko, prof. Krsto Spalatin i g. Ivica Elijaš[41].

Jedva da se što može pouzdano reći o broju i imenima upisanih članova u Bratovštinu osim ovih spomenutih na prethodnima sastancima. Nije sačuvan nikakav album, imenik, upis članarine ili što slično, a gotovo je sigurno da je postojao. Opet treba posegnuti za kasnijim zapisnicima sjednica Odbora, da bi se dobila slika o odazivu Hrvata na poziv Osnivačke skupštine Bratovštine. Tako je na prvoj odborskoj sjednici 28. srpnja 1945. predsjednik Magjerec izvijestio članove "da su izvjestni Hrvati pristupili kao članovi BSJ te da treba živo poraditi oko upisa daljnjih članova"[42]. Na drugoj sjednici Odbora 15. kolovoza utvrdeno je da "iz blagajničkog izvještaja o. Naletilića proizlazi, da se u BSJ upisuju novi članovi i da blagajna ovaj čas raspolaže sa 71.000 lira, što ukazuje da je odaziv bio zadovoljavajući[43] "

U svakom slučaju pouzdano je da je nova Bratovština sv. Jeronima službeno započela radom 19. srpnja 1945. Upravnom je odboru preostalo da isposluje odobrenje Svete Stolice za njezino utemeljenje i rad, te mukotrpan rad na ostvarenju golemih obveza koje su na sebe preuzeli.

5. Pravila i poslovnik Bratovštine

Inicijativni odbor za osnutak Bratovštine, kako je već spomenuto, povjerio je mons. Goliku da sastavi nacrt pravila i poslovnik po kojem će se regulirati rad i na temelju toga isposlovati odobrenje Svete Stolice za njezin osnutak. U arhivu Bratovštine sačuvana je Golikova osnova pravila Bratovštine Sv. Jeronima kao i nacrt pravila[44]. Pravila Bratovštine i njezin poslovnik, usvojeni na osnivačkoj skupštini 19. srpnja 1945., tek se u nebitnim, tekstualnim inačicama, razlikuju od Golikovih osnova i nacrta[45]. Držim da ove temeljne odredbe Bratovštine treba navesti u cijelosti kako bi se dobio stvarni uvid u bit stvari i nakane utemeljitelja.

PRAVILA BRATOVŠTINE SVETOG JERONIMA U RIMU

I. Obći propisi.

§ 1. "Bratovština Sv. Jeronima" sa sjedištem u Rimu uz crkvu Sv. Jeronima jest dobrotvorno društvo za duhovno i materijalno pomaganje Hrvata izvan domovine, a naročito u Rimu.

§ 2. "Bratovština sv. Jeronima" jest u smislu C.I.C 707 § 1. "pia unio", te kao takva stoji pod isključivim autoritetom i nadzorom crkvenih vlasti.

§ 3. Cjelokupna djelatnost društva vodi se isključivo karitativnim načelima, a odvija se po ovim pravilima i poslovniku.

§ 4. Blagdan sv. Jeronima, svoga zaštitnika, proslavit će Bratovština svake godine posebnom crkvenom svečanošću.

§ 5. Žig Bratovštine je okrugao; u sredini je ... oko čega je nadpis: "Bratovština Sv. Jeronima u Rimu". Žig se izrađuje u hrvatskom i talijanskom jeziku.

II. Članovi.

§ 6. Radi vjerskog značaja Bratovštine, mogu joj biti članovi samo katolici, premda se dobrotvorna djelatnost Bratovštine proteže uz ograničenja i razlike i na Hrvate-nekatolike.

§ 7. Članstvo Bratovštine se dijeli na: a) redovite članove, b) izvanredne članove, c) članove utemeljitelje.

ad a) Redoviti članovi jesu oni, koji plaćaju mjesečnu članarinu.

ad b) Izvanredni članovi jesu oni koji doprinašaju povremeno neku svotu za svrhu Bratovštine.

ad c) Članovi utemeljitelji jesu one fizičke i juridičke osobe, koje uplate jednom zauvijek svotu od 10.000 Lt.

§ 8. Redovitim članovima mogu biti samo Hrvati.

§ 9. Redovitim ili izvanrednim članom Bratovštine postaje se izjavom volje da se postane njenim članom, a nakon ódluke odbora o prijemu dotičnoga u članstvo.

§ 10. Redoviti i izvanredni članovi plaćaju prilikom upisa upisninu.

§ 11. Članom Bratovštine prestaje se biti: a) svojevoljnim istupom, b) odlukom odbora, c) smrću.

§ 12. Redoviti članovi imaju aktivno i pasivno pravo glasa, dok ostali članovi imaju samo aktivno pravo glasa[46].

§ 13. Osim na novčane doprinose, obvezan je svaki član, prema svojim mogućnostima, i na požrtvovnu suradnju za ciljeve Bratovštine.

III. Sredstva.

§ 14. Sredstva Bratovštine sastoje se od:

a) upisnina redovnih i izvanrednih članova,

b) mjesečnih članarina redovnih članova,

c) povremenih prinosa izvanrednih članova,

d) svota uplaćenih od članova utemeljitelja,

e) redovitog godišnjeg doprinosa, koji će iz svojih sredstava davati Zavod Sv. Jeronima,

f) izvanredne pripomoći Svete Stolice,

g) pripomoći raznih hrvatskih dobrotvornih i kulturnih ustanova u domovini i izvan nje,

h) izvanrednih doprinosa članova i nečlanova u novcu ili u naravi.

§ 15. Imovinom upravlja društveni odbor, koji o tom podnaša izvještaj glavnoj skupštini. Jednom godišnje podastire se obračun, zajedno s obćim izvještajem o djelatnosti društva Sv. Stolici (kardinalu protektoru Zavoda sv. Jeronima).

§ 16. U slučaju pravnog utrnuća Bratovštine, imovina u cijelosti prelazi u upravu crkve i Zavoda sv. Jeronima u Rimu, koja se ima upotrijebiti u svrhe istovjetne ili slične svrhama Bratovštine.

IV Uprava.

§ 17. Cjelokupnim radom Bratovštine upravlja društveni odbor, koji je - u okviru crkvenih zakona i društvenih pravila - odgovoran glavnoj skupštini.

§ 18. Odboru stoji na čelu predsjednik - rektor Zavoda sv. Jeronima.

§ 19. Odbor sačinjavaju: predsjednik, dva podpredsjednika (od kojih je jedan laik), tajnik, blagajnik, četiri savjetnika.

§ 20. Članove odbora, osim predsjednika, bira glavna skupština iz redova redovnih članova tajnim glasovanjem po pravilima Poslovnika. U odbor moraju biti izabrani i najugledniji predstavnici redova u Rimu.

§ 21. Odborska mjesta su počastna i ne mogu se nagrađivati. Ako je potrebno, odbor može za stanovite poslove uposliti tehničko osoblje uz naplatu.

§ 22. Odbor je dužan najmanje jednom mjesečno održati sjednicu, koju sazivlje predsjednik. Ako se pokaže potreba ili ako to zatraže tri člana odbora, predsjednik će sazvati sjednicu odbora i češće.

§ 23. Odluke su odbora pravovaljane, ako su donesene dvotrećinskom većinom svih članova odbora bez obzira na broj prisutnih.

§ 24. U slučaju potrebe mogu se radi boljeg obavljanja posla, ustanoviti i pododbori, bilo za razne grane društvene djelatnosti, bilo u raznim mjestima. Ovi pododobri imaju značaj tehničkih izvršnih organa odbora koji imenuje njihove članove.

§ 25. Ako dođe do ispražnjenja jednog ili više odborskih mjesta, odbor ima pravo kooptiranjem popuniti svoj sastav do jedne trećine.

V Nadzorno povjerenstvo.

§ 26. Nadzorno povjerenstvo sastoji se od tri člana, koji između sebe biraju jednoga za predsjednika. Glavna skupština bira ih iz redova svih članova. Nadzorno povjerenstvo nadzire rad odbora, napose imovno poslovanje, te podnosi o tome izvještaj glavnoj skupštini.

§ 27. Nadzorno povjerenstvo može uvijek zatražiti od odbora da mu stavi na uvid sve knjige.

VI. Glavna skupština.

§ 28. Redovita glavna skupština Bratovštine održaje se u osmini blagdana sv. Jeronima. Sazivlje je odbor barem deset dana ranije. Izvanrednu glavnu skupštinu može sazvati odbor, ako je to potrebno iz važnih razloga, ili to zatraži pismeno dvije trećine u Rimu živućih članova. - Poslovanje glavne skupštine uređuje se poslovnikom.

§ 29. Glavna skupština:

a) bira društveni odbor na godinu dana, te ga po isteku toga roka razrješuje od dužnosti;

b) bira nadzorno povjerenstvo;

c) odlučuje o visini upisnine i mjesečne članarine;

d) mijenja Pravila Bratovštine i Poslovnik, ako se za to ukaže potreba. Ova promjena obvezuje odbor samo u koliko se ne kosi s odnosnim crkvenim zakonima i propisima;

e) daje obvezatne upute za rad Odbora.

§ 30. Zaključci glavne skupštine su valjani, ako su doneseni relativnom većinom glasova prisutnih članova.

VII. Obranički sud.

§ 31. Sukobe izmedu članova, koji nastanu u vezi s radom Bratovštine, rješava obranički sud. On se sastoji od po dvojice obranika izabranih od zainteresiranih strana između članova Bratovštine, a predsjeda mu predsjednik društvenog odbora.

§ 32. Obranički sud sazivlje predsjednik odbora nakon što su mu stranke dostavile imena svojih obranika. Odluke suda su obvezatne za stranke, te ove ne mogu u istom predmetu tražiti novi obranički sud.

VIII. Prestanak Bratovštine.

§ 33. Bratovština prestaje pravno postojati kada nastupe slučajevi predviđeni u C.I.C § (699[47]) za prestanak pobožnih društava. Pravni nasljednik Bratovštine je uprava crkve i Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Oni će nastojati, čim to prilike dopuste, ponovno uspostaviti Bratovštinu.

Uz gore navedena Pravila.Golik je sastavio i Poslovnik koji je bio usvojen na istoj osnivačkoj skupštini i sačuvan je u arhivu Bratovštine. I njega ovdje prenosimo u cijelosti.

POSLOVNIK UZ PRAVILA BRATOVŠTINE SV. JERONIMA U RIMU.

Čl. 1. Djelatnost Bratovštine obuhvaća prema danim potrebama razne oblike karitativnog rada. Tako na pr.: 1) duhovna pomoć, koja se sastoji u omogućavanju i olakšavanju vršenja vjerskih dužnosti, naročito po logorima, snabdijevanje molitvenicima i knjigama za vjersku pouku; 2) pravna pomoć, koja se sastoji u pribavljanju dozvole boravka, intervencijama, traženju namještenja, pomaganju naših studenata kod studija itd; 3) materijalna pomoć, u novcu i naravi, pomaganje kod traženja stanova, zdravstvena pomoć, menza itd; 4) središnja kartoteka naših izbjeglica, uspostavljanje veze između pojedinaca koji se traže, itd. (Opaska: Ovaj član može se i izostaviti. Svrha mu je samo da se u neku ruku i na formalan način utvrde neka područja djelatnosti Bratovštine.)

Društveni odbor

Čl. 2. Predsjednik odbora zastupa Bratovštinu pred crkvenim i građanskim vlastima. On saziva sjednice odbora i predsjeda im. Podnosi izvještaj glavnoj skupštini.

Čl. 3. Predsjednika, ukoliko je spriječen, zamjenjuje jedan od podpredsjednika kojega on odredi ili jedan drugi član odbora.

Čl. 4. Tajnik Bratovštine vodi tajničke poslove, napose zapisnike odborskih sjednica, popis članova te kronologiju Bratovštine. On supodpisuje uz predsjednika zapisnike saborskih sjednica i sve dopise. Podnosi izvještaj glavnoj skupštini.

Čl. 5. Blagajnik Bratovštine pobire upisninu i članarinu, te se brine da se ova redovno plaća, vodi knjigu primitaka i izdataka kao i sve ostale blagajničke i gospodarske poslove u obće. Podnosi izvještaj glavnoj skupštini.

Čl. 6. Odborski savjetnici imaju pravo prisustvovati odborskim sjednicama, te imaju pravo glasa kao i ostali članovi odbora.

ČI. 7. Na prvoj sjednici poslije glavne skupštine na kojoj je izabran odbor izabire između sebe podpredsjednike, tajnika i blagajnika.

Pododbori.

Čl. 8 U cilju što boljeg odvijanja poslova odbor može osnovati pododbore. O broju članova pododbora odlučuje odbor koji ih bira između svih članova Bratovštine, te određuje predsjednika pododbora.

Čl. 9. Broj i vrsta pododbora ovisit će o svakodobnim promjenama, o čemu odlučuje odbor. Pri tomu će odbor imati u vidu da potrebna podjela rada ne prouzroči nepovezanost i nejedinstvenost rada Bratovštine uzete kao cjeline.

ČI. 10. Pododbor će voditi po mogućnosti jedan član odbora kao predsjednik pododbora. Članovi pododbora podijelit će među sobom dužnosti i poslove. U svakom slučaju izabrat će jednoga koji će voditi knjigu zapisnika pododborskih sjednica i rada pododbora uobće, a ako to narav posla traži, i knjigu izdataka odnosno primitaka.

Čl. 11. Pododbor je vezan uputama koje mu izdaje odbor. U okviru ovih radi samostalno. Zaključci pododbora su pravovaljani, ako su donešeni dvotrećinskom većinom glasova prisutnih članova. Ako se ova ne mole postići, odlučuje o spornom pitanju odbor.

Čl. 12. Predsjednik pododbora dužan je dva puta mjesečno, ako je potreba i češće, izvješćivati odbor o radu pododbora. On može biti uvijek zvan od odbora da prisustvuje njegovim sjednicama.

ČI. 13. Odbor mole uvijek, kada to smatra potrebnim, opozvati svakog člana pododbora i zamijeniti ga drugim. U slučaju opoziva predsjednika Pododbora ili cjelokupnog Pododbora, dužan je predsjednik pododbora podnijeti odboru konačni izvještaj o cjelokupnom radu, kao i knjige koje je pododbor vodio. To će učiniti predsjednik pododbra i u slučaju ako se zahvali na dužnosti.

Čl. 14. Onima koji obavljaju neke izvanredne radove u pododborima, a koji poprimaju značaj stalnog uredskog rada, može odbor, ako to smatra potrebnim, podijeliti stalnu ili povremenu nagradu.

Glavna skupština.

Čl. 15. Oglas o sazivanju glavne skupštine bit će izvješen na vidnom mjestu u Zavodu sv. Jeronima kao i pročitan s oltara, a može biti saobćen članovima još na koji drugi način, ako to bude potrebno. On mora sadržavati pored točne oznake vremena i mjesta dnevni red glavne skupštine.

ČI. 16. Dnevni red redovne Glavne skupštine mora sadržavati: izvještaje predsjednika, tajnika, blagajnika, nadzornog povjerenstva, te biranje novog društvenog odbora.

Dnevni red izvanredne glavne skupštine mora sadržavati one točke zbog kojih sazivači traže izvanrednu glavnu skupštinu, a može sadržavati i druge točke.

ČI. 17. Glavnu skupštinu otvara predsjednik odbora u zakazano vrijeme, te će najprije ustanoviti, da li je na skupštinu došlo dvije trećine u Rimu živućih redovitih članova. Ako ovaj kvorum nije postignut, predsjednik će proglasiti, da će glavna skupština nastaviti radom pola sata kasnije bez obzira na broj prisutnih članova.

ČI. 18. Zapisnik glavne skupštine vodi tajnik odbora.

ČI. 19. Izvještaj predsjednika obuhvaćat će sumarni pregled rada društvenog odbora odnosno Bratovštine, te prijedlog da skupština podijeli razrješnicu odboru.

Čl. 20. Izvještaj tajnika sadržavat će detaljni pregled društvenog rada s podatcima koje on kao tajnik može dati.

ČI. 21. Izvještaj blagajnika bit će točan pregled imovnog poslovanja Bratovštine.

Čl. 22. Na gornje izvještaje može svaki član Bratovštine staviti primjedbe i tražiti da one uđu u zapisnik skupštine.

Čl. 23. Izvještaj nadzornog povjerenstva sadržavat će ocjenu rada odbora s prijedlogom da se odboru prizna ili ne prizna da je valjano izvršio svoju dužnost, te da ga se razriješi dužnosti. O prijedlogu nadzornog povjerenstva vrši se javno glasovanje.

ČI. 24. Nakon izvršenog glasovanja o prijedlogu nadzornog povjerenstva predsjednik prekida zasjedanje na kraće vrijeme, da bi se članovi Bratovštine mogli dogovoriti o stavljanju prijedloga za novi odbor.

ČI. 25. Nakon izvršenog savjetovanja predat će predlagači svoje prijedloge predsjedniku. Ovi prijedlozi moraju sadržavati imena osmorice članova koji se predlažu za novi odbor, bez oznake funkcije koju će u odboru vršiti (vidi čl. 7). Predlagači će sastavljati prijedloge tek nakon prethodnog pristanka njihovih kandidata.

ČI. 26. Predsjednik će pročitati predložene liste te ih označiti s početnim slovima abecede.

ČI. 27. Glasovanje je tajno, a vrši se na slijedeći način: tajnik će najprije podijeliti svima onima koji imaju pravo glasa po jedan istovrstni listić na koji će glasači zabilježiti samo ono slovo abecede koje nosi listina za koju glasuju. Nakon toga svaki će glasač smotati svoj listić i predati ga predsjedniku. Ovaj će pozvati dvojicu članova i s njima zajedno pristupiti prebrojavanju glasova.

ČI. 28. Smatra se izabranom ona listina koja ima relativnu većinu glasova.

ČI. 29. Ako dvije ili više listina postignu isti broj glasova, pristupit će se ponovnom glasovanju na isti način, dok jedna lista ne bude imala relativnu većinu.

Čl. 30. Nakon izbora društvenog odbora pristupa se izboru članova nadzornog povjerenstva na isti način kao kod izbora odbora.

ČI. 31. Po izvršenim izborima raspravljat će se ostala pitanja dnevnog reda o kojima se može i glasovati. U ovom slučaju glasovanje je javno.

Nadzorno povjerenstvo.

ČI. 32. U roku od 14 dana nakon glavne skupštine sastat će se članovi nadzornog povjerenstva na prvu sjednicu, na kojoj će izabrati između sebe predsjednika. Kasnije sjednice saziva predsjednik nadzornog povjerenstva."

Kada se pozorno pročitaju usvojena Pravila i Poslovnik i stave u kontekst golemih poteškoća, nastalih u ono okrutno vrijeme, te mogućnosti utemeljitelja Bratovštine, ispada da oni nisu bili svjesni kakva su se posla prihvatili. Nije u pitanju njihova dobra volja ni rodoljublje, već nezamislivo velike zapreke na koje će nailaziti, i kolike su bile njihove mogućnosti da ostvare ono što su zacrtali pravilom i poslovnikom Bratovštine. Svećenici su bili već vezani drugim obvezama u službama koje su obnašali. Svjetovnim je ljudima ležala na duši prvenstveno briga za vlastite obitelji, a često i za golu egzistenciju. Oni su tijekom vremena morali potražiti mjesto pod suncem u prekooceanskim zemljama. Njihov je doprinos, međutim, u svakom slučaju vrlo velik i vrijedan poštovanja i divljenja. Držim, ipak, da je jedino prof. Draganović znao što ga čeka i sve je svoje sile, a bile su doista nezamislivo velike, stavio u službu ostvarenja ciljeva Bratovštine. On je i umno i fizički stajao iza cjelokupnog rada Bratovštine[48].

Bilo bi nepravedno prešutjeti da je mons. Magjerec bio Draganoviću sigurno zaleđe, a mons. Golik neumorni voditelj administrativnih poslova Bratovštine. Njih su trojica na koncu ostali jedini članovi Odbora koji su se sastajali i obavljali poslove zacrtane pravilom i poslovnikom.

Glede pravila i poslovnika treba reći da su se oni vrlo brzo pokazali manjkavima. Već na prvoj redovnoj sjednici Odbora na Draganovićev prijedlog izabran je mons. Golik za drugog tajnika Bratovštine, što u pravilu nije bilo predviđeno. Nema nadalje nikakvih tragova u arhivu Bratovštine o održavanju godišnjih glavnih skupština, razrješenjima odbora i biranju novih članova. Ne može se tvrditi da glavne skupštine "u osmini blagdana sv. Jeronima" nisu održavane, ali o tomu nema nikakvih zapisa u arhivu.

Usvajanjem pravila i statuta 19. srpnja 1945. nova je bratovština formalno utemeljena. Ipak još je preostala važna točka da bi ona mogla doista postojati uz Zavod sv. Jeronima, a to je bio pristanak Svete Stolice. U zavodskom arhivu nije bilo moguće pronaći formalni pristanak Svete Stolice, a arhiv Državnog Tajništva još je uvijek zatvoren za istraživanje. Možda formalni pristanak i nije bio izdan, već je postojao prešutni usmeni dogovor. S jedne se strane strogo pazilo da papinski zavodi za školovanje svećenika u Rimu služe isključivo svrsi za koju su osnovani, te u njima nisu mogli boraviti ni svećenici koji nisu bili na studijima, niti su se zavodi smjeli baviti nekom drugom djelatnošću. S druge je pak strane Sveta Stolica u ratno i poratno vrijeme prešutno odobrila takvim ustanovama u Rimu spasavati živote ugroženih ljudi i pomagati bjegunce. Mons. Magjerec o tomu je nešto više progovorio u pismu gospođi Petrić 21. kolovoza 1955. kada ga je ova zamolila da primi u Zavod slikara J. Kljakovića, koji se tada nalazio u Argentini. On u pismu doslovce kaže o pravima rektora Zavoda, da je "on predsjednik upravnog odbora zavodske imovine, on je moderator zavodske discipline i reda kod bogoslužja u crkvi, ali pravo primanja bilo koga u Zavod nema. To je pravo pridržano isključivo kardinalu protektoru[49]"

Magjerec nadalje spominje da su "sve iznimne ratne dozvole opozvane. Na disciplinu u Zavodu se strogo pazi. Iz pojedinih su se Zavoda morale ukloniti ne samo laičke osobe, nego i crkvene, koje se ne bave crkvenim studijem. U godišnjoj relaciji, ja šaljem svake godine Kongregaciji, ne samo izvještaj o radu mlade gospode što se nalaze u Zavodu kao studenti, nego i od preč. gg. gostiju (prof Lukas, mons. Golik, mons. Jesih, Vinko Brajević, prof. Draganović) da se vidi da su i oni korisno zabavljeni poslom, da nisu na uštrb zavodske discipline i da su se znali prilagoditi zavodskom dnevnom redu."

Nije sačuvan nikakav pisani trag o tome da li je od Svete Stolice zatraženo odobrenje pravila Bratovštine, odnosno njezin osnutak. Vjerojatno se usmeno razgovaralo s mons. Montinijem i drugima iz Državnoga tajništva i prihvatila sugestija da se ne ide na formalni osnutak Bratovštine. Na sjednici odbora 9. prosinca 1948. mons. Magjerec je doslovno izjavio, da "pravila do danas nisu odobrena po crkvenoj vlasti, već se radilo na karitativnoj bazi[50]". Sveta Stolica, dakle, nije odobrila pravila nove Bratovštine u sklopu Zavoda, ali njezin rad nije ni zabranila. Bratovština se u dopisivanju s Državnim tajništvom tako naslovljavala, a i odgovori Državnog tajništva pristizali na adresu Bratovštine, odnosno na mons. Magjerca kojeg se titulira s "il Presidente della Confraternità di S. Girolamo in Urbe", ili na prof Draganovića koji je "il Segretario". Najčešće se na dopisima Tajništva nalazi ime mons. Montinija, koji je u to vrijeme bio "il sostituto segretario".

Pravna je zavrzlama oko Bratovštine pri Zavodu najsretnije bila riješena pri Papinskom odboru za pomoć - Pontificia Commissione Assistenza (PCI), tako što je Bratovština ondje nastupala kao Hrvatski odbor - Comitato croato. Ova je naime ustanova pružala pomoć izbjeglicama svih nacija, a svaku je od njih zastupao nacionalni odbor. "Drugi narodi nemaju u Rimu bratovštine kako to imaju Hrvati. Oni su stoga formirali sebi nacionalne komitete. Kao hrvatski komitet fungirala je kroz ovih sedam godina hrvatska Bratovština Sv. Jeronima" - zabilježio je 11. rujna 1952. mons. Magjerec[51].

Poslije Magjerčeve smrti 1957. Bratovština je i formalno i stvarno prestala postojati, ali je "Comitato croato" djelovao još nekoliko godina.

Mora se priznati da je Sveta Stolica pokazala veliku naklonost prema Bratovštini, a preko spomenute Papinske ustanove za pomoć i prva priskočila u pomoć i neprestano dodjeljivala znatna novčana i materijalna sredstva za hrvatske bjegunce. Dakako da nije izostala ni pomoć diplomatskim putem te pravnim sredstvima.

PROBLEM IZBJEGLIŠTVA NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Još za vrijeme rata postalo je očito, koliko god saveznike ujedinjavala borba protiv nacifašizma, da među njima postoje goleme razlike glede uređenja Europe poslije rata. Poznatim međusobnim dogovorima u Jalti, Teheranu i Potsdamu oni su podijelili, ne samo Hitlerov Treći Reich i Italiju na područja kojima će upravljati četiri savezničke države - SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR - nego su cijeli kontinent podijelili na vlastite interesne zone. Na jednoj su strani bile tri zapadne sile, a na drugoj, tada već očito suprotstavljenoj strani, komunistički Sovjetski Savez. Zapadne sile su nesumnjivo poznavale ćud komunizma i totalitarističku vlast koju je provodio njihov saveznik Staljin, no "pravili su se Englezi" i cijelu istočnu i dobar dio srednje Europe jednostavno osudili na dugotrajno ropstvo.

Izbjeglički problem nakon Drugoga svjetskog rata upravo je slika takve kobne pogodbe. Naime, izbjeglice o kojima je riječ, skoro u potpunosti potječu iz "zone sovjetskog interesa". U Italiju, Austriju i Njemačku nagrnuli su Poljaci, Ukrajinci, Litvanci, Česi, Slovaci, Madžari, Rumunji, Bugari, Hrvati, Slovenci, Srbi, Makedonci i Albanci, dakle svi oni narodi čije su zemlje "oslobodili komunisti" od nacista i njihovih suradnika ili "domaćih izdajnika", kako je to glasilo u jugoslavenskom propagandističkom vokabularu. Povijesna je činjenica da iz Quislingove domovine, pa niti iz Hitlerove i Mussolinijeve, izbjeglica skoro uopće nije bilo. Kada se, dakle, govori o izbjeglicama Drugoga svjetskoga rata, riječ je prvenstveno i gotovo isključivo o bjeguncima pred komunizmom. Bježali su i oni koji su počinili zločine tijekom rata, ali je njihov broj neusporedivo manji od nevinih Ijudi koji su se našli u izbjegličkim logorima samo zbog straha od komunizma.

U svezi s time mora se reći da se zapadni saveznici skoro uopće nisu pozabavili sudbinom izbjeglica koji nisu uspjeli uteći pred komunistima, već su dospjeli u sovjetsku zonu u Austriji i Njemačkoj. Staljinu (Titu ili kako su se već zvali komunistički vođe) prepustili su da taj problem riješi onako kako je znao: masovnim pokoljem. S druge pak strane, dopustili su Staljinu i njegovim satelitima - njih nikad nisu nazvali kvislinzima - da vršljaju, istražuju i trae izručenje izbjeglica po logorima u njihovim okupacijskim zonama.

Samo se u taj kontekst mogu staviti hrvatske izbjeglice za čije je izbavljenje bila osnovana bratovština. Među njima je bilo i krivaca. Bilo je i ljudskoga ološa, kao uostalom i u svakoj drugoj skupini. Ipak su hrvatski izbjeglice golemom većinom bili nevini Ijudi.

Povijesna je također činjenica da su izbjeglice bili golemom većinom vjernici. Zašto? Odgovor se opet zna: zbog komunističkog progona vjere. Bratovština je nastojala pomoći upravo njima, a krivcima osigurati pravedno suđenje. Uostalom, Pavelić i njegov najuži krug suradnika nisu ni trebali pomoć od Bratovštine. Ili su već prije bili pohvatani i pogubljeni, ili su se sami snašli kako će izbjeći sudu komunističke pravde.

Saveznici su se još tijekom rata dogovorili da će nakon pobjede nastojati uhititi glavne krivce za rat i staviti ih pred ad hoc formirani sud četvorice glavnih članova antihitlerovske koalicije. Prvenstveno se to odnosilo na njemačke, japanske i talijanske vođe, vojskovođe i počinitelje masovnih ratnih zločina. Njihove pak suradnike u pojedinim okupiranim zemljama obvezali su se također pohvatati i izručiti novim vlastima dotičnih zemalja čije će vlade dostaviti popis osoba za koje traže izručenje.

Među saveznicima je gledom na ovaj dogovor također došlo do razlika. Za razliku od zapadnih saveznika, Sovjeti i njihovi sateliti u ratne su zločince svrstali sve one koji su se protivili njihovu političkom uredenju, sve antikomuniste. Nije bilo važno jesu li sudjelovali u vlasti ili nisu, jesu li počinili kakvo zlodjelo ili nisu. Na taj su se način htjeli riješiti svake političke opozicije, i tzv. diktaturom proletarijata uništiti "klasnog neprijatelja" najbrže i najefikasnije.

Ovaj je dogovor imao velike reperkusije za poslijeratne izbjeglice. Zapadni su saveznici prema tom kriteriju izbjeglice razdijelili u tri osnovne kategorije označivši ih pojmom bijeli, sivi i crni.

Pod bijele su svrstavali one koji tijekom rata nisu počinili nikakav zločin. Oni su imali pravo boraviti u logorima, dobivati pomoć UNRRE (United Nations Relief and Rehabilitation Administration) i IRO (The International Refugees Organization), nisu mogli protiv svoje volje biti izručeni (komunističkim) vlastima svojih zemalja, a od IRO su mogli dobiti financijsku pomoć za prijevoz i preporuku za useljenje u druge zemlje.

Sivi su bili suradnici poraženih sila - niži nositelji vlasti, vojnici i časnici koji nisu počinili ratni zločin. Njihov je položaj bio znatno teži. Stavljeni su u logore pod strogi režim s bijednom opskrbom dok ne budu izručeni, ukoliko im se doista dokaže da pripadaju u tu kategoriju. Nisu imali pravo boravka u IRO logorima. U najboljem slučaju bili su predviđeni za dolazak u radne logore koje su saveznici otvarali u to vrijeme u Njemačkoj. Njihovo useljenje u zapadne zemlje načelno nije dolazilo u obzir. Završavali su u zemljama Južne Amerike, uz posebni pristanak njihovih vlada.

Crni su bili dužnosnici vlasti, vojskovođe i stranački pripadnici stranaka nacifašističke ideologije (ustaše). Za njih nije bilo nikakva spasa od izručenja, ako su dopali u ruke savezničkih vlasti. Nakon što su bili identificirani, bili su stavljeni u strogi zatvor i čekali dok ih se ne prikupi dovoljan broj kako bi se organizirao transport u njihovu zemlju.

Ova podjela sama po sebi nije bila nepravedna. U stvarnosti su se, međutim, dogadale velike nepravde. Dok su saveznici shvatili da izručene komunističkim vlastima ne očekuje pravedno sudenje nego pogubljenje, dotle su ovi već bili pobijeni.

Zastrašujući je nepravedan bio i način kako su izbjeglice stavljane pod kategoriju sivi ili crni. U logorska povjerenstva za taj posao saveznički su zapovjednici uzimali Titove agente kao one koji poznaju jezik, izbjeglice i događaje tijekom rata. Ovi su pak obavljali svoj zadatak, ne po intencijama saveznika, nego po naputku OZNE. Većina hrvatskih izbjeglica stradala je upravo zbog lažnih optužbi savezničkih "tumača". Bratovština se u punoj mjeri angažirala upravo u razobličavanju lažnih optužbi.

1. Organizacija izbjegličkih logora u Italiji

Okupacijske savezničke vlasti u Italiji, Austriji i Njemačkoj dolaskom golemog broja ratnih izbjeglica našle su se pred nemalim problemom kamo ih smjestiti, kako se pobrinuti za njihove svakodnevne životne potrebe i kako trajno riješiti nastali izbjeglički problem. Neznatan je broj izbjeglica mogao naći smještaj kod rodbine u zemljama azila i. oni nisu predstavljali nadležnim vlastima nekakav problem. Vrlo malo ih je bilo koji su imali sredstava za život. Radilo se većinom o onima koji su dotad bili u svojoj zemlji na vlasti. Za njih su se okupacijske vlasti imale brinuti kako ili pronaći, a ne kako ih opskrbiti. Golema je međutim većina ljudi došla u tuđu zemlju bez igdje ičega, čak bez osobnih isprava. Trebalo se pobrinuti za njihov smještaj, prehranu, identifikaciju, liječenje, školovanje, vjerske potrebe, jednom riječi - za sve.

Dodatni je problem bio što izbjeglice nisu bili različiti samo po svojem socijalnom stanju, već po porijeklu, nacionalnosti, vjeri, jezicima, političkim opredjeljenjima, često međusobno potpuno oprečnim, dapače i neprijateljskim, nerijetko unutar iste nacije, vjere i jezika. Uzmimo samo međusobne odnose u hrvatskoj izbjegličkoj skupini između ustaša i HSS-a. Što da se tek kaže o razlikama među izbjeglicama koji su po državi nazivani "Iugoslavi?" Engleskim i američkim vojnim vlastima koje su upravljale logorima i uz najbolju volju to su ostale nerješive zagonetke. Kada se tomu dodaju zahtjevi novih vlastodržaca u zemljama izbjeglica - konkretno Tita, kada su u pitanju hrvatske izbjeglice - tek se mogu naslutiti golemi razmjeri nesreće bjegunaca i zamršenost problema pred kojima su se našle vojne vlasti aleatskih sila. K tomu, izbjeglički val nije završio u svibnju 1945. nego se intenzivno nastavio mjesecima i godinama nakon rata.

Amerikanci i Englezi morali su golemo mnoštvo izbjeglica smjestiti u logore da bi ih mogli nadgledati, spriječiti međusobne sukobe do kojih je ionako dolazilo, a izvan logora bi sasvim sigurno zadobili nesagledive razmjere, dati im ono najosnovnije - kakav-takav smještaj i kakvu-takvu prehranu. Potrebe su uvijek bile veće od mogućnosti.

Za smještaj izbjeglica u Italiji saveznicima su uglavnom poslužili logori koje su fašisti bili podigli za vrijeme Drugoga svjetskog rata za konfinirane ljude s područja bivše Jugoslavije, Albanije i Grčke. Dodatno su se još morali organizirati neki logori, jer je broj izbjeglica bio veći od interniraca.

Logori su bili pod savezničkom upravom. Oni su ih podijelili na vojne i civilne. U vojne su bili smješteni ratni zarobljenici, vojnici i časnici. Njihov je položaj bio znatno teži od civila, jer im je prijetilo izručenje Jugoslaviji, odnosno državi kojoj su porijeklom pripadali.

Osim savezničkih logora postojali su i talijanski logori za strane izbjeglice. Oni su bili pod upravom talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova, a u njih su dolazili po kazni osumnjičeni za razne prijestupe i bjegunci iz savezničkih logora. U odnosu na savezničke logore život u talijanskim logorima bio je mnogo teži. Disciplina je bila mnogo oštrija, a hrana i smještaj kud i kamo skromniji. Na zlu glasu po strogoći i životnim uvjetima bili su poznati logori Fossoli i Fraschette.

Vrhovnim je upraviteljem svih savezničkih logora u Italiji bio imenovan engleski pukovnik Findley, a pojedinim su logorima upravljali oficiri, u engleskoj zoni Englezi, a u američkoj Amerikanci. Ovi su uza se imali svoje osoblje, a među njih su redovito komunističke vlasti iz zemalja porijekla ubacivali svoje agente, da bi zapovjednicima bili "tumači i pomoć". Zna se kakva. Pod posebnim su, dakako, nadzorom bili zarobljeni "neprijateljski vojnici" npr. hrvatska "Handžar - divizija" i "Prinz Eugen" tzv. Volksdeutschera iz NDH. Unutar logora izbjeglice su razvrstavane po nacionalnoj pripadnosti. Svaka je nacionalna grupa izabrala svoga predstavnika, odnosno predstavništvo, koje je bilo odgovorno zapovjedniku logora i bilo zaduženo za održavanje logorske discipline i organizaciju ostalih aktivnosti unutar svoje nacionalne grupe. Kontakti s ljudima izvan logora bili su vrlo ograničeni i pod strogim nadzorom. Za ulaz u logor trebalo je dobiti posebnu propusnicu logorskoga zapovjednika, a za stalno posjećivanje logora izdavale su se specijalne iskaznice okupacijskih vlasti, talijanskog ministarstva unutarnjih ili vanjskih poslova, Svete Stolice i dobrotvornih organizacija. Logorski dušobrižnici su za taj posao dobivali imenovanje od Državnog tajništva Svete Stolice s navedenim osobnim podacima i imenom logora u kojem će vršiti službu.

Uprava logora osiguravala je, kako je već rečeno, nužni smještaj i prehranu. Dodatnu pomoć izbjeglicama pružale su medunarodne dobrotvorne organizacije, koje su mogle djelovati samo u dogovoru s logorskim vlastima.

U prvim poslijeratnim godinama najaktivnija i najdjelotvornija bila je UNRRA - United Nations Relief and Rehabilitation Administration - Ured za pomoć i obnovu Ujedinjenih Naroda. UNRRA je djelovala do konca 1947. godine.

Već tijekom 1946. UN su osnovali IRO - The International Refugees Organization - Međunarodni ured za izbjeglice. IRO najprije djeluje paralelno s UNRROM, a potom preuzima cjelokupnu njezinu aktivnost. IRO je bio najvažnija ustanova za izbjeglice, radi kojih je i utemeljena. Bjegunci koji su dobili status izbjeglice uživali su zaštitu IRO, imali su odredena prava, od kojih je najvažnije bilo da imaju pravo na smještaj u logor i da ne mogu biti izručeni državi koja bi ih htjela repatrirati. IRO je takoder posredovao pri emigraciji izbjeglica iz Italije (Austrije i Njemačke) u prekooceanske zemlje.

Crveni križ, najpoznatija svjetska humanitarna organizacija, u mnogo je manjoj mjeri sudjelovao u pomaganju ratnih izbjeglica, već je bio aktivniji u pomaganju stradalnika druge vrste - elementarnih nepogoda, gladi, epidemija i sl. - a u pomaganju izbjeglica bio je nazočan, ali mnogo manje od drugih organizacija.

Bratovština je osim gore navedenih ustanova bila snažno povezana s crkvenim organizacijama za pomoć. U prvome je to redu bila PCA (Pontificia Commissione di Assistenz), Papinski ured za pomoć. Nju je 22. siječnja 1945. osnovao papa Pio XII. dodijelivši joj znatna sredstva za pripomoć. Ona je pomagala izbjeglice svih nacija i vjera, ali ipak je prvenstveno pomagala katolike. Pri njoj je svaka nacionalna grupa osnovala svoj odbor, a Hrvate je kao Comitato croato zastupala Bratovština.

Vrlo živu vezu i veliku pomoć za svoje sunarodnjake Bratovština je imala od NCWC (National Catholic Welfare Conference), Nacionalne katoličke dobrotvorne udruge iz Sjedinjenih Američkih Država. Ona je raspolagala zaista velikim sredstvima, kako u novcu tako i u materijalnim dobrima. Njezin predstavnik u Italiji, mons. Andrew P. Landy, doista se pokazao pravim prijateljem Hrvata[52].

Od PCA i NCWC Bratovština je za pomoć izbjeglicama dobivala redovitu mjesečnu potporu.

2. Uzorni logor Fermo

Bilo bi nepravedno prema bivšim hrvatskim izbjeglicama u logoru Fermo ne upoznati čitatelje s podacima koji su sačuvani u arhivu Bratovštine o tom logoru, točnije o Hrvatima, njih preko 2.200, dospjelim u Fermo. Bio je to pravi mali hrvatski grad, uzorno organiziran i vrlo aktivan.

Prof. Draganović piše o njemu nekomu "vrlo poštovanom g. doktoru" 14. studenog 1945. ovako: "Od naših logora najveći je onaj u Fermu. Po priznanju samih Engleza to je uzor logor. Imamo ondje punu gimnaziju i pučku školu sa redovitom obukom te se sada radi da im se prizna pravo javnosti, što će izgleda uspjeti. Zatim je tu zabavište za djecu, razni stručni tečajevi, pjevački zbor, kazališna skupina itd. Svaki tjedan priređuju se vrlo uspjele priredbe vesele naravi sa našom t.j. logorskom plesnom glazbom (orkestrom), zatim tjedne usmene novine, nogometne utakmice naše momčadi sa okolnim talijanskim ili engleskim klubovima. Moral je ljudi na visini, pa da je još malo bolje s odjećom, ljudi bi bili posve zadovoljni."

U fermanski logor dospio je cijeli niz hrvatskih intelektualaca različitih profila. Bilo je tu doktora prava, medicine, veterinara, gimnazijskih profesora, glazbenika i pjesnika. Oni su organizirali logorski život s upravnim odborom na čelu, odborima za kulturno-prosvjetnu djelatnost, za ekonomska pitanja, za šport, čak su ustrojili unutarnje logorsko redarstvo. Hrvati su unutar logora podigli vlastitu crkvu. "Liru po liru skupljala je naša sirotinja i kad je nešto skupljeno, kupljen je materijal i ureden dostojan stan Božji. Akademski slikar Željko Dučmelić, i sam logoraš, naslikao je oltarnu sliku Majke Božje Kraljice Hrvata. Fermanski nadbiskup Norberto Perini došao je osobno 11. listopada 1945. - kako su je samo brzo podigli! - blagosloviti ovu "katedralu", kako ju je nazvao u propovijedi. "Dok drugdje u svijetu ruše crkve, vi Hrvati u tuđini, bez kuće i kućišta, gradite i uređujete novu" - istakao je u propovijedi nadbiskup. Svoje prijateljstvo dokazao je i darovavši za Božić 25 kg teško zvono za hrvatsku crkvu. Natpis na zvonu glasio je: "Me signum et praeconem communis fidei, exules Croatae, hospites Firmani, fraterne oblatum fraterne accipiant. Fermo, Natale 1945. - Mene, znak i vjesnika zajedničke vjere, Hrvati izbjeglice, fermanski gosti, bratski darovana, neka i bratski prime". Nadbiskup je češće dolazio u goste hrvatskim logorašima, a 11. lipnja 1946. osobno je došao dijeliti sv. krizmu sedamdesetorici naših izbjeglica.

Logor je djelovao zapravo kao zasebna župa u kojoj su svećenici V. Vincens, J. orošak[53], I. Vukina vodili matičnu knjigu krštenih. Za ilustraciju o veličini i mladosti ove logorske župe može poslužiti podatak da je od 20. kolovoza do kraja 1945. u njoj kršteno 15 djece, tijekom iduće godine 42, a 1947. godine 49. Samo u nekoliko mjeseci 1945. u logoru se vjenčalo 13 parova.

Od Bratovštine su zatražili i dobili ciklostil i na njemu tjedno izdavali "Vijesti logora Fermo". "Fermanci" su uspjeli u logoru uspostaviti vlastitu tiskaru. "Koliko god je bila primitivna - imali smo na raspolaganju par desetaka kilograma slova i sav se posao obavljao rukama - ali se ipak u njoj tiskala dva puta mjesečno kulturno-politička revija 'Croatia', koja je doprla na sve strane svijeta, pa i u obje Amerike. Uporedo s ovom revijom izlazio je i mjesečnik za vjerski život Hrvata izbjeglica 'Ave' - piše Varošac u svojem članku.

I "Croatia" i "Ave" nastavili su izlaziti u Argentini, kamo se preselila većina Hrvata iz fermanskoga logora.

U logoru je 2. studenog 1945. održana osnivačka skupština ogranka Matice hrvatske. U ogranak se učlanilo 118 Hrvata. Matica je djelovala unutar ograničenih mogućnosti. Uglavnom se to svodilo na održavanje predavanja s vrlo različitim temama od povijesti do politike, od književnosti do pitanja s područja fizike, kemije i ostalih znanosti. Predavanja su održavana jednom tjedno, a broj nazočnih slušača je bio oko 80; najmanji posjet je iznosio 29, a najveći 236 prisutnih. Kao predavači su nastupali prof. Žanko, o. Sakač, o. Mandić, ing. Horvat, dr. Buć, prof. Bareza i mnogi drugi. U zapisniku sjednica posebno su zabilježena ova predavanja od 19. studenog 1945. kada je prvo predavanje na temu "Inteligencija u našem logoru" održao dr. Zvonimir Pinterović, do 3. siječnja 1947., kada je prof. Olga Osterman govorila o temi "Razvitak hrvatske književnosti i njegova povezanost s našim narodnim i političkim životom".

"Pozornica hrvatskih izbjeglica" bila je amaterska glumačka družina hrvatskih izbjeglica u Fermu. Oni su 5. rujna 1945. organizirali priredbu "Vedra večer" i poslije nje su sazvali širi odbor i ustanovili glumačko društvo.

"Pozornica je održavala predstave redovito subotom. Izvodili su najčešće zabavni program, kratke humorističke prikaze, ali su im na programu bile i drame poznatih pisaca. Izvodili su Molièrova Škrtca, Tartuffea, Mizantropa, Čehovljevu Prosidbu, Begovićevu dramu Bez trećega, Damu s kamelijama A. Dumasa. Neke su predstave i sami sastavljali.

Matica i Pozornica organizirale su zajednički subotom usmene novine. "Svake subote prije večere skupili smo se u jednom od praznih paviljona i tu pažljivo slušali govornike, koji su nam dali pregled svjetskih dogadaja" – bilježi Z. Varošac. U arhivu Bratovštine sačuvani su zapisnici odbora "Pozornice" iz kojih se dobro može pratiti djelovanje ove glumačke grupe.

"Pjevački zbor hrvatskih iseljenika" u Fermu bio je možda najpoznatiji od svih fermanskih društava. Treba reći da to nije bio samo pjevački zbor, već da je uza nj postojao orkestar, te da su nastupali zajedno. Nastupali su najprije kao crkveni pjevački zbor, da bi tijekom vremena nastupali ne samo na logorskim priredbama, već održavali koncerte izvan logora. Zapažen je bio nastup zbora u Rimu u crkvi sv. Jeronima, na radio Vatikanu, s kojim su namjeravali izdavati gramofonske ploče. Nastupali su pred logorskim vlastima, pred poljskim vojnicima, a bio je planiran izlet po čitavoj Italiji, sve do Milana. Od zbora je sačuvana zbirka nota i zapisnik sjednica odbora zbora.

Ne manje važna aktivnost unutar logora Fermo bila je organizacija obrta, ponajviše postolarskoga i krojačkog. Održavali su tečajeve za mlade članove logora, kako bi izučili obrte. Matica je organizirala tečajeve engleskog, španjolskog, talijanskog i njemačkog jezika, zatim blagajnički, knjigovodstveni, vozački, lugarski, zidarski te tečaj za krojenje, šivanje i strojopis.

"Ne bi bila slika logora podpuna, kad ne bismo rekli koju rieč i o našem športskom družtvu 'Croatia', koje je imalo svoju nogometnu sekciju, koja je bila najaktivnija i najpoznatija, zatim sekciju za odbojku i stolni tenis. Osim toga, bila je i šahovska sekcija, a gojila se i laka atletika, te su priređivana i razna natjecanja" - stoji u Varoščevu članku.

Ing. Stjepan Horvat, posljednji ratni rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu, ovako je u svojim sjećanjima opisao logor Fermo: "Postoji u Fermu izvrsni pjevački zbor, sportska društva sa zamjernim uspjesima, mala, pučka i srednja škola, čak i izvrsna mala škola, pozornica, novine, hrvatski skaut, kulturna društva, kulturni rad itd. Sve je to stvorio isti taj izbjeglički narod iz sebe, iz svoje unutarnje kulturne snage. Jeste li bili u našoj crkvici? U njoj je sve stvoreno našim rukama i našim sposobnostima. A znate li da se iz te crkvice svaki dan uzdižu tople molitve pred Svevišnjega i da te tople molitve rijetko kada glase samo za sebe nego i za druge, a napose za domovinu u smrtnom grču?"[54].

Nije dakako moglo biti bez političkih problema. Hrvati su došavši u Fermo zatekli ondje već poveći broj Srba, koji su se povezali s engleskim oficirima i bili u izvjesnoj prednosti. Hrvati se, međutim, nisu dali. Iza svakog imena na popisu prispjelih Hrvata stajala je oznaka podrijetla - Yugoslav. Varošac bilježi karakterističnu reakciju Hrvata na tu oznaku. "Kao da me netko ubo nožem u srce. Uzmem popis i prekrižim to mrzko ime i napišem Croat" - kaže on. Složno su izjavili da se ne žele miješati sa Srbima i da su oni prethodnica veće skupine od oko 600 Hrvata koja naskoro stiže u logor. "Zapovjednik logora pravio se Englez. Odnosno, nije se morao ni praviti, jer je to i bio." Zapovjednik je nastavio tjerati politiku protežiranja jugoslavenstva.

Prigodom rođenja sina Petra Karađorđevića nakanio je organizirati "jugoslavensku" proslavu. Srbi su proslavu oduševljeno prihvatili, a Hrvati odlučno odbili. "Mi smo siti i Petra i Jugoslavije, pa, naravno, i Petrovog sina." Zapovjednik je ipak održao proslavu, ali Hrvati na nju nisu došli. Englez nije odustajao. Nakon nekoliko dana sazvao je "Jugoslavene" da im održi "priestolni govor" odnosno poruku engleske vlade, koja, prema njemu, plaća uzdržavanje svakoga izbjeglice u logoru. To nije bilo posve neistinito, jer su Englezi doista davali novac za izbjeglice. Hrvati su došli na zapovjednikov poziv, ali su oni stali na jednu stranu, a Srbi na drugu stranu dvorane. Uspjeli su isposlovati da se zapovjednikov govor na engleskom posebno prevodi za Hrvate na hrvatskom jeziku, a za Srbe na srpskom. "Važno je da je zapovjednik službeno priznao razliku između Hrvata i Srba. Ta, govor je dvaput prevođen, na dva razna jezika preko dva razna predstavnika. Zato smo na koncu i pljeskali" - zaključuje Varošac.

Nisu Englezi samo tako pustili naše Fermance na miru. Itekako su budno motrili što se radi, a u dosluhu s OZNOM tražili među njima "zločince". Malo po malo pa su nekog otkrili, ispitivali, a nerijetko i odvodili u mjesta predviđena za one koje treba izručiti. Ipak se najveći prepad na Hrvate u fermanskom logoru dogodio u noći na 16. travnja 1947. Englezi su te noći opkolili logor čak s tenkovima, a 900 (!) je vojnika nahrupilo u logorske barake i na užas žena i djece hvatalo muškarce i vezane odvodilo na saslušanje. Te su noći Englezi odveli 17 Hrvata osumnjičenih za zločine, među njima i pročelnika logora prof. Dušana Žanka.

Dakako da je to unijelo veliki strah među naše izbjeglice. Bratovština je trenutačno stupila u akciju. Prof. Draganović je alarmirao savezničke vlasti, Svetu Stolicu i hrvatsku emigraciju po svijetu za spas uhićenih. Urodilo je plodom, ali ostala je svijest o nesigurnosti. Nije preostalo drugo već misliti kako ljude prebaciti na sigurno. Krajem 1947. u tome se uspjelo i skoro svi Hrvati iz Ferma preseljeni su u Argentinu.

Tako je logor hrvatskih izbjeglica u Fermu prestao postojati. Bio je to vrlo dobro organizirani logor u kojem su izbjeglice radili, osposobljavali se za život koji će ih naskoro odvesti diljem cijele kugle zemaljske. Bilo je i tu problema i sukoba, ali daleko manje nego u drugim logorima. Bratovština je obilato pomagala logoraše u Fermu. Draganović ga je često pohađao, a i predsjednik Magjerec rado je odlazio o Božiću i Uskrsu podijeliti sunarodnjacima prigodne darove, pohoditi ih i obodriti.

Nije život u logoru u Fermu bio "raj zemaljski", ali je u odnosu na druge izbjegličke logore, pa i onaj veliki logor koji je tada bila cijela Hrvatska, život u njemu bio, ako ne lagodan, a ono mnogo podnošljiviji i slobodniji. Hrvatski izbjeglice u njemu nisu gubili vrijeme i niti su trošili snage na tugovanje i međusobne svađe, već su se ozbiljno pripremali za život koji će ih odvesti u daleki svijet, daleko i od Ferma i, na žalost, od Hrvatske.

[38] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnici, 1. kutija

[39] Gj. MAGJEREC, Istituto s. Girolamo str. 101.

[40] U mnogobrojnim novinskim napisima i objavljenim knjigama autori ovu ulogu prof. Draganovića kao tajnika Bratovštine Sv. Jeronima pretura ju u tajnika Zavoda Sv. Jeronima. Zavod Sv. Jeronima nikad nije imao tajnika, nema ga ni danas.

[41] Ivica Elijaš je rođen 27. V 1919. u Zagrebu. Vjenčao se 15. kolovoza 1943. u crkvi sv. Jeronima s Nevenkom Brancer, novinarkom, rodom iz Rijeke. Vjenčao ih je rektor Magjerec. Zvanje zapisano u vjenčanom listu: officialis associationis Caritas Zagrabiae. (APHZSJ, Arhiv Bratovštine, osobne isprave)

[42] Zapisnik 1. odborske sjednice 28. srpnja 1945.

[43] Zapisnik 2. odborske sjednice 15. kolovoza 1945.

[45] Obje se čuvaju u na istom mjestu u arhivu Zavoda.

[46] Opaska: "Ovaj § ovisi o pitanju, da li redovitim članom Bratovštine može biti samo Hrvat."

[47] Broj kanona i paragrafa u izvornom tekstu ostao je nepopunjen.

[48]Draganović zaslužuje da se ovaj njegov rad na spasavanju izbjeglica, kao i općeniti rad u hrvatskoj političkoj emigraciji temeljito i svestrano obradi. O tomu ima mnoštvo podataka u njegovu osobnom arhivu (s gradivom do 1963. g.), koji je bio brižno (rekao bih: prebrižno) čuvan i tek je 2000. godine predan Zavodu sv. Jeronima. Trenutno je grada tematski i kronološki (samo po godinama) sređena, a detaljno sređivanje i popis tek treba uslijediti.

[50] APHZSJ, Arhiv Bratovštine, Zapisnik sjednice navedenog datuma.

[52]Bratovština je više puta raspravljala kako bi mons. Landyju iskazala svoju zahvalnost. Ona ga je 1953. proglasila svojim počasnim članom.

[53] Josip Borošak (Osekovo 1915.), za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen 1938. Iza rata živio u Italiji gdje je dugi niz godina bio dušobrižnik Hrvata u raznim logorima, ponajviše u Fermu. Od 1966. živio je u Rimu kao misionar za sve hrvatske izbjeglice u Vječnom gradu. Na prijedlog kardinala Šepera imenovan je prebendarom bazilike Sv. Petra. Umro je 23. prosinca 1990. u Rimu.

[54]S. HORVAT, Mi izbjeglice, rukopis u APHZSJ, str. 219.