Branka Bezić Filipović
IVAN LUPIS–VUKIĆ
PRVI ISELJENIČKI NOVINAR
Split, 2011.
NAKLADNIK
Hrvatska matica iseljenika, podružnica Split
Marmontova 5
21000 Split
ZA NAKLADNIKA
Katarina Fuček, ravnateljica
AUTORICA
Branka Bezić Filipović
RECENZIJA/PREDGOVOR
Prof.dr. Ljubomir Antić
LEKTOR
Mario Blagaić
OBLIKOVANJE / PRIPREMA ZA TISAK / KORICE
Branka Bezić Filipović
TISAK – NAKLADA - 200 komada
ISBN 978-953-6525-55-3
Kćeri Petri i nećaku Vicku
PREDGOVOR
Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja. Računa se da je od 70-tih godina XIX. stoljeća do Prvog svjetskog rata iz nje iselilo oko 14 posto stanovništva. U narednim razdobljima iseljenički su tijekovi ponešto malaksali – ako ne uzimamo u obzir ‘’gastarbajterstvo’’ od sredine 60 –ih godina XX. stoljeća – no, s obzirom na broj stanovnika Hrvatske, uvijek su bili intenzivni. S vremenom su se mijenjali jedino pravci kretanja te regionalna, dobna, spolna i profesionalna struktura iseljenika.
S obzirom na masovnost iseljavanja kao i mnogobrojne njegove posljedice (negativne, ali i pozitivne – o ovim drugima se, međutim, manje javno govorilo) ono je od početka privlačilo pozornost javnosti te su se ubrzo isprofilirali pojedinci kojima je praćenje i utjecaj na tu pojavu postalo temeljna preokupacija. Budući da države (Austro-Ugarska te prva i druga Jugoslavija) nisu pokazivale odgovarajuću pozornost, oni su postali glavni analitičari ali i pokretači akcija koje su imale za cilj zavođenje određenog reda u ovu pojavu koja je imala mnoge značajke stihije. Ti prvi iseljenički djelatnici pokretali su inicijative da se uspostavi odgovarajuća iseljenička politika i zakonodavstvo te utemelje institucije koje će regulirati tu pojavu od prevažnog nacionalnog značenja. Također su pokretali i mnoge akcije kojima su nastojali pomagati iseljenicima od trenutka odluke o iseljenju do etabliranja na novim odredištima.
Prvo društvo koje se bavilo ovom temom bilo je Društvo sv. Rafaela za hrvatske iseljenike, utemeljeno u sklopu Katoličke crkve (inicijativom zagrebačkog nadbiskupa dr. Ante Bauera) dok su u međuratnom razdoblju inicijativu imali iseljenici povratnici koji su utemeljili niz Organizacija iseljenika (ORIS) s krovnom organizacijom Savezom organizacija iseljenika (SORIS). Uz to je išla i specijalizirana publicistika među kojom se isticao list Iseljenik (koji je u svezi s mijenama u političkom životu mijenjao naziv u Novi iseljenik i Hrvatski iseljenik) te mnogobrojne brošure u kojima se nastojalo pomagati iseljenicima savjetima. Između dvaju svjetskih ratova utemeljen je u Zagrebu i Iseljenički komesarijat (jedina savezna institucija izvan Beograda), od početka 30 – ih godina održavali su se Iseljenički kongresi i Iseljeničke nedjelje, a krajem tog desetljeća utemeljen je u Zagrebu i Iseljenički muzej za koji se prikupljala građa po cijelom ‘’iseljeničkom svijetu’’. Tada je na inicijativu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca obnovljen rad Društva sv. Rafaela koji je u međuvremenu bio zamro. Kako je u to vrijeme narasla svijest da iseljeništvo nije privremena pojava počela se po iseljeništvu sakupljati građa za jedno buduće pisanje njegove zanimljive povijesti. Nakon Drugog svjetskog rata ulogu praćenja iseljeničkih procesa i u svezi toga nastojanje očuvanja nacionalnog identiteta preuzela je Matica iseljenika Hrvatske (danas Hrvatska matica iseljenika). U njezinom utemeljenju 1951. godine, kao i u izgradnji Matičina doma, vodeću ulogu igrali su iseljenici – povratnici. Matica danas djeluje putem mnogobrojnih programa za iseljenike te preko svojih izdanja: mjesečnika Matica te Iseljeničkog kalendara (danas Iseljeničkog zbornika).
Osim Hrvatske matice iseljenika danas se iseljeništvom stručno i znanstveno bave i druge institucije i pojedinci. Tu u prvome redu mislimo na Institut za migracije i narodnosti kao i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Najistaknutiji pojedinci koji su nosili ovu djelatnost u prošlosti bili su dr. Juraj Bijankini, urednik zadarskog Narodnog lista i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču, Milostislav Bartulica, Ambroz Strižić, Fedor Aranicki, Marcel Kolin i mnogi drugi. Posebno mjesto, međutim, u ovoj plejadi zauzima Ivan Lupis-Vukić. Uz kvalitetan i svestran rad, za njegovu djelatnost je karakteristično da se proteže na sva tri navedena iseljenička razdoblja, s tim da je djelovao kako među samim iseljenicima, tako i u domovini. Stoga je posve opravdano da je upravo Lupis–Vukić dobio prvi životopis među mnogobrojnim vrijednim iseljeničkim poslenicima. Obvezu da se toga lati preuzela je na sebe neobično aktivna djelatnica na ovom području (prateći osobito iseljeništvo iz Dalmacije) gospođa Branka Bezić Filipović. Time, kao i drugim mnogobrojnim i raznovrsnim akcijama u svezi s iseljeništvom, ona se svrstala u prethodno navedeni niz pregalaca na ovom važnom području.
Ovaj rad koncipiran je kao prikaz profesionalnog i životnog puta Ivana Lupisa-Vukića, a što je uradila na temelju literature (knjiga, brošura, novina), te izvornog materijala koji se čuva u javnim institucijama ili se nalazi u privatnom posjedu. Većina tog izvornog materijala (osobito onaj iz privatnog posjeda) prvi put se objavljuje u ovoj knjizi. Osim pisanog materijala knjiga je veoma bogato opremljena slikovnim materijalom (stare razglednice, vedute gradova – iseljeničkih središta, naslovnica novina i brošura, brodova, portreta te faksimila rukopisa) koji nas uvodi u vremena i ambijente (fizičke i društvene) u kojima je Lupis živio i djelovao. Zbog boljeg snalaženja čitatelja autorica daje i osnovne podatke o društvenom i političkom sklopu u kojem se odvija Lupisov život i rad. U taj sklop svakako spadaju i osobe: rodbina, prijatelji i poslovni suradnici kao pratitelji i suradnici na njegovu životnom putu. Pri tome su osobito vrijedni podatci koje dobivamo o istaknutim iseljenicima poput Paska Baburizze i Mihe Mihanovića koje, zbog autoričina pristupa, upoznajemo ne samo kao uspješne poslovne ljude i patriote nego i kao ‘’obične’’ osobe s vrlinama i manama.
Iako je područje kojim se autorica bavi izrazito politizirano, ona izbjegava davanje političkih ocjena, bilo osoba bilo njihovih postupaka. To prepušta onima koji se bave političkom poviješću za koje je ova knjiga novo vrelo za istraživanje nikada dostatno istražena fenomena iseljivanja iz Hrvatske i hrvatskog iseljeništva.
Prema tome, svatko – od onih koji vole ‘’zaviriti u tuđe živote’’ (a tu mogućnost daje svaki životopis) do ozbiljnih historiografa i demografa – u ovoj knjizi može naći nešto za sebe. U tome i jest njezina najveća vrijednost.
Prof. dr. Ljubomir ANTIĆ