DJETINJSTVO I PRVI ODLAZAK U SJEVERNU AMERIKU

 

Ivan Lupis rođen je u Vignju na Pelješcu 12. veljače 1876. godine. Ime je dobio po djedu. Otac mu se zvao Florio–Cvito, po zanimanju je bio pomorski kapetan duge plovidbe. Za vrijeme Cvitina djetinjstva u Vignju nije bilo škole pa ga je svećenik naučio čitati i pisati, a ploveći je došao do čina kapetana. Ivanova majka zvala se Marija, djevojački Feri.[1]

 

Budući da je u Vignju bilo još Ivana Lupisa, da bi se razlikovali, svom imenu dodao je F., po očevu imenu Florio, pa je u literaturi poznat kao IVAN F. LUPIS. Prezimenu je dodao i hrvatski prijevod - Vukić. Kroz život je koristio mnoge pseudonime, poput Vuko, John Smith, Ivan Cvitov, Dalmatinac, Vuko Traziga, I. Vukich, Cvjetan Vukić, I.C. Vukić, J.F.Vukich, T.F. Vukitch, I.F.L., IFLV, J.F.L.V., IFV, V, Jedan za mnoge...

 

Za razliku od oca, Ivan Lupis je pohađao osnovnu školu u Vignju od šeste do dvanaeste godine, a završio ju je s najboljim uspjehom. Kasnije će to razdoblje opisati u članku Iseljenički profili[2]:

 

Ja sam završio šestorazrednu pučku školu, odnosno, osnovnu u rodnom mjestu. Dobro sam učio, a imali smo i stroge učitelje. Naš mladi učitelj, zadnje dvije godine moga pohađanja, nikome nije praštao u slovnici i u računici, nego bi nam kod svake pogreške opalio od 4 do 6 vrućih (''srdela'') koje su tim više paprile što je temperatura bila studenija.

 

Knjiga ''Krvav sabor'' je od mene napravila vatrena Hrvata i učinila da smatram Mađare tlačiteljima hrvatskog naroda.

 

S trinaest godina, otišao sam u Korčulu raditi u Drogeriji Fazinić, a vlasnik je bio povjerenik ''Matice hrvatske'' i pretplatnik ''Narodnog lista''. Zašto da mi Hrvati drugima robujemo, zašto i mi nismo slobodni i gospodari u svojoj kući.

SWScan00223

 

Razglednica Hamburg Line (vl. Branka Bezić Filipović)

 

Od druge godine rada počeo je primati plaću od 3 forinte mjesečno. Kako mu otac nije mogao kupovati knjige, Ivan si je od prve plaće kupio talijansku gramatiku i učio je kada nije bilo mušterija u drogeriji. Kasnije je kupio i gramatiku hrvatskoga jezika.

 

Ivanov otac Cvito bio je, na neki način, iseljenik. Radio je u Argentini i vratio se kući 1890. godine jer su tamo zarade postale slabe. Zatim se dvoumio da li poći, zajedno s Ivanom, u Novi Zeland kopati gumu, poput brojnih mještana, ili u New Orleans među Pelješčane, vaditi oštrige (prvi je tamo otišao ribar Luka Jurišić iz Dube na Pelješcu 1860. godine). Prevagnula je druga opcija jer je u New Orleansu već bio jedan Ivanov rođak po majci.

 

Tako su se otac i sin našli u Americi 1891. godine. Do tamo je putovanje bilo dugo i mukotrpno jer nije bilo brodske linije iz Trsta, nego su morali isploviti iz Hamburga. Ivan Lupis se sjećao da je s teškom mukom vukao prtljagu na ramenu, a ni prelaz preko Atlantika nije bio ugodan. U svojoj biografiji je napisao:

 

Sjećam se još lađe. Zvala se Columbia. Onda se iseljenike prevozilo kao stoku. Na parobrodu dospjesmo u neku ''grupu'' od 16 putnika negdje na dnu broda. Svaka grupa je imala svoj sud u koji je išla uzimati hranu u kuhinju. I sama je morala prati sud i tanjure. U ''grupi'' je bilo najviše poljskih ili ruskih židova, neukih i prljavih. Nosači hrane se izmjenjivali, ali jer otac i ja primijetismo da židovi nikad ne peru sud, morali smo mi trajno nositi hranu iz kuhinje, da bi bili sigurni da je čista. A kad je učinila oluja te većini putnika – jevreja naškodilo more, sav prostor u brodu za iseljenike bio je pravi pakao od bljuvanja i smrada. Danas putnici treće klase putuju kao prava gospoda u prispodobi kako su u ono doba putovali iseljenici.[3]

 

 

SWScan00355

 

Doseljenici u Ameriku s kraja 19. st. (''Le Capitali del Mondo'', Milano, Edoardo Sonzogno, 1893. g.)

 

Po dolasku u Ameriku prvo su nakratko bili u New Yorku, a zatim su vlakom otišli u New Orleans. Lupisov doživljaj New Yorka bio je slijedeći:

 

Došavši u New York išli smo po nekim ulicama nad kojima je jurila nadzemna željeznica. Plašila me silna jurnjava i buka. Nisam znao što se to ruši nad nama. Htio sam da gledam oko sebe ali nisam mogao sa prtljagom na ramenu. A čovjek nas od agencije jurio da bi na vrijeme stigli do nekog drugog parobroda. I tako mi od New Yorka ne ostade u pamćenju ništa osim buke nadzemne željeznice[4].

 

SWScan00526

 

New York, razglednica tiskana 1898. g. (vl. B. B. Filipović)

 

 

Do Newporta su putovali parobrodom, a dalje vlakom. Tada je Lupis prvi put u životu vidio crnce, a to je ovako komentirao:

 

Većina mornara i poslužnika na parobrodu su bili crnci. Do tada nisam uopće znao da u Americi ima crnaca i čudno mi se činilo videći ih svuda oko sebe i za raznim radnjama. Znao sam još iz pričanja da crnci jedu bijele ljude.

Na željeznici opet – crnci. I što više idosmo prema jugu sve sam više vidjevao crnaca. Tek kašnje doznah da se polovina stanovništva južnih država sastoji od crnaca.[5]

 

U New Orleansu su se smjestili kod Pelješčanina Ivana Petrovića, zvanog Soče, iz Dube:

 

Kod njega su se hranili naši ljudi kad bi ''iz koste'', t.j. oštrigarskog predjela niz rijeku Mississippi, došli u grad. Na spratu je bilo desetak kreveta, na kojima je gratis spavao svak ko se kod njega koštirao. Svaki je krevet imao komaricu (mreža za zaštitu od komaraca, op. autorice). New Orleans u ono vrijeme nije imao vodovoda ni kanalizacije. Komaraca je imao na miljarde. Mene zapade krevet sa rasparanom komaricom. Ujutro nisam se raspoznavao, tako me izbodoše komarci. Gazda mi se smilova i naredi ženi da zašije rupe na mojoj komarici. Jelo se kod Soče vrlo dobro, ali kreveti – jer gratis i kao ''prid'' – rijetko su se čistili i napravljali. Ja se nisam bunio, nego mislio: da tako mora biti.[6]

 

Tražeći posao Cvito je namjeravao otići vaditi oštrige, ali ga je Sočo spriječio savjetom:

 

Kapetane, nije taj posao za Vas. Ne možete Vi to izdržati, u vodi i blatu. To je rabota za ljude od gvožđa. A gdje biste i ovo dijete dolje poveli, da podivlja u pustinji i da se slomi od rabote. Nije to za Vas...[7]

 

Sunarodnjaci su se pobrinuli da sinu i ocu nađu posao. S Ivanom je išlo lakše, pa je počeo raditi u ljekarni gdje je prao posude i flaše, a vlasnik mu je za to plaćao hranu kod Soče i ništa više. U slobodno vrijeme Ivan je odlazio kod Rade Petrovića, kapetana iz Dube, koji je primao zadarski Narodni list. Cvito se ljutio što mu sin čita hrvatski tisak umjesto da uči engleski.

 

Vrijeme je prolazilo, a Ivan je radio za hranu, dok Cvito nije uopće radio, što nije bilo baš sjajno pa je Ivan promijenio posao. Otac ga je zaposlio kod Marka Lukinovića u saloonu, gdje je zarađivao deset dolara mjesečno, te imao stan i hranu. Radilo se navečer, a mušterije su bili sami Amerikanci, što je Ivanu pomoglo da nauči engleski jezik.

 

Otac mu je radio kao noćni stražar, da bi se na kraju zaposlio kao časnik na jednom talijanskom brodu, koji je prevozio banane iz Centralne Amerike. Nakon što je zaradio par stotina dolara, uzeo je od Lukinovića unaprijed tri Ivanove plaće te se nakon dvije godine provedene u Americi vratio kući u Viganj.

 

Ivan je ostao u Americi. Kupio je englesku gramatiku pa je učio nakon posla uz svjetlo voštanice, da se gazdarica Lukinović ne bi ljutila što troši plin. Kasnije je našao posao kod gazde drugog saloona, gdje se radilo sat manje. To je vrijeme Lupis koristio za čitanje i učenje. Bio je neumoran. Kada je zaključio da je dovoljno savladao engleski jezik, upisao se na tečajeve stenografije i knjigovodstva. Završio je na vrijeme i kao najbolji učenik.

 

Iste godine kada je Lupis došao u Ameriku, odnosno 1891. godine, u Chicagu je započeo izlaziti list Hrvatska zora, a pokrenuo ga je Janko Kovačević iz Karlovca. Bio je to prvi list koji je u Sjevernoj Americi izlazio pod  hrvatskim imenom. Lupis se osjećao svjesnim mladim Hrvatom znajući da se većina iseljenika iz Dalmacije držala Austrijancima i bila bez svijesti o nacionalnoj pripadnosti. Pojava Hrvatske zore imala je velik utjecaj na svijest Hrvata u Americi, ali list nije bio dobro uređivan i bio je pun gramatičkih pogrješaka, što je Lupis odmah primijetio. To ga je potaknulo da i sam nešto napiše i pošalje uredniku koji je 1892. godine objavio jednu njegova pjesmu, i to na prvoj stranici. Bio je to prvi tiskani Lupisov rad, što ga je ispunilo ponosom pa je nastavio pisati, ne samo pjesme, nego i druge tekstove.

 

U to vrijeme počeo je izlaziti i list Chicago, čiji je vlasnik i urednik bio je Nikola Polić iz Hrvatskog primorja. Polić je kroz svoj list pozivao sve doseljenike da što prije postanu Amerikancima, što Lupis nije prihvaćao jer je ''dušom bio u domovini''. Hrvatska zora je Lupisu više odgovarala, ali je opstala samo nekoliko mjeseci zbog nesposobnosti vlasnika i urednika.

 

Zatim se u Hobokenu pojavio list Napredak, 1890. godine, a vlasnik mu je bio Gjuro Škrivanić, Korčulanin odgojen u Dubrovniku. On je kroz svoj list promovirao slavenstvo koje je uključivalo zajedništvo Hrvata i Srba. Ni to Lupis nije prihvaćao jer je bio pristaša čistog hrvatstva.

 

 

SWScan00229

Razglednica Hobokena, SAD, 1909. g. (vl. B. B. Filipović)

 

Domoljubi, koji su primali i čitali Chicago u Rijeci i Sušaku nisu bili zadovoljni kako se list uređivao, a niti onim što je poručivao. Stoga su Poliću, za urednika, poslali mladog pravnika Zdravka Mužinu. Njegovim dolaskom se list znatno popravio premda vlasnik Mužini nije dao sasvim odriješene ruke. Tada je i Lupis počeo pisati za Chicago.

 

Lupis se prvi put okušao u pisanju reportaža još kao sedamnaestogodišnjak. Naime, 1892. godine dogodila se strašna tragedija na donjem Mississippiju kada se za vrijeme velike oluje utopilo oko 2000 ljudi, žena i djece, a od toga oko 150 dalmatinskih ribara i članova njihovih obitelji. Lupis je tada pisao za Chicago o tom događaju, odnosno ono što se odnosilo na Hrvate. Te iste tekstove su objavljivali i domaći listovi Obzor i zadarski Narodni list. Mužina je odmah u Lupisu prepoznao dobrog suradnika, ali je bio svjestan da mu zbog mladosti nedostaje naobrazbe, pa mu je poslao nešto knjiga. Među njima je bio i Gundulićev Osman, tiskan 1844. godine, koji je Lupis zauvijek sačuvao. Mužina mu je, također, slao sav tisak koji je primao iz domovine.

 

 

SWScan00340

 

Ivan Lupis - Vukić kao osamnaestogodišnjak

u New Orleansu

 

Međutim, Mužina se nije dugo zadržao kod Polića jer se nisu slagali. Zato je otišao u Pittsburgh raditi kod Rovnianeka, urednika tjednika za Slovake. Novi gazda pomogao je Zdravku Mužini da pokrene svoj list, Danicu, koji je odmah oduševio Lupisa jer je bio uređivan u hrvatskom duhu. U isto vrijeme u Pittsburgh je došao i bosanski franjevac fra Josip Dobroslav Božić koji je bio prvi hrvatski svećenik u Americi. Božić je bio prognan iz domovine zbog političkog djelovanja. Vezao se za Danicu, u kojoj su izlazili njegovi domoljubni članci sve dok nije prerano preminuo.

 

Mužina je u Danici pisao o potrebi da se hrvatska potporna društva udruže u jednu zajednicu. Oko sebe je okupio mlade i svjesne Hrvate, poput Frana Šepića, Mihovila Marinovića, Janka Gvozdanovića, Josipa Ljubića, Josipa Marohnića i drugih, koji su pisali za Danicu. Među njima je jedan od aktivnijih bio i Ivan Lupis koji je to vrijeme usporedio s Ilirskim pokretom. U razdoblju od 1891. do 1898. godine Lupis je napisao oko 500 članaka pa je veliki dio plaće trošio na poštarinu.

 

Rezultat tolikog angažmana svjesnih Hrvata bilo je osnivanje Hrvatske zajednice za Sjedinjene Države u Americi, 1894. godine. Tri godine kasnije, odnosno 1897. godine, društvo je promijenilo naziv u Narodna Hrvatska Zajednica, a sjedište joj je bilo u Wheelingu u Zapadnoj Virginiji. Prvi predsjednik bio je Josip Ljubić. Danica je bila glasilo Zajednice kojoj je broj članova brzo rastao, a osnovana je i nova zajednica u državi Ilinois. Kasnije, 1925. godine, obje su se ujedinile u Hrvatsku Bratsku Zajednicu.

 

Listovi su se gasili, i to prvo Danica pa je Napredak zauzeo njeno mjesto. Pohrvatio se i sjedište se preselilo u Pittsburgh. U Chicagu su još uvijek izlazili Chicago i Sloboda, a u San Franciscu je Lujo Piskulić pokrenuo Slavljansku Slogu. Ivan Lupis se uzdržavao radeći u saloonu, a pišući za sve te listove, nikada nije tražio ni centa honorara. Držao je pisanje svojom dužnošću, tražio je pretplatnike, a i sam je plaćao pretplatu. Kako su se listovi borili za opstanak, Lupis im je davao potporu pišući besplatno.

 

Redovito je slao članke i u zadarski Narodni list, njima je pokušao skrenuti pozornost na potrebe iseljeništva, a naročito je zagovarao dolazak hrvatskih svećenika ili liječnika u Ameriku. Članci su nosili naslov Listovi iz Amerike, a Lupis ih je kroz 1896. i 1897. godinu poslao oko pedesetak, a potpisivao ih je kao John Smith. To su bili prvi prvi redoviti dopisi iz Amerike tiskani u jednom hrvatskom listu. Prema tomu, Lupisu pripada mjesto prvog našeg izvjestitelja iz Sjedinjenih Američkih Država.[8]

 

 

 



[1] Prepisano iz Lupisove autobiografije, razdoblje od 1891. do 1937. godine (vl. Mara Pilković)

[2] Matica, Zagreb 1953. godine

[3] Lupisova autobiografija (vl. M. Pilković)

[4] Isto

[5] Isto

[6] Isto

[7] Isto

[8] Nenad Gol: Lupisovi ''Listovi'' iz Amerike, ''Matica'', Zagreb, br. 5, 1976. g.