POVRATAK U DOMOVINU
Ivan Lupis je 1898. godine otišao kući posjetiti roditelje. Namjeravao se vratiti u Ameriku, ali ga je nekadašnji gazda nagovorio da u Korčuli zajedno otvore trgovinu. Zbog toga se tamo zadržao do 1913. godine. Osim trgovinom, bavio se publicistikom i politikom. Pisao je za Narodni list, Hrvatski Lloyd, Naše jedinstvo, Supilovu[1] Crvenu Hrvatsku, Novi list i Pučki list.
Kada je vidio da se više ne će vratiti u Ameriku, poslao je pjesmu koja je objavljena u Danici u Pittsburghu, pod naslovom Pozdrav domovini:
Zdravo dome! Na povratku svome
Vas ushićen na tlo tvoje stupam,
I suzam ga radosnicam kupam
I u srcu veseo sam svome.
Oko gleda po gorama tvojim
I po sinjem tvom se moru pase,
Od milinja duša rastapa se
Što ih mogu nazivati svojim.
Motrim stravljen, dok se grud nadima,
Krši gole i ravnice plodne,
I sve tvoje krasote prirodne,
I taj narod što slobode ne ima.
Pak bih htio – ah, da je moguće! –
Sve što ćutim tebi očitovat,
Srce, dušu, život ti darovat,
Da još vidim tvoje uskrsnuće!
Al sam svladan i riječi ne smogam
Da ti kažem što u srcu skrivam,
Koliko te ljubim, blagoslivljam,
U tom času koli sam razdragan.
Domovino, prava si sirota,
Niti imaš slobode nit kruha,
Al si meni ko od zlata suha,
Sva prepuna milja i divota.
Jošte primi domovino draga,
Vruće želje vjerne djece tvoje
Koju kleto ropstvo prognalo je
S tvoga svetog i kućnoga praga.
Ovi sinci tebi vjerni svi su,
Mole da im svoj blagoslov dadeš,
Al jer za njih kruh ne imadeš
Stoga majko, sada uz te nisu.
Sretni dane koji me povrati
Na krioce domovine drage,
Da pun volje ljubavi i snage,
Sve njoj mlađan mogu žrtvovati![2]
Lupis je pjesmu komentirao kao slabu, ali jedinu sačuvanu. Međutim, misli koje je u njoj izrazio dugo su ga vodile u životu.
U splitskom Pučkom listu, ( br. 24., str. 195.) iz 1902. godine, objavio je članak pod naslovom Našim iseljenicima na uputu:
Otkad nas zarazila prokleta klauzola (Austro-Ugarska je dopustila uvoz jeftinih talijanskih vina op. autorice), naš puk iz Dalmacije stao se seliti sve u većem broju u daleki sviet, da tamo zaradi komad kruha, što mu ga se kod kuće nemilosrdno iz ustiju diže. Nemilosrdno velju, jer kad se kod kuće od nas ište porez i krv, tu nam se mora dat i način življenja. Najveća je nepravica kad nam se življenje oduzimlje.
Nego nije siromahu čovjeku do jadikovanja, i kako se vidi uzaludnih tužba. Njemu se hoće kruha, hoće mu se življenja, a kad toga kod kuće nema, on ide u sviet.
Lupis je dalje pisao o tome kako je novozelandska vlada našima zatvorila ulazak u zemlju pa je sada većina Hrvata odlazila u Sjevernu Ameriku i to prvo u New York. On je preporučio da se tamo što manje zaustavljaju zbog velikog broja doseljenika sa svih strana te samim tim oskudice posla. Njegovi savjeti su bili sljedeći:
Kada se iskrcaješ u Nju – Jorku pitaju te i koje si narodnosti. Ti uviek odgovori: Ja sam Hrvat (Croat). Na taj način znati će se koliko je hrvatskog naroda u Ameriku preko godine došlo i neće se, ne znajuć nam pravo ime, vrstati nas medju neke Austrijance, Magjare, Slovince i t.d. Nezaboravi nadalje, da i u Americi kano i u domovini, uviek se ponosiš svojim milim hrvatskim imenom i svakomu da kažeš da si Hrvat. Amerikanci vole one ljude, koji časte tudje, a sa svojim se imenom ponose i diče. Poturicu i u Turskoj mrze. Pak zašto da mi slavimo i pronosimo tugje, kad možemo svoje ime?
New York, s kraja 19. stoljeća, iz knjige Le capitali del mondo
Lupis je savjetovao da svaki doseljenik stupi u neko od potpornih hrvatskih društava, kojih je tada u Americi bilo oko 200, a mnoga su se s vremenom sjedinjila u Narodnu Hrvatsku Zajednicu. Svrha ovih društava bila je pomaganje članovima u bolesti i nesreći. Bolesnog člana obilazili su drugi članovi (braća), a imao je besplatno liječnika i lijekove. U slučaju smrti njegova bi obitelj primila 800 dolara ili u tadašnjem austrijskom novcu 4000 kruna. Kako su od deset naših radnika njih devetero obavljali najteže poslove bilo je mnogo invalidnosti. Nadoknada za jednu ruku, nogu ili oko bila je 2000 kruna.
Pučki list bio je pisan na dijalektu da bi bio dostupan široj populaciji. Urednik je bio
Juraj Kapić, a zaglavlje je oslikavao prof. Ante Bezić
Lupis je postao suradnikom brojnih iseljeničkih novina poput Materinske riječi iz Rosaria u Argentini, te Zajedničara iz Pittsburgha, Tribune iz Seattlea i Hrvatskog Svijeta iz New Yorka. Također je bio u stalnoj prepisci s prvacima narodnog pokreta u Hrvatskoj, a 1908. godine postao je zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru.
Split, 1908. g. (vl. B. B. Filipović)
Lupis je držao da se u svijetu ne zna prava istina o stanju u našoj zemlji te da treba naći načina da se svijet informira na pravi način i točno. Sve informacije dolazile su iz Beča i Budimpešte, a one nisu bile u interesu hrvatskog naroda. Na tu temu je popričao s Franom Supilom i on mu je preporučio da piše Scotusu Viatoru. Za taj pseudonim Lupis je čuo u Obzoru, ali nije imao ni ime ni adresu dotične osobe. Supilo mu je dao sve potrebne podatke jer ih je dobio od Henrya Wickhama Steeda, dopisnika londonskog Timesa u Beču. Scotus Viator je bio R. W. Seton–Watson, profesor suvremene povijesti na londonskom sveučilištu i odličan poznavatelj političkih prilika i problema Austro–Ugarske monarhije. On i Steed su držali da će monarhija propasti ako se riješi jugoslavensko pitanje. Steed je omogućio Lupisu da, 1909. godine, izvještava londonski Times o veleizdajničkom procesu u Zagrebu koji je podupirao Monarhiju i bio uperen protiv pristaša Hrvatsko–srpske koalicije. U tom procesu su mnogi dokumenti i dokazi bili krivotvoreni. Ti članci su Lupisu otvorili vrata i drugih europskih novina, a pisao je i za New York Herald Tribune.
Nakon što je došao u vezu s Seton–Watsonom, on mu je poslao svoju knjigu Rasni problemi u Ugarskoj, gdje se posvetio problemima Slovaka. Lupis je držao da je došlo vrijeme da se Seton–Watson posveti i hrvatskom pitanju pa je ubrzao njegov dolazak u Split. Tu je engleski profesor učio hrvatski jezik kod splitskog profesora Škarice. Zatim je Lupisa posjetio na Korčuli i među njima se razvilo prijateljstvo. Seton–Watson je sve češće dolazio u Dalmaciju, a kada je napisao knjigu Jugoslavensko pitanje i Habsburška monarhija, rukopis je donio Lupisu na čitanje da čuje njegovo mišljenje. Seton – Watson otvorio je Lupisu vrata u engleske časopise gdje je on iznosio probleme južnih Slavena u monarhiji.
Predstavnik jugoslavenske revolucionalne omladine Luka Jukić 1912. godine počinio je neuspio atentat na bana Slavka Cuvaja koji je pokušao slomiti Hrvatsko–srpsku koaliciju. Ivan Lupis je pisao članke u iseljeničkom tisku o važnosti tog događaja, pa je prikupljeno 2000 dolara za Jukićevu majku. Jukić je u tamnici pisao dopise, koje je davao Stjepanu Radiću[3] koji je bio u istom zatvoru. Radić ih je preko svoje supruge, kada bi mu dolazila u posjet, slao Lupisu koji ih je upućivao u Hrvatski Svijet u New York. Zbog toga je Lupis morao odgovarati državnom odvjetniku od 1914. do 1916. godine, ali i zbog druge prepiske s iseljeništvom.
Unatoč tome što je Lupis bio zapisan u ''crnu knjigu monarhije'', kako je sam rekao, ipak je bio pozivan da iznese svoje mišljenje o nekim stvarima. Brodarska tvrtka Cosulich line (Austro–Americana) tražila je koncesiju za prijevoz iseljenika iz Trsta. Do tada se u prekomorske zemlje moralo putovati iz Hamburga ili Bremena. Lupis je bio pozvan od strane odbora Carevinskog vijeća da kaže što misli o tome, a zastupao je ideju da je za iseljenike uvijek bolje putovati iz domaće luke. I kasnije je bio pozivan da se čuje njegovo mišljenje ako se raspravljalo o iseljeničkim pitanjima. Poslije, za vrijeme Jugoslavije, kada je već stekao više iskustva, nikada ga nitko nije pozvao tamo gdje se odlučivalo o stvarima bitnim za iseljenike.
Lupis je održao mnoge govore na temu iseljeništva nakon što je bio izabran za člana Dalmatinskog sabora u Zadru. Jedan od njih objavljen je u izdanju Matice Dalmatinske, 1910. godine, pod naslovom O iseljevanju našeg naroda i o Americi. Predavanje je bilo tiskano u par tisuća primjeraka i bilo je razaslano po cijeloj Dalmaciji.[4]
Lupis je primijetio da u njegovu rodnom Vignju nedostaje zabave za mlade ljude. Veliki postotak ih je odlazio raditi u daleke krajeve, a kada bi se vratili kući, nisu se imali gdje družiti, upoznavati i povezivati. Zato je Lupis pokrenuo akciju da se od dominikanaca kupi stari samostan i da se tamo uredi čitaonica, škola i plesna dvorana. Do početka I. svjetskog rata skupio je 3000 dolara i započeo obnovu, u čemu ga je omeo rat, ali prilozi su se i dalje skupljali. Ljudi su doprinijeli i vlastitim radom pa se u Vignju otvorio Hrvatski dom. Kasnije, svojim ponovnim odlaskom u Ameriku, Lupis je uspio skupiti još novca, pa je uz potporu Saveza organizacije iseljenika, zgrada bila sasvim obnovljena. Tamo su se, osim školske nastave, održavali i tečajevi za kćeri iseljenika, a služio je i za turističku djelatnost u mjestu. Tako je Viganj, u kojem je živjelo samo 350 stanovnika, imao uvjete kakvim se nisu mogli pohvaliti ni veći centri.
Od 1914. godine Ivan Lupis je živio u Splitu i radio u Zadružnom savezu, pri kojem je bila osnovana zadruga Putnik. Zadatak joj je bio pomagati garađanima da nađu posla u svijetu ukoliko to kod kuće nije bilo moguće. Zadruga je trebala voditi evidenciju o onima koji su iselili te je sa svakim pojedinicem trebala nastojati ostati u vezi. Započelo je i koloniziranje u plodne ravničarske krajeve naše zemlje, ne bi li se iseljivanje u inozemstvo što više zaustavilo. Ivan Lupis je trebao biti voditelj Putnika, a istovremeno i uređivati zadružni časopis Zadrugar. Međutim, dobivanje koncesije je zapinjalo, jer se znalo kako Lupis razmišlja, da bi na kraju ionako sve zaustavio početak I. svjetskog rata.
Ivan Lupis bio je mobiliziran kao običan vojnik u mornarici u Dubrovniku, gdje je dobio zadatak otići u Italiju vidjeti kreću li se trupe i koji su im brojevi. Lupis je namjeravao iskoristiti tu priliku za slanje vijesti iz Italije u londonski Times, tim više što je po dolasku u Bari vidio da se ništa ne događa od onoga što se očekivalo da motri. Pisao je Steedu i Seton – Watsonu. Kako su jedna za drugom europske države ulazile u rat, Lupis je odlučio ostati u Italiji. U isto vrijeme bila je prekinuta brodska linija s Dubrovnikom, što mu je služilo kao isprika. Kako mu nisu stizali odgovori ni od koga, ali ni plaća od Zadružnog saveza, morao se vratiti kopnom preko Venecije i Trsta. O razlozima svog odlaska u Italiju kasnije je pisao u posebnoj publikaciji naslovljenoj Kako i zašto sam u početku rata otišao u Italiju, što sam u Italiji radio i zašto sam se povratio, Split 1918. godine.
Čim je stigao u Split, Lupis je bio uhićen. Naime, kod dra. Ante Tresića Pavičića[5] u Beču bila su pronađena Lupisova pisma u kojima je on opisivao sve što je radio. Olakotna okolnost bila je ta što su pisma potjecala iz vremena prije početka rata. Inače bi bio odmah dospio pred vojni sud. Čak ni odlazak u Italiju nije mogao lako objasniti. Austrija ga je teretila i za vezu sa Seton–Watsonom, jer je ovaj javno istupao za rušenje Austrije i za oslobođenje svih južnih Slavena. Lupisu je pretresen stan i, kako je sam rekao:
Za pretresa nadjoše u mom stanu čitav rukovjet mojih pjesničkih buntovnih pokušaja iz 1895./98., za koje sam god. 1914. morao odgovarati austrijskim državnim odvjetnicima...
Na kraju je bilo određeno da se Lupisu sudi nakon rata na civilnom sudu pa je, čekajući suđenje, bio prebacivan iz tamnice u tamnicu po cijeloj državi. Kraj rata dočekao je u Splitu.
Lupis je stalno pratio zbivanja među iseljeništvom u Sjevernoj Americi i radio je bilješke.[6] Popisivao je osobe, troškove, davao komentare, a sve to zajedno daje nam sliku vremena u kojem je živio. Doznajemo tako da je brzojav iz Sydneya koštao 7,10 funti, a u njemu je pošiljatelj pitao je li mu mati živa i kako su trešnje.
U svojim bilješkama spomenuo je i neku Ljubu Kasić, ženu američkog državljanina, koja je sa sinom trebala otići u Ameriku, ali ga nije pustila američka vlada. Lupis piše da je Kasićka brzojavila ministarstvu, ali bez rezultata. Tek nakon 9 mjeseci sin joj je smio otići u Ameriku.
Zatim je spomenuo jednog svog Lupisa:
Mnoga naša mladost išla na krivo u Oaklandu (Cal.), pak ih sve Karlo ispravljao – Šime Lupis. I obraćao ih, tako da su ga svi smatrali kao otca.
Među bilješkama, u obliku natuknica, svakao je najzanimljivija ona kojoj je sam Lupis dao naslov Franjo Josip u Chicagu. Tu piše o ''sprovodu'' koji je tamo održan u veljači 1917. godine, dva mjeseca nakon careve smrti, a u organizaciji tog događaja sudjelovala su brojna hrvatska društva:
Družba božja hrvatska, na 25 bili prisutni svi Turci iz Bosne i države Turske u crkvi sa florom. Društva i mnogi iz okolice da će prirediti sprovod. Pop Širce ( fratar Slovenski ), prisutno oko 4.000.
Društva su globila svakog člana s 50 centi koji nije došao. Inicijativa čikaških društava. Neki Simunić, predsjednik Društva Gospe Sinjske, pijanac. Prisutan austrijski konsul.
Češki i hrvatski su došli da ometu. Dijelili letke. Tučnjava. Naši ustrajali da grad zabrani. Neuspjeli. Zaštita policije.
Jedan imao ležati u lijesu kao Franz Joseph – tek to policija zabranila. Održali nekoliko parada, mnoštvo vijenaca – spremali se dva mjeseca za sprovod, mnoštvo, muzika (svako društvo glasbu) i barjaka. Svako društvo sa barjacima. Naše ljude proglasili Austrijancima, jer vođa Austrijaka Basetić ne brine ''istinu''. Najviše bili Dalmatinci – Sinjani, Kaštelani i Hercegovci. Još vođe: Neki Barač groserista, Ćiril Pavelin, neki Barić, Damjan Jerčić – špekulanti trgovci zahtijevali masu za taj biznis. Koštalo mnogo hiljada dolara.
Povorka tri sata od Germania Hall do 35th, pa niz Princeton. Četiri konja vukla lijes. Konjanika mnogo. Nosili dalmatinski sokoli sliku Franje Josipa od 2 veličine. Vijenaca, cvijeća u vrijednosti oko 5.000 dolara.
Nakon I. svjetskog rata Lupis je otišao u Beograd. Tamo je radio u Presbirou Ministarstva vanjskih poslova. Zbog toga je 1919. godine boravio u Parizu kao član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji, gdje su naši delegati bili političari dr. Ante Trumbić i dr. Josip Smodlaka. Oni su Lupisa odmah uputili u London gdje se ponovo povezao sa Steedom i Seton –Watsonom te napisao tridesetak članaka za razne listove o događajima u Hrvatskoj i Dalmaciji za vrijeme sloma Austrije. Istovremeno je pisao i za hrvatski tisak u Južnoj i Sjevernoj Americi. Često je putovao iz Londona u Pariz noseći povjerljive poruke dr. Trumbića Steedu i obratno. Jugoslavenska Narodna Obrana iz Valparaisa, vidjeći koliko se Lupis trudio oko hrvatskog pitanja, poslala mu je, kako je sam napisao, ''znatnu novčanu potporu'' pa se mogao i pristojno odjenuti.
Pariz dvadesetih godina, kada je Lupis tamo boravio (vl. B. B. Filipović)
Opisujući to razdoblje u članku povodom Lupisova 90. rođendana, Živko Vekarić je rekao:
Kad se iz današnje perspektive gleda na zamašan rad koji je Lupis Vukić obavljao u tom periodu, što u Parizu, što u Londonu, nepojmljivo je odakle je taj čovjek crpao toliku energiju.[7]
London dvadesetih godina, gdje se Lupis sastajao sa Steedom kojem je nosio Trumbićeve
poruke iz Pariza (vl. B. B. Filipović )