PONOVNI ODLAZAK U SJEVERNU AMERIKU
Ivan Lupis je 1920. godine ponovo otišao u Sjedinjene Američke Države, kao izaslanik Jadranske banke, i tamo se zadržao šest godina. Na putu za Sjevernu posjetio je i Južnu Ameriku. Tada je bio na proputovanju kroz čileanski dio Patagonije pa se nekoliko dana zaustavio u Punta Arenasu, čekajući da se iz broda iskrca teret. Lupis je kroz to vrijeme posjetio Jugoslavenski klub gdje je pričao o događajima u domovini za vrijeme I. svjetskog rata. U prepunoj dvorani su ga tri sata slušali sa zanimanjem i jedva su ga pustili. Tu se ponovo vratio 11 godina kasnije.
Sljedeća luka na putu za Sjevernu Ameriku bio je čileanski Valparaiso gdje su ga dočekali čelnici Jugoslavenske Narodne Obrane poput, Paška Baburice, Frane Petrinovića i Pavla Mitrovića.
Panamski kanal, autor fotografije Lupis (vl. M. Pilković)
Jugoslavenska Narodna Obrana bila je iseljenička organizacija, utemeljena za vrijeme I. svjetskog rata. Tamošnji iseljenici, koji su u Južnu Ameriku došli kao austro–ugarski državljani, udružili su se pod idejom jugoslavenstva jer su je doživljavali kao najbolje moguće rješenje hrvatskog pitanja.
Osnivači Jugoslavenske Narodne Obrane (JNO) bili su bogati iseljenici poput Paška Baburice[1] (Koločep 1875.-Valparaiso 1944.) i Josipa Lukinovića (Pučišća 1866.-Pariz 1939.) iz Čilea, a želja im je bila da pomognu domovini na putu osamostaljenja. Da bi se ta ideja proširila došli su pomagati i pojedinci iz domovine, poput novinara Milostislava Bartulice (Kotor 1893.–Zagreb 1979.) koji je u Valparaisu uređivao glasilo Jugoslavenska država.
Jugoslavenska država, Valparaiso, 1918. g.,
urednik Milostislav Bartulica (vl. B. B. Filipović)
U to vrijeme sva naša društva u Južnoj Americi postala su jugoslavenska, osnovane su jugoslavenske škole i banke koje su postale oslonac trgovini i industriji, ali sve je na kraju nosilo uočljiv srpski pečat. JNO je postala važan financijski oslonac i Jugoslavenskom odboru (prvobitno Hrvatski odbor) koji je zbog progona hrvatskih političara morao djelovati izvan domovine, pa mu je sjedište bilo u Londonu. Cilj odbora bio je oslobođenje od Austro– Ugarske.
Milostislav Bartulica ( Državni arhiv Split, OZ20 ).
Po dolasku u Sjevernu Ameriku Lupis je u New Yorku trebao osnovati novčani fond sredstvima Jadranske banke što mu zbog ograničenih sredstava nije uspjelo.
Zatim se skrasio u Chicagu gdje je radio kao urednik Hrvatskog glasnika (Croatian Herald), koji je pokrenuo Josip Marohnić (Hreljin 1866.– Pittsburgh 1921.) u Pittsburghu 1909. godine. Lupis je list preuzeo od njegovih nasljednika 1921. godine i premjestio ga u Chicago. U Glasniku je objavio 150 nastavaka svojih Ratnih zapamćenja.
Josip Marohnić, jedan od predsjednika Narodne Hrvatske Zajednice (kasnije HBZ)
i pokretač Hrvatskog glasnika
Glasnik je reklamirao kao najčitaniji tjednik koji postoji. Samo diljem Amerike, imao je oko 2000 pretplatnika. Glasnik se čitao i u Kanadi, u Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu. Imao je pretplatnike čak i u najjužnijim čileanskim naseljima, Punta Arenasu (40) i u Porveniru (8). No, najvrijednijim se držalo to što se čitao u Jugoslaviji. Ona je kao nova država, od 14 miljuna stanovnika, težila doći u što bliži kontakt sa Sjedinjenim Američkim Državama, a Glasnik je stalno ulagao napore za poticanje trgovine između dviju zemalja. Politički neovisan, promicao je politiku zdravog razuma: rad, ekonomičnost i međunarodnu dobru volju. Sve to je činilo Hrvatski glasnik najpogodnijim jugoslavenskim medijem u Americi. Tako je barem pisalo na memorandumu Glasnika iz 1924. godine na kojem je Lupis napisao pismo prijatelju Živku Vekariću (Orebić 1899.–Split 1993.):
Pravi ''amerikanac'' ne smije pitati, nego: glavu u vreću pak što bude. Ali ću vam ipak odgovoriti ovoliko: Tu nema hrvatskih banaka niti izgleda da vi, ako ste skrupulozni pustolov u američkim bankama išta naučite. Tamo gdje se uči ne uliza Jugoslaven, osim da je za banku vrlo unosan. No, na taj način možete i tamo naučiti i doći do dobra položaja. Znate li šta rade Hrvati kod amošnjih banaka? Iz jednog kaveza primaju novac na polog, prodaju šipkarte, primaju pošiljke od naših ljudi za stari kraj. To je sve. Plaća redovno 100 – 120 dolara. Jedva da živeš. Zidari, naprotiv, dobiju po 12 – 15 dolara na dan. Prost, neuk, nepismen radnik, ali jakih mišića čini od 4 do 5 dolara. Amo ima na hiljade i hiljade domaćih sa bijelim ogrlicama ljudi koji i u ovim vrlo dobrim vremenima rade za 80 – 100 dolara na mjesec.
Sve ovo neznači da Vi u Americi ne bi uspjeli ako imate u sebi ''štofa'', energije i vjere u sebe, spremnosti da se borite protiv svih protivština i da koristi što ćete ju donijeti poslodavcu proturite sebe - napred. No to je sve u vama i sreći i prigodi itd. To je sve u ''Americi''. Ako ste spremni raditi ma koju radnju (ne mislim reći nepoštenu) da se održite, ako ne nađete kako želite – a dok naučite jezik i upoznate Ameriku, onda dođite. Ako na sve to niste spreman, onda – nemojte dolaziti. Ako mislite ''nešto steći'' treba da ste spreman ovdje ostati bar 10 godina, jer će vas uzeti 2 – 3 godine dok toliko naučite jezik i posao da upoznate početi sa sticanjem i štednjom. Znanje jezika je velika stvar, ali sve to ćete staviti u službu kad bude i gdje bude. Sasvim bi dobro bilo da pišete zavodu u New York – stavljajuć mu do znanja što znate, pak da vidite šta će vam odgovoriti.
Pišite i Dragu Antičević, Jadranska Ljubljana – on će vam o poslu još bolje odgovoriti od mene, on je radio za banke. Ja bih vam teško mogao preporukom pomoći – jer banke kod kojih sam poznat – imaju hrvatske činovnike. Pišite na:
G. Ivan Bujan
Commercial Trust and Savings Bank
Oakland, California
i na: G. Anton Pilkovich
c/o Bank of Italy
Head office
San Francisco, California
To vam je Orebičanin. Bank of Italy ima 20 – 30 podružnica u Californiji, uposluje mnogo naših ljudi. Pilcovich je uplivan, on bi vam najviše mogao pomoći. Moram zaključit. Ponoća je a imam ľ sata do kuće. Odani,
I. F. Lupis [2]
Početkom dvadesetih godina započelo je dopisivanje Ivana Lupisa i Mihe Mihanovića, brodovlasnika iz Buenos Airesa (Dol kod Stona 1862.–Buenos Aires 1938.). U svojim pismima Mihanović je hvalio Glasnik i nalazio pretplatnike u Argentini. Dopisujući se, Lupis i Mihanović su došli do spoznaje da se jako dobro razumiju i razvilo se među njima prijateljstvo i poštovanje. Lupis je tako došao do brojnih informacija vezanih za političku situaciju u Argentini, ali i o stanju među našim ljudima. Kometirali su i Jugoslavensku Narodnu Obranu, spominjali ljude koji će u godinama koje slijede biti važni u Lupisovom životu i radu.
Jedno od pisama koje Miho Mihanović napisao Lupisu, a koja su pohranjena u
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu
U Obzoru od 24. XI 1925. godine izašao je Lupisov članak pod naslovom Kako se ispunjuje jugoslavenska kvota?. U članku piše kako je useljivanje u Sjedinjene Američke Države išlo po kvoti koju je određivao State Department. U okviru te kvote iseljenici su se dijelili na obične i na one koji su imali pravo na prednost. Američki konzuli su davali određeni broj viza mjesečno za useljenje, desetinu od onoga koliko sadrži godišnja kvota za određenu državu. Prednost su imali oni koji su bili djeca ili bračni drugovi američkih građana ili pak po zanimanju poljodjelci. Svi ostali su bili bez prednosti. Kvota za Jugoslaviju iznosila je 671 vizu godišnje, odnosno mjesečno 67 viza. Za 1924. godinu jugoslavenska kvota nije bila sva ispunjena, a nije ni za 1925. Lupis se čudio takvom stanju jer mu je bilo poznato da je postojalo veliko zanimanje za dolazak u Ameriku.