POVRATAK U SPLIT

 

Po povratku u Split Lupis se zaposlio se kao voditelj Jugoslavenskog Biroa za informaciju stranaca koji je bio osnovan na poticaj Mihe Mihanovića i Paška Baburice. Tamo je Lupis radio od 1927. do 1932. godine, a bio je zaposlen kao voditelj Biroa. Pomoćnik mu je bio književnik i publicist Niko Bartulović. Kada je osnovana podružnica Biroa u Beogradu, na Bartulovićevo mjesto u Splitu, došao je Živko Vekarić. Ravnatelj Biroa, prvo je bio dr. Ivo Tartaglia, a nakon njega dr. Ivo Stalio.

 

 

SWScan00284

 

Zaglavlje memoranduma Biroa za informiranje stranaca iz Splita iz 1931. g. (vl. L. Kudrjavcev)

 

 

O ciljevima Biroa Lupis je pisao Mihi Mihanoviću te se složio s njim riječima:

 

Sve što ste kazali o pohoti domovine da opljačkaju iseljenike i njihove uštede, sve je živa istina. Ja se još nisam namjerio na čovjeka ni ustanovu, koji iseljenika, bogata i siromaha, shvaćaju inače osim kao objekat za iskorišćivanje. Zato je moje mišljenje da iseljenici ne bi smjeli na slijepo šiljati novce u domovinu nego ga radje držati u svijetu kod velikih i sigurnih banaka. [1]

 

Mihanović je bio informiran o stanju u domovini jer je čitao novine. O tome je pisao Lupisu 10. XI 1928. godine:

 

'Jugoslavenski Lloy' imam već odulje vremena pretplaćen. Neka Vam navedem novine, koje imam pretplaćene, tako da znadete, u kojima čitam vaše članke, pa mi dotičnih brojeva ne treba posebice pošiljati, ako članak potpisujete, nego samo one, kad potpisujete sa pseudonimom.

 

Novine, koje primam su sledeće: Novo Doba, Jugosl. Pomorac, Hrvatski Radiša, Pobeda, Slobodna tribuna, Jugosl. Ljoyd, Bankarstvo, Hrvatski Glasnik, Pučka Prosvjeta, Novi Iseljenik, Dubrovački List, Nova Evropa, Narodno Bogatstvo, Naša krila, Narodna zaštita, Ital-Jug i Jugosl. Turizam.

 

Biću Vam zahvalan, ako me upozorite na koju novinu, kao u slučaju Turizma, kad se radi o takovoj, iz koje se doznaje što o pozitivnom radu; politika, sa svojim podrobnostima i neukusnim pojavama, ne zanima me u toliko, da bi sledio peripetije strančarskih ratova. Za glavni pregled o općem stanju mislim da je dovoljno, što dosele primam, zajedno s tim što mi Vi od vremena na vreme javite privatno.[2]

 

Lupis je pisao i za Jugoslavenski Lloyd. Tijekom 1928. godine objavio je članak naslovljen Još jedno bezglavo lutanje naroda , u kojem je komentirao glasine da se u Argentini traže radnici. Krajem godine napisao je članak za isti list, pod naslovom Tko hoće u Ameriku, treba da znade što je – dužnost!, savjetujući onima koji ne će biti vrijedni, strpljivi i energični da ne odlaze nigdje, nego neka ostanu doma.

 

U međuvremenu su se isprepleli životi, Lupisov i Vekarićev, jer je Lupis 20. VII 1929. godine oženio Živkovu sestru, Savku Vekarić (rođena 1897. godine).

 

SWScan00238

 

Split, 20. VII 1929. g. Na vjenčanju Lupisovih, s lijeva na desno: Zlatica Novaković-Jutronić,

Živko Vekarić, Marica Duboković-Vekarić, Ivan Lupis-Vukić, Savka Vekarić-Lupis, Rita Vekarić-

Nesanović, Savka Duboković, Marija Della Costa, Jano Montani. Straga: Mate Duboković i Bosiljka

Duboković – Sladoljev (vl. L. Kudrajvcev)

 

Iste godine izašao je Lupisov članak Naše sokolstvo u Americi prije i poslije rata u dvobroju lista Sokol na Jadranu. U članku Lupis piše:

 

Do pred god. 1890. odlazili su u Sjedinjene Države da zaradu gotovo sami južni Dalmatinci, iz Boke Kotorske i sa teritorija bivše republike dubrovačke. Jedni su selili u Kaliforniju, a drugi se držali – ma kao primorci – glavnih luka: New Yorka, Philadelphije, New Orleansa i Galvestona. [3]

 

Lupis nadalje kaže da udaljenošću razdvojeno iseljeništvo, koje je svoj boravak ionako držalo privremenim, nije bilo udruženo, a niti organizirano. Najstarija društva u Americi, bila su Slovinsko društvo od dobročinstva, osnovano 1875. godine u New Orleansu i Slavljansko potporno društvo osnovano 1857. godine u San Franciscu.

 

Dabome, napisao je Lupis, u narodnoj svijesti i radu protiv Austrije prednjačili su hrvatski i slovenački Sokoli, slijedeći primjer českih Sokola. Srbi nisu imali svojih sokolskih društava. Kada je buknuo rat sve hrvatsko sokolstvo u Americi istupi kao otvoreni neprijatelj Austro–ugarske. A nije to tako lasno bilo kako se komegod u domovini na prvi mah može pričiniti.

 

 

SWScan00221

 

 

Trebalo je počiniti veleizdaju protiv države kojoj ipak pripadaš. Austrija je imala svoje uhode u svakom naselju. U sokolskim redovima bilo ih je mnogo koji su imali svoje roditelje ili žene u staroj domovini i koji su se svakako, jednog dana želili povratiti kući. Pobjedi li Austrija trebalo je zauvijek kidati s domovinom. Sve to nije ni časak smelo hrvatske sokole. A kada je u Ameriku došla misija, sa Milanom Pribićevićem i Ljubom Leontićem na čelu, za sakupljanje dobrovoljaca za solunski front, Sokoli su opet bili prvi u agitaciji i u davanju dobrovoljaca. Hrvatski Sokol u Sacramentu dao je 33 dobrovoljca, gotovo čitavo svoje aktivno članstvo. Možda neću pogriješiti ako ustvrdim da su bez malo svi hrvatski dobrovoljci iz Amerike, u Jugoslavneskoj legiji i američkoj vojsci, bili sokoli. Poći u dobrovoljce, značilo je: odreći se zlatne zarade i biti strijeljan, ili vješan, ako padneš Austriji u šake kao ratni zarobljenik.[4]

 

Lupis je zaključio kako je hrvatsko sokolstvo u Americi prije rata i u ratu dostojno izvršilo svoj narodni poziv. Međutim, poslije rata nastupilo je razočaranje, raspadanje i reorijentiranje. Prema Lupisu, razlog je ležao u sljedećem:

 

Treba znati da je narodno – politički život našeg iseljeništva samo odjek i odraz narodno – političkog života u Jugoslaviji. Iste sile i pobude koje djeluju u domovini, djeluju i u našem iseljeništvu.[5]

 

Drugim riječima, dok je u domovini postojao jedan sokolski savez, svi Sokoli u Americi su bili uz njega. Zatim se sokolstvo u domovini podijelilo na hrvatsko i jugoslavensko, što je unijelo zbunjenost među društvima u Americi jer im nije bila jasna ta razjedinjenost. Tim više što je do nje došlo u oslobođenoj domovini pa se osjetilo razočaranje onih koji su se za nju žrtvovali umjesto da se brinu za vlastiti probitak u Americi. Na kraju su, 1929. godine, ostala samo dva Sokola, i to: Jugoslavenski u Detroitu (Michigan) i Hrvatski sokol u St. Louisu (Missouri), te dvije jugoslavenske sokolske župe, jedna u Oaklandu (California) i druga u Chicagu (Illinois).

Cilj pisanja članka, o sokolstvu u Americi Lupis je ovako objasnio:

 

I onda kad se iskreno nastoji, razumijevanje je teško izmedju nas i naših iseljenika, i obratno. Što se budemo bolje upoznavali tim ćemo se bolje razumjevati, tim prije ćemo se opet naći pri zajedničkom radu za čast i korist svega jugoslavenskog naroda.[6]

 

SWScan00222

 

Slika iz glasila Sokol na Jadranu iz 1929. g.

 

 

U svibnju 1929. godine u Split je došao britanski književnik George Bernard Shaw koji je bio poznat po tome što nije volio putovati, ali je ovaj put udovoljio svojoj supruzi Charlotte da provedu praznike na obali Jadrana. Shaw je bio svojeglav i nije volio vodiče, ali je bio voljan da ga Lupis svugdje prati pa su njih dvoje i Vekarić zajedno otišli u Šibenik i na Skradinski buk. Smješten u Splitu u hotelu Central na Narodnom trgu - Pjaci, Shaw je u njihovu društvu razgledao i Dioklecijanovu palaču.

 

 

SWScan00254

 

Slapovi Krke, 1929. g. S lijeva: George B. Shaw, Ivan Lupis i Živko Vekarić (vl. L. Kudrjavcev)

Lupis je, 1929. godine, zajedno sa Ambrozom Strižićem, objavio Priručnik za iseljenike, tiskan u Splitu, u izdanju Jugoslavenskog iseljeničkog udruženja. Obojica autora su se potpisali kao bivši iseljenici. Na 118 stranica iznijeli su niz uputa i savjeta onima koji su se namjeravali iseliti. U knjizi su bila navedena diplomatska predstavništva u inozemstvu, ustanove u domovini koje su štitile iseljenike i održavale s njima kontakt te hrvatska društva u svijetu. Na kraju knjige bile su upute za učenje španjolskog jezika. Od praktičnih stvari, skrenuli su pozornost na gubljenja pisama u svijetu te objasnili da se adrese moraju pisati onako kako se pišu u dotičnoj zemlji, a ne kako se kod nas izgovaraju. Savjetovali su što činiti da nasljednici dobiju što je njihovo ako bi netko umro u stranoj zemlji. Preporučili su koje zemlje su dobre za iseljivanje, a koje treba izbjegavati, zatim kada počinje žetva u Argentini jer se u to vrijeme tamo odlazilo i sezonski. Shodno tom, preporučili su i da se pazi kako treba biti odjeven. Ako se putuje kada je kod nas ljeto, da se vodi računa da je tada u Južnoj Americi zima pa onaj koji je slabo odjeven može uhvatiti prehladu ili upalu pluća. Preporučili su da ne ostavljaš posao dok ne dobiješ novi te da se treba kloniti lošeg društva. Savjetovali su što treba učiniti da bi se dobila putovnicu i još niz praktičnih stvari.

 

 

SWScan00524

U međuvremenu, radeći u Birou za informaciju stranaca, pojačalo se Lupisovo zanimanje za Južnu Ameriku. Počeo je skupljati arhive Jugoslavenske Narodne Obrane iz Argentine, Bolivije, Čilea i Perua.

 

Nakon više godina dopisivanja Miho Mihanović je Lupisu ponudio financirati dolazak u Južnu Ameriku i putovanja po zemljama u kojima je bilo najviše hrvatskih iseljenika. Lupis je tamo trebao pokrenuti časopis i napisati knjigu o svojim putovanjima. Vidjelo se da je rad Biroa pod autoritativnim režimom bio skučen, a domovina je bila slabo informirana o stanju i potrebama naših iseljenika. Miho Mihanović i Paško Baburica su držali da će Lupis na licu mjesta doći do novih podataka, koji bi kasnije mogli poslužiti domovini kada se budu donosili zakoni i odluke vezani za iseljeništvo. Lupis je prihvatio njihovu ponudu.

 

Dogovoreno je da, u njegovoj odsutnosti, poslove u Birou u Splitu vodi Živko Vekarić s kojim je Lupis sada bio i obiteljski vezan pa je među njima postojala živa prepiska.

 

 

SWScan00237

 

Savka i Ivan Lupis (vl. L. Kudrjavcev)

 

 

 



[1] Lupisovo pismo Mihi Mihanoviću od 20. VI 1928. g. (pohranjeno u NSK u Zagrebu)

[2] Mihanovićevo pismo Lupisu 10. XI 1928. g. (pohranjeno u NSK u Zagrebu)

[3] Sokol na Jadranu, časopis br. 6-7, godina IV., Juni/Juli 1929. g., str. 2 i 3

[4] Isto

[5] Isto

[6] Isto