NEUMORAN ISTRAŽIVAČ ISELJENIČKOG PITANJA

 

Svestrani Lupis napisao je 1938. godine članak pod naslovom Naši iseljenici ribari. U njemu se osvrnuo na pisanje lista Vancouver Sun koji je prikazao doprinos hrvatskih iseljenika u razvoju ribarske industrije Britanske Kolumbije u Kanadi. Od impresivne flote dalmatinskih brodova, prikazano ih je sedam na slikama u članku, a među njima se isticala Jadranska zvijezda vlasnika Waltera Cara, vrijedna 33000 dolara. Nabrojeni su i drugi vlasnici, poput Šimuna Jakšića, Tome Fiamenga i Franje Cvitanovića. Lupis je članak završio riječima:

 

Kanada daje slobodu plovljenja, rada i stvaranja. Takovi ljudi su stvorili obe Amerike i njihov savremeni napredak. Poslovica ''u mladosti ribar, u starosti prosjak'' vrijedi samo za naše ljude u svojoj zemlji, gdje formalnosti ostavljaju sve moguće zaprijeke iskustvu, prirodnom daru i energiji. U Kanadi i Sjedinjenim Državama naši ribari spadaju u najnapredniju i najdobrostojeću  klasu naših iseljenika. Bi li domovinska gospoda iz ove paralele mogla nešto naučiti i zaključiti?[1]

 

U listu Cronica u La Pazu, 8. rujna 1938. godine izašao je članak o tome kako je Sutivanjanin Antun Ljubetić otkrio najveće ležište azbesta u Boliviji. Neumornim istraživanjem u pokrajini Chapare došao je do najbolje vrste azbesta (blue asbestos), koja ne sadrži nikakve kiseline štetne za tekstilnu industriju. Lupis je vijest objavio u Iseljeničkom muzeju.[2]

 

Hrvatsko pjevačko društvo Zora iz Chicaga posjetilo je Split na turneji po domovini i održalo je nastup u gradskom kazalištu. Lupis, koji je bio počasni član zbora, napisao je veliki članak u Novom dobu. Dolazak zbora bio je povod da Lupis upozori i na neke probleme. Čikaška Zora je osnovana 2. lipnja 1902. godine.

 

Bila je osnovana, napisao je Lupis, u ono doba kad je domaća školovana javnost jedva poklanjala ikakvu pažnju našem iseljeništvu. Kao onda, tako, uz malenu promjenu na bolje mi smo i danas zaokupljeni sami sobom, svojim borbama i interesima da bi – po primjeru drugih iseljeničkih naroda – posvećivali i nešto sustavne brige za proučavanje i inteligentno razumijevanje života i rada naših iseljenika.[3]

 

 

SWScan00349

 

Zbor Zora iz Chicaga čiji je Lupis bio počasni član. Fotografija iz splitskog

Novog doba iz 1938. godine

 

U Buenos Airesu je, 6. ožujka 1938. godine, u 76. godini života preminuo Lupisov nekadašnji mecena Miho Mihanović. O tome je vijest objavila Jadranska straža u travnju iste godine. Bio je opisan kao jedan od najistaknutijih hrvatskih iseljenika, poznati brodovlasnik, domoljub i plemeniti filantrop. Lupis mu je kasnije posvetio članak pod naslovom Iseljenici – brodovlasnici.

 

Opisao je Mihanovićev životni put od odlaska iz Dola na Pelješcu i školovanja do uspjeha u Južnoj Americi. Naročito je istaknuo njegovu ljudsku crtu, jer je Mihanović bio jedan od prvih brodovlasnika koji je odredio da mornar može raditi određeni broj sati za određenu plaću, a sve preko toga se trebalo posebno platiti. Kada je svoje poduzeće pretvorio u dioničko društvo, darovao je svojim zaposlenicima određeni broj dionica prema godinama rada. Pomogao je i razvoj Jugoslavenske trgovačke mornarice. Uz brata Nikolu, Paška Baburicu i Franu Petrinovića, Mihanović je, sa znatnim udjelom, osnovao Jugoslavensko–amerikansku plovidbu koja se kasnije udružena s Atlantskom plovidbom kapetana Ive Račića pretvorila u Jugoslavenski Lloyd na čijem je čelu bio Božo Banac.[4]

 

Iste godine Lupis se dao u pisanje osvrta na priču koju je napisao Luis Adamič u listu Zajedničar Hrvatske bratske zajednice iz Pittsburgha pod naslovom Žena iz Hrvatske. Lupis je u članku, premda pod fiktivnim imenima, prepoznao stvarne likove iz života grada Calumet u Michiganu gdje je Adamič smjestio radnju svoje priče. Lupis je preporučio svima da je pročitaju jer se ne radi o fikciji, nego o prikazu doseljeničkog života i krutoj realnosti pred kojom se našao naš narod nastojeći stvoriti život u tuđoj zemlji i među tuđim ljudima.[5]

 

 

SWScan00236

 

Živko Vekarić, Lupisov prijatelj, suradnik i šurjak, 1946. g. (vl. L. Kudrjavcev )

 

Lupis je godinama koristio materijale i bilješke iz Južne Amerike i neumorno držao predavanja. Tako je, uz dijapozitive, govorio o Peruu i našim ljudima u toj zemlji na osnovi svojih zapisa iz 1930. godine. Prema nekim dokumentima u Peru je prvi došao dubrovački pomorac i trgovac Bazilij Baselji 1535. godine. Protiv njega se u Dubrovniku vodila parnica pa je otišao na drugi kraj svijeta, a za sobom je povukao i druge.

 

Najstariji iseljenik kojeg je Lupis tamo zatekao, bio je Đuro Radulović, rođen u Dubrovniku 1857. godine. Došao je u Callao 1872. godine. Prema njegovu pričanju, prvi Hrvati koji su došli u tu peruansku luku bili su neki Romano iz Dubrovnika i Bijelić s Pelješca, i to prije 1850. godine. Bijelić je bio vlasnik željeznice koja je vozila od Lime u Ancon, a jedan od njegovih unuka bio je admiral u paruanskoj ratnoj mornarici 1920. godine.

 

Lupis je još spomenuo Čurlicu iz Mokošice, te Karkovića i Jeličića s otoka Hvara. Callao je već 1906. godine imao svoje Slavonsko društvo, ali je 1922. godine bilo preseljeno u Limu. Tada je bilo reorganizirano u Dobrotvorno društvo, a u njemu su smjestili i konzulat. Ostatak predavanja Lupis je posvetio peruanskim Indijancima.[6]

 

Tijekom 1940. godine Lupis je dosta pisao za list Hrvatski iseljenik. Jednu temu posvetio je iseljeničkim ulozima u propalim bankama[7], a pisao je i o glavnoj skupštini Organizacije Iseljenika i centra ORIS u Splitu i iseljeničkoj nedjelji.[8]

 

Prema pričanju Lupisove djece, kćeri Mare i sina Cvjetana, za vrijeme talijanske okupacije Ivan je obnašao funkciju predsjednika Društva prijatelja Velike Britanije i Amerike. To je bacilo sumnju na njega da ima radiostanicu i šalje vijesti saveznicima. Zbog toga su mu pretražili kuću, ali nisu ništa našli, no Lupis je ipak bio optužen za špijunažu. Ta optužba je bila ozbiljna i značila je strijeljanje ili prebacivanje u logor na Liparima. Lupisova supruga Savka intervenirala je kod jednog visokog talijanskog dužnosnika pa je optužba bila izmijenjena u doživotni izgon s talijanskog teritorija. Tako je cijela obitelj iz Splita otišla u Viganj na Pelješcu gdje su proživjeli teške ratne godine. Lupis je postao predsjednik Narodnooslobodilačkog fronta u Orebiću 1944. godine.

 

U Split se vratio 1946. godine. Nije imao nikakvih prihoda pa je neko vrijeme honorarno predavao engleski jezik u Ekonomskoj školi te davao privatne satove.

 

Pedesetih godina Lupis je započeo pisati za zagrebački Vijesnik u srijedu. Tako je objavio članak o Iseljeničkom tjednu što ga je priredila Matica iseljenika Hrvatske. Tog tjedna organizirana su brojna predavanja u selima i gradovima da bi se upoznala javnost s radom i životom naših iseljenika. Među predavačima su bili dr. Zlatan Sremac, predsjednik Matice iseljenika Hrvatske, Tone Seliškar, slovenski pjesnik, dr. Ljubo Leontić, hrvatski političar, Ivo Lupis – Vukić i drugi, a održana je i nogometna utakmica između Hajduka i Dinama. Pobijedio je Hajduk i dobio je pehar Matice iseljenika.[9]

 

Istih godina novinar Ive Mihovilović je skupio sve Lupisove radove i uspio mu je isposlovati mirovinu kao književniku.

 

Lupis je bio član Hrvatske bratske zajednice pa je o njoj napisao članak u Matici, glasilu Matice iseljenika Hrvatske:

 

''Hrvatska bratska zajednica'' započela je sa 600 članova i 42 dolara u blagajni, a ured je bio u skromnim stanovima prvih upravitelja, koji su radili badava. Šezdeset godina kasnije, ima 105.000 članova ( oko 70.000 odraslih i 30.000 pomladka ), vlastitu zgradu gdje radi 60 zaposlenih. Ima štampariju i glasilo ''Zajedničar'', sa 75.000 primjeraka krajem 1952. i imovinu od 21.307.896,26 dolara ( 6.392.369,400 dinara ). [10]

 

 

Lupis je stalno pisao članke sa željom da bi se bolje razumjeli iseljenici. Kazao je da i sam naziv ''iseljenik'' nije adekvatan, ali nismo imali boljeg. Radilo se o ljudima koje su životne prilike otjerale u svijet, ali dušom su uvijek ostali vezani za rodni kraj i bili trajno zauzeti mišlju o povratku. S vremenom su postali pravi iseljenici jer se nisu uspjeli vratiti. U novinama su za njih obično bile vezane kratke vijesti pa je Lupis pozvao Maticu iseljenika da to popravi.[11]

 

 



[1] Naši iseljenici ribari, 1938., članak istrgnut, 18 OZ 1.fascikla, Državni arhiv Split

[2] Iseljenički muzej, br 17, str. 39, Zagreb, 1939.g.

[3] Novo doba br. 135, str. 3. Split, 10. VI. 1938. g.

[4] Iseljenički muzej, br. 18, Zagreb, 1940. g.

[5] Isto

[6] Državni arhiv Split, 21OZ

[7] Hrvatski iseljenik br. 1, str. 7, Zagreb 1940. g.

[8] Isto, br. 4, str. 8, Zagreb 1940. g.

[9] Vijesnik u srijedu, Zagreb 15. V. 1954. g.

[10] Matica br 3., Zagreb 1954. g.

[11] Isto