LJUBI, RODE, JEZIK IZNAD SVEGA!
"Naradnď jezik je, opet u različnim
kulturnim uslovima, kod Hrvata i Srba u različna doba postao književnim
jezďkohn - KOD HRVATA VEĆ OD
POČETKA XIV. VEKA, A KOD SRBA ČITAVIH PET VEKOVA KASNIJE."
(M. Stevanović: "Karakter i razlika u
književnom jeziku Srba i Hrvata", Novi Sad 1953.)
ZNAČAJNA PRIREDBA
U OBRANU HRVATSKOG JEZIKA
Uvod
Na pobudu hrvatskih intelektualaca u Buenos Airesu i
podporom ogromne većine hrvatskih rodoljubnih i kulturnih družtava
okupljenih u 17 organizacija, hrvatska je emigracija u nedjelju dne 25. lipnja ov. god. prisustvovala jednoj riedko
svečanoj i značajnoj priredbi u obranu hrvatskog jezika, koja je
došla kao nadopuna poznate ožujske DEKLARACIJE u Zagrebu.
Ujedno je ovom priredbom dana
i moralna pomoć našim kulturnim institucijama u Domovini i njihovim
predstavnicima, koji su danas progonjeni i stavljeni izvan zakona samo za to,
što su digli svoi glas protiv sistematskog gaženja i potiskivanja hrvatskog
jezika sa strane beogradskih srbokomunista i njihovih slugu.
Dvorana "Instituta de cultura
religiosa superior" u ulici Rodriguez Peńa 1054/59 bila je dupkom puna
najizabranijomn hrvatskom publikom, medju kojom se vidjelo i liepi broj stranih
uzvanika.
Središnje točke te značajne
priredbe bila su predavanja sssto su ih održala gg. prof.
Ivo Porić o poviestnom značenju hrvatskog jezika i prof. Ante Gazzari
o borbi za hrvatski jezik. Oba su predavanja bila toliko izcrpna, stručna
i aktuelna, da smo ih na obće zanimanje hrvatske publike odtiskali u
posebnoj brošuri, te je na taj način dana mogućnost svakom pojedincu,
da se u detalje uputi, zašto se moramo ponositi svojim hrvatskim jezikom, zašto
ga braniti i zašto se boriti za njegovu posebnost, kao što su to učinili i
podpisnici zagrebačke DEKLARACIJE, elita hrvatskog duha u zarobljenoj
Domovini i dični predstavnici hrvatske tisućgodišnje kulture, koja je
bez puške i taneta, već perom u ruci uspjela ozbiljno prodrmati savjesti
jugokomunista i beogradskih vlastodržaca, te svratiti pažnju na hrvatski
problem čitave europske pa i svjetske javnosti. Ovom je prilikom dana u
javnost i posebna IZJAVA o načelnoj solidarnosti s Deklaracijom, a na koju
su se posebno obsežno osvrnuli najugledniji argentinski dnevnici, kao "LA
PRENSA", "EL MUNDO", "CLARIN" i drugi.
Umjetničkom uspjehu priredbe pridonieli su svojim
sudjelovanjem Hrvatski pjevački zbor "JADRAN", Hrvatska plesna
skupina "KOLO", te gdjica Jadranka Bura, koja je krasnoslovila
Matoševu pjesmu "Gospa Manija". Priredbu se zaključi:o pjevanjem hrvatske himne, koju je odpjevala sva prisutna
publika.
Neka bi ova uzorna kulturna priredba sviestnih
hrvatskih družtava u Argentini bila još jedan korak prema ideji
zajedničkih nastupa svih Hrvata u tudjini, koji jednako zzzzele svome
hrvatskom narodu slobodu i državnu nezavisnost.
GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija
Što sve mi draga biva što je starija,
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svietu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Andjeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mliekom svoje ljubavi,
Učila me jezik ovaj ubavi,
S kojim ću i onda sladko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
A. G. Matoš
Prof. IVO PORIČ.
POVIESTNO ZNAČENJE HRVATSKOG
JEZIKA
Još uviek živimo pod dojmovima desetotravanjskog
uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske, još nas bodri činjenica njezina obstanka i obrane,
ali nas ima i onih; koji smo doživje:i pred pune 42 godine velebnu proslavu
tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, kojom smo zgodom oživjeli
sjećanje na Duvanjsko polje i na prvoga hrvatskog kralja Tomislava.
U vršenju naše plemenite dužnosti počastnih
hrvatskih konzula u slobodnom svietu, rado spominjemo, da su Hrvati već
god. 678. sklopili ugovor s papom Agatonom o nenapadanju susjednih zemalja, pa
spomenemo li i iransku teoriju o podrjetlu Hrvata, koja ime Hrvat pomiče
još za koje stoljeće u daleku prošlost, onda, zar ne, gospodje i gospodo,
da nam se opravdano čini, da nakon tisuću godina hrvatskog obstanka
ovaj naš sastanak, u
svrhu obrane, hrvatskog poviestnog imena i hrvatskog književnog jezika, nikako
ne pristaje u napredno XX. stoljeće, koje, prema načelima integralne
slobode i narodnog samoodredjenja, priznaje i crnačkim plemenima ne sanio
pravo na ime i jezik, već i na slobodu i državnu nezavisnost. Ali, ako
hrvatski narod u domovini ipak putem svojih kulturnih i znanstvenih ustanova
mora tražiti zaštitu svojega imena i jezika, te ako i izseljena Hrvatska na
svojim prosvjednim skupštinama i akademijama, želi dati moralnu pomoć tim
opravdanim zahtjevima, onda i današnji
naš sastanak sam za sebe govori o vrlo težkom stanju, u kojemu se danas
nalazi hrvatski narod u domovini i o njegovim tlačiteliima, koji - na
ruglo slobodarskog i naprednog ovoga vieka – zločinački gaze duhovna dobra jednog od najstarijih
naroda Europe.
A zašto?
Samo za to, da izbrišu hrvatski narod s rijegove
djedovske grude ugrožavajući mu najprije ime i jezik, a zatěm i goli životni obstanak.
Medjunarodni komunizam, koji lažno propovieda, da
će na ruševinama "staroga" uljudjenoga svieta sagraditi
"novo" bezklasno družtvo i velikosrbijanska "zavetna"
težnja o otimanju etničkog i poviestno-družtvovnog hrvatskog
područja, našli su se rame uz rame na zajedničkome razornome radu uništenja tradicije hrvatskoga duhovnoga i tvarnoga
života. A hrvatska narodna tradicija seže duboko u prošlost - no -- mi ćemo
se za našu prigodnu svrhu zadovoljili tek sjećanjem na Baščansku
ploču iz god. 1072. i na Vinodolski zakon iz 1288., pisani glagoljicom,
kasnije označenom kao hrvatsko pismo ("caracteribus croatis").
Ti prvi svjedoci hrvatske pismenosti, a napose oni iz XIV. stoljeća,
svjedoče nedvojbeno, da od toga doba započinje hrvatsko književno
stvaranje na hrvatskom jeziku, kao sredstvu hrvatskog književnog izraza. Tako
hrvatski narodni jezik ulazi u hrvatsku književnost već u XIV. stoljeću,
dok ruski narodni jezik ulazi u rusku tek za Petra Velikoga a srbski jezik
će zamieniti crkvenoslavenski punih 5 stoljeća kasnije, t. j.
početkom XIX. vieka.
Strani putnici prolazeći hrvatskim krajevima
svjedoče, da puk govori hrvatskom
jezikom tako, da se može reći, da je pod kraj srednjega vieka hrvatski
jezik bio jezikom hrvatske obitelji, jezikom gospodskih domova, jezik
dječje igre, majki i sestara, a potom i jezik "pjesničtva".
Istina, da se za hrvatski jezik
često upotrebljuje sinonim "ilirski" ili "slovinski",
ali su ti sinonimi objašnjeni već vrlo davno, tako, da na njěma danas nitko nema prava niekati činjenicu
hrvatskog jezika, kao duhovnog dobra hrvatskog naroda. Tako hrvatski franjevac
Filip Grabovac piše knjigu "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga
aliti rvatckoga" (Mletci, 1747.), Tito Brezovački u "Pismu
baronu Juri Rožiću" (1805.), kad govori o Slovinkinji vili,
objašnjava. da se pod imenom "narod
slovinski" razumieva narod "hrvatski";
da konačno Ivan Kukuljević u opisu svojega posjeta hrvatskom književniku Miklošiću, ispověeda, da su u konviktu
čitali "ono malo horvatskih
kniiga", te da su "dapače i sami počeli pisati hrvatski".
U "Hrvatskoj Kronići", koja je prievod
iz latinskoga na hrvatski jezik ljetopisa popa Duklianina tamo negdje u XIV.
stoljeću, prevodilac sve nazive "Slaven" i "slavenski"
prevodi u "Hrvat" i "hrvatski" te navodi, da "tako
sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu hrvatsku i iztumači iz
grčkoga knjigu hrvatsku". Marko Marulić god. 1501. dovršava, a
god. 1521. tiska svoj epski spjev "Juditu" s točnijim naslovom
"Istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena", a Petar
Zoranić u svojemu romanu "Planine" (1569.) tuži se na usta vile
Hrvatice, na nehaj hrvatskih književnika, na "nepomnju i nehaj jezika
hrvatskoga".
Makar da je hrvatski narod u XVI. stoljeću
razčetvoren, našavši se u okviru habsburžke države još pod četiri raznorodne vlade. pod turskom,
mletačkom, slobodnom dubrovačkom i banskom hrvatskom, ipak kulturne i
političke dodire izmedju hrvatskoga Juga i Sjevera nisu mogle
spriečiti niti različite uprave, niti zemljopisne zapreke Velebita i
Kapele, nego se središte hrvatske političke i kulturne jezgre uzprkos tome
polagano ali sigurno pomiče prema sjeveru, gdje će Zagreb s vremenom preuzeti
na se kulturno i političko vodstvo.
Valja napomenuti, da je "Vazetje Sigeta
grada" od Zadranďna Brne
Krnarutića, ponovno izdao u sjevernoj Hrvatskoj plemić Petar
Fodroci, s pasvetom potomku sigetskog junaka hrvatskom banu Nikoli Zrinskom
(1661.). Protestantska književnost u sjevernoj Hrvatskoj, koja je trebala
Bibliju približiti hrvatskom puku teži za tim, da "božanstvenu istinu
spoznavši hrvatskom jezikom mej vnoge
narode na široko razplodimo, razsijemo i očitujemo, da spoznana bude, kadi
ni znana" (Iz. "Postie" 1658.). I "Putni tovaruš"
(1661.), napisan na kajkavskom narječju, navodi, da ga je Katarina Zrinska
preradila "iz nimškoga na hrvatski
jezik".
Profesor zagrebačke akademije Imbrih Domin izdao
je prvi svoja predavanja na hrvatski (Zagreb 1818.) napominjujući:
"Buduć da mi vu takve dobe živemo, vu koje
vsi europeanski
narodi jezik svoj narodni preštimavaju na tuliko, da vu njem iste vekše
navuke izpisivaju, da nje sledeč i ja Pravice samosvojne vugerske i
najprvič Predznanje navuka ovoga vu narodnom
našem horvatskom jeziku na svetlo danu, na misel ovu došel jesam".
Iz ovoga kratkoga osvrta na četiri stoljeća
razvoja hrvatske književnosti jasno se razabire, da je hrvatski narodni jezik
već na samome početku hrvatske pismenosti postao sredstvom hrvatskog
književnog izraza, nakon što je polagano ali sigurno potiskivao jake
klasične utjecaje latinskog, koji je bio jezikom i znanosti i umjetnosti
ne samo hrvatskih dalmatinskih gradova, kao žarišta svekolikog hrvatskog znanstvenog i kulturnog
života, nego i čitave humanističke i renesansne Europe ondašnjega
doba.
Razumije se samo po sebi, da se na poviestnome tlu
staroga Iliricuma s jedne strane i slavenske jezične baštine s druge,
nije mogla izbjeći upotreba sinonima "ilirski" i
"slovinski'' ne samo za "hrvatski" jezik, već i za samo ime
Hrvat, ali je isto tako óčito, da je pitanje "ilirstva" i
"slovinstva" sretno riešeno već do konca XVIII. stoljeća
sigurnom i naravnom pobjedom hrvatskog imena i hrvatskog jezěka. Ta nepobitna
pobjeda hrvatstva znak je jačine, prodornosti životne svježine hrvatške
narodne srži, koja je ostala netaknuta u srednjevjekovnom kreševu i starih
utjecaja i ratnih pohoda na sve strane svijeta.
Borbe s Bizantom, s Mletcima i provala Turaka još više
potvrdjuju jačinu hrvátskog duha i odpora tako, da možemo s pravom
uztvrditi, da je hrvatski narod dočekao XIX. stoljeće kulturno jedinstven i politički
sviestan za veliku borbu prije svega sjedinjenja hrvatskih poviestnih i
etničkih pokrajina, a zatim i za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti.
Tragedija je samo ležala u tome, da se mjesto poviestnog hrvatskog imena
upotriebilo "ilirski" ime za
pokret, koji su pripremila hrvatska stoljeća.
Uzalud su ideolozi "ilirskog preporoda"
tvrdili, da u političkome smislu pokret teži okupljanju poviestnih hrv.
zemalja pod jednu državnu vladu, a tek u prosvjetnom pogledu, da teži
kulturnome jedinstvu južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba, kad se našlo
ljudi, koji su kulturne težnje
ilirskog pokreta uzeli za političke te tako unesli kobnu zabludu jugoslavenstva,
koju je Srbija znala izkoristiti u svoje velikosrbijanske ciljeve uništenja
hrvatskog naroda milom ili silom, a to znači kulturnim nasiljem i nasiljem
zločina.
Već je austrijski car Josip II. htio od
heterogene Austrije učiniti homogenu austrijsku naciju s jednim vladarom,
jednom vladom i jednim jezikom, ali nije uspio, jer je naišao ne samo na odpor
hrvatskog i ugarskog plemstva, već i za to, jer za takvo političko i
kulturno jedinstvo nije bilo ni poviestnih ni etničkih preduvjeta. Njegova
germanizacija i nasilno nametanie njemačkog jezika doživjeli su podpuni
slom, kao što su propale i madžarske nade, da će uztrajnim nastojanjima
krnjenja hrvatskih ustavnih prava te nasilnim uvodjenjem madžarskog jezika u
urede i škole slomiti hrvatski odpor i hrvatske narodne težnje za.
oslobodjenjem i uzpostavom nezavisne hrvatske države.
Razumljivo je samo po sebi, da se ilirski pokret
uspješno odupirao pod tim imenom pritisku germanizaciie i madžarizacije,
okupljajući nove hrvatske narodne snage, novo hrvatsko plemstvo duha, koje je polagano zamjenjivalo staro
plemstvo krvi, ali je - na zator hrvatske državotvorne misli - taj ilirski
pokret nosio u sebi već u samome
početku klicu kobne zablude integralnog jugoslavenstva, koja će
hrvatske svježe, nove i preporodne snage razdieliti na dva suprotna tabora, na
Starčevićevo hrvatstvo i Strossmayerjevo jugoslavenstvo, koji sukob
još i danas traje.
Ali - savezno s germanizacijom i madžarizacijom, t. j.
s nasilnim nametanjem njemačkog odnosno madžarskog jezika u hrvatsku
političku i kulturnu sredinu - treba napose iztaknuti, da to nasilno
nametanje tudjih jezika nije išeo za
neposrednim i istodabnim niekanjem i htrvatskog jezika, kao hrvatskog
kulturnog dobra, nego ga se nastojalo potisnuti iz hrvatskog javnog života
silom zakona, ne dirajući u pravo njegova obstanka, dok naprotiv tome, komunistička i velikosrbijanska politika
idu za čistim brisanjem i hrvatskog imena i hrvatskog jezika, ne samo iz
suvremenog hrvatskog nar. života, već i iz hrvatske poviesti uobće.
Kralj Alëksandar svojom 6.-siečanjskom diktaturom
u ime čuvanja "državnog i narodnog jedinštva" zabranjuje
upotrebu hrvatskög imena, kao oznaku "plemerske" pripadnösti, a
današnja komunistička i srbijanska tiranija zabranjuje to isto hrvatsko
ime na tragičnoj zabludi "bratstva i jedinstva". Dok su prema
tome Beč i Pešta htjeli tek potisnuti hrvatsko ime i jezik iz hrvatskog
javnoga života, današnji ga Beograd želi izbrisati kao poviestnu
ćinjenicu, a narod bez imena, bez jezika, nije drugo nego narod bez poviesti,
bez tradiciie, radi koje je i Marx
već davno mrzio Hrvate, jer znao, da je tek tradiciia ona duhovna i
moralna snaga, koja se može uspješno oduprieti bilo kakvim internacionalizmima
političkoga ili socialnog značenja.
Hrvatski su povjestnici uspjeli zabilježiti skidanje
madžarskih nadpisa na hrvatskom javnim ustanovama; poznata nam je i zgoda
narodnog Učitelja i vodje Stjepana Radića, koji nije mogao kupiti
željezničku kartu, jer ju je tražio na hrvatskom jeziku, ali se nije dospjelo zabilježiti, da je
sibinjska tragedija, u kojoj je pala nevina krv hrvatskih seljaka započela
skidanjem ploča na pučkim školama obćine Podcrkavlje, koje su
sviestni hrvatski seljaci skinuli i zgazili na djubrištima radi njihova
ćirilskog nadpisa, kao simbola velikosrbijanske tiranije u isto doba, dok
srbijanski kralj plaća takvu svoju politiku životom u Marseille-u.
Taj nepoznati slučaj iz sibinjske bune, dragocjen
je podatak i doprinos hrvatskom odporu proti velikosrbijanskih nastojanja, jer
nam svjedoći da nisu samo Hrvatski Sabor, tek znanstvena i književna
hrvatska družtva, tek hrvatski intelektuaci, koji brane hrvatskome, jezik i
pismo, nego da su tu i hrvatski seljaci,
dakle čitav narod, koji sviestno stoji na braniku hrvatskoga kulturnoga
dobra.
Kad je opasnost blizu, kad je ne možemo izbjeći,
često put nismo sviestni njenih posljedica, pogotovo onda, kad ta opasnost
neposredno ne ugrožava naš život. Ona
komunistička i velikosrbijanska politika Beograda, koja nastoji izbrisati poviestno ime Hrvat i zaniekati više nego tisućljetnu
tradiciju hrvatskog jezika, kao integralnog izraza hrvatske narodne duše, na
prvi pogled za mnogog naivnog promatrača i ne bi predstavljala neposrednu
opasnost za životni obstanak hrvatskog naroda, ali ako smo sviestni činjenice, što znači i najbogatija zemlja bez
gruntovnoga vlastnika, kojemu se ni ime ne zna, što znači i najveći
genji svieta, ako nema imena i ako ne smije govoriti na svome materinjskom
jeziku, onda možemo biti posve sigurni, da
se tu radi o najvećem genocidu, o najvećem zIočinu duhovnog reda, jer se čitav jedan kulturni narod želi izbrisáti sa poprišta poviestnih zbivanja, da
zauviek nestane, kao gruntovni vlastnik sa svoga vlastitog posjeda. A zemlja
bez vlastnika najlakši je i sigurni plien
onoga, kaji prvi dodje na nju. Hrvati bez hrvatskog imena i jezika prestaju
biti subjekt obćeg poviestnog procesa, a njihova zemlja, nama tako draga
Hrvatska, bez vlastnika pada kao zreli plod u naručje komuniziranoga
velikosrbstva, ako ne danas, a sutra posve sigurno.
Pogledajmo, gospodje i gospodo, današnje enciklopedije
svieta, pa da vidimo, što pišu o nama Hrvatima, ako uobće i spominju ime
Hrvat? To je posljedica politike uništenja hrvatskog imena, kojoj se moramo suprotstaviti svi kao jedan,
ako želimo, da još živi ne nestanemo u tami poviestne zaboravi. Takovu je
tragediju predosjećao već 1860. hrvatski pjesnik Petar
Preradović pišući pjesmu "Rodu o jeziku" s motom Humboldta,
da je "prava domovina zapravo jezik", te u zadnjoj strofi dovikuje
ove značajne rieči:
Ljubi, rode, jezik iznad svega!
Po njemu si sve, što jesi.
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta.
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si
bez imena,
Bez djedova,
bez unuka,
U prošlosti
sjena puka,
U buduće
niti sjena".
Komunistička i srbijanska despocija, koja vlada
nad Hrvatima, želi uništiti najpriie hrvatsko ime, hrvatski jezik, a zatim i
sam životni obstanak hrvatskog naroda. Već je Starčević rekao,
da se despocije ne popravjaju nego ruše. To vriedi i danas, jer smo sviestni, da sila našega
prava daje i nama pravo sile, te da obveza nage dužnosti prema Hrvatskoj mora
biti jača od osobnih interesa, pa i od samog našeg života. Borba za
hrvatsko ime i hrvatski jezik integralni je dio obće hrvatske borbe za
slobodu i državnu nezavisnost, a u toj borbi pobjeda može biti samo na našoj
strani, ali zato, svi na okup - sve za
Hrvatsku!
Prof. ANTE GAZZARI:
BORBA ZA HRVATSKI JEZIK
Borba za hrvatski jezik. Tako glasi naslov ovog mog
nagovora. Borba za hrvatski jezik! Da li vam to zvuči ozbiljno? Nije li to
možda ironija, sarkazam, rugalica? Da li je uobće moguće danas u ovom
vremenskom razdoblju govoriti o borbi za hrvatski jezik? Danas, poslije
"neznatnog" razdoblja od nekih tisuću godina, ne samo govoriti o
borbi, nego čak i dokazivati, da taj jezik postoji. Da postoji jedan
narod, koji tako govori i ne želi drugčije govoriti.
Koji ne traži ništa više, nego li je dano stanovniku
blatnih koliba ili streha spletenih od nekoliko suhih grana ili palminih
listova, golim, poluprimitivnim, čak i podpuno primitivnim crnačkim
ili papuanskim urodjenicima. Da, ali mi nismo tako sretni kao Papuanci.
Mi kao da smo nekoliko stupnjeva izpod njih. Mi nismo
čovječanstvu dali ni toliko, da budemo njima ravnim! I zbog toga
borba za hrvatski jezik. I zbog toga, gospodje i gospodo, evo me tu pred vama,
kao zadnjeg kotačića u mehanizmu našeg hrvatskog nacionalnog
bića, u dubini svoje duše posramljenog, jer moram govoriti o obrani
hrvatskog jezika.
Znači, dokazivati, da me je majka rodila. Odsjev
je to tragedije ciele naše nacije. I
svietu moramo dokazivŕti, da i mi imamo našu materinjsku rieč. Svietu?
Kojem svietu? U našem puerelizmu taj sviet je kulturni Zapad. Njemu smo
govoriti, da imamo pravo na svoju nezavisnu državu, da smo kulturno stari
vjekovima, da je nepobitan naš obol Zapadu, u kojem da gledamo utjelovljenje
pozitivnog, da smo naše grudi kroz
cielo poviestno razdoblje našeg života stavljali kao branu tom Zapadu i ideji
tog Zapada, te da smo u vezi s time bili proglašeni "braniči",
"bastioni" i "predzidja", a uzprkos svemu tome, mi smo za
taj Zapad krdo barbarskog elementa, koji nema pravo ni na nacionalni obstanak,
ili uobće i ne postojimo, osim možda kao neko pleme ili
"varijanta".
Braniči, bastioni, predzidja danas su za taj isti
Zapad izdajice, suradnici, zločinci, fanatici, ratni kriminalci. Mi, koji
u temelje ljudske uljudbe vjekovima uzidavamo najbolje moralne i materialne
snage, koje jedan narod može dati. A sve
to zbog toga, jer smo fantasti, bolestni romantičari, jer smo pjevali Seinu
i Rim, jer smo se najmanje brinuli o vlastitim interesima. Seina tiera
hrvatskog pjesnika, a Rim u šizofreničkoj viziji govori o košarama
ljudskih očiju. Ovo je, gospodo; zapisano bez fantazije, bez šovinizma,
bez zlobe i mržnje. Napisano je čemerom u duši čovjeka, koji je
takodjer ubrojen medju "prokletnike" i "gubavce" modernog
Danteovog "Pakla":
Gospodje i gospodo! Medju mnogobrojnim
"uzdarjima" "kulturnog Zapada" nama Hrvatima, osvrnut
ću se samo na jedno neobično i originalno, koje čitamo u
poviesti komparativne književnosti (Historia de las literaturas comparativas
desde su origen hasta el siglo XX) od francuzkog pisca Federico Loliée. Ni poglavlja, ni podpoglavlja, ni opazke o Hrvatima. O
Srbima da: Serbia y literatura serbia. Čovjeku je žao, ali eto. Ugledni pisac zaboravio
je, da postoje Hrvati. Medjutim u tom poglavlju "Serbia y literatura
serbia" piše, kako je "ilirsko-srbska književnost" upoznala
liepe dane, kad se je Dubrovnik u Dalmaciji dičio, da ima nježnog Držića,
ozbiljnog Mavra Vetranića, zatim Ivana Gundulića i Palmotića.
Sve su to "Ijuti Srbijanci"! Srećom u novijoj toj
ilirsko-srbskoj književnosti nema ni jednog pravog Srbina tipa Držića i
Gundulića. Slučajno je naletio, kao što ćorava kokoš naleti na
zrno kukuruza, dramatičar Demeter, koji ovom francuzkom junaku nije ni
Grk, ni Hrvat, nego eto baš Srbin. Istom zgodom Loliée piše, kako
srbsko-hrvatski jezik posjeduje književnu poviest, te da postoje dokumenti,
koji sežu sve do u 13.
stoljeće, a noviji su pisci pridonieli, da afirmiraju odmah triumf ovog
jezika, koji je konačno dao srbskoj nacijj njezino filoložko i književno
jedinstvo,: jer se je "obnovljeni zajednički jezik nametnuo svim
jugoslavenskim pokrajinama, te je postao zahvaljujući nezavisnošti Srbije
i Crne Gore, ne samo jedan od političkih jezika Iztočne Europe"
nego i cvatući organ obnove kniževnosti". Eto, po ovom snažnom
francuzkom učenjaku (ovdje bi bolje pristajao srbski izraz
"naučniku") Izt. Europom vlada kao diplomatski jezik srbski,
zahvaljujući nikom drugom, nego nezavisnosti Srbije i Crne Gore!
Ovakovih, čak i gorih, tvrdnja često možemo
naći u stranoj stručnoj literaturi. I mi se s indigniranjem ljutimo,
a možda se i ne bismo smjeli tako ljutiti. S naše strane taj sviet nije upoznat
s našom ni političkom ni kulturnom problematlkom. Počelo se je na
tome raditi intenzivnije tek poslije naše nacionalne tragedije, iza Drugog
svjetskog rata. Prije toga ništa ili skoro ništa. A ono što se je pisalo išlo
je, nažalost, u korist srbsko-jugoslavenske teze. Mirko Deanović, na primjer,
pise na francuskom jeziku studiju: "Talijanski utjecai na stariju
jugoslavensku književnost Jadranske obale". I na tebi ima krivnje,
Izraele! "Perdicio tua ex te...".
Srbski autori na čelu s Pavlom Popovićem,
poslije Skerlića najvećim autoritetom na polju srbske književne
kritike, dubrovačku su književnost uviek nazivali srbško-dubrovačkom
književnošću. Zašto naglašavati "srbsko"? Da se dade pečat
to jedino mogući pečat, srbskog onome, što nije srbsko. Zašto onda ne
govoriti i o srbsko-beogradskoj ili srbsko-smederevskoj. knjižvnosti? Zato, jer
književnost nije isto što i beogradski
škembići ili ćevapčći, ili smederevska rakija. Književnost
je duhovni produkt jednog naroda i ona može imati poglavlja, koja pripadaju
pojedinim pokrajinama, čak i gradovima, ali nastupa uviek cjelokupna,
duhovno povezana pod obilježjem nacije. Za Hrvate to nikada nije bila
hrvatsko-dubrovačka književnost. To je jednostavno, dio hrvatske
književnostě.
Znáči, da sve ono, što jesmo i imamo dugujemo
Srbiji. God. 1810. neki vajni srbski kulturni radnik, Pavle Solarić, napiše, u obliku knjige popis knjiga, tiskanih u Veneciji:
"Pomenak knjižni o Slavenoserbskom v Mletkah pečataniji" (ne
radi se o nikakovim pečatima, već o tisku). I taj Solarić, kako
ga povjestnica naziva, „najkulturniji Srbin svog vremena" trpa u taj popis
slavenoserbskih knjiga i djela bosanskih franjevaca, "ujaka" i knjževne radove, dubrovačko-dalmatinskih književnika.
Na taj način postadoše Srbi "ujaci" Matija Divković,
Stjepan Matijević, Pavao Posilovíć (kasniie biskup u Skradinu),
Stjepan Margitić i ostali. Dalmatinsko-dubrovački pjesnici, naravno,
svi. Zasto ne i Marulić, koji u Veneciji tiska "Istoriju od
Suzane" i "Juditu" u čijem naslovu stoji: "u versih
horvacki složena". Ali što koristi, da
je Marulić tako napisao godine 1501., kad "čiča"
Solarić, "najkulturniji Srbinsvog svog vremena", 1810. kaže, da
je srbska knjiga. Ode tako naša književnost.
S hrvatskim jezikom bi još gore. Hrvati ni pisma
nisu imali. "Ne imehom knjig" to smo već vidjeli, a "crtami
i rezami čitahom i gataahom" do svietle pojave bogonadahnutog Vuka
Karadžića, koji stvori, obradi i daruje Hrvatima jezik. Zapravo, ne
Hrvatima, već Srbima "rimskog zakona". Pronadje on godine 1836.
u članku "Srbi svi i svuda" "kako su Srbi sav narod Srbije,
Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Bačke, Banata, Hrvatske, Slavonije sa
Sriemom i Dalmacijom sve od Trsta do Bojane. Tri milijuna su zakona grčkog
(pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvie trećine zakona turskog
(muslimani), a jedna trećina rimskog." Završava proročki :
"Svi pametni Ijudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su
jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj
prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga
narodnoga imena".
Ima nešto proročanskog u ovim riečima.
"Ali će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti".
Bečki dogovor iz 1850., gdje je hrvatska
naivnost, ne želimo
upotriebiti teži izraz, doživjela prvi poraz na jezičnom polju, obdario je
Hrvate, sada u službenom obliku, uzsuradnju samih Hrvata, srbskim književnim
jezikom. Dogadja se tom doba, kad je hrvatski književni jezik i pravopis živio svojim samostalnim
životom, koji se je razvijao svojim putem, proživljavao svoju evoluciju i ušao
u fazu konačnog razvitka, bez ikakove veze sa srbskim jezikom.
Dok se je pitanje jezika počelo tretirati kod
Srba tek pojavom Vuka, kod Hrvata to datira već u 17. stoljeću. A
prema prof. Fancevu uvodjenje hrvatskog narodnog jezika u književnost spada u
toku 14. stoljeća. Dok Srbi, pak i Vuk u početku, pišu i govore nekim
"slavenoserbskim", dok začetnik svjetovne srbske poezije Lukijan
Mušicki (1777.-1837.) piše tom čudnom mješavinom, koja je sve samo ne
srbski jezik, dok njegov suvremenik, književnik, lupež i plagijator, Jovan
Došenović 1809. piše srbskim
jezikom zbirku pjesama, čiji je naslov: "Liričeskaja
penija", već.1628 -(dakle 180 godina prije tog krasnog narodnog
jezika), Gundulić pjeva ove stihove: "O liepa, o draga, o sladka
slobodo". Zvuči malo drugčije, nego li liričeskaja penija!
.
Od "Bečkog dogovora", preko doba
Khuena, koga su Srbi slavili kao "srbskog bana", a kad je
konačno od strane Srba hrvatskom jeziku naturen dodatak
"srbsko", te kad je u hrvatske škole poče:o obligatno učenje
ćirilice, kad je Khuen banskom naredbom ukinuo dotadašnji izvorni hrvatski
pravopis, a narodni se je jezik nazivao "hrvatski ili srbski", ili
"srbskohrvatski", pak preko raznih odluka, dekreta, gramatika i
pravopisa, čak i "pravopisnih uputa", koje su izdavali ministri
prosvjete, kao na pr. Boža Maksimović, kome su sami Srbi dali nadimak
"Boža Kundak" da tako označe njegovo djelovanje kao ministra
unutrašnjih poslova, jer su se morale izpuniti Vukove rieči, "ali
će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti" (biti "Srbi
rimskog zakona") sve do "Novosadakih zaključaka" 1954. gdje
su Hrvati još jednom
ponovili eksperiment s Vukom i jadno bili prevareni, vuče se jedna
jedinstavena nit, nikad prekinuta, a početa Vukom i Garašaninom u duhu
čijih se "Načrtanija" (1844.), postavlja kao postulat:
"narod katoličeskih veroispovedanija od Austrije i njenog upliva
odvraćati i Srbima priljubiti". U tom je duhu vodjena službena srbska
politika, pisana srbska povjestnica i odgajana inteligencija. Svi ti bilo Bečki,
bilo Novosadski sastanci i dogovori vodili su se pod maskom stvaranja iza
jedničkog jezika, eda bi se već napuklu konstrukciju bratstva i
jedinstva zakrpalo jedinstvom jezika, stvaranjem nekog državnog jezika s jedne
strane, a s druge da bi se uništavanjem
jezičnog bogatstva i naturavanjem srbskog jezika, koji je bez svoje
jezične prošlosti, siromašan i nerazvijen u svojoj gramatičkoj
formaciji, konačno dotukao i likvidirao hrvatski jezik, a preko njega i
hrvatski narod.
Ćuje su se i opazke, da stvaranje zajedničkog
književnog jezika ne znači uništavanie narodnog jezika. Praksa dokazuje
neistinitost ovakovih navoda. Forsirani posrbljeni hrvatski jezik pomalo
postaje i narodni jezik. Škola, vojska, uprava, novine, televizija, radio,
knjige djeluju u tom pravcu. Srbski elementi preko svih institucija i pomagala
ulaze u hrvatski narodni jezik, izopačuju ga i ostaju.
Tuži se jedan čitatelj "Vjesnika u
Sriedu" (VUS-a) kako glavni junaci zagrebačke televizije u
dječjim programima govere o šarafu, ekseru, plajvajsu, te moli drugove iz
televizije, da raztumače koji je to jezik. To bi imao biti na temeIju
novosadskih zaključaka narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji da je
jedan jezik, te da bi trebalo odlučno stati na put
"veštačkim" preprekama prirodnom i normalnom razvitku
srbsko-hrvatskog književnog jezika. Kao što su na Bečkom dogovoru bili prevareni
Kukuljević, Demeter, Mažuranić i ostali, tako su u Novom Sadu bili
prevareni svi podpisnici "zaključaka" na čelu s prof.
Ljudevitom Jonkeom. Još je jednom hrvatska naivnost doživjela, poraz!
Srbiziranje Hrvatske u iezičnom pogledu kao da je
poslije Novog Sada nastavilo pojačanim impulsom. Hrvati su vidjeli, da su još jednom prevareni. Stvorile
su se t. zv. "varijante" zajedničkog jezika. Medjutim, u praksi
"varijanta" postoji samo iza hrvatski jezik, a sve je drugo ostalo po
starom. Podsjeća me ovo na katedru za "srbsko-hrvatski jezik",
koja je prije rata postojala na zagrebačkom filozofskom fakultetu, dok se
je u Beogradu ta ista katedra zvala "katedra", odnosno, "seminar"
za srbski jezik. I na, tebi ima
krivnja, Izraelu! Dvanaest godina poslije Novog Sada, prof. Jonke (1966.).
prisilien je javno u časopisu "Jezik" uztvrditi, da Srbi ne
provode Novosadske zaključke, te govori; kako je na 5. kongresu
jugoslavenskih slavista netko uztvrdio, da Hrvati nemaju prava na svoiu
hrvatsku varijantu.
Jonke doslovno kaže: "Vidim i na skupu
jezičnih stručnjaka, da pokušavaju negirati takva osnovna prava
hrvatskog naroda. Pokazali smo i primjerima, kako čak i direktor srednje
škole poziva na odgovornost nastavnika, koji u školski dnevnik u hrvatkom kraju
napiše hrvatsko-srbski i historija, te mu nalaže, da mora pisati
srbaskohrvatski i istorija. A kako je neugodno, nastavlja Jonke, kad je
nastavnica sarajevske škole učeniku Hrvatu, koji je predmet nazvao
hrvatskosrbskim pred čitavim razredom odgovorila, da je hrvatskosrbski ime
jezika u S. R. H., a u Bosni i Hercegovini, da je taj jezik srbski. A po
informacijama, koje smo dobili u Sarajevu, jezik se u krajevima s hrvatskom stanovničtvom
u školi pretežno naziva srbskim. O tim stvarima nije ugodno govoriti, a kamo li
pisati, te neki misle, da je najbolje prešućivati. Ja naprotiv mislim, da
se ništa ne će samo od sebe popraviti, ako se ne poduzme nešto za
poprav:janje." Tako prof. Jonke.
I nije se poduzelo ništa. Ništa od onih, koji su bili
za to odgovorni. A rieči prof. Jonkea bile su zvono na uzbunu. Ni tu
uzbunu nisu čuli oni, kojima je bila najavljena. I posěije uzbune izbio je
požar: "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog knjđževnog
jezika". Jer na njega imamo pravo, kao što imamo prava i na naš nacionalni suverenitet, kako dobro piše jedan čitatelj u VUS-u: "pitam se, kako to
da se prihvaćaju načela vanjske politike Saveza F.N.R., koji narodima
Afrike i Azije priznaju suverenitet - a svojim sugradjanima u ime
jugoslavenstva osporava pravo na nacionalnu svijest hrvatsku, srpsku, slovensku
i makedomsku".
Deklaracija, kako vidimo iz nekih samo pojedinosti,
nije ni slučajna, ni preko noći nastala. Odgovor je to i ogorćenje na prevaru. Padaju zadnje iluzije vjere u
mogućnost zajedničkog života.
To je glavno težište Deklaracije, koju, je podpisalo.
18 znanstvenih i kulturnih ustanova na čelu s drevnom Maticom Hrvatskom te
čak i Odiel za filologiju Jugoslávenske akademije znanosti i umjetnosti.
Gospodje i gospodo,! Ovo je mužka rieč hrvatske
nacionalne duše. Ovo je ustanak. Tko ustaje? Ja bih, rekao hrvatski narod.
Ustaje preko onih, koji nisu "Ustaše, kolaboracionisti, profašisti, ratni
zločinci", kao što sino mi,
koji ne ćemo zajedničkog života. Ustaju i oni, kojima, je Nezavisna
Država Hrvatska bila satelit, kreacija kvislinga, okupirano područje,
"t. zv. N.D.H." Ustaju oni, koji su niekali obstojnost nas izvan
Hrvatske, koji nisu praštali ni mrtvim našim "pjesnicima i književnicima,
koji su palili knjige naših književnika u modernoj inkviziciji, samo zbog toga,
što su bili Hrvati i branili hrvatsku državnu samostalnost. Ustaju i idejni
pobornici Novog Sada, koji su u svojoj zasljepljenosti još uviek vjerovali u
neko bratstvo i j'edinstvo, jer su još jednom htjeli spasiti nagrdnu
Jugoslaviju. Dokaz podpunog sloma nebulaznih ideja. U svako se doba kod nas,
nažalost, nadju zadnji Mohikanci!
Nakon Deklaracije - drvlje i kamenje. Ustaju
naručeni pisci, čankolizi, doušnici, karijeriste, gromovnici, bogovi
s Olimpa, pak i sam Zeus. Tutnje i sipaju vatrene striele. Ruši se bratstvo i jedinstvo. Ustaju jezikoslovci svih
dlaka i pasmina. Ustaju i razni komiteti, radničke organizacije,
članovi Saveza komunista, trgovački pomoćnici, šoferi, kuharice
i kućne pomoćnice. Ustaje konačno u podpunoj svojoj paradi i
Komanda zagrebačke vojne oblasti, valjda kao najveći jezikoslovni
forum.
Ustaje da se brani od svog najvećeg neprijatelja
i izpaljuje "najteži top", svoju jezičnu Debelu Bertu, te tvrdi,
da je Deklaracija akt koji truje odnose u našoj socijalističkoj zajednici,
i da je uperen protiv jedinstva oružanih snaga i narodne obrane. Možda jest
tako kako kaže Komanda vojne oblasti, jer vojnik koji govori hrvatski ne zna ni
pucati, ni na vojnim vježbama nastupati, ni u ratu se boriti, jer za to sve
treba razumjeti zapoviedi predpostavljenih.
Ili su pak dali tu izjavu znajući, da se u vojsci
ne govori srbski, već hrvatski, te da su vjeroiatno svoj protest napisali
čistim hrvatskim jezikom, jezikom naših "začinjavaca", nasih književnika i
pjesnika. "Mňre, kakvi
hrvatski jezik? Zar te djukele ne znaju da postoji samo srbski jezik? Ako ne
znaju, imaju da se privknu ili ima da ih nema!"
U cieloj toj trešnjavi, lomu i početku razsula ni
Priština nije pomogla. "Priština locuta..." mislilo se je, ali neki
pravovjerni ulizica reče pred Saborom: "Bilo je zaprepaštenje slušati
pojedine komuniste, koji ustaju u obranu Deklaracije. Nakon svega što je drug
Tito rekao na Kosovu i Metohiji!" Medjutim, neka drug Nožinić ne
zaboravi, da je na Kosovu propalo carstvo...
Prošlo je 117 godina od parastosa hrvatskim jeziku u
Beču. Više od jednog vieka. Prepredenošću i prepotenciiom jednog
inače vještog čovjeka. Vuk uspieva nametnuti jekavsko narječje
znajući, da je to "idealan srpski jezik i niega treba usvojiti za
uopšte srpsko", jer se "srpski govori najčistije i najpravilnije
u Hercegovini i Bosni" reče 1913. Jovan Skerlić. A neki Dragiša
Stanojević, koji prevodi "Biesnog Rolanda" 1898. u pogovoru
reče: "najčistiji, najmuzičniji, jednom reči,
najljepši srpski govor razleže se pa Hercegovini. Tu seljak, ovčar, govori
akademski, "hoch serbisch". Vuk je pisao godine 1814., da
"južnom narječju pridnalazu svi Serblji, koji žive po Hercegovini, po
Bosni, kako grečeskoga tako i muhamedanskog vjeroispovjedanija (dakle,
katolici ne), po Crnoj Gari, po Dalmaciji, po Hrvatskoj ozgo do Mačve, do
Valjeva i do Karamovca". Tu kao da se je Vuk malo zaletio, te ga sam
Skerlić korigira, te kaže, da i sva Bosna i Hercegovina ne govore južnim narječjem,
no "znatnim delom u muslimanskom i katoličkom delu naroda ikavski
(dakle, Hrvati muslimani i katolici). Dalmacija ne govori sva jekavski,
već u sievernom primorju i na ostrvima ikavski. U Hrvatskoj ima mnogo
ikavaca i ekavaca") ; te da se u Srbiji govori iekavski "užički
okrug ceo, delovi čačačkog, rudničkog, valjevskog i
podrinskog". Tako Skerlić. Iz tih je krajeva Vuk, te sam priznaje, da
piše iekavicom "što sam ovako iz usta moje majke čuo i iz djetinjstva
naučio".
Pa kad je mogao Vuk govoriti jezikom svoie majke,
dozvolite mi, gospodje i gospodo, da i ja završim ovo moje razmatranje jezikom
moje majke, jezikom, kojim ako sada nije, a ono je sigurno bio jezik ogromne
većine nas. Ovo nema nikakovih pretenzija, nikakovih namjera. Jednostavno,
sentiment prema lipoj i sladkoj riči naših didova, preko koje smo ono, što
jesmo i što nam nikada nitko oteti ne će. Ni sto Beča, ni tisuće
Novih Sadova.
I do nas je doprla trešnja, te naša prisutnost na ovom
sastanku svidoči, da smo u obrani Hrvatske i njenih prava uvik svi na
nogama. Odkucava zadnji minut, možda, sili i nepravdi. Naša nas je povist
naučila, da smo puno grišili i mnoge ludosti činili i posli - težko
se kajali. Neka nestane duh zadnjih Mohikanaca i Hrvatstra će živiti. Neka
Hrvat Hrvatom ostane, neka "Horvat Horvatu (a i cilom svitu) horvatski
govori". Vira u našu budućnost neka struji našim bićem, našim
srdcem, jer
"DOK JE SRDCA BIT CE I KROACIJE l"
a danas, kao i uvik, u Kroaciji ima hrvatskog srdca.
IZJAVA
ODBORA ZA OBRANU HRVATSKOG JEZIKA U
BUENOS AIRESU
Na inicijativu Odbora za obranu
hrvatskog jezika u Buenos Airesu, hrvatska družtva, koja predstavljaju sviest,
snlagu i volju hrvatske narodne zajednim u Republici Argentini - njihovi
podpisi nalaze se na kraju ovog teksta - dala su na zajedničkom sastanku,
održanom na dan 25. lipnja 1967. u glavnom gradu Argentine sliedeću
IZJAVU:
1. - Izražavamo svoju načelnu solidarrnost s Deklavacijiom o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju su u ožujku ov. god. sastavile,
podpisale objavile 18 hrvatskih najiztaknutijih kulturnih znanstvenih i
nastavnih organizacija i ustanova u zarobljenoj Domovini, smatrajući je
vrlo značajnim dokumentom obće političke borbe hrvatskog naroda
za slobodu i državnu nezavisnost, iako i dalje ostajemo najodlučniji
protivnici komunizma;
2. - Hrvatski narod ima ne samo pravo
nego i dužnost braniti suoje poviestno ime i ime hrvatskog jezika, pa bi svaki
onaj njegov naraštaj ili pojedinac, koji bi se odricao tog hrvatsloog imena ili
dozvolio, da ga se zamieni s nekim drugim, počinio težki grieh protiv
bitnih interesa vlastitog naroda.
Najnovija domovinska Deklaracija
nepobitan je dokaz, da i današnji hrvatski naraštaj i pod najtežim prilikama
vrši svoju dužnost u tom smislu. Uz predstavnike najelitnijih i
najrepresentativnijih ustanova na području hrvatske kulture u ovom času, Deklaraciju su
supodpisali - a to posebno iztičemo - i najugledniji hrvatski
komunistički pisci i kulturni radnici. Njihovi podpisi na ovom poviestnam
dokumentu najnovije hrvatske borbe dokazuju dvie istine: prva, da je bezpravlje
nad hrvatskim narodom u komunistžčkolj Jugoslavifi daseglo svoj vrhunac,
jer se protiv njega dižu i oni hrvatski komunisti, koji su za vrieme zadnjeg
ratla pod vodstvom KPJ vodili oružanu borbu proti hrvatske državne
samostalnosti, braneći - kao, posljednji s hrvatske strane - misao i
obnovu jugoslavenske državne zajednice u podpunoj protivnosti s voljom
apsolutne većine hrvatskog naroda; i druga, da se njihovim svrstavanjem u
ovu većinu ostvaruje puni integritet hrvatske narodne sviesti, a cieli
narod zbija u jednu jedinstvenu frontu.
S posebnim zadovoljstvom iztičemo
činjenicu, da se medju podpisnicima Deklaracžie nalazi i nekoliko
iztaknutih kulturnih radnika pravoslavne vjere, jer su tako i oni izjavili
lojalnost prema svojoj domovini Hrvatskoj i pravima hrvatskog naroda, s kojim
su njihovi otčevi stoljećima živjeli u slozi i ljubavi.
3. - Nasilje je temeljna karakteristika
svih vladavina Jugoslavijie od njezina postanka 1918. godine pa do danas. Ono
gaženje demokratskih narodnih prava bvlo je uzrokom težkih i bolnih dogadjaja u
onaj nacionalno, složenoj i silom stvomenoj političkoj zajednici. U skladu
sa svojom nehumanom tradicijom, beogradski vlastodržci su i ovaj put započeli oštrim progonima podpisnika Deklaracije i prietnjama
"skždanja glana" ("New York Times" od 25. 3. 1967.). Znamo,
da će nasilnici "dokazati suradnju" podpisnžka s političkom
emigracijom, pa ovdje javno iztičemo, da nemamo
nikakve veze ni s institucijama ni s pojedincima, koji su Deklaraciju
podpisali.
Upozoravamo radi toga ovom prilikom i
vlastodržce u Beogrodu i svjetsku javnost, da ove prietnlje i progani nisu
nedužna stvar "unutarnje" jugoslavenske politike, nego težka povreda
temeljnih prava hrvatskoga naroda, zajamčenih i Poveljom Ujedinjenih
Narada. Ovom povredom stvaraju se ozbžljnž preduvjeti budućim dogodjajima,
koji ugrožavaju mir medju narodima, za što nitko ne će moći smatrati
odgovornim hrvatski narod.
Obraćajući se svjetskoj
javnosti s molbom, da pruži svoiu zaštitu ugroženim i progonjenima, pozivljvemo
ujedno i našu emigraciju, da solidarno uztraje u borbi, jer samo u suradnji i u
borbi možemo očekžvati ostvarenje velikog cilja: NARODNE SLOBODE I
DEMOKRATSKI UREDJENE HRVATSKE DRŽAVE.
U BUENOS AIRESU, dne 25. lipnja 1967.
HRVATSKI
DOMOBAN ZA JUŽNU AMERIKU
HRVATSKO-ARGENTINSKI
KULTURNI KLUB
HRVATSKO-LATINOAMERIČKI
INSTITUT
HRVATSKI NARODNI
ODPOR U ARGENTINI
HRV.-ARG. DRUŽTVO
SVEUČILIŠTARACA
HRVATSKO
PJEVAČKO DRUŽTVO "JADRAN"
HRV. SELJAČKA STRANKA ZA J. AMERIKU
HRV. KULT.-PROSV. I
PODP. DRUŽTVO "KAJ"
HRVATSKO
DRUŽTVO UZAJEMNE POMOĆI
HRVATSKI
RADIO-SAT
HRVATSKO
KUGLAČKO DRUŽTVO "CROACIA"
HRVATSKI DOM D.
D.
HRVATSKA PLESNA
SKUPINA "KOLO"
H. PRAVAŠKA REVOLUCIONARNA UZDANICA
HRVATSKA ZADRUGA U VILLA MARTELLI
HRVATSKI DOM
MATANZA
HRVATSKI DOM D.
D. -