2. Srbi i njihovi susjedi
Sad ćemo promotriti uvjete, pod kojima je nastala srbska država. Od dvaju središta srbskog naseljivanja, važno je samo sjeverno. Srbi u solunskom tematu nestaju i nisu u poviesti od važnijeg značenja. Sjeverno središte srbskog naseljenja, koje se po gradu Rasu nazvalo Rašom, postalo je središtem, iz koga se razvijala budućnost naroda. Iz prva ne naiđoše Srbi u Raši na iole znatnijeg protivnika. Nađeno stanovničtvo ne bijaše mnogobrojno, a njegova tračka ili ilirska narodna sviest bijaše već pod rimskom vladavinom prilično utrnula, dok je samo romaniziranje bilo uzprkos tome samo površno. Bijaše to jadno stanovničtvo bez kulture, a sastojalo se od seljaka i pastira. Većih gradova ili kulturnih središta uobće nije bilo. Zbog toga ne naiđoše Srbi u prastanovničtvu svoje nove domaje ni izdaleka na onako opasne protivnike kao Hrvati u visoko kulturnom gradskom romanskom pučanstvu Dalmacije. I zato nam poviest do 12. stoljeća ne spominje događaja, koji bi se mogli tumačiti kao kakav veći 1 sukob Srba s tim elementima.
Poradi toga bijaše stvaranje države kod Srba mnogo polaganije nego kod Hrvata.
Ne bijaše romanskog kulturnog elementa, koji je hrvatsku državu onako naglo podigao, ali joj i od početka uciepio mikrobe raztvaranja, koji su je kasnije uništili nakon razmjerno kratkog obstanka. U stvaranju države i u ustrojstvu, koje je zato potrebno, gledam naime samo organizaciono prikupljanje sila, da bi se osvojena zemlja zadržala u vlasti.
Mnogo su na stvaranje srbske države utjecale i susjedne države. Tu dolazi u i prvome redu u obzir Bizant, hrvatska državna organizacija Biela Hrvatska i Duklja (Crvena Hrvatska), te mlado bugarsko carstvo.
Bizant, okružen sjajem veličine i snage nekadašnjeg rimskog carstva, ta država bez premca, nosilac državnog legitimiteta, koji uzto bijaše i vlastnik zemalja, koje Srbi zaposjednuše, taj Bizant vršio je najveći upliv na srbsku državu i srbski narod u nastajanju. To je mogao tim više, što je pokraj državnog ustrojstva, koje počivaše na rimskim tradicijama, imao i crkveno, ustrojstvo, najuže povezano s državom, a čija vrhovna glava bijaše zapravo car (cezaropapizam), te koje stajaše zbog toga posve u službi državne ideje. Veličinu tog utjecaja možemo najbolje prosuditi, ako uzmemo u obzir, da su po Porfirogenetu Srbi za razliku od Hrvata pokršteni od grčkih svećenika i da su prema tome čitavo svoje svećenstvo dobili iz Bizanta. Ovako nam je jasno, da ~i je početak stvaranja srbske države bio sasvim u duhu bizantskog utjecaja. Drugi politički činbenik bijahu hrvatske državne tvorevine, poimence Crvena Hrvatska, koja izprvice obuhvaćaše današnju Hercegovinu i Crnu Goru 1. Zaista se opravdano misli, da je u 8. st. hrvatsko plemstvo za neko vrieme zavladalo nad srbskim seljacima — gorštacima. Flavije Blondo nas izvješćuje, da se Raša smatra pokrajinom Hrvatske.
Ali se čini, da su Bizantu skloni Srbi s pomoću svog svećenstva ubrzo slomili vladavinu Rimu sklonog hrvatskog plemstva. Tako tamo dođe do miešanja obih naroda, a pri tome nadvladaše konačno Srbi. Opaža se, da sredovječni grčki pisci, a osobito Zonaras i Cedren zovu narod u Raši i Duklji »Srbima, koji se zovu i Hrvati« ili »Hrvatima, koji se i Srbi zovu«. To isto spominje i Scvlices. Budući da stvaranje hrvatske države i njen razvitak počinje veoma rano, sasvim je naravno, da su u državu prije orgamizirani Hrvati povremeno pretegnuli svoju vlast i na neorganizirane ili slabije organizirane Srbe.
Treći politički činbenik bijahu Bugari, nekadašnji saveznik Avara. Ovo se uraloaltajsko pleme odieli od njih i pođe pod vodstvom kana Kubrata u nizinu između Dunava i Balkana, gdje se stalno naseli (679). Ovaj narod donio je, mogli bismo reći, već gotovu državu u svoju novu postojbinu. Razpolagao je veličajnom vojničkom organizacijom, koja je postala sigurnom osnovom njihova državnog ustrojstva.
Pa koliko god se uraloaltajski osvajački soj pomalo izcrpljivao, toliko su se podjarmljena slavenska plemena polako srasla s ovom vojničkom organizacijom, pa se tako Uraloaltajci i Slaveni stopiše ujedan narod slavenskog jezika i uraloaitarjskog imena i vojničke organizacije. Odmah po svome dolazku predstavljaju Bugari znatnu vojničku silu, koja se svuda osjetila i koje su se svi bojali. Glavni protivnik Bugara bijaše Bizant, koji iz pojmljivih razloga ne mogaše mirno gledati, kako se na području, koje njemu pripada, utvrđuje tako nemiran i vojnički pogibeljan protivnik, kao što to bijahu Bugari. Između Bizanta i Bugara nastadoše žučne borbe, koje s promjenljivim uspjehom trajahu preko 700 godina i koje završiše time, da su se oba žilava protivnika međusobno toliko izcrpla, da je od toga imala koristi samo sve jača turska sila, koja konačno uništi oba oslabljena protivnika.
Ali još prije Turaka okoristiše se Srbi neprestanim ratovima između Bugara i Bizanta. Srbi imaju zahvaliti samo trajnoj zaokupljenosti ovih dvaju opasnih protivnika, što su mogli stvoriti vlastitu državu i značiti nešto na Balkanu. I Bizant i Bugari mogahu se samo povremeno, kad je jedan od njih slučajno na kratko vrieme nadvladao, okrenuti protiv Srba. Ali onda mogahu Srbi uviek biti jezičac na tezulji i stati na stranu slabijega. Ovom politikom kolebanja izpunjena je srbska politika od g. 900. do 1204. (četvrti križarski rat i pad Bizanta).
Ali ovaj odnos uvjetovao je također i daljnji smjer razvoja srbskog naroda i srbske države. Budući da je bizantski pritisak dolazio s jugoiztoka, a bugarski s iztoka, bijaše pravac prvog razvoja srbske države u smjeru najmjaujeg odpora, u smjeru sjeveroistoka. Najočiglednije bijaše to u 10. stoljeću, Za jakog cara Simeuna (893. — 927.) nadvladaše Bugari Bizant. Bugarsko carstvo postade najjačim političkim činbenikom na Balkanu i podloži svojoj vlasti ondje naseljenih slavenskih plemena. Pa ni susjedi Srbi ne mogahu se oteti tome udesu, i samo Hrvati bijahu, kako već napried spomenuh, dovoljno snažni da se obrane od Bugara. Ali lakše bijaše zavladati nego trajno vladati tvrdokornim srbskim brdskim Slavenima. Simeun pokušavaše održavati srbsku zemlju u zavisnosti s pomoću raznih knezova srbskoga podrietla. No svi pouzdanici, koje Simeun šiljaše u Rašu, odmetnuše se uviek od njega. Pokraj narodne tvrdokornosti bijaše tome vjerojatno razlogom i utjecaj bizantskog svećenstva, koje bijaše neprijateljski razpoloženo prema Bugarima. Sve to pobudi toliko Simeunov gnjev, da odluči uništiti zemlju, Najodličnije porodice dade smaknuti, zemlju temeljito opustošiti, pučanstvo poubijati ili raztjerati, te ostavi Rašu opustošenu bez organizacije.
Srbsko se pučanstvo razbjegnu na sve strane. Najveći se dio skloni na zapad, i sjeverozapad k Hrvatima, koji su, kao što sam već razjasnio, pokazali dovoljno isnage, da dva puta osjietljivo poraze Bugare, koji su naviraii.
Čini se, da je uz ostale političke i crkvene prilike, koje ćemo kasnije upoznati, ova promjena odlučila etničkom sudbinom Duklje. Već sam naglasio, da smatram Duklju samo daljnjim razvojem Crvene Hrvatske (koja je prvotno hrvatska naseobina). Ali se čini, da je sloj naseljenih Hrvata bio vrlo riedak i da se zbog geopolitičkih zapreka nisu gajili odnosi s nacionalno jačom Bielom Hrvatskom, pa je kasniji razvoj odlučio na štetu Hrvata. Izgleda, da je ovdje sudjelovala i okolnost, što se upravo u Duklju izselio jedan dio gornjeg sloja Srba, politički djelatnog diela naroda. Počevši od god. 924. postaje srbski utjecaj jači, a u razdoblju velikog osvajanja Komnena u 12. stoljeću ( 1 1 68. do 1 1 80.), čini se, da je sve jači bizantski utjecaj još i više djelovao u korist pravoslavnih Srba protiv katoličkih Hrvata.
Ovako pripade Duklja postepeno sve više u djelokrug srbskog utjecaja. Postade u neku ruku drugim političkim središtem srbskog naroda. Ali prvotno hrvatsko naseljenje kao etnički moment i jaki utjecaj katolicizma udarili su ovom području tako neizbrisivo, posebno obilježje, da se Duklja, kasnije Zeta, kroz čitavu srbsku poviest javlja kao posebna individualnost, koja obično stoji u nekoj protivnosti s etničkim središtem u Raši. Ovi razlučni elementi pokazali su se tako jakima, da ih do danas nije bilo moguće svladati, pa tako vidimo još i danas pokraj prave Srbije još i Crnu Goru, nasljednicu nekadanje Duklje i Zete.