6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja

Nakon ovog obširnijeg i potanjeg razlaganja izgleda da je potrebno sve, što je dosad rečeno, svesti na zajedničku misao.

Grci, najdarovitiji narod stare poviesti, ne postigoše trajnih političkih uspjeha.

Uzprkos tome oni preživješe, pridržavajući grčevito baštinjene običaje, Rimljane, koji propadoše u vlasti, gospodstvu i bogatstvu. Pri diobi carstva oni se učvrstiše, premda i sami u razsulu, pa iztočno carstvo posta grčko. Sad su imali u rukama gotovo veliko carstvo, predaju ustrojstveno najbolje uređene države u poviesti svieta i misao o svjetskom gospodstvu. Ali kao narod, kao element snage, potrebne za svaku tvorbu države, bijahu već u podpunom razpadanju. I kao što neke neizlječive bolesti u svom posljednjem stadiju još daju, da se životna radost neobuzdano uztalasa, tako je i Grke pred njihovu propast još obuzela čežnja za veličinom, gospodstvom i vlašću, ali snage im za to više nedostajaše.

I kao što ljudi, koji izgubivši sav imetak, odnose u zalagaonicu još i svoju posljednju dragocjenost, samo da bi održali neku sjenu prošlog vremena, tako žrtvovahu i bizantski Grci sve, što još posjedovahu, da održe carstvo i vlast. Kad ponesta fizičke snage i vojničkih vrlina, te država osta bez vojske, nasnubiše barbare za ogromne svote novaca i natjeraše ih jedne na druge. A kad ponesta i novca, pritisnu zemlju porezima kao još nikada dotada, A kad izostaše i porezi, zaplieniše naprosto sav imetak najbogatijih, a njih ili naprosto ubiše ili ih pak uništiše upriličenim parnicama. Država posta i trgovac, monopoliziravši žito, povrće, svilu, jednom riečju sve, što odbacivaše neku dobit i pri čemu se iz državljana mogaše izciediti novac. Ta politika očaja primjenjivaše se na svim područjima, sve se pretvaraše jednako neskrupulozno i vješto u političku vlast.

Ta se glad za vlašću samo još i poveća, kad u 9. st. stari neprijatelj Rim, osvježen germanskom krvlju, u kršćanskom obliku pokuša osporiti i sam naslov vlasti, t, j. rimsku carsku krunu. Stara mržnja i prezir ponovno oživješe. Sad tek htjedoše da budu snažni, da bi neprijatelju pokazali, da su nadmoćni.

Ali neprijatelj bijaše ipak jači. God. 1204. dođe im čak u kuću i raztjera čitavu družbu. No uzprkos blizom smrtnom času, mogaše Bizant smoći još uviek toliko snage, da je neočekivano brzo i temeljito svladao uljeze. Kod te zgode približi se grčki sviet po prvi puta Slavenima, svojim budućim baštinicima. Jedni od njih. Srbi, pokušaše još za života budućeg pokojnika da se domognu baštine, ali njihove snage ne bijahu dovoljno jake ni za balkansko, a kamoli za svjetsko carstvo. Ali dođoše treći, Osmanlije, u kojih bijaše više realne snage. Osmanlije ih sve svladaše i podigoše svoje svjetsko carstvo.

Osamnaest godina nakon propasti Bizanta ode u Rusiju posljednji odvjetak carske obitelji zajedno s carskim znakovima, kao živo svjedočanstvo težnje za bizantskom baštinom. Ali pri ostavinskoj razpravi pojavi se protivnik u Osmanlijama, koji izvađahu svoje pravo na pravu mača i na stvarnom posjedu, te osporiše Rusima nasljeđe. Parnica oko toga još uviek je u toku, a balkanski ratovi bijahu tek djelomično rješenje. Od mnogih spornih pitanja, koja treba da rieši svjetski rat, odnosi se jedno također na to, tko će preuzeti u posjed bizantsku baštinu.

Prema tome, što je dosada rečeno, jasno je, da se poviest pravoslavlja do god. 1453. ne da odieliti od bizantske poviesti, a nakon pada Carigrada, od poviesti balkanskih pravoslavnih naroda.

Ali slikom o prielazu bizantske baštine na Slavene nije prema našem shvaćanju čitav taj poviestni događaj od svjetske važnosti pravilno prikazan ni izcrpljen. Koliko s gledišta svjetske poviesti, toliko i s gledišta ove teme, stvar je međutim toliko važna, da se moram njome pobliže pozabaviti.

Predstavit ćemo si ukratko sve momente, kojih posljedica bijaše, da je veći dio Slavena prešao na pravoslavlje. Poznato je, da su tri četvrtine Slavena pravoslavne vjere. To međutim nije nikakav slučaj, te se može razjasniti uzročno-posljedičnim činjenicama.

Puki slučaj jest samo susjedstvo Bizanta s nekim slavenskim plemenima.

Susjedstvo je određivalo udese pojedincima i narodima. Kod Rusa susjedstvo ne bijaše baš tako blizu, a bijaše i drugih naroda, koji bijahu bliže Bizantu i njegovu neposrednom utjecaju, kao na pr. Mađari i Hrvati, pa ipak ti narodi ne postadoše pravoslavni. Što bijaše dakle u toj stvari odlučno?

Već sam u prvom poglavlju iznio, da većinu Slavena smatram politički slabije nadarenom rasom i nalazim uzroke toj činjenici u kod Slavena karakterističnom prevlađivanju osjećajnog života nad misaonim životom, a djelomice i u njihovu gotovo izključivom svojstvu poljodjelca. Kad ulaze u svjetsku poviest, oni su posvuda seljaci. A i kad pobliže promatramo njihovo ponašanje, što rade i što propuštaju da učine u svom početku, ne ćemo se moći oteti spoznaji, da su u njima nagoni poljodjelca upravo pretjerani. Praslaven je vezan uz rodnu grudu, čitavo njegovo htienje i nastojanje upravljeno je na to, da zadrži posjed zemlje, koju ljubi. Da u Slavena nema ljubavi za slobodom, ne da se poreći, ali od ljubavi za slobodom veća je ljubav za zemljom. On se znade sprijateljiti i s tuđom vlašću uz uvjet, da zadrži posjed zemlje. Iz tog slavenskog svojstva proizrječe u poviesti tako česta simbioza Slavena s Uraloaltajcima i Mongolima, s Hunima, Avarima, Bugarima, Mađarima i t. d. To bijahu nomadi i ratnici, a Slaveni poljodjelci; ova podjela rada bijaše opetovano temelj državnih tvorbi prilično dugotrajnih. Slaveni se pojavljuju kao osvajači samo iz razloga pomanjkanja zemlje; ratnici ili osvajači iz puke želje za osvajanjiem ne bijahu Slaveni gotovo nikada. Kad se jednom domogoše zemlje, prestade proširivanje. Jasno je, da su ratničko zanimanje i poljodjelstvo svojstva, koja se ne podnose. Ne bi se moglo reći, da su Slaveni loši vojnici, ali pravi Slaven ne živi od rata, nego od ratarstva i zato u njemu prevlađuju nagoni poljodjelstva. Prema njima udešeno je čitavo političko ustrojstvo Slavena.

Slaven se udružuje samo u malene župe i stvara time samo toliku političku snagu, kolika je potrebna, da ga štiti od smetanja posjeda. Njegov seljački razum omogućuje mu samo pregled preko uzkog kruga njegove uže postojbine. Veće i šire ustrojbe donose sa sobom opasnosti većih sukoba i donose sa sobom terete, koje na koncu konaca ipak treba da snosi opet seljak; a to mu se ne sviđa. Tako treba gledati u prevladavanju poljodjelskog nagona onaj činbenik, kojim bijaše uvjetovana politička razcjepkanost Slavena i njihovo zaziranje od većih državnih tvorevina.

Ali između 8. i 10. st. iznikoše posvuda slavenske države.. Sve te države bolovahu većinom od jednostrane sklonosti svojih osnivača. Na putu im stajaše i slavensko komunističko ustrojstvo obitelji, koje onemogućivaše odgoj snažnih pojedinaca i stvaranje pojedinačnog nasljednog prava. Uz takove prilike razvijahu se slavenske države, ukoliko se uobće mogahu uzdržati, nepovoljno, u njima se stvaraše neko unutarnje nezadovoljstvo, koje se najbolje očituje u pozivu varjažkim Ruodsima, što nam ga spominje Nestor: »Naša je zemlja velika i plodna, ali u njoj nema reda, dođite i vladajte nama,«

Takovo razpoloženje bijaše najpovoljnije za veliku zavodnicu, pravoslavnu Crkvu; ona sama bijaše ponikla upravo iz političkog nezadovoljstva jednog nadarenog naroda. Zar ne bijaše njen zadatak, da grčkom narodu nadomjesti, što mu od prirodnih uvjeta nedostajaše za razvoj njegove moći i za održanje njegovih položaja?

Kod Slavena bijahu slične prilike. Slaveni se sami ne smatrahu doraslima svom političkom, zadatku, osjećahu, da su slabi i da im je pomoć potrebna. A pravoslavlje pak govoraše: »Poklonite se meni i dat ću Vam gospodstvo nad čitavim svietom. Ne treba da budete ni jaki, ni vojnici, ni učeni, ni krepostni, pa ću Vam ipak dati svjetovnu vlast, ako samo dođete k meni i pođete za mnom.

I veći dio Slavena pristade na taj posao. U zamjenu za političku vlast oni dadoše svoju arijsko-slavensku dušu.

Dokazat ću, da bijaše tako: koje ono dvie slavenske države prezreše pravoslavlje, premda dođoše s njime u mnogo izravniji i bliži dodir od Rusa? Dvie najizrazitije slavenske plemićke državet poljska i hrvatska plemićka država. Obadvie države ostadoše sve do danas izrazito katoličke, jedino iz oporbe prema pravoslavlju. Zašto?

Zato jer su u prirođenim gospodstvenim nagonima svoje razmjerno čišće rase osjećali dovoljno snage, da se od seljaka uzdignu i da stvore vladajući plemićki sloj, koji je sam vladao, i jer je njihova slavensko-arijska krv osjećala duboku odvratnost od pravoslavlja jednako kao nekada i Goti, koje je Bizant morao tek uništiti prije nego je mogao razviti svoju državu i Crkvu.

Sad možemo shvatiti, zašto Srbi prigrliše pravoslavlje, a Hrvati katolicizam. Srbi bijahu nadaren, ali siromašan narod gorštaka, koji si htjede pod svaku cienu osloboditi pritiska Hrvata, Bugara i Bizantinaca. Da to postignu, trebala im je moć, a da postanu moćni, prigrliše pravoslavlje, koje im moć obećavaše. Gospodstveni nagon hrvatske plemićke rase preziraše tu njemu nesklonu vjeru, te oni ostadoše uz katolicizam. Kad s pomoću njega ne dolažahu napried, pokušaše prigrliti bogumilstvo, a kad im i ono ne pomogne, prihvate islam, vjeru s najizraženijom voljom za vlašću.

Srbi računahu izpravno. Pravoslavlje im dade vlast, makar kratkotrajnu. S pomoću svog boljeg crkveno-političkog ustrojstva, oteše oni Bugarima i Hrvatima veća područja. Hrvatima oteše današnju zapadnu Srbiju i nekadašnju Duklju, a jedna od glavnih sila, koja je dovela do današnjeg, rata, jest zagriženo nastojanje Srba, da Hrvatima konačno otmu i Bosnu i Hercegovinu.