8. Bizantinska opasnost

Sve nehotice povela su me razlaganja prijašnjeg poglavlja do najviših životnih pitanja Monarhije i čovječanstva. Time sam se doduše pomalo odalečio od moje prvotne teme, od problema južnih Slavena, ali donekle i s pravom: tek iz veće daljine dobili smo pregled preko čitavog problema, od kojeg je pitanje južnih Slavena samo jedan dio. Posluživši se poredbom iz današnjeg ratnog doba, rekao bih naime, da je pitanje južnih Slavena samo odsječak ogromne fronte od južnog rta Dalmacije sve do Baltika. Nemoguće je prikazati borbe najednom odsječku fronte, ocieniti njih i njihove mogućnosti, a da se pri tome ne drži u vidu cieia fronta.

Nema nikakove sumnje, da su borbe na spomenutoj ogromnoj fronti također rasne, nacionalne, političke, družtvovne i gospodarske borbe. Ali psiholožki i time najjači i najneposredriiji njihov motiv jest i ostaje vjersko pitanje. Treba li za ta dokaza? Evo ga u Rumunja! Sa sasvim objektivnog stanovišta ne može biti nikakove sumnje, da se Rumunjska iz političkih, i gospodarskih razloga trebala staviti na stranu središnjih vlasti i da joj na strani Rusije predstoje najveće opasnosti. Pa ipak bijahu rumunjske simpatije od početka na strani Antante, i Rumunjska čekaše samo na pogodan trenutak, da nas napadne. U Rumunjskoj bijaše poštenih rodoljuba, koji zastupahu glas razuma, ali ti bijahu u manjini. Ne treba misliti, da odlučni moment bijahu novac Antante, rodbinske veze s ruskom carskom kućom i slično. Svi ti momenti odigraše svoju ulogu, ali odlučno bijaše samo vjersko osjećanje širokih masa, a ono je nezadrživo težilo na stranu, na kojoj bijaše Bizant, oličen u caru i papi na Nevi. Nitko ne će razumjeti poviesti iztočne i jugoiztočne Europe i ne će shvatiti njen budući razvoj, tko ne nauci izpravno ocieniti silnu moć zajedničke pravoslavno-bizantske državne i vjerske misli.

U Austro-Ugarskoj takvih ljudi gotovo uobće ne bijaše. Svaki račun bijaše kriv jer u nazivniku stajaše redovito krivi broj. Sve osobe na odgovornim mjestima bijahu dakako katolici, i njihov način mišljenja bijaše naravno katolički, pa si zato i ne mogoše stvoriti prave predočbe ni o moći, ni o djelovanju, ni o naravi pravoslavno-religiozne misli. Zato i morade uspjeh uvijek biti negativan.

Nedovoljno razumievanje za vjeroizpovjedno pitanje ima još i posljedicu, što u Austriji nema točnih predočbi o t. zv. panslavizmu (sveslavenstvu), tom neobhodnom elementu političkog mišljenja. Tvrdim naprosto, da sveslavenstva danas uobće više nema. Sveslavenstvo je nastalo u 4. i 5. desetljeću prošlog stoljeća u Austriji, kad je prvi dašak nacionalizma katoličkih austrijskih Slavena probudio političke težnje, za čije ostvarenje nedostajahu sile. Tad nastade neko zanosno nastojanje, s pomoću kulturnog jedinstva i međusobne pomoći pružati si i političku pomoć. Sve zajedno bijaše označeno onim ideoložkim i nestvarnim obilježjem, koje bijaše značajno za mišljenje katoličkih Slavena onog doba. Sredinom 19. st. preseli se ta misao u Rusiju, stvorivši ondje slavenofilstvo Aksakova i Katkova. Loše bismo poznavali Bizant, kad ne bismo smatrali, da je brzo osjetio, kakvo mu se silno sredstvo za vlašću pruža u tom pokretu. Pa kao što je Bizant sve požderao i pretvorio u okrutno sredstvo za vlašću, tako se dogodilo i sveslavenstvu. Iz irealnog i politički naivnog pokreta, ali zato nošenog duhom katoličkih Slavena, etičkim nastojanjem, dizanjem kulture i međusobnom nesebičnom pomoći, kome se mogao priključiti i čovjek pun žarkog idealizma kao Strossmayer, postade u rukama Rusije okrutno sredstvo za vlašću, koje iđaše u svom konačnom obliku za tim, da izkoristi to zaneseno i nejasno političko nastojanje, poniklo iz unutarnje nužde, i da izkoristi katoličke Slavene kao prvoborce za rusko-pravoslavna ekspanzivna nastojanja u srednjoj Europi. Dolazio sam prilično mnogo u dodir s katoličkim slavenskim krugovima, te razpolažem osobnim dojmovima i sjećanjima do unatrag trideset godina, ali uviek sam primietio, kako su se katolički Slaveni duboko zgrozili, kad se njihovu sveslavenskom zanosu podmetahu težnje opasne po državu. Tek kad sam desetljećima vršio razna opažanja i studije o sadržaju rieči Bizant, postade mi i to jasno. Katolički Slaveni predstavljaju sebi pod »slavenskom uzajamnošću« nešto sasvim dingo nego pravoslavni. S druge pak strane ne može pravoslavni čovjek katolika nikad smatrati ravnopravnim dionikom - i to je bitno. Monarhija pak prosuđivaše, ne sasma krivo, Čitav taj predmet prema njegovoj opasnoj konačnoj točki u Rusiji. Nedostajaše strogog razlikovanja tih dvaju stanovišta, pa još i danas nosi odvratno rusko nastojanje za vlašću ime sveslavenstva, što kao častno ime nipošto ne zaslužuje. Jer onom sveslavenstvu, koje je bilo ono prvotno nastojanje za poboljšanjem kulturnog i političkog položaja tako razširene rase, kao što je slavenska, pripada još uviek, premda po njegovim djelima skromno, mjesto u kulturnoj poviesti srednje Europe. Tome nasuprot postala su nastojanja Rusije već sada bičem za sve one, kojih se tiču, a prieti opasnost da će postati još i veća, ako bi, Bože ne daj, Rusija pobiedila.

U ogledu »Ruski narodni imperializam« 42 govori Karl Leuthner o tome, kako je »misao osvajanja postala narodnom« u Rusiji. »Državni nacionalizam sišao je k narodu, sviestno dočekan od vodećih slojeva, prodirući nadaleko i široko u velikorusku masu . . .« Pa kako bijaše moguće to prodiranje jedne jedinstvene misli u o tako zaostali narod, kakva je većina Rusa? Kako bijaše to moguće u carstvu, koje broji 170 milijuna stanovnika, koji su raztrkani na području, koje obuhvaća jednu četvrtinu čitavog zemaljskog kopna?

Na to nam pitanje pisac ne daje odgovora. Izgleda, da on nije svjestan, da tajna leži jedino u ogromnoj snazi pravoslavlja. Ono je odnjihao ruski narodni imperializani, koji može nerazdruživo spojen s carističkim imperializmom gledati na liepu prošlost od 300 godina.

Feodor, posljednji Rurikovac, imaše jednog jedinog sina. Brat Feodorove žene Irene, Boris Godunov, ubije sina svoje sestre Dimitrija. da sebi osigura nasljedstvo priestolja. Kad je 7. siečnja g. 1598. Feodor umro, dade Boris Godunov, da na priestolje stupi njegova sestra Irena. Ali osam dana kasnije povuče se sestra u sporazumu s bratom u samostan, i Boris Godunov sjede na priestolje. Da slomi oporbu naroda i Crkve, izda on metropolitu Atanasiju izpravu, prema kojoj postadoše svi njegovi ljudi i posjedi slobodni od poreza i dođoše pod neposrednu sudbenost patriarha.

Da nadalje sačuva stara shvaćanja narodna o svemoći carevoj i da ih ojača, naredi Boris molitvu, koja se u čitavoj Rusiji u svim kućama molila pri ručku i pri večeri: »Za mir duše i zdravlje tiela sluge Božjeg, od Najvećeg izabranog i podignutog cara, za dobro i mir domovine i Crkve, pad žezlom jedinog kršćanskog vladara smeta, da mu se poklone svi ostali vladari i da mu služe svi robovi slaveći njegovo ime od mora do mora sve do nakraj svieta, da Rusi naviek mole Boga za takvog vladara, čija je duša ponor mudrosti i čije je srdce puno ljubavi i dobrote, da se sve zemlje potresu od, ruskog mača, da se rusko carstvo sve više proširi i da potomci kuće Borisove uz blagoslov Božji vladaju neprestano dovieka Rusijom.«

To je po mome shvaćanju početak ruskog narodnog impenalizma. Može li se zar u toj molitvigledati nešto drugo nego li jasna težnja ruske narodne duše, da sistematski usadi imperialističku ideju putem najjačeg obožavanja dinastije? Ova je klica prekrasno uspievala: 150 godina nakon preuzimanja bizantske baštine sjeme je niklo i razvijalo se pod okriljem pravoslavne Crkve, koja se s pomoću Rusije najjače razširila, sve dalje, dok nije poprimila svoj današnji oblik.

Leuthnerova primjetba o »trećem Rimu«, koji Rusija želi postati, izpravna je. A to nas već upućuje na vjersku misao, jer i Rim i Bizant predstavljaju istodobno političku i religioznu silu. Taj treći Rim preuzeo je uz mnoge druge ideale i tradicionalni ideal: jedna država, jedna vjera, jedna crkvena i ujedno svjetovna vrhovna glava. To znači, daje zadatak trećeg Rima u sebi sjediniti sve ostale pravoslavne države, da se približi idealu rimske jedinstvene države. Danas gledamo, koliko je jaka unutarnja logika Bizanta, kako su male balkanske države zatravljene i kako jure u svoju propast suprotno zdravom čovječjem razumu. Domogne li se Rusija jednom Carigrada, pitanje je već riešeno. Jedino triezni potomci stare ratničke bugarske rase uspješe slomiti moć bizantske ideje, a i to se ne bi zbilo bez gorke škole od god. 1912/13.

Vrline snažnog vladara sačuvale su dosele Grčku, da ne poleti u opasni plamen, ali jakost protivničke stranke dokazom je, koliko je ideja Bizanta snažna. Jer sve, što Rusija poduzima na Balkanu, samo su predradnje za njene vlastite ciljeve. Malene balkanske državice neka se samo po mogućnosti što više šire i neka što dalje pronesu pravoslavlje, prije ili kasnije one će i onako podpasti pod Rusiju.

Tako izgledaju stvari uistinu, pa mislim, da je sasvim krivo govoriti o sveslavenstvu, gdje se radi o čistom sverusizmu ili svepravoslavlju.

Zasada je važno ustanoviti, da silni valovi pravoslavlja zapljuskuju preko granica Monarhije, da prodiru u sve pukotine, posvuda razarajući, lomeći i rušeći temelje, na kojima počiva snaga Monarhije. Još se nitko nije našao, da stane na put tom tihom i uztrajnom razornom radu. Tko je htio da to učini, njega ubiše. Pa budući da se nije pravodobno ustavila nadolazeća bujica, morao je doći čas, kad se politika morala nastaviti drugim sredstvima.

Ja nisam prvi, koji upozoravam na sve veću opasnost s iztoka i jugoiztoka. Pred 75 godina napisao je genialni Tirolac sliedeće redke, koji izvrstno pristaju uz ovu temu u današnje doba, te ću s njima završiti ovo poglavlje:

»Zadatak je ovog časa predočiti, kako povezano nastavlja život bizantska državna misao, koja na zapadu nije dovoljno poznata i svakako nedovoljno shvaćena, a koja znači opasnost za budućnost Europe.«

Ovaj navod pronicavog pisca htio bih samo upotpuniti i reći: »bizantska državna i crkvena ideja«, jer se jedno od drugog ne može odieliti.