BRANKA BEZIĆ FILIPOVIĆ

 

 

 

 

 

OD PRVOG PREBIVALIŠTA

DO VJEČNOG POČIVALIŠTA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UVOD

     Prvi hrvatski iseljenici našli su se na različitim stranama svijeta, često nenaseljenima, gdje su se prvo suočili s problemom smještaja. Šatori na nalazištima zlata na jugu Čilea ili na nalazištima smole u Novome Zelandu nisu bili adekvatna zaštita od vremenskih neprilika niti dostojni života čovjeka. Trebalo je hrabrosti i fizičke snage za takve izazove, kao i psihičke jer su bili izbačeni iz sigurnosti svojih malih sredina, jezika i običaja. Ali, kako je na Novome Zelandu govorio Lawrence Petricevich (Petričević) (1887. – 1976.) prvo moraš nešto dati da bi dobio natrag.

Radilo se o muškarcima, radnicima koji nisu imali vremena, volje ni znanja da se još brinu o kuhanju ili pranju robe. Bili su to poslovi koje su im kod kuće radile majke ili žene, a koji su im na drugim stranama svijeta samo dodatno komplicirali ionako težak život. Uvijek se među njima našao netko tko je bio vičan kuhanju, ali pravi spas je bio kada su neki od njih uvidjeli potrebu za gradnjom skloništa, prenoćišta, gostionica, krčmi, pa makar i najskromnijih. Takva su mjesta mnogima postala kakva takva zamjena za dom. Tu su se mogli družiti, opustiti, dobiti informaciju o poslu, te govoriti na vlastitom jeziku, pa čak i dijalektu, jer su na istim mjestima često bili rođaci ili mještani iz rodnih sela, s obzirom na pojavu lančanog iseljavanja. U smještaju izvan gradova nije bilo luksuza, već se radilo o pukom zadovoljavanju osnovnih potreba. U gradovima se u takve objekte znalo uložiti novaca i truda. Međutim, ni jedna od tih mjesta nisu bila lišena poroka. Baš suprotno, mnogi su teško stečene novce trošili baš tamo na piće, kocku i žene kada bi se iz divljine pojavili u naselju. Bilo im je to kino i teatar kako se u Splitu zna kazati. Nije bilo televizije, videa, društvenih mreža, pa su mušku maštu uzbuđivale čak i ženske gaćice i grudnjaci koje bi, dok su se sušili, napuhao vjetar kako će prema priči svojih predaka iz Porvenira na Ognjenoj zemlji spomenti u svom romanu Vesna Zorka Mimica.

Bilo je tu i pozitivnih stvari. Osim što se čuvao materinji jezik, na nekima od tih prenoćišta i gostionica, uz hranu i piće bujale su razne ideje. Negdje su okupljeni osnivali nacionalna društva, koja su se tijekom povijesti zvala austrijska, jugoslavenska, dalmatinska i na kraju hrvatska. Mnoga od njih su u svom stoljetnom trajanju sačuvala nacionalni identitet svojih članova i ponos na hrvatsko podrijetlo. Stoga, unatoč skromnim početcima, treba odati priznanje onima koji su bavljenjem ugostiteljstvom vizionarski prvo sebi osigurali lakšu egzistenciju i zaradu, ali paraleno i doprinijeli očuvanju identiteta hrvatskih zajednica.

Kada se krug zatvorio, na kraju je negdje trebalo sahraniti pokojnike. Na grobljima cijelog svijeta nalaze se ostaci naših zemljaka, a na nekima se zbog velikog broja hrvatskih prezimena, čini kao da se nalazimo u domovini. 

Autorica

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRENOĆIŠTA  I  HOTELI

 

Gradnja prenoćišta ili boarding houses u Sjedinjenim Američkim Državama započela je ovisno o intenzitetu naseljavanja i potrebama određenih područja. Kako je pristup državi iz Europe bio lakši s istočne strane, a i svi brodovi su pristajali u New Yorku, prirodno je da ih tamo nalazimo. Od 1892. do 1924. na otoku Ellis pred New Yorkom vršila se provjera doseljenika u Sjedinjene Američke Države. U knjige za evidenciju ulazaka kroz to vrijeme upisano je oko 12 milijuna došljaka. Prolazili su liječničke preglede i odgovarali na brojna pitanja da se vidi jesu li pogodni za živjeti u Americi. Nekima je bilo odmah dopušteno produžiti dalje, a neke su zadržavali u karanteni. 

Ante Tresić Pavičić (Vrbanj, 1867. – Split, 1949.) hrvatski književnik i političar putovao je po Americi 1905. godine. Prenoćišta ili boarding houses nazvao je jednom od najljućih rana našega naroda, kotilom svake demoralizacije. Nisu sva prenoćišta bila isključivo u rukama Hrvata, bilo ih je i među drugim narodima. Međutim, određene nacionalne skupine živjele su na istim mjestima zbog lakše komunikacije. Kako ih je opisao Tresić Pavičić, tamo je spavalo po desetak ljudi u jednoj sobi, bez pravog kreveta, plahti i čistoće, a ako je među njima bila koja žena, nije bio rijedak slučaj da je služila svima, a muž joj ili nije znao ili se pravio da ne zna.

Teško da ima gnjusnijih od onih gdje stanuju naši Ličani, osobito po selima, u blizini rudokopa ili po dubravama, gdje se sieku šume, pisao je Tresić Pavičić. U siećenju šume naši su ljudi pravi majstori, jer su taj posao naučili kod kuće, bolje nego bi mogli igdje. Tu jedan od njih sagradi drvenu baraku, gdje ljudi spavaju po dašćanim policama, u dva tri reda jedan povrh drugoga, po pet šest njih na jednoj polici. Jedna žena je dosta da prigotavlja svima jelo i da ih pere, zimi i ljeti, petkom i svetkom, bez počinka, bez da bi imala ikada vremena ići do crkve ili do dučana. Svaki plaća ženi za rad dolar ili dolar i po na sedmicu pa, gdje ih ima mnogo, žena zasluži koliko i muž nu sa toliko užasnog truda. Nije svaka nepoštena i ne prolazi vrieme u griešnim zabavama, te je njezin život pravo mučeništvo, pravi pakao na zemlji. Imao sam prilike vidjeti takvih boarding houses i po selima i po gradovima. Teško je u njih ući ne začepivši nos. Da je i marljiva stopanjica (domaćica), ne može odoljeti, da drži u redu i čistoći toliko ljudi, te da im tri puta na dan prigotavlja jelo. Glasoviti su takvi boarding houses u St. Louisu gdje ima dvie tisuće samih nepismenih Ličana.

Svi brodovi iz Europe pristajali su u New Yorku. Iako su mnogi tu željeli ostati, zbog velikog priljeva stranaca, bio je problem naći posao. Stoga nije bilo druge nego krenuti dalje. Međutim, čak i privremeno, negdje je trebalo odsjesti. Nije stoga čudo što je Ante Tresić Pavičić, 1905. godine, već po silasku s broda odmah nabasao na Hrvata vlasnika hotela. Naime, pred brodove su dolazili hoteljeri, te razni agenti i nudili sve što je putniku pri dolasku moglo trebati. Naročito su bili uporni oni koji su nudili slanje telegrama, jer je tada to bio najbrži oblik komunikacije. Tresić Pavičić je u tom metežu nabasao na izvjesnog Berutića, koji je nudio snještaj u svomu hotelu America. Hrvatski nije govorio, ali je objasnio da mu je djed došao iz Dalmacije. Tresić Pavičić bio je zgrožen njegovim manirima, što je protumačio kao prvi znak odnarođenja. Međutim, pristao je s njim poći. Berutić ga je u kočiji odvezao do hotela, visoke zgrade s liftom. Dao mu je sobu koju je Tresić Pavičić opisao kao jednostavnu, ali čistu i opremljenu svime potrebnim. Nije ništa nedostajalo, ali nije bilo ni viška. Dapače, imao je toplu vodu i kupatilo.

To ti je prototip amerikanske sobe sa svim životnim potrebama, a bez i najmanjeg uresa. Jeftino, dolar i po na dan. Može se platiti deset do sto dolara više za veći luksuz, ali estetskog finog ukusa teško ćeš naći. Kuhinja u hotelu je španjolska, uglavnom dobra ako je usporediš s američkom, zapisao je Tresić Pavičić. Hotel ''Amerika'' nalazi se na jednoj od najživljih točaka New Yorka, između Irving Place i Union Square, kroz njega prolazi Broadway Steet.

Najveći dio Hrvata koji su došli u Ameriku iz unutrašnjosti naselili su se u Pennsylvaniji, gdje danas ima oko 250 000 njihovih potomaka. Prvi doseljenici su naseljavali industrijske gradove, a radili su u rudnicima ugljena i željezarama. Jednako je bilo i u drugima državama srednjega zapada, kao što su Ohio, Illinois, Michigan, Minnesota, Wisconsin i Indiana.

Nije među njima bilo puno Dalmatinaca, a svih su nazivali Slavs i imali su reputaciju vrijednih ljudi. Ako izuzmemo uhićenja zbog pijanstva, nije među njima bilo puno kriminala. Njihova je namjera najčešće bila nešto zaraditi i vratiti se kući, što je nekima i uspjevalo, pa se povremeno vraćali zbog čega su ih prozvali Birds of Passage (Ptice u prolazu).[1]

Asimilacija im nije bila prioritet, k tome većina je bila nepismena. Držali su se jedan drugoga, radili fizičke poslove po 12 i više sati dnevno i opirali se usvajanju kulturnih vrijednosti nove sredine. Skupljali su se u pansionima, koje su nazivali društvo. Većini prvih useljenika saloon je bio najvažnija društvena institucija, bio im je to više od mjesta za piće. U hrvatskim saloonima odvijale su se novčane transakcije, čitala pisma i razmjenjivale vijesti iz domovine.

Na kraju je dio njih osnovao obitelj, bilo da je doveo suprugu ili djevojku iz staroga kraja. Neke su žene djecu ostavljale kući da bi se prvo one pridružile suprugu. Louis Zaneker je 1923. ispričao kako je živio s kumovima dok ga roditelji nisu mogli dovesti u Ameriku: U Hrvatskoj sam kumove doživljavao kao prave roditelje. Nisu mi spominjali oca i majku u Americi. Drugim riječima, nisam niti znao da imam nekoga u Americi. Nisam znao ni gdje je Amerika, niti sam za nju čuo.[2]

Hrvatska obitelj u Pennsylvaniji bila je patrijarhalna, sa strogom disciplinom. Ruralni koncept kuma i kume jedno je vrijeme preživio i u Americi. Kumove se djeci pomnno izabiralo kao nekoga tko bi se o njima brinuo u slučaju da se roditeljima što dogodi. Ta se odgovornost ozbiljno shvaćala.

Žene su preuzimale ulogu majke i domaćice i malo su dolazile u dodir s okolnim svijetom. Muškarci su kroz to vrijeme na radnom mjestu širili poznanstva. Djeca su odlazila u školu gdje su učila jezik i američke običaje.

Međutim, s vremenom se i položaj hrvatske žene u Americi promijenio. Tome je doprinijela potreba otvaranja pansiona, a to je bio posao kojim su se najvećim dijelom one bavile. Dio samaca je uz određenu novčanu naknadu stanovao s obiteljima s kojima nisu bili u rodu.

1.       Prve radničke kuće u južnom Pittsburghu

 

Radeći u pansionima žene su polako stjecale određenu ekonomsku sigurnost i prihvaćale politiku liberalizacije američkih žena. Neovisno o tome razvodi brakova bili su rijetki, a ukoliko je do njih dolazilo, uglavnom su žene doživljavale javnu osudu.

Otvaranje pansiona izazvalo je zanimanje novinara pa je objavljen članak o poduzetnim radinicima čeličana koji su uspjeli dovoljno uštedjeti za izgraditi pansione uz svoj životni prostor. Primjerice John Maletić je izrađivao zakovice za most American Bridge, a 1913. godine proširio je svoju kuću. U njoj je živio sa suprugom i šestero djece, a dio je iznajmljivao kao pansion.[3]

2.       Maletićev pansion, u međuvremenu moderniziran, postoji i danas

 

 

Na zapadnoj američkoj obali stvari su se drukčije razvijale. Američka pacifička država Kalifornija, početkom 19. stoljeća, bila je teško dostupan i slabo naseljeni dio. Do nje se dolazilo kopnom preko cijele Amerike, s tim da je povezanost dviju obala bila slaba, jer je željeznički promet bio u začetku. Ako niste išli kočijom, druga mogućnost bila je morem preko juga Južne Amerike, za što je trebalo oploviti Rt Horn ili Mageljanov tjesnac, pa odatle na sjever uz pacifičku obalu Čilea, Perua, Ekvadora i zemalja srednje Amerike. Bilo je to dugo i mukotrpno putovanje u doba plovidbe na jedra, ali i prvih parobroda. Putovanje je olakšalo probijanje Panamskog kanala, za što je trebalo čekati 1914. godinu. Otvaranjem kanala putovanje iz New Yorka u San Francisco skraćeno je s 14 000 milja preko Rta Horn, na 6000 milja.

Zanimanje za odlazak u Kaliforniju poraslo je kada je 1848. godine otkriveno zlato na lokaciji Sutter Mill u Sierra Nevadi i u brdima prema granici s Oregonom. To je motiviralo mnoge unutar Amerike da pođu u Kaliforniju, a među njima i Hrvate koji su se u to vrijeme mahom bavili uzgojem oštriga u Louisiani i Mississippiju ili su bili ribari i pomorci u Alabami i Teksasu. Zlatna groznica trajala je do 1855. godine, a stanovništvo Kalifornije povećalo se za četiri puta. Što iz Azije, što iz Europe u Kaliforniju je od 1850-ih do 1860-ih doselilo oko 300 000 ljudi. Najvećim dijelom bili su muškarci. One koji su došli 1849., na vrhuncu zlatne groznice, zvali su Forty-niners (forty nine znači četrdeset i devet). Te godine doselilo je oko 40 000 ljudi, a među njima je bilo i oko 700 žena. Neke su došle s muževima, a nekima su muževi poslali novce da dođu, pa je dio njih bio udan. Zbog učestalih nesreća, neke su već po putu postale udovice. Manji dio žena bio je neudan, a došle su zbog posla ili avanture, kao poduzetnice ili prostitutke.

Dolazak tolikog broja ljudi loše se odrazio na indijansko domorodačko stanovništvo. Donijeli su im bolesti na koje nisu bili imuni, a broj im se drastično smanjio i zbog genocida koji je nad njima izvršen. Primitivan način traženja zlata nije dobro utjecao niti na okoliš.

U početku je bilo onih koji su se prilično obogatili, ali s vremenom se zarada smanjila, jer su se nalazišta isrcpila. Budući da su tolikom broju ljudi bili potrebni smještaj i hrana, trgovci i ugostitelji su zarađivali bolje od samih kopača. Više se dalo zaraditi prodajom whiskeya, hrane i vina. Hrvati su to brzo shvatili pa su postali vlasnici saloona i restorana u svakom rudarskom gradiću, a počeli su graditi i prenoćišta i hotele.

Iz toga vremena postoje američki birački popisi, jer se Kalifornija još dok groznica nije jenjala pretvorila u politički važnu državu koja je dala prva dva senatora. Da na tim popisima Hrvati nisu bili upisani kao Austrijanci, mogli bi dobiti sliku o tome koliko ih je bilo. Ovako znamo da su mahom došli iz Dalmacije, koja je tada uključivala i Boku kotorsku te da su, prema podacima koje je objavila The Immigration Encyclopedia, bili prvi južni Slaveni koji su se nastanili u Americi.

Prema Američkoj komisiji za ribarstvo pisalo je 1884. godine da su ribari živjeli na dnu Vallejo street, a većinom su bili Talijani, Španjolci, Grci, Portugalci i Dalmatinci. Tu nije bilo ni Amerikanaca ni Njemaca. Uglavnom su bili nepismeni, više od dvije trećine su bili samci, živjeli su u lošim prenoćištima uz pristanište, a hranili su se u krčmama ili nekim sličnim mjestima nižega ranga. Oženjeni su se hranili kod kuće.

Placerville smješten u El Dorado County, grad je jezive prošlosti, ali vrlo uočljiv u zlatnom lancu. Sredinom 19. stoljeća zvao se Dry Diggins, a ubojstva i krađe bile su dio svakodnevice. Mnogi su umorni rudari izgubili teško stećenu zlatnu prašinu od nasilnika koji su mahali noževima. Početkom 1849. godine nakon jednog brutalnog ubojstva, na brzinu složena porota građana držala je u rukama sudbinu optuženih. Kako je pisalo u izvješću, na pitanje: Što ćemo s njima?, netko je odmah rekao: Objesit ćemo ih. I tako je započela serija vješanja o čemu se vijest brzo proširila, pa su grad prozvali Hangtown (Grad vješanja). I danas na adresi 305 Main Street postoji stablo koje je često služilo u tu svrhu tijekom tih nasilničkih vremena. Međutim, Hangtown je 1854. godine postao treći najveći grad u Kaliforniji, odmah iza San Francisca i Sacramenta. Tada se zaključilo da treba dobiti neko primjerenije ime, pa se od tada zove Placerville.

 

3.       Placerville

 

Dok se još zvao Hangtown u njemu su živjeli Hrvati, a neki od njih bili su vlasnici saloona i restorana u što su uložili pronađeno zlato. Peter Zuzalo (Zucalo) je 1867. godine s još dvojicom partnera otvorio Adriatic Restaurant, a Nicholas Zuzalo 1893. godine Union Restaurant.

4.       Zucalov restoran u Union Hotelu u Placervilleu

 

Nekoliko hrvatskih obitelji 1870. godine otvorilo je prenoćišta u kojima su radila i njihova djeca. Bili su to Mary i Paulo Cibilich (Cibilić), s djecom Annie, Cath, Mary i Johnom; zatim Cath i Drago Ivanis (Ivaniš) s djecom Anne, Lucy, Mary i Johnom, te Mario Palitich (Palitić) i Mateo Krevitich (Krevitić).

 

Najpoznatiji recept, iz toga vremena, koji je utjelovljuje Kaliforniju i Zlatnu groznicu zove se Hangtown Fry. Postoji više verzija, a zapravo se radi o omletu s oštrigama i slaninom:

1 jaje + žlica mlijeka

krušne mrvice

3 oštrige

2 jaja za omlet

2 kriške slanine

Oštrige prvo umiješamo u jaje stučeno sa žlicom mlijeka, a zatim uvaljamo u krušne mrvice i pečemo oko 30 sekundi sa svake strane. Trake slanine pečemo u tavi na laganoj vatri. Pomažemo ih s malo jaja i na njih stavimo oštrige, te prelijemo s ostatkom jaja. Pečemo dok se jaja ne zgusnu, ali ne previše jer moraju ostati kremasta.

Postoji i jednostavnija verzija po kojoj se peču trakice slanine, pa izvade na tanjur kada postanu hrskave. Na istoj masnoći se malo popeku oštrige, a zatim dodaju jaja stučena s malo vrhnja, te sol i papar. Serviraju se s pečenom slaninom.

Recept je nastao za vrijeme Zlatne groznice kada je kopač zlata uletio u saloon El Dorado hotela, koji je kasnije nestao u požaru, a na njegovom mjestu je 1847. godine Milton Cary izgradio Cary House hotel. Spomenuti kopač zlata toga je dana pronašao zlatnu žicu i naglo se obogatio, pa se poželio počastiti. Tražio je kuhara i pitao ga da mu napravi najskuplje jelo. Kuhar mu je rekao: Kod nas su najskuplje oštrige koje u ledu dovozimo iz San Francisca, zatim jaja jer ih je muka dovesti u komadu neravnim putovima i slanina koja se proizvodi na istoku zemlje i doprema brodovima oko Rta Horn. Izaberi što želiš.

Kopač je odgovorio: Zamuti jaja s oštrigama i slaninom jer umirem od gladi. Osim toga od kako sam stigao u Kaliforniju živim samo na grahu iz konzerve i napokon si mogu priuštiti čestit obrok.

Kuhar mu je udovoljio i tako je nastalo jelo koje predstavlja duh Zlatne goznice i onih koji su pomogli da Kalifornija postane ono što je danas.

 

5.       Cary House gdje je kreiran recept Hangtown Fry

A jelo je, uz neke dodatke kao što je nasjeckani mladi luk ili paprika, postalo poznato i na drugim mjestima, pa se danas može pojesti čak i u New Yorku. Više američkih avio kompanija imaju ga na jelovniku prve klase na nekim letovima.

Međutim, sredinom 19. stoljeća prvo se, izvan Placervillea, počeo spremati u San Franciscu. O tome je pisao George Herter u svojoj knjizi: San Francisco je 1800ih bio prilično dobar grad. Obalni dio ''The Barbary Coast'' bio je predio restorana i bordela. Tamo je 1853. izvjesni gospodin Parker otvorio saloon i nudio ''Hangtown Fry'', a recept se zatim polako proširio po drugim mjestima. Par pića i ''Hangtown Fry'' smatrali su se dovoljnima za pristojan izlazak jednog gospodina.[4]

 

6.       Hangtown Fry

 

 

 

Kako će pisati Adam Eterovich (Eterović), među Hrvatima na divljem zapadu bilo je puno dobrih jahača i kauboja, kao i onih koji su naučili služiti se puškama, pištoljima i noževima još kao mladići u svojim rodnim selima. Međutim, nisu bili imuni na poroke kao što su whiskey, vino i žene, a o sklonosti pjesmi i dvobojima da ne govorimo. U dnevniku San Francisco Daily pisalo je 4. svibnja 1851. godine da je bila prijavljena pucnjava u Hotelu De Ville vlasnika Antonia Milatovića. U Amador Independent News je 1873. godine pisalo da je šerif uhitio Bračanina Georgea Dujmovicha (Dujmović) jer je prodavao whiskey Indijancima.

U Alaska Heraldu je, 15. 8. 1869. godine, izašao članak u kojemu su ovako opisali Hrvate iz San Francisca: Kao zajednica brojni su u San Franciscu i drže se u krdu, rade samo za sebe, zarađuju i slažu novce. Razvili su svoj društveni krug u okviru niske intelektualne razine. Neovisna su zajednica, čiji su članovi više manje civilizirani, što bi značilo da nisu baš divljaci. Dio njih se bavi trgovinom voćem, a većina se bavi ugostiteljstvom: imaju barove, kavane, restorane. Dosta su uspješni. Tajna njihovog uspjeha leži u povezanosti njihovih klanova. Dijele se na Austrijance (Hrvate), na Turke (Hercegovce) i na Ruse (malo ih je). Karakterizira ih osjećaj ljubomore, osvetoljubivosti, pohlepe i drugih životinjskih strasti. Kao što je već rečeno, njihova socijalna kultura je niska i vezana za zadovoljavanje potreba, a lukavi su i jalni i koriste se svim sredstvima, pa čak i novcima, da svoga bolje obrazovanog zemljaka prikuju uz zid.

 

Stvari nisu bolje izgledale ni na drugim mjestima. U pacifičkoj državi Washington, život je dodatno komplicirala velika količina kiše koja je padala tijekom godine. To je naročito pogađalo ribare u Puget Soundu području kanala kraj Seattlea, Tacome, Gig Harbora, Anacortesa. Jedan od ribara bio je Anton Kordich (Kordić) koji je kao osamnaestogodišnjak 1903. godine došao iz Komiže. O tim davnim danima pričao je: Brodovi nisu imali kabine, pa se cijelu jesen spavalo na obali u šatorima. U to doba godine čini ti se da kiša neće nikad prestati. Bilo je nekih koji nisu nikada skidali odjeću, nego su u istoj spavali i radili. Nije bilo hladnjaka, a juha se kuhala u velikim loncima na stijeni.[5]

U diplomskom radu Charlesa Wesleya obranjenog na Puget Sound University 1911. godine, na temu problema stranaca u Tacomi, autor se bavio i pitanjem prenoćišta svih naroda u multikulturalnoj zajednici. Spominje Hrvate i Dalmatince kao one koji su došli zaraditi novac, koji bi odnijeli kući da bi tamo mogli neovisno živjeti. Stoga nisu trošili novce ni na kakav luksuz i živjeli su u straćarama u blizini radnog mjesta. One su se uglavnom sastojale od kuhinje s peći, stolom i klupama, te sobom za spavanje. Neki od njih su s vremenom počeli iznajmljivati sobe, što je dovelo do izgradnje prenoćišta, čiji su vlasnici dobro zarađivali, pogotovo ukoliko su imali i saloon. Nije tu bilo luksuza, uglavnom se spavalo na poljskim krevetima u zadimjenoj spavaonici i jelo iz kazana. Usluga se plaćala 15 dolara mjesečno, za što su žene kuhale, prale, krpale i šile donje rublje i košulje. Wesley opisuje Dalmatinke kao uredne, za razliku od Talijanki kojima to nije bio prioritet, jednako kao ni vođenje računa o djeci koja su zapuštena provodila vrijeme na ulici.

Po dolasku u Tacomu Kordich je prvo stanovao u Pasnionu Radonich, gdje je radila Jelica Dulčić, kasnije udana Mullan. Prema Jeličinu pričanju ljudi su u to vrijeme živjeli u barakama bez vode i svjetla. Uz obalu je bilo smješteno pedesetak bijednih i hladnih koliba, koje su bile domovi većine Hrvata iz Dalmacije.

Jelica je 1906. godine, kao četrnaestogodišnjakinja, došla u Tacomu iz Staroga Grada. Rano je ostala bez oca, a Perina Radonich (Radonić) joj je bila kuma koja je platila njen put u Ameriku. Jelica je krenula iz Trsta s grupom mladića s Visa i pet djevojaka iz Staroga Grada. Trebalo im je mjesec dana da stignu u Tacomu. Amerika ju je po dolasku prilično razočarala, ali nije imala kada razmišljati o tome, jer je morala raditi u pansionu. Imala je stan i hranu, a plaću nije primala jer je morala otplatiti put do, kako je govorila, blatnjave Amerike. Njena sumještanka Mary Babare Love kao odrasla, napisala je neobjavljena sjećanja koja je naslovila: Sa stijena i kamenja, u šumu i blato. U njihovom Starom Gradu na Hvaru ulice su bile popločane kamenom, a drvo je bilo na podovima, vratima i prozorima kamenih kuća, pa je američko blato svima pojačavalo nostalgiju za starim krajem.

Pansion Radonich bio je nekadašnja indijanska kuća, smještena uz samu željezničku prugu. Na prvom katu nalazile su se kuhinja, velika blagovaonica i jedna spavaća soba. Na drugom katu bile su četiri velike spavaonice. Svi stanari bili su Dalmatinci, a bilo ih je više nego raspoloživog mjesta, pa je dio njih spavao u šatorima iza kuće.

Jelica se sjećala da urednost pansiona nije dolazila u pitanje. Daske na podovima bile su razmaknute, pa bi voda za pranje otekla prije nego bi Perina Radonich zgrabila četku za ribanje. Međutim, pod su prale četiri žene i držale su ga čistim. Pored toga trebalo je svaki dan napraviti krevete, prati suđe, kuhati i s udaljenog mjesta donositi vodu.

Jelica je k tome čistila peći i pekla kruh, za koji je dnevno trošila po 25 kg brašna, a subotom čak i duplo. Dio kruha se prodavao po Tacomi, jer nije bilo pekare, a radilo se i vlastito vino.

Trebalo je puno snage za kuhanje, pa bi se primjerice za prženje 25 kg gavuna peć morala naložiti dva sata ranije. Uz ribu se kuhalo raštiku, blitvu i špinat s maslinovim uljem. Nedjeljom se peklo meso, janjetina, svinjetina, piletina, a kuhala se i kokošja juha.

 

7.       Jelica Dulčić, udana Mullan, na slici s mašnom u kosi, s Radonichima u njihovom pansionu

 

Žene su, pretrpane poslom, stalno boravile u kući. Šile su odjeću, dijelom od vreća od brašna, a stalno se nešto prekrajalo. Novaca je bilo malo, pa su se plele i čarape. Pregače su se peglale i štirkale, a k tome je Jelica još trebala paziti da koji od šestero Radonichevih sinova ne završi pod vlakom koji je prolazio ispred pansiona.

Ljudi u nevolji su se lako znali zbližiti, te nisu oklijevali pomagati jedni drugima. Jelica je tako naučila i porađati žene.

Pansioni poput Radonichevog bili su puni mladića koji su tražili svoj put. Ubrzo su uvidjeli da je u Americi sve moguće, ali da blood, sweat and tears (krv, znoj i suze) ne moraju nužno donijeti kruh na stol.  Međutim, pansioni su bili utočišta jer je lakše živjeti među svojima i govoriti istim jezikom. Ti momci bili su jaki i vrijedni, doduše potplaćeni za naporan rad, a za petnaest dolara mjesečno žene iz Pansiona Radonich su im prale, kuhale i pazile da na vrijeme odu na posao.

Tu i tamo našlo bi se vremena za opuštanje, bilo uz ples kada bi se zaboravilo na žuljeve ili uz balote, jer je svaki pansion u to vrijeme imao zjog za balote.

Oko 1910. godine svi su započeli graditi kuće bolje od prvih skromnih koliba. Tada su Radonichi izgradili novi pansion, što je Jelici olakšalo život. Imao je dvadeset spavaonica, tri kupaonice, veliku blagovaonicu, kuhinju, a u njoj drvenu peć i tekuću vodu. Mogli su primiti 40 korisnika. Jedan od njih bio je i Jeličin budući muž, Starograđanin, Nikola Mullan (Mulan).

Kate Petrić, rođena Budrović (1855. – 1929.) uputila se u Ameriku 1887. godine sa sinovima, starijim sedmogodišnjim Martinom i mlađim Jerryjem. U San Bernardinu u Kaliforniji čekao ju je suprug Juraj Petrić. Tamo je Kate rodila kći Claru, a kada je bila trudna s četvrtim djetetom, Juraj je umro u dobi od samo 33 godine. Na samrti se obratio, jedva desetogodišnjem, Martinu i rekao mu je: Sada si ti glava obitelji. Kate se morala snaći, pa se 1891. godine odlučila preseliti u Tacomu u Washington, jer je tamo imala rođaka. Ondje je otvorila pansion koji se zvao Sera Cate's Rooming House.[6] Kuhala je i pekla je kruh koji je Martin raznosio kupcima. Ako se mladi došljak smjestio u njenom pansionu, znalo se da je Dalmatinac. Njen sin Martin, koji joj je u najtežim trenucima, iako dijete, bio veliki oslonac kasnije je postao brodograditelj. Godine 1949. izgradio je najveći brod tunolovac na svijetu nazvavši ga Mary E. Petrich po svojoj preminuloj supruzi.

8.       Pansion Kate Petrich

 

Došljaci su se na razne načine dovijali kako osigurati svoju egzistenciju i napraviti život boljim. Jura Dragičević je došao u Ameriku 1901. godine iz Mrzlih vodica u Gorskom kotaru gdje se rodio 1883. Kod kuće je naučio pisati, ali i mesarske poslove, te kako voditi farmu, brinuti se o životinjama i obrađivati drvo. U Americi je postao George, a radio je u Illinoisu, zatim u rudnicima bakra u Michiganu, na sjeći drva u Louisiani i Arkansasu, da bi s vremenom došao u Bearcreek u Montani. Tamo je stanovao u prenoćištu u koje je došla raditi Milka Sudar. Vjenčali su se 1909. godine, svega dva mjeseca nakon što su se upoznali, a dobili su američko državljanstvo 1912. godine. Prezime su pojednostavnili u Dragich, a Milka je postala Mildred. Otvorili su mesnicu, a također su se bavili iznajmljivanjem.

Stvari su se zakomplicirale početkom Prvoga svjetskog rata, jer se razvilo neprijateljstvo prema onima koji su došli iz Austrije. Kako je rat odmicao doživljavali su sve više neugodonosti, čak i od strane Ku Klux Klana. Dragich je došao na ideju da se udruži s nekoliko sunarodnjaka i da zbog zajedničke sigurnosti osnuju zadrugu. Tako su se preselili iz Montane u Stellu, gradić na granici države Washington s Oregonom.

 

9.       Stella, Washington dvadesetih godina 20. stoljeća 

 

Zadrugarstvo nije bilo rijetkost među slavenskom populacijom. Zadruga je bila neovisna zajednica, s vlastitom zemljom, kućama, stokom, a proizvodila je dovoljno za vlastite potrebe. Na čelu zadruge bio je gazda, najstariji muškarac, koji je svih zastupao prema vani, ali i ostali su sudjelovali u donošenju odluka.

Zadruga u koju je ušao Dragich brojila je 1920. godine osam domaćinstava, a na čelu je bio Joe Sudar. U Stellu su došli pred Božić brodom Georgiana zajedno s Naglichima i Sudarovima, a sačekao ih je Joe Lisac s konjima sa zapregama da bi se prebacilo sve što su donijeli. Bilo je tu, osim osobnih stvari, i dimljenoga mesa i slanine. Iz obližnje kafeterije su ih gledali kako se iskrcavaju i komentiralo se da su došli neki bogati ljudi s puno djece. Zemlja koju su kupili bila je udaljena oko kilometar od luke, na brdovitom terenu, a za ostaviti dojam Mildred je došla u novima cipelama na petu. Bila je teška žena i u njima se teško kretala pa je gunđala: Koji vrag je mene donesa tu?

Prve dane je svih 38 članova zadruge provelo u jednoj kući, a zatim su izgradili zadružnu kuću gdje se smjestila većina. Dragichi su živjeli u zajedničkoj kući s obitelji Goergea Naglicha, koja je uništena u požaru 1928. godine. U kući je bilo pet soba i kuhinja sa štednjakom na drva oko koje su se odvijale brojne aktivnosti, uključujući i pečenje rakije i whiskeya. Struju su dobili tek 1939. godine, pa su koristili uljanice i plinsku rasvjetu. Kupali su se povremeno pokraj peći, dok su prali ruke i lice, a muškarci se brijali na trijemu, gdje se nalazila kanta s vodom.

 

10.   Kuća u kojoj su živjeli Dragichi i Naglichi

 

U početku je u zadruzi sve štimalo, ali s vremenom su se pojavili problemi oko vlasništva, pa je bila ugašena 1935. godine. 

George Dragich je umro 1970. godine kao osamdesetsedmogodišnjak, nadživjevši suprugu godinu dana. Ostao je u sjećanju kao vitak i vitalan muškarac, koji je vodio računa o svome izgledu. Nosio je brkove i uvijek bi se uredio ako bi odlazio u grad. Žvakao je duhan i pušio, ali je prestao u šezdesetima. Imao je probiveno uho, iz 1900-ih kada je bilo moderno nositi naušnicu. Dopuštao je supruzi da donosi neke odluke i podržavao ju je. Bio je vrijedan, ako bi se neko od njegovih desetoro djece potužilo na dosadu, rekao bi: Uzmi motiku, pa mlati. Bio je uredan platiša, a naročito je vodio računa o onima koji su za njega radili i nije žalio platiti ih. To je komentirao ovako: Ako tvoj konj radi za tebe, nahrani ga.[7]

 

11.   Mildred i George Dragich s malim Billom ispred kuće 1928. godine

 

 

 

Paralelno s američkom Zlatnom groznicom odvijala se još veća Zlatna groznica na drugom kraju svijeta Down Under u Australiji, koja je privukla veliki broj hrvatskih iseljenika.

Kroz godine proučavanja, bilježenja i objavljivanja knjiga vezanih za doseljavanje u Australiju, spoznala sam da su se doseljenici, neovisno o poteškočama, prilagodili mnogim promjenama koje im je život donio. Kao i mnoge druge nacije iz toga vremena, ni naši ljudi nisu u domovini primili osobito obrazovanje, dapače, najčešće je bilo nikakvo. U oskudnom okruženju bilo je malo prostora za zaposlenje. Suočeni stalnim siromaštvom mnogi su odselili u potrazi za ''boljim životom'', pisala je Mary Stenning, rođena Alagić. Posao su našli na brojnim mjestima britanskog carstva kao farmeri, ribari, pomorci, trgovci, ugostitelji... U prvoj fazi, Vlada Australije nije im organizirala učenje engleskog jezika, stoga su ranih 1900-ih bili dosta povezani s hrvatskim iseljeničkim zajednicama s drugih kontinenata pa su primali novine iz Amerike i s Novog Zelanda. Prva poznata hrvatska organizacija bila je ''Croatian Slavonic Society'' koja je osnovana u Boulderu u Zapadnoj Australiji 1912. godine. Nakon velikog priljeva doseljenika 1920. godine, Hrvati su započeli izdavati vlastite novine. Naše ljude možemo nazvati višestruko vještima, jer su tijekom života dokazali da se  najvećim dijelom mogu prilagoditi svakoj situaciji.

Dolaskom u Australiju svakome se život morao preokrenuti. S obzirom na prirodu poslova kojima su se bavili, naši ljudi su se našli na raznim stranama. Neki uz more, neki u bushu, kako se slikovito naziva unutrašnjost Australije. Mnogi su kopali u rudnicima na nalazištima zlata i opala, a živjeli su u rupama u zemlji i na taj način se branili od vručine. Od rojeva muha branilo se tako da se na obod šešira vješalo plutene čepove.  

Urezala mi se u sjećanje priča Marice Blagaich (Blagaić), rođene Šeparović, koju mi je ispričala u svojoj velikoj kući u Spearwoodu u Zapadnoj Australiji, gdje je došla s majkom Cecilijom, 1938. godine, k ocu kojega do tada nikada nije vidjela. On je napustio domovinu nakon vjenčanja i ostavio je trudnu suprugu, računajući da će mu se s djetetom pridružiti nakon što rodi. Nije ni slutio da će mu trebati deset godina da zaradi za njihov put. Susret s ocem bio je svojevrstan šok za Maricu, jer ga je znala samo s fotografija. Po dolasku ga je Cecilija pitala gdje im je kuća, na što je on pokazao na zamotuljak ispod ruke. Bio je to šator u kojemu su trebali stanovati. Marica je danima molila majku da se vrate u svoju kuću u Velu Luku, ali na kraju su se svi prilagodili.

Marica se sjećala: Mama je kuhala ispod stabla, pa joj se učinio veliki napredak kada je napokon dobila staru peć u kolibi u kojoj je spremala obroke za nas i za nekoliko drvosječa. Nije bilo škole, a ja sam u Veloj Luci završila drugi razred. Poštar je predložio da se upišem u dopisnu školu.

Po dolasku u Australiju, Cecilija je zatrudnjela. Za liječnički pregled trebalo je otići u 75 km udaljeni Norseman, a noge su joj oticale. Jedina pomoć bile su joj susjede. Marica se prisjeća i brojnih Aboriđina koji su dolazili cijepati drva za šalicu čaja. Cecilija bi im uvijek ponudila i kruha. U visokoj trudnoći ipak je odvezena u Norseman gdje je 1939. godine rodila sina Ronalda.

Onima koji su došli u 19. stoljeću bilo je još i teže. Kolibe su bile najbolji smještaj. Cvjetala je trgovina alkoholom. Prodavao se tako zvani Sly grog (Lukavac). Ono što je u to vrijeme sličilo na hotele otvaralo se u gradovima koji su bili malobrojni. Tako se spominju Dominic Leonard iz Sutivana koji je došao u Adelaide 1864. godine i imao je nekoliko hotela. John Burich (Burić) s Visa otvorio je Duke of Wellington Hotel. Matteo Marincovich (Marinković) iz Bola otvorio je Royal Pyrmont Bridge Hotel u Sydneyu 1878. godine.

 

12.   Sydney, Pyrmont Bridge oko 1902. godine

 

Melbourne, je u početku prednjačio. Bio je osnovan 1835. godine, a zahvaljujući valovima emigranata brzo se razvio u grad. Država Victoria, u kojoj je smješten, druga je najmanja po veličini ali najgušće naseljena. Kroz 40 000 godina bila je domovina brojnih Aboriđina, čiji je život iz temelja promijenjen dolaskom Europljana privučenih vijestima o pronalasku zlata. Prva nalazišta bila su na području Ballarata, a otkrivena su 1851. godine. Time je započela najveća zlatna groznica na svijetu. Od 1851. do 1860. godine u Victoriji se proizvodila trećina svjetske proizvodnje zlata. Zato je ekonomski i demografski rasla, pa je kroz tih desetak godina broj stanovnika sa 76000 skočio na 540000.

Nekoliko Hrvata otvorilo je hotele u Melbourneu, već krajem 19. stoljeća. Jedan od njih bio je Martin Pasquan (Paškvan), koji je došao 1865. godine iz okolice Rijeke. Po dolasku je otvorio restoran, a zatim i Station Hotel. Bio je poznat, pa su u novinama opisivali gradnju njegove kuće kao najbolje u gradu. Za Martinom je došao i njegov rođak Joseph Pasquan (Josip Paškvan) 1883. godine. U početku je radio razne poslove, da bi zatim vodio sedam hotela, a na kraju postao i vlasnik Park View Hotela u Parkvilleu. S vremenom je proširio posao na Wangarattu i otvorio je Commercial Hotel, koji je imao 43 sobe i plesnu dvoranu za 400 ljudi. Smatran je najboljim hotelom izvan Melbournea 1902. godine.[8]

13.   Joseph Pasquan

 

U pionirskim danima hoteli su bili mjesta druženja i zabave, ali i nasušna potreba, naročito izvan gradova. Kako su doseljenici bili siromašni, pronalazak zlata značio je početni kapital za pokretanje poslova. Većina je započinjala s otvaranjem prenoćišta, koja su se ovisno o potrebi širila. To im najčešće nije bio jedini izvor prihoda, već bi i dalje tražili zlato. Naši su uglavnom gradili tamo gdje je radilo što više Hrvata. Međutim, nalazišta su se s vremenom iscrpila, rudari su odselili, pa je s time nestala i potreba za smještajem. Hotele je u tom slučaju bilo teško prodati, pogotovo ne za iznos koji su uložili.

Nakon što je Vlada podržala gradnju hotela, te izdavala uporabne dozvole, uvelo se malo reda i normalizirao život u mjestima gdje su bili rudnici. Jedino na što se nije moglo utjecati bilo je ilegalno tržište alkohola, unatoč zabrani prodaje na nalazištima zlata koja je donesena 1854. godine. Alkohol se prevozio danju i noću na sve strane i na sve načine. Brojni inspektori radili su na terenu i kažnjavali, ali to je imalo samo privremeni učinak.

Antonio Yackovitze (Jaković ??) došljak iz Dalmacije posudio je kočiju koja mu je bila putujuća trgovina za prodaju voća i povrća. Policajac u civilu kod njega je kupio slaninu, a potom ga je nagovorio da mu proda vino. Yackovitze se u početku nećkao, da bi na kraju popustio i zaradio 2 funte kazne i 1 funtu i 10 penija sudskih troškova. Najgore od svega bilo je to što su mu bili zaplijenjeni konj i kočija, koji nisu niti bili njegovi.

Mnogi Hrvati su se bavili prodajom alata, hrane i drugih potrepština za rudare, ali dijelom su ti poslovi bili paravan za prodaju alkohola. Pored pića i kockanja, omiljena aktivnost među Hrvatima bio je biljar, pa su se u nekim hotelima čak održavali i turniri.

Na ilegalnu prodaju alkohola nisu bili imuni ni hoteljeri, koji su u tu svrhu trebali ishoditi dozvolu. Antonio Geronevitch (Geronević) bio je vlasnik jednog od All Nations Hotela (Hotel svih nacija) u mjestu Red Castle u ruralnom dijelu Victorije. Hotela toga naziva bilo je na više mjesta, a svima su vlasnici bili Hrvati. Ilija Šutalo je, proučavajući povijest Hrvata u Australiji, zaključio da su tadašnji Hrvati živeći u multinacionalnoj Austro – Ugarskoj bili navikli na multikulturalnost, pa su je podupirali i u novoj domovini.

Antonio Geronevitch bio je dva puta kažnjen zbog ilegalne prodaje alkohola. Naime, njegova supruga je prodala čašu piva inspektoru u civilu za 6 penija. Budući da nije imala dozvolu koju bi mogla predočiti, morala je platiti kaznu od 5 funti. I sam Geronevitch bio je jednom uhvaćen i platio je kaznu. Dozvolu je više puta tražio, a dobio ju je 1871. godine.  

Jedan All Nations Hotel postojao je i u mjestu Woods Point, a vlasnik mu je bio Bartholomew Mercovich (Marković). Smješten oko 180 km sjeverno od Melbourna, Woods Point bio je rudarsko naselje u kojemu je 1862. godine otkriveno zlato i kroz dvije godine izgrađeno 36 hotela. Danas tamo živi 37 stanovnika. Do 1866. tamo je bilo 16 Hrvata, od čega su četvorica bila vlasnici hotela.

 

14.   Bartolomew Mercovich

 

Jedan od njih bio je Nicolo Anticevich (Antičević) koji je došao u Woods Point iz mjesta Crooked River, gdje je postojala jaka hrvatska zajednica, a bio je na raspolaganju i rudarima i opskrbljivačima.

Nakon što je zaradio kao rudar, Paulo Arnerich (Arnerić) je u Woods Pointu izgradio Miner's Hotel, čije je otvaranje najavio 1864. godine u novinama, preporučujući komforni smještaj i prihvatljive cijene. Kada je prošla zlatna groznica i kada su rudari počeli odlaziti i sam Arnerich je odselio i to na Novi Zeland.

Frank Entra (Kentra) rodio se u Gružu 1826. godine. Plovio je kao pomorac pa ga je put doveo u Vcitoriju gdje je ostao 1856. godine. Tražio je zlato na raznim mjestima, a oženio se Engleskinjom Sarah Shields. Živio je u mjestu Yackandandah Junction. Jednom prilikom dok je on radio u rudniku, a supruga mu je bila izvan grada, kuća mu je izgorjela do temelja. Na svu sreću bila je osigurana i nakon što je primio novce od osiguranja 1880. godine, kupio je Waterloo Hotel. Smješten preko puta pošte, hotel je postao najpopularniji u Yackandandah, možda i zato što je Entra imao dozvolu za točenje alkohola. Izgleda da mu je posao dobro išao jer je kupio još nekretnina, uključujući i vilu u glavnoj ulici. Frank Entra umro je 1904. godine, a hotel je pod raznim vlasnicima radio do 1915. kada je bio oštećen u požaru. Nikada nije bio obnovljen, a danas se na njegovom mjestu nalazi Memorijalni vrt.[9]

 

15.   Frank Entra sa suprugom Sarah

 

Sigurno najpoznatiji hoteljer iz pionirskog vremena naseljavanja Australije bio je Antonio Radovich (Radović), rođen u Potomlju 1838. godine. U Victoriju je došao 1862. kao pomorac. Oženio je Irkinju Elizabeth Gill i imali su šestero djece. Prvi hotel koji je otvorio bio je Railway Hotel u Prahranu, koji je danas dio Melbournea, a u samom je Melbourneu otvorio Exford Hotel. Poslovno razmišljajući zatim je kupio zemljište u okrugu Gippsland u mjestu Korumburra, pa je tako značajno doprinio razvoju grada. Počeo je krčiti šumu, da bi sebi izgradio kuću, a poslije i Korumburra Hotel, lijepu dvokatnicu sa 50 soba, na uglu današnjih Radovich Street i Commercial Street. U oglasu je nudio gostima intimu najboljeg smještaja s kupaonicama, stolom za biljar, vino, piće i štalu. Za gradnju hotela utrošio je tada enormnih između 7000 i 9000 funti. Troškovi izgradnje bili su proporcionalni problemima. Materijal se morao dovoziti blatnjavim putovima iz 44 km udaljenog Drouina, gdje je bila najbliža postaja željeznice. Cijeli pogon pilane je trebalo dovući kroz blato. Cigle su se radile lokalno, a gradnja je započela u lipnju 1889. godine i morala je biti gotova do prosinca. Naime, u to doba godine se sastajao Odbor za izdavanje uporabnih dozvola. Radovi su kasnili, ali Radovick je mobilizirao sve snage da završe na vrijeme. U novinama je pisalo da hotel izgleda kao košnica u kojoj svi rade punom parom. Zbog toga je i bio završen na vrijeme i dobio je uporabnu dozvolu. Svečano je otvoren 26. veljače 1890. godine. Bilo je pozvano 250 uzvanika, među kojima su bili visoki rudarski dužnosnici, šesnaestero parlamentaraca, a bio je priređen svečani banket i ples.

 

16.   Pozivnica na otvorenje Korumburra Hotela

 

Hotel je imao veliki bar s recepcijom, biljar salu, blagovaonicu, privatnu recepciju, 36 dvokrevetnih i jednokrevetnih soba svih luksuzno opremljenih. Postao je centralno mjesto svih sastanaka vezanih za budućnost grada. Tu su se sastajali članovi svih socijalnih sportskih društava, a u hotelu su čak bile održane i prve mise. Radovick je posjedovao i susjedne zgrade u kojima su bile smještene National bank of Australasia, pošta, prva policijska stanica i lokalne novine. Sve što je bilo važno, događalo se kod Radovicka, a on je bio sponzor brojnih sportskih događanja i predsjednik Kriket i Atletskoga kluba. Organizirao je banket za 70 uzvanika povodom dolaska prvoga vlaka.

 

17.   Korumburra Hotel oko 1890. godine za vrijeme sastanka geologa

 

Radovicka s razlogom zovu ocem Korumburrija, jer je čak i donirao zemljište i financirao izgradnju mehaničkog instituta, škole i katoličke crkve. S još četvero građana bio je izabran u Parlament, gdje su se borili za prava rudara. Rudarskim društvima je dozvolio da se sastaju u njegovom hotelu. Bilo mu je ponuđeno i da bude član Gradskoga vijeća, što je ljubazno odbio, ali je djelovao iz sjene. Antonio Radovick umro je 1903. godine. Glavna ulica u gradu, gdje danas živi oko 4000 stanovnika, nosi njegovo ime.[10]

 

Na Novome Zelandu stvari su uvijek malo kasnile, pa je zlato otkriveno 1861. godine, deset godina kasnije nego u Australiji. Mnogi su tada krenuli u Zemlju Dugog Bijelog Oblaka[11], čak iz Kalifornije jer su se tamošnja nalazišta zlata do tada bila prilično iscrpjela. Međutim, prvi pravi val iseljavanja na Novi Zeland zbio se od 1892. do 1899. godine. Gotovo svi došljaci odlazili su kopati kauri smolu. Zbog naglog porasta broja pridošlica, stvorila se potreba za njihovim smještajem i prehranom. Kao i na drugim mjestima, postao je to unosan posao.

 

18.   Kolibe na nalazištu smole

 

Vlasnici gostionica ili saloona i prenoćišta ili boarding houses, imali su posebnu ulogu u životu naših iseljenika i iseljeničkih naseobina. Držanje saloona i boarding houses bilo je u to vrijeme najunosniji i najsigurniji put do prosperiteta. Pisao je o tome dr. Ivan Čizmić. Onome tko je izabrao taj posao pružila se prilika da stekne veliki ugled među svojim sunarodnjacima, tako da su salooni i boarding houses postali važni centri u privatnom životu iseljenika. Njihovi vlasnici u Novome Zelandu, uz svoj redovan posao, vršili su i mnoge druge poslove, prihvaćajući iseljenike i šaljući ih na polja kauri smole, obavljali su i mnoge novčarske usluge, a činili su također usluge parobrodarskim kompanijama, koje su se bavile prijevozom iseljenika. Budući da je za obavljanje spomenutih poslova bilo potrebno znanje engleskog jezika, oni su ga prvi naučili i prvi su dobivali novozelandsko državljanstvo.[12]

 

19.   Wairoa, 1930. godine, po sredini istočne obale sjevernoga otoka. Nastambe kopača kauri smole.

Dr. Ivan Čizmić piše da su postojala kontroverzna mišljenja o ulozi prenoćišta i gostionica među našim iseljenicima. Dijelom su ih smatrali mjestima opijanja, kockanja i traćenja vremena. Čizmić citira T. Tikvanovića koji je pisao Tršćanskom Lloydu, 21. siječnja 1905. godine: Ima nekoliko gostionica, što ih drže naši Hrvati u Aucklandu. Da vam reknem prvo, to su gostionice i bolnice. To su zloglasne kuće. Najgore igračnice. Ili, kako vele naši kartaši: ''Večeras ćemo u klub! Tada i tada nađimo se tamo!'' Tamo vam vodi rođak rođaka, pa ti ga opije pivom ili rakijom, a onda ti ga očisti od njegovih težkom mukom i znojnim licem stečenih novaca.

Međutim, moramo naglasiti i neke pozitivne strane gostionica i prenoćišta. Bila su to mjesta gdje se na vlastitom jeziku moglo popričati što se događa u domovini. U Splitu je 1891. počeo izlaziti Pučki List, pisan na dijalektu, a bavio se težačkim temama. Redovito su objavljivana pisma iseljenika sa svih strana svijeta, a već 1893. imali su na Novome Zelandu 300 pretplatnika. Najčešće su iseljenici pitali urednika hoće li se ukinuti Vinska kaluzula, kojom je Austrija snizila carine na ionako jeftina talijanska vina, što se loše odrazilo na dalmatinsko vinogradarstvo, a mnogima je postao dodatan razlog za otići u svijet.

Vlada Novoga Zelanda vidjela je pozitivan pomak kada su muškarci počeli dovoditi svoje žene ili zaručnice iz staroga kraja. Žene su uvele malo reda i vezale muškarce za mjesto. Manje su lutali okolo bilo u potrazi za poslom ili opuštanjem. S druge strane Dalmatinkama je bilo teško priviknuti se na život u kolibama u kojima su po cijele dane čekale da im se muževi vrate s posla. Bile su usamljene, u strahu od divljine i domorodaca, ljudi drukčijega izgleda kakve do tada nikad nisu vidjele.

Prenoćišta i hoteli na južnom otoku građeni su u blizini nalazišta zlata. Bila su to mjesta Dunedin i Cust, te Hokitika, gdje se odvijala zadnja zlatna groznica na Novome Zelandu.  Neki od vlasnika vlasnika hotela, kronološki popisani, bili su:[13]

Mitchell Covacevich (Kovačević), Hokitika, 1869.

John Beroz (Beroš) Swiss Hotel, Hokitika,1878.

John Dragicevich (Dragičević), Victoria Hotel, Hokitika, 1878.

Thomas Pavletich (Pavletić), Universal Hotel, Dunedin 1878.

T. Violich (Violić), Wallsend Hotel 1878.

John Retatich (Retatić), Cust Hotel, Cust 1880.

Joseph Baloervich (Baloervić), Hokitika, 1890.

Thomas Pavletich (Pavletić) došao je u Novi Zeland kao kapetan broda 1867. godine. Odmah po dolasku ostao je sam jer su svi članovi posade napustili brod i otišli tražiti zlato. Tako je i Pavletich bio primoran ostati. Nije poznato da li je prodao brod ili je bio imućan, ali nakon par mjeseci kupio je Universal Hotel u Dunedinu.

20.   Reklama Pavleticheva hotela

Jerome Bakotich (Bakotić) rođen je u Nerežišćima 1856. godine. Došao je u Novi Zeland 1874., prvo u Auckland gdje, kako je sam pričao, nije bilo naših ljudi. Čuo je da većina radi u unutrašnjosti otoka gdje se kopa smola, ali on je rađe otišao na južni otok i kraj Hokitike je tražio zlato. Bila je to dobra odluka jer je stekao dovoljno novaca da se započme baviti gradnjom. Na kraju je zaposlio stotinu radnika za gradnju ceste. U Wellingtonu je izgradio tri hotela za prodati ih, ali i jedan za sebe. Već kao tridesetpetogodišnjak počeo je gubiti vid i unatoč tome što je na liječenje utrošio velike novce u pedesetima je bio sasvim slijep.[14]

Josip Franich (Franić) (1867. – 1921.) rodio se u Vrgorcu s čijega područja potjeće skoro dvije tisuće novozelandskih Hrvata. U Novi Zeland je stigao 1893. godine, nakon što je u Zadarskom Novom listu pročitao da se tamo kopačima smole nudi 10 šilinga dnevno. Kada je došao u Auckland stanovao je u pansionu Luje Kinkele iz Lovrana, prvog Hrvata koji je 1882. godine otvorio hotel/pansion i restoran na otoku, smješten u Hobson Street. Do tada su, makar što se restorana tiče, sve držali Grci.

21.   Josip Franich

Franich je skoro četiri godine kopao smolu i štedio, da bi se vratio u Auckland otvoriti vlastiti hotel 1897. godine. Do tada u Aucklandu su osim Kinkele hotele imali Nikola Green (Zelenković) i Visko Rokich (Rokić) s Visa. Franich je svoj hotel nazvao Sydney Hotel, a već iduće godine prodao ga je Ivanu Bilichu (Bilić), koji se reklamirao u novinama kao dobar u znanju engleskog jezika i poznavalac trgovaca gume.

Josip Franich se oženio 1899. godine za Kathleen Keane. Zatim je izgradio Austrian – Croatian boarding house sa 60 soba na Princes Street gdje je ostao do 1903. godine. Hotel je reklamirao u novinama Bratska sloga pod naslovom Svak k svome. 

22.   Reklama za Franichev Austrian – Croatian boarding house iz 1899. godine objavljena u Bratskoj slozi

Nakon toga kupio je i Kinkelin hotel u Hobson Street, a nazvao ga je Boyana. U Hendersonu, koji je danas dio Aucklanda posadio je vinograd i duhan. Naime, nije bio zadovoljan kvalitetom novozelandskog duhana, pa je sjeme nabavio iz Vrgorca i postigao veliki uspjeh. Njegov je dom bio uređen tipično dalmatinski i bio je otvoren za svih. Međutim, Franich je teško obolio i preminuo u 54. godini.

23.   Franichev hotel Boyana

 

Mate Srhoj (1871. – 1964.) rodio se u Bogomolju na Hvaru. Zajedno s rođacima Jakovom Srhojem i Tomom Jerkovichem (Jerković) i prijateljem Kuzmom Matijevichem (Matijević) došao je u Novi Zeland 1899. godine. Svi su se zaposlili kao kopači smole. Mate Srhoj i Kuzma Matijevich su se s vremenom i obiteljski vezali. Naime, Matina sestra Jelena Srhoj došla se udati za Kuzmu 1902. godine, a Kuzmina sestra Vica Matijević za Matu 1905. godine.

 

24.   Slijeva: Kuzma Matijevich drži Nicholasa, Jelena Matijevich rođena Srhoj drži Jacka, do nje je Vica Srhoj rođena Matijevich i Mate Srhoj drži Mary.

 

Posao im je slabo išao pa su Srhojevi mijenjali mjesto boravka, da bi se na kraju sasvim skrasili na samom sjeveru sjevernog otoka u mjestu Waiharara. Tamo je Mate otvorio trgovinu i kada se sredio, zajedno sa Klemom Milichem (Milić) otvorio je Slavia Hall, biljar salon, u kojemu je bila smještena i mala knjižnica. Bilo je to jedino mjesto gdje su se ljudi mogli okupljati, pa su tu održavane i domoljubne humanitarne akcije. Njihov stalni gost bio je fotograf Mate Kuluz, koji je u Slavia Hall organizirao projekcije nijemih filmova.[15]

 

25.   Slavia Hall u Waikarari

Mate Srhoj se uz to posvetio i mljekarstvu, pa je time osigurao pristojan život svojoj obitelji. On i supruga Vica imali su osmero djece.

Njihovi potomci su se okupili u Waikarari da bi obilježili 80. obljetnicu dolaska Mate Srhoja u Novi Zeland, a njegov unuk George Yelavich (Jelavić) iz Aucklanda postavio je kameni spomenik, u znak sjećanja na djeda i na sve pionire koji su naselili sjeverno područje.

 

Jedno prenoćište vodila je Milka Barbarić, majka novozelandske spisateljice Amelie Batistich (Batistić). Otvorila ga je u jednoj staroj zgradi u Dargavilleu, a bio je poznat po urednosti. Preko tjedna je servirala dalmatinsku hranu, dok je nedjeljom na jelovniku bio roast beef. Korisnicima je prala robu i sve to ih je koštalo 25 šilinga tjedno. U njenom pansionu su se porađale rodilje, a štitila je novo pristigle udavače i pomagala im da se prilagode novoj sredini.[16]

 

26.   Dargaville, slijeva Jack Matutinvich, Peter, Milka i Ameila Barbarich i John Pribicevich

 

Amelia Batistich je ovako opisala život u Novome Zelandu: U starom kraju, život se kretao uobičajnom mjenom običaja i ceremonija, svetačkih dana, imendana, rođendana, krštenja, vjenčanja, smrti i odlazaka preko mora. Ništa od toga nije postojalo za žene i muškarce koji su žvjeli uz polja smole. Sela su sačinjavale raštrkane kolibe povezane zemljanim potovima, sklepane od vreća, dasaka i valovitog lima. Svećenici su rijetko dolazili, na brzinu obaviti neki sakrament. Tamo se nije mogla napraviti replika života iz Dalmacije. Trebalo se preoblikovati i prilagoditi gruboj i gorkoj stvarnosti virtualnog progonstva, utopiti u beskrajnom trudu i pomiriti se s gubitkom veze s obitelji ostavljene u domovini.

 

A kako se sve to odvijalo u Južnoj Americi? Prvi Hrvati iz Dalmacije došli su u Čile 1878. godine. Nisu bili brojni, pa i ne znamo kako su u početku riješavali problem smještaja. Međutim, možemo reći da na sami jug dolaze prvi turisti, već iduće godine. Naime, Engleskinja Lady Florence Dixie, odlučila je sa skupinom engleskih aristokrata iz zadovoljstva posjetiti Patagoniju. Kod kuće je izazvala sablazan i nerazumijevanje, jer nikome nije bilo jasno zašto je poželjela otići u tu tako daleku i čudnovatu zemlju.

Njen odgovor bio je: Baš zato jer je ta zemlja tako daleka i tako čudnovata. Momentalno iznurena civilizacijom, želim pobjeći što dalje od nje, negdje gdje mogu prodrijeti u prostranu, netaknutu divljinu. U tihoj samoći planina koje okružuju neplodne ravnice pampe, moraju biti skrivene scene beskrajne ljepote, u čija tajanstvena odmorišta nikad nitko nije kročio.

Unatoč tome što je zanimljivija turistima nego ikad, opis Patagonije, koja obuhvaća više južnih pokrajina Čilea i Argentine, možemo primijeniti i danas: egzotična, daleka, netaknuta, beskrajno lijepa, prostrana, neukrotiva i divlja.

Lady Florence morala je uživati u svom putovanju i sigurno joj je bio osiguran i određeni komfor, koji si naši iseljenici nisu mogli priuštiti. Zbog pronalaska zlata na Ognjenoj zemlji i na najjužnijim otocima na svijetu, na jug su krenule grupe kopača s nadom brzog rješavanja egzistencije. To sigurno nije bio i najlakši put, ali svi su vjerovali da će se žrtva isplatiti. Paralelno rasla je potreba za privremenim smještajem, pa su se počeli graditi prenoćišta i hoteli u Punta Arenasu, koji je bio polazna točka za neka druga mjesta, a zatim i u Porveniru na Ognjenoj zemlji. 

Lautaro Navaro, urednik lista El Magallanes 1906. godine objavio je imena vlasnika hotela i restorana:

-         drugorazrednih:

Eterović & Fodić, Francisco Eterović, Mariano Janković, Pedro Marinović, Lorenzo Miloš, Bartolo Mimica i Elias Zaputović.

-         trećerazrednih:

Francisco Batistić, Nicolas Biskupović, Miguel Borić, Nicolas Brguljan, Jorge Buljević, Marcos Buvinić, Cortez & Franulić, Juan Cvitanić, Miguel Cvjetković, Čekalović & Šehović, Nicolas Čoro, Juan Ćesović, Agustin Denegri, Mateo Dragičević, Francisco Eterović, Antonio Fabijanović, Foretić & Bilić, Pedro Francisković, Franetović & Franulić, Antonio Franulić, Domingo Franulić, Juan Glavić, Vicente Harašić, Antonio Ivanović, Ivanović & Franetović, Elias Ivović, Carlos Jakić, Mariano Janković, Juan Jeričević, Jorge Jordan, Pablo Jurinčić, Pablo Jurinović, Jacobina Jutronić, Josefina Jutronić, Miguel Kačić, Dmitar Kalajžić, Juan Kalajžić, Kalčina & Miličević, Antionio Kirigin, Kovačić & Cia., Kovačić & Mimica, Esteban Kovačić, Juan Kovačić, Mariano Kragić, Natalio Kršanac, Marcos Kusanović, Esteban Kuzmanić, Ljubetić & Cia., Pedro Magaš,  Juan Marković, Jorge Martinić, Simon Matić, N. Matulić, Francisco Mihovilović, Juan Mikačić, Esteban Mimica, Hermanos Mimica, Antonio Mimica & Cia., Jose Mimica, Mateo Ostojić, Pedro Ostojić, Francisco Pavičić, Julio Peruzović, Antonio Piskulić, Antonio Pivčević, Miguel Radonić, Radošević & Kirigin, Antonio Ragačić, Nicolas Rajčević, Pedro Rajčević, Rafael Rosić, Jorge Sapunar, Jorge Smirčić, Andres Stipinović, J. Stipišić, Jorge Sulić, Gregorio Sviličić, Jeronimo Pedro Šarunić, Juan Šerić, Juan Šerka, Juan Šesnić, Pedro Štambuk, Antonio Tafra, Juan Terzić, Antonio Uglešić, Antonio Ujević, Natalio Ujević, Vicente Violić, Jorge Vodanović, Juan Vodanović, Zambelić & Brzović, Blaž Žmirak i Juan Žuterić.  

Zabilježeno je da je 1896. godine Ante Miličić (Brusje, 1858. - ???)imao kantinu u Punta Arenasu. Bila je to jedna vrsta kavane s biljarom. Tu su se okupljali Austriaci, tj. Dalmatinci koji su došli iz Austro – Ugarske. Među njima bio je jedan broj Bokelja, budući da je Boka kotorska do Prvoga svjetskoga rata bila dio Dalmacije. U Miličićevoj kantini rodila se ideja o osnivanju Austrijskog društva uzajamne pomoći.[17]

Na osnivačkom sastanku nazočni su bili:

Aleksandar Radulović iz Kotora

Cayetano Raineri iz Istre

Elias Ilić iz Kotora

Božo Bravo Kosović iz Dobrote

Vicko Litrica iz Orašca

Nakon dogovora, grupa se nastavila družiti u hotelu Recreo Miramar,  Marka Pivčevića iz Splita, a pridružili su im se još:

Oreste Grandi iz Trsta

Jose Bucksbaum iz Austrije

Pedro Pasinović iz Kotora

 

27.   Punta Arenas, početak 20. stoljeća, Recreo Miramar, hotel Marka Pivčevića

28.   Ostaci Pivčevićeva hotela danas

 

Na Ognjenu zemlju stigao je Španjolac Francisco Ros Batista 1918. godine. Bio je vrlo poduzetan i imao je vlastiti automobil. Počeo je prevoziti poštu za Stočarsku tvrtku Menendez Behety i na kraju je postao prvi poštanski službenik na, kako je Čileanci zovu, Velikom otoku Ognjenoj zemlji. Svojim poslom Ros je povezivao gradove Rio Grande na argentinskom dijelu i Porvenir na čileanskom dijelu. Radio je to nekoliko puta tjedno, a udaljenost koju bi u svakom pravcu morao prevaliti iznosila je 300 km. Usporedbe radi, po površini Ognjena zemlja je nešto manja od Hrvatske. Poštarski posao Ros je obavljao do 1925. godine. Makadamskim putovima, s automobilom iz toga vremena, po vjetru, snijegu i kiši, bio je to mukotrpan posao. Da bi se mogao odmoriti, Ros je otprilike na polovici puta izgradio prenoćište i oko njega je posadio nekoliko stabala. Tako je pomogao sebi i drugima. U priču ulazi i Hrvat, Esteban Tafra Mimica koji je oženio Gretu Ros Espana, Rosovu kćerku. Prenoćište je trajalo duže od poštarskog posla, a kada je i ono nestalo, ostala su stabla kao podsjetnik na neku intervenciju u krajoliku pampe gdje stabala uopće nema. Naime, šuma koja je ujedno i najjužnija na svijetu, nalazi se sasvim na jugu Ognjene zemlje.

 

29.   Stabla na mjestu nekadašnjeg prenoćišta na makadamskom putu između Porvenira i San Sebastiana, graničnog prijelaza s Argentinom

 

Krajem 19. stoljeća čileanska država davala je povoljne koncesije na zemljište za uzgoj ovaca ne bi li potakla naseljavanje krajnjega juga. Portugalski magnat Jose Nogueira, uzeo je 170 000 hektara zemlje, njegova sestra i zet Sara i Mauricio Braun uzeli su dodatnih 180 000 hektara. Nakon Mauricijeve smrti posao je pruzela Sara, koja je zajedno s bratom dobila od vlade 1 009 000 hektara, odnosno 1/3 dostupnog teritorija. Uvjet je bio osnivanje čileanske tvrtke, što nisu mogli kao stranci, pa su u posao uveli Čileanca Ramona Serrana Montanera. Kasnije su ga isplatili i riješili ga se jer im je komplicirao posao. Zatim su brat i sestra osnovali Sociedad Explotadora de Tierra del Fuego (Društvo za eksploataciju Ognjene zemlje) 1893. godine. Kultivirali su milijun hektara zemlje za uzgoj ovaca i prerađivali, smrzavali i izvozili meso. Kao nositelji najvećeg dijela dionica društva udružili su se obiteljski[18] i poslovno s Jose Menendesom[19] pa su se tako proširili i na teritorij argentinskog dijela Ognjene zemlje. Posao je cvjetao ali su im smetali Indijanci plemena Selk'nam kojima je zbog ograđenih pašnjaka polako postajala ugrožena egzistencija, jer se smanjio broj guanaca kojim su se hranili. Indijanci, koji ionako nisu poznavali privatno vlasništvo, počeli su loviti ovce, pa je Menendez plaćao ubijanje Indijanaca i započeo njihov genocid. Kada ih je ostalo svega stotinjak, čileanska vlada ih je preselila u sabirni centar na otok Dawson, gdje su o Indijancima skrbili Salezijanci. Danas ih više uopće nema.

Prva farma koju su, na sjevernoj obali Bahie Inutil, izgradili brat i sestra Jose Noguiera i Sara Braun bila je Estancia Rio Pantanos kasnije preimenovana u Caleta Josefina. Na farmi je živjelo i radilo 300 ljudi, a prvi upravitelj bio je iskusni novozelandski ovčar Alexander Cameron.

Vreva na Caleti Josefina odavno je utihnula. Sociedad Explotadora de Tierra del Fuego za vrijeme čileanske agrarne reforme 1964. godine promijenila je ime u Ganadera Tierra del Fuego, da bi se sasvim ugasila 1973. godine.

Na mjestu gdje uvijek bjesomučno puše vjetar sablazno su godinama stajali napušteni objekti. Na kraju ih je kupio Nicolas Simunovic Vodanovic (Šimunović Vodanović), sin Nikole Šimunovića Sapunara koji je došao s Brača.

Nicolas Simunovic Vodanovic vlasnik je velikih hladnjača i izvoznik mesa. Caletu Josefina preuredio je za turiste, koji tamo mogu osjetiti izoliranost toga područja,  uživati u noćnom nebu drukčijem nego na drugim stranama svijeta, upoznati gastronomsku ponudu i odlaziti na izlete po okolici. Na farmi je i malo groblje kolonizatora, gdje je pokopano par Engleza koji su se utopili u brodolomu i jedan kojega je ubio Indijanac. Tu vječno počiva i Cameronova mlada supruga kojoj je život završio, a da je jedva započeo, u dvadesetčetvrtoj godini. Sve to je podsjetnik na jedan drugi život koji se tu odvijao.

 

30.   Zgrade Calete Josefina i malo groblje kolonista

 

Krug se tako na kraju zatvorio, od smještaja prvih turista koje je dovela lady Florence Dixie, preko smještaja za koloniste koji su tu stvorili život, da bi se na kraju kao na početku okrenuli turistima i otvarali za njih prenoćišta, hotele i restorane.

Na južnom dijelu Ognjene zemlje Alfonso Simnunovic (Šimunović) nekadašnji gradonačelnik općine Timaukel otvorio je 2004. godine hotel na svojoj farmi Ljubiza (Ljubica). Pod nazivom Hosteria las lenguas, hotel je smješten uz jezero Lago blanco. Općina Timaukel rasprostire se na 12 000 km2, a u njoj živi 450 stanovnika. Naziv Timaukel ime je božanstva koje su štovali Indijanci plemena Selk'nam, a koje je prema njihovom vjerovanju bilo vrhovno biće koje postoji od pamtivijeka, a  održava svemir i moralne zakone.

Adminstrativno središte općine odakle je Simunovic djelovao, Cameron je mjesto od desetak kuća nazvano po Alexanderu Cameronu, prvom upravitelju Calete Josefina. U Cameronu je centralno mjesto za šišanje ovaca. Lago Blanco je odatle udaljeno oko sat i po vožnje, a Simunovic tamo pruža odmor bez tehnologije. Osim jednog fiksnog telefona tamo nema ni interneta ni televizije, već se život doživljava u svojoj jednostavnosti i u skladu s netaknutom prirodom.

31.   Hosteria las lenguas na jezeru Lago Blanco

 

32.   Blagovaonica Hosterie las lenguas s pogledom na Lago Blanco

 

Južnije od Ognjene zemlje na drugoj strani kanala Beagle nalazi se Puerto Williams, odnedavno najjužniji grad na svijetu. Plovidba od Punta Arenasa traje oko 36 sati, a let zrakoplovom pola sata. Zrakoplovnu liniju održava avio kompanija DAP u vlasništvu obitelji Pivcevic (Pivčević). Od 1980. godine vlasnik i predsjednik kompanije Andres Pivcevic Rajcevic (Pivčević Rajčević) letovima iz Punta Arenasa povezuje najzanimljivije južne destinacije poput Puerto Williamsa ili Antarktike, kao i sjevernijih Puerto Natalesa i Nacionalnog parka Torres del Paine.

Kada ti se čini da se sve okrenulo protiv tebe, sjeti se da zrakoplov polijeće nasuprot vjetru, a ne niz vjetar, znao je Pivcevic parafrazirati Toma Forda. 

Iako se tu misli da treba glavu dignuti u teškim vremenima, vjetar u Magallanesu, najjužnijoj čileanskoj pokrajini nije samo metafora. On oblikuje biljni i životinjski svijet i stalni je podsjetnik na to da tamo priroda ostaje divlja, a da se pod tim hladnim vjetrom skriva neviđena ljepta. Tim će riječima Pivcevic u svom uvodu časopisa kompanije DAP opisati što nudi putnicima avanturističkog duha. Ali to nije sve. Pivcevic, koji u svojoj kompaniji već zapošljava i svoju djecu, izgradio je i hotel Lakutaia smješten u blizini Puerto Williamsa na otoku Navarino, južno od Ognjene zemlje. Otok je u prošlosti bio naseljen Indijancima plemena Yagan, a naziv hotela na njihovom jeziku znači Uvala kormorana (lakuta=kormoran, aia=uvala).

 

33.   Hotel Lakutaia

 

34.   Branka Bezić Filipović u blagovaonici hotela Lakutaia gdje se kroz brojne detalje odaje počast istrijebljenom plemenu Yagan koje je tu živjelo 10 000 godina

 

Sjeverozapadno od Punta Arenasa nalazi se nacionalni park Torres del Paine i planinski lanac zbog kojega se ne može kopnom ići u Santiago. Usred divlje, netaknute prirode gdje turisti odlaze popiti whiskey s ledom odlomljenog od ledenjaka, nalazi se hotel Las Torres. Izgradio ga je Antonio Kusanovic (Kusanović) Pražničanin s Brača (1926.-1997.). Hotelom mu danas upravljaju potomci.

 

35.   Hotel Las Torres u nacionalnom parku Torres del Paine

 

 

36.   Blagovaonica hotela sa staklenim krovom

37.   Antonio Kusanović

 

Na sjeveru Čilea prve organizirane smještaje nalazimo na najneobičnijim mjestima. U pokrajini Tarapaca, najveći grad je Iquique (čita se Ikike) koji je smješten na Pacifiku, a Indijanci su ga zvali Iqueique (čita se Ikeike). Ako se krene 160 km od mora u pustinju Atacamu, dođe se u mjesto Chusmiza, na 3200 metara nadmorske visine gdje su smješteni termalni izvori. Zbog blizine granice s Bolivijom tu su početkom 20. stoljeća dolazili Hrvati. Jedan od njih bio je i Povljanin Petar Ostojić po majci zlatar, otac Hrvoja Ostojića Perića, počasnog konzula Republike Hrvatske, za Iquique i pokrajinu Tarapaca. U, danas napuštenom, mjestu još uvijek postoji desetak nastambi onih koji su se pokušali domoći Iquiquea. Petar se iz Chusmize uspio dokopati Iquiquea, gdje se postao prvo trgovac, a zatim i industrijalac. Oženio se s Vicentom Peric Quinteros s kojom je dobio sinove Hrvoja i Ivora. Umro je 1981. u dobi od 67 godina.

 

38.   Desetak kuća naselja Chusmiza na mjesečevoj površini pustinje Atacama

39.   Kuća u napuštenom naselju Chusmiza na 3200 metara nadmorske visine

 

 

40.   Cesta koja kroz Atacamu vodi iz Iququea u Chusmizu

 

U čileanskom dijelu pustinje Atacama, početkom 20. stoljeća, započela eksploatacija salitre ili, kako su je zvali, bijeloga zlata. Koristila se kao gnojivo, ali i za proizvodnju baruta, stakla, emajla... Salitra se vadila daleko od mora, vlakovima prevozila na obalu zbog čega su nastale luke Antofagasta, Iquique, Tocopilla i druge. I danas su udaljene jedna od druge par sati vožnje, a između njih nema ničega.

U salitrerama su radile na tisuće radnika koji su trebali negdje stanovati. Za to su se brinuli vlasnici, pa su si uz mala ulaganja u skromne građevine, osigurali i dodatni izvor prihoda. Samci su spavali u zajedničkim prostorijama koje nisu imale prozore, pa je jedina svjetlost dolazila kroz vrata. Obitelji su imale po dvije odvojene prostorije, a ni jedni ni drugi nisu imali kupaonice. Trebalo se prilagoditi ne samo složenim radnim uvijetima, već i svakodnevnom životu u najsušoj pustinji na svijetu.

Nije to bilo lako, kako mi je isrpičao jednom prilikom Mate Fistonić, sin Ivana i Katice, djevojački Bucat, rođen u Zastražišću 30. siječnja 1913. godine: U Iquique sam doša nakon dugog puta i iskrcali su nas u luku i stavili spavat na neke dašćane postelje. Bilo je to 30.11.1929. godine, a ja sam ima skoro 17 godišć. Sija sam na postelju i plaka.

S vremenom se izvukao iz saltrere gdje je u početku radio. Oženio se 1935. godine za Delfinu Bacigalupi Mondani i imao je sina Ivu i kći Katicu. Bavio se trgovinom i osigurao obitelji i sebi pristojan život, a umro je kao stogodišnjak.

 

41.   Stanovnici salitrere početkom 20. stoljeća

 

Da bi se stvorila kako takva imitacija života, pored stambenih kuća gradile su se škola, crkva, prodavaonica, a svaka salitrera imala je i kazalište. Oficina salitrera, kako se to kaže u Čileu, bila je mali grad u vlasništvu pojedinca koji je čak tiskao vlastiti novac, točnije žetone, takozvane fichas. Žetonima je plaćao radnike, a oni su ih trošili na stan, hranu, odjeću i ostalo što je nudio, pa se na kraju sve zarađeno vraćalo vlasniku. Ti žetoni nisu imali nikakvu vrijednost izvan salitrere.

Između 1895. i 1899. postojalo je 48 salitrera u kojima je radilo 18 685 radnika, a između 1910. i 1914. bilo ih je 118 i 46 470 radnika.

Opskrba hranom predstavljala je problem, pa se racionalno prodavala. Ukoliko si za određeni tjedan kupio grah, toga tjedna nisi mogao kupiti rižu, leću ni slanutak. Zapravo si mogao, ali po znatno višoj cijeni, koja je većini bila nedostupna. Bilo je limitrano 250 grama mesa i kilogram kruha po glavi dnevno. Trebalo je nahraniti radnike koji su fizički radili po 12 sati. Međutim, radnička zarada nije bila dostatna za prehraniti obitelj. Redovi za nabavku hrane bili su toliki da su žene za obaviti kupnju padale u nesvijest čekajući po dva do tri sata na suncu. Radnici su postajali sve nezadovoljniji, pa ih se pokušalo okupirati sportom u slobodno vrijeme, naročito nogometom i košarkom. Međutim, najviše se uživalo plesati i pjevati, a govorilo se: Quien canta su pena espanta (Tko pjeva, tugu tjera). Tako se jednom prilikom organizirala turneja po teatrima salitrera i glasovitom talijanskom tenoru Enricu Carusu.

Malo po malo radnički je život postao neizdrživ, peso je devalvirao i započeli su štrajkovi, od kojih je najveći i najkrvaviji bio onaj iz 1907. godine. Oko dvije tisuće radnika uputilo se prema Iquiqueu tražeći bolje plače i prestanak zloupotrebe u trgovinama, s čvrstom odlukom da ne odustanu dok se ne zadovolje njihovi zahtjevi. Smjestili su se u školi Santa Maria u Iququeu i čekali, ali odgovora nije bilo. U međuvremenu su započeli stizati štrajkaši sa svih strana i njihov broj je narastao na dvadesetak tisuća. Rudarska proizvodnja cijele regije i aktivnosti luka bile su paralizirane.

Župan Carlos Eastman predlagao je da se plače podignu makar za polovicu onoga što su radnici tražili. Odvijali su se pregovori s predstavnicima radnika, ali nije se postizao dogovor. Na to je župan javio predsjedniku republike da će morati primijeniti silu, jer su sve opcije iscrpljene. General Roberto Silva Renard naredio je svojim postrojbama da pucaju u masu. Ubijeno je dvjestotinjak ljudi, a na stotine ranjenih prebačeno je u bolnicu, od čega je dio umro tijekom noći. Štrajk nije urodio plodom, ali pokrenuo je neke intelektualce da podrže radnike, koji su s vremenom uvidjeli da se mogu boriti samo političkim sredstvima.

Prve čileanske salitere bile su rukama Engleza, a zatim i Dalmatinaca. Hrvatska imena koja su se nadijevala salitrerama trajan su trag hrvatskoga postojanja na sjeveru Čilea.

Neke od njih zvale su su Hervatska, Naprijed, Franjka, Dalmacija, Brac, Stanka i druge. Salitrere Brac i Franjka otvorio je Ivan Sargo iz Milne (1860. – 1920.) zajedno s Jakovom Sabioncellom (između 1835. i 1895. -1930.) iz Nerežišća. Salitrere Union y Porvenir bile su u vlasništvu Paška Baburice (1875.-1941.) s Koločepa, koji ih je 1915. godine prodao Marku Cicarelliju iz Pučišća. Baburica je vodio i salitreru Chacabuco u blizini Antofagaste u kojoj je od 1924. bilo zaposleno po 1700 radnika, a živjelo je 7000 ljudi. U najboljim vremenima u Chacabucu se proizvodilo 180 000 tona salitre godišnje.

 

42.   Pogled na smještaj Oficine salitrere Chacabuco

 

Vlasnici salitrera Dalmacia, Slavonia i Vis, bila su braća Mitrovich (Mitrović), Pavo i Lujo koji su došli u Čile iz Slanoga. Pavo je došao 1883., a Lujo 1888. godine. U salitreri Slavonia koja je bila otvorena od 1900. do 1918. godine, radilo je 260 kopača, a proizvodilo se 12 000 tona salitre godišnje.

 

43.   Žetoni Oficine Dalmacia, u vlasništvu Pave i Luje (Pablo i Luis) Mitrovića

 

 

44.   Lijevo je Pavo, a desno Lujo Mitrović

 

45.   Atacama danas i znak gdje se nalazila Oficina salitrera Slavonia braće Mitrović

 

 

46.   Ostaci smještaja Salitrere Oficine Slavonia

 

Zaradili su mnogo novaca, ali nakon Prvoga svjetskog rata opala je potražnja za salitrom jer se u Njemačkoj počela proizvoditi sintetička. Međutim, Mitrovići su se okrenuli drugim poslovima, kao što je otvaranje pogona za proizvodnju struje, imali su svoju pivovaru, mljekaru, banke i osiguravajuće društvo.

Zadnje selitere zatvorile su svoja vrata sredinom 20. stoljeća. Njihovi stanovnici otišli su zadnjim vlakovima noseći svu svoju imovinu u koferima.

Danas, međutim, na sjeveru Čilea primjerice u Antofagasti Dalmatinci se bave ugostiteljstvom, pa tamo imamo dvojicu hoteljera. Jedan je John Obilinovic (Obilinović) vlasnik Hotela Marina, porijeklom iz Nerežišća, a drugi je Ivan Simunovic (Šimunović) vlasnik Enjoy Casina & Resorta, porijeklom iz Dračevice.

 

47.   Antofagasta, Hotel Marina

 

 

48.   Plaža ispred Hotela Marina

 

49.   John Obilinovic vlasnik Hotela Marina u Antofagasti

50.   Enjoy Casino & Resort u Antofagasti

 

 

51.   Antofagasta 2014., slijeva Petroslav Sapunar predsjednik Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije, Branka Bezić Filipović i Ivan Simunovic vlasnik Enjoy Casina & Resorta

 

U Argentini živi oko dvije trećine Hrvata doseljenih u Južnu Ameriku. Uoči Drugoga svjetskog rata bilo ih je oko 105 000, mahom iz Dalmacije. Razlog tomu je argentinska useljenička politika u sklopu koje su kolonizirana velika prostranstva plodne zemlje. Hrvati se masovnije useljavaju od 1880-ih. Prvi doseljenici bili su pomorci (kapetani, piloti, mornari), ribari i lučki radnici, a kasnije su prešli na druga zanimanja. Živjeli su u predgrađima Buenos Airesa kao što su Berisso, Piñeiro, La Plata, Ensenada, Avellaneda i Dock Sud, lučki dio grada, gdje su naši pomorci mogli naći najviše posla. Tamo su nastala i prva hrvatska društva, a časne sestre Milosrdnice su 1936. godine osnovale samostan i otvorile hrvatsku školu i crkvu. Bračanin Pavao Gospodnetić bio je vlasnik restorana Split. 

Veliki grad nudio je više mogućnosti, ali i skuplji život, stoga su mnogi nastavili dalje, jer je na farmama trebalo radne snage. Također bilo je onih koji su svoju egzistenciju tražili na jugu ove velike države. Ivan Lupis Vukić posjetio je Patagoniju 1930-ih i u San Julianu u provinciji Santa Cruz naišao je na Hrvate. Prvi koji je tamo došao bio je Andrija Bušić iz Postira 1898. godine. U doba Lupisa troje je Bračana imalo hotele. Bili su to:

Nikola Marinelić........hotel Aguila

Ivan Poklepović.........hotel Internacional

Tito Sapunar.............hotel Dalmato

 

52.   San Julian, hotel Dalmato Tita Sapunara

53.   Hotel Victoria negdje u Patagoniji

 Sjeverno od San Juliana, u provinciji Chubut, nalazi se lučki grad Comodoro Rivadavia, koji je u vrijeme Lupisova dolaska bio središte petrolejske industrije. Iza Drugoga svjetskog rata, 1947. godine, doselila je tamo grupa Hrvata, a bili su smješteni u takozvanoj Okrugloj kući (La casa redonda), odnosno u nekoliko paviljona u njenoj blizini.

U jednome paviljonu su stanovale obitelji s djecom, a u drugome pedesetak samaca. Mahom su bili nevjenčani, dok je dio njih morao ostaviti žene u Hrvatskoj.

Svima je nedostajala domovina, ali budući da su bili zajedno, mogli su govoriti svojim jezikom i tješiti se pričama. Tako im je lakše prolazio period adaptacije na novo, u to vrijeme, negostoljubivo mjesto. Odmah su se dali u potragu za poslom, pa su neki radili u tada najvećoj građevinskoj tvrtci Dorigniac ili kod Shella i Astre, koji su tu eksploatirali nalazišta nafte. 

 

54.   Comodoro Rivadavia, Okrugla kuća i uz nju jedan od paviljona u kojoj su stanovali Hrvati

 

55.   Okrugla kuća iz zraka

Prve obitelji koje su tada tamo došle bile su: Jajcevic (Jajčević), Juric (Jurić), Kovac (Kovač), Markotic (Markotić), Miletic (Miletić), Rupcic (Rupčić) i Susak (Šušak). Skoro svi su došli s malom djecom rođenom u izbjegličkim kampovima u Italiji. Uspjeli su ponijeti nešto odjeće, dokumente i par obiteljskih fotografija.

Među onima koji su došli sami, bili su Mateo Barisic (Barišić), Drago Glavicic (Glavičić), Pablo Ivankovic (Ivanković), Ivan Kurtesa (Kurteša), Ante Markotic (Markotić), Milan Milkovic (Milković), Marijan Nekic (Nekić), Nikola Serdar i Rodolfo Suveljak.

Markotic i Nekic otvorili su kuhinju u Okrugloj kući u kojoj se dnevno pripremalo oko 400 obroka, ne samo za Hrvate već i za radnike Dorigniaca.

 

56.   Ispred Okrugle kuće sjedi u sredini Marijan Nekic, a do njega je kći Stefica. Najviši do nje je Drago Glavicic i oni koji su radili u kuhinji.

 

Budući da je tu bio i hrvatski Franjevac Viktor Vincens, za Božić bi se u crkvi okitile dvije velike jelke i ispred crkve bi se blagovalo. Donijeli bi se stolovi i za svih spremila hrana. Bilo je to moguće jer je u Argentini u prosincu ljeto. Druga tradicionalna svečanost, kojoj su se naročito veselila djeca, bio je sveti Nikola. Netko od muškaraca obukao bi se u sveca s bijelom bradom i nosio bi vreću punu darova. Pratio bi ga Krampus koji bi svako dijete pitao jeli bilo dobro, a pozitivan odgovor, koji je bio neupitan, značio je poklon.

Stanovnici Okrugle kuće malo po malo su započeli kupovati terene i graditi svoje kuće, najvećim dijelom u kvartovima La Loma i 9 de Julio. Kada su svi otišli tamo se uselio profesor Ilija Juric (Jurić) s obitelji. Budući da je bio kipar, prostor mu bio pogodan za atelier. Tamo su nastale brojne skulpture, među kojima La Madre, koja se nalazi na Avenidi Rivadavia.

Okrugla kuća s vremenom je srušena i na njenom mjestu izgrađena je škola. Onima koji su u njoj započeli život u novoj domovini, bila je više od smještaja. Rušenjem ''Okrugle kuće'' raspalo se puno naših uspomena i proživljenih trenutaka, s tugom je zaključila Stefica Nekic (Nekić) de Levang.[20]

 

Slična situacija zbila se i sjevernije u Argentini, kada su fratri doveli grupu dječaka, ratne siročadi, u Chovet u Provinciju Santa Fe, 1949. godine. Gradić je to od oko 2500 stanovnika, a smatra se da ih je skoro polovica hrvatskog podrijetla. Počeci dolaska Hrvata u Chovet vezuju se za prve godine stvaranja grada i vremena kada je u Argentinu dolazilo po 7000 Hrvata godišnje. Na glavnom trgu smještena je crkva posvećena svetom Anti padovanskom. Crkva se sagradila zahvaljujući svećeniku Leonardu Ruskoviću, a izgradnja je trajala od 1936. do 1940. godine.

U blizini crkve nalazi se niska zgrada koja je postala prenoćište dječacima koje su doveli 1949. godine. Tamo ih je prihvatio otac franjevac Lino Pedišić (Pašman, 1918. – Buenos Aires, 1989.). On je po odluci nadređenih postao kapelan u Chovetu tri godine ranije, gdje je došao iz austrijskog Villacha preko Rima i Španjolske.[21]

57.   Crkva svetoga Ante padovanskog u Chovetu

58.   Prenoćište za dječake u Chovetu

Godine 2009., prilikom obilježavanja 80. obljetnice dolaska dječaka u Chovet, Berislav Marović, koji je bio jedan od njih, ispričao je: U travnju 1949. godine došli smo u Buenos Aires. Već u svibnju padre Paško odveo je prve đake u ono što je kasnije postalo dječji zavod ''El Hogar de San Antonio''. Bili su to, osim mene, još Krešo Holuk i Stanko Marović. Prvu noć smo proveli kod Jakašinih dok se nije organizirao smještaj u domu. Bili smo jako dobro primljeni unatoč nekih nesuglasica koje su vladale između fratara i stanovništva. Naime, bilo je tu puno Dalmatinaca, a neki su još mahali putovnicama Austro – Ugarske i bilo im je teško priznati da su Hrvati. Prije nekoliko godina vratio sam se u Chovet. Nije više bilo fratara, a nije bilo ni djece, ali ostalo je nešto iza njih, a to je rad koji je doprinio da se danas svi osjećaju Hrvatima. 

 

59.   Chovet, 1949. godina, štićenici dječjega zavoda

 

Dječji je zavod u Chovetu prestao s djelovanjem 1952. godine, kada su djeca prebačena u Miramar, na sjeveru pokrajine Cordoba. Tamo su franjevci nastavili štićenike pripremati za školovanje, učili su ih hrvatsku povijest i zemljopis, te domoljubne pjesme ne bi li sačuvali njihov hrvatski identitet.

 

60.   Miramar 3. 11. 1954. slijeva padre Urban Štefanić, Ivica Jelovina, Stanko Marović, Frane Sarić, Ivo Džal, Ivica Levang, Krešimir Cettolo, Vladimir Cettolo, Frane Sudar, Stjepan Džal, Stipe Sarić, Petar Baričevski, Ante Čutić, Nevenka Sudar, Ivan Cettolo, Ivanka Sudar, Branko Magaš, padre Gabriel Arko, Ivan Kaurin, Miguel Kopisc, Zvonimir Pavicic, Krešimir Bijelić, Ante Doljanin, Davor Židovec, Slavko Novokmet, Marinko Jelovina, Juraj Holubljek, Ivan Ugarkovic, Berislav Ostojic, Marko Martinic,Ivan Grgurić, Robert Perasić, Ivan Holjevac i Adolf Ugarkovic.

 

61.   Nogometna momčad Dječjega zavoda

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SALOONI  I  RESTORANI

 

Započevši istočnom američkom obalom najveći i najpoznatiji grad u državi Illinois oduvijek je bio Chicago. Hrvati su početkom 20. stoljeća stanovali u zapadnom dijelu grada. Bio je to siromašni predio koji je vrvio saloonima, među kojima je bilo i hrvatskih. Ante Tresić Pavičić, boraveći u Chicagu, na svom putovanju po Americi, 1905. godine posjetio je saloone, pa je zapisao: Otići u jednom danu u više hrvatskih saloona teže je od križnog puta u noći Velikog petka na Hvaru kad se ide kroz šest mjesta. U svakom saloonu valja piti i to sa svakim koga upoznaš. Ako odbiješ, pod bilo kakvom izlikom, smatra se za uvredu.

Tresić Pavičić se osvrnuo i na problem alkoholizma u Americi, koji nije zaobišao ni Hrvate. Nazvao ga je najgorom ranom našeg naroda, jer na kraju vodi i bludu i ubojstvu. Uočio je da se u Americi puno pije, da Hrvati piju više od Talijana, ali manje od Slovaka. Po njegovu mišljenu Srbi, Hrvati i Slovenci u pijanstvu su ravni, a najtečju se s Ircima i Poljacima.

Nije čudo što je alkoholizam bio problem u cijeloj Americi, jer se u to vrijeme smatralo da voda šteti zdravlju.[22]

Pijanstvo je općenito u svim društvenim slojevima i u oba spola, ali niži slojevi ipak se više podaju toj mani, zaključio je Tresić Pavičić. Nije čudo jer nemaju druge zabave, a ni uzgoj duha koji bi ih mogao od te bolesti očuvati. Čovjek koji je visoko naobražen, te znade cieniti slasti, koje mu pruža knjiga i vedrina uma, neće lako svoj um alkoholom zamračiti. Bogati imaju svakojakih zabava i športova, pa se i oni mogu lakše čuvati od pića. Ali tužni radnik, koji pročami cio dan pod zemljom u crnoj prašini ugljena, kako će proći večer, kako će se odmoriti? Ne ostaje mu drugo nego poći u saloon i piti s prijateljima. Na žalost radnik slabo poznaje umjerenost, te ono što je bila iz početka duševna potreba, skoro se pretvori u pijanstvo, a pijanstvo u neizlječivu naviku. Neki bi propili sve što su zaradili, a onda više nisu mogli ni raditi. Živjeli su od milostinje ili noseći iz saloona po radničkim daščarama kante piva. Pivo je jeftino, pa ga pije veliko i malo.

Uvijek je bilo onih koji su se izdigli iz gomile. Tako je jedan od najboljih saloona u Chicagu bio u vlasništvu Hrvata Ante Randića. Bio je smješten u centru grada, a k njemu nisu dolazili zemljaci, jer im bio daleko i jer im je bio previše fin. U Randića se skupljala čikaška gospoda, a veliki elegantni interijer, ne žaleći novaca, uvijek je uređivao dok nije postao jedan od najljepših u gradu. U to vrijeme u saloonima se plaćalo samo piće dok se hrana nudila besplatno. Zbog toga Randić nije niti vodio računa o gostima koji bi svratili samo na čašu piva ili whiskeya jer bi mu pojeli više mesa, kobasica i oštriga, nego bi ostavili za piće. Imao je on bogate goste koji su znali potrošiti po pedeset do sto dolara dnevno.

Kad nemam posla sjedim u saloonu da promatram ljude ili da čitam Randiću engleske novine jer on ne zna čitati, prisjećao se Tresić Pavičić. Čudno mu je što ja gledam u engleski papir, a čitam ga hrvatski. On me tako bolje razumije, jer pošto engleski slabo izgovaram, lakše mi je odmah prevagjati na hrvatski. Randićevi prijatelji Amerikanci, gledaju taj prizor, pa se čudom čude jer kad sa mnom govore, razumijem ih malo, a katkad ni malo, a onamo čitam Randiću engleske novine.

 

Na zapadnoj američkoj obali zlato je bilo otkriveno u Sierra Nevadi, planinskom lancu koji je dijelom smješten u Kaliforniji i dijelom u Nevadi, a najviše u mjestu Goldfield, negdje na pola puta između Rena i Las Vegasa. Zatim su tamo otkrivena nalazišta srebra. Bilo je to vrlo turbulentno vrijeme bezakonja, poremećeno prevelikim prilivom došljaka, koji su osim rudara, bili odvjetnici, obrtnici, kuhari, konobari, perači boca, revolveraši i prostitutke. Goldfield je imao brojne saloone, par banaka, željeznicu, sud i najbolji hotel između Kansas Cityja i San Francisca. Kako će pisati Adam Eterovich[23], tu su stvoreni miljuneri, koji će postati vladari u nadolazećim vremenima. 

Osim što su pojedinci tražili zlato, s vremenom su se osnivale tvrtke za traženje zlata. Neki od osnivača bili su Hrvati poput Nikole Bielodanovicha (Bjelodanović), Andrew Bujana (Buljan) i Johna Centrasa (Kentra). Neke od tvrtki bile su:

-         The Illyrian Gold and Silver Mining Co. (1863.)

-         Adriatic Silver Mining Co. (1873.)

-         Slavonian Mining Co. (1876.)

-         Slavonian Gold and Silver Mining Co. (1876.)

-         Adriatic Mining Co. (1878.)[24]

U Renu, koji je danas inačica Las Vegasa, smješten bliže San Franciscu, već 1870. godine nalazimo saloon Dalmatinca Vincenta Milatovicha (Milatović).

 

62.   Reno, oko 1870. godine, Milatovichev saloon.

 

Puno toga u to vrijeme bilo je prihvatljivo. Kockanje i opijanje spadalo je u normalan dio društvenog života. Međutim, zapisano je[25] da je Antonio Mazzanovich (Macanović) iz Šeste američke konjice, 1881. godine izjavio da se kocke treba čuvati, jer je nezamisljivo što može napraviti od čovjeka. Zato je njegova poruka bila: Never attempt to get something for nothing (Nikada ne pokušaj nešto dobiti nizašto.). 

Mazzanovich bio je rođen na Hvaru 1860. godine u glazbenoj obitelji Lorenza i Lene. Već kao desetogodišnjak prijavljen je u vojsku u svojstvu trubača, a računa se da je bio najmlađi redovni vojnik ikada. Odatle su ga otpustili nakon tri godine, na zahtjev njegova oca. Kada je stasao ponovo je bio primljen u istu pukovniju. Kako je sam izjavio bio je uvijek spreman odazvati se pozivu ''čizama i sedla'' za braniti zemlju, koja je prihvatila njega i njegovu obitelj, uključujući Stars and Stripes (misli se na zvijezde i pruge na američkoj zastavi). Kada je rekao braniti, mislio je na Indijance. Borio se protiv plemena Apache i imao je priliku susresti se s njihovim legendarnim vođom Geronimom. Nakon ranjavanja izašao je iz vojske i otvorio je saloon.

U to vrijeme dalo se sve brzo dogovoriti, čak i u slučaju da je nekoga trebalo objesiti. I o tome je Eterovich našao zapis.

Dogodilo se to u Aurori, gradiću u Nevadi, gdje je 1864. godine živjelo 10 000 stanovnika, najvećim dijelom kopača zlata. Pucnjava i ubojstva bila su dio svakodnevice, jer je stanovnike Aurore terorizirala banda Johna Daleyja, koja je pucala u sve što im je stajalo na putu. Kada su prešli svaku mjestu, ugledni građani su se udružili, 1864. godine, uzeli zakon u svoje ruke i pohvatali četvero članova bande. O tome su obavijestili guvernera Nyea u Carson Cityju, a on im je brzojavio riječima: Ne smije biti nasilja. Samuel Young, jedan od lokalnih dužnosnika Aurore mu je odgovorio: Sve je mirno i uredno. Četvorica će biti obješena za pola sata.

 

63.   Vješanje je bio događaj koji se nije smio propustiti. Da je toga bilo svugdje pokazuje i ova slika iz San Francisca.

 

S mirnijim vremenima promijenio se život u Aurori, pa je otvoren Exchange Hotel u vlasništvu Michaela Vucanovicha (Vukanović) i C. Novakovicha (Novaković). U prizemlju elegantnog zdanja restoran je vodio Bokelj Nikola Troianovich (Trojanović). Međutim, Troianovich se nije tu dugo zadržao, već je 1869. godine otišao u Treasure City na novo nalazište zlata i otvorio je prvi restoran u tomu mjestu.

 

64.   Exchagne Hotel i restoran u Aurori, vlasništvo Vucanovicha i Novakovicha

 

 

65.   Reklama za Troianovichev restoran u Treasure Cityju

 

Nikola Barovich (Barović) je 1850. godine došao u San Francisco, gdje se jedno vrijeme i zadržao. Bio je jedan od osnivača Slavonic Illyric Benevolent Society-ja. Otvorio je poznati Constituttion Saloon, a zatim i Sebastopol Saloon, što je značilo da su mu se islatila ulaganja u rudnike u Meksiku. Oženio se s Dolores Castro, iz najstarije španjolske obitelji u Kaliforniji.

 

66.   Reklama Barovicheva objekta

 

Zatim se Barovich preselio u Nevadu 1864. godine, da bi otišao u Austin gdje je prvo otvorio San Francisco Coffee Saloon, zatim Alhambra Saloon, Sazerac Saloon i Barovich's Saloon and Shooting Gallery. Bio je poznata osoba u gradu, a često je spominjan i u novinama. Na kraju je otvorio Dalmatia Hotel u San Joseu u Kaliforniji. Barovich je bio jedan od značajnijih prvih hrvatskih iseljenika na zapadnoj američkoj obali.

 

         

67.   Nikola Barović

68.   Reklama Barovich's Saloona

 

Vezano za njegov Sazerac Saloon postoji zanimljiva priča. Naime, Sazerac je bio prvi američki koktel, koji se dobio kada bi se miješali brandy i whiskey. Fred Hart, urednik tadašnjih novina koje su izlazile u Austinu pod imenom The Reese River Reveille, često je dolazio u Barovichev Sazerac Saloon i gledao kako gosti puše, piju i govore laži. To mu je dalo ideju da objavi knjigu pod naslovom The Sazerac Lying Club. U uvodu je napisao: Namjera je da ovo bude knjiga o lažima i laganju, ali tu neće biti laži od strane političara, burzovnih mešetara, novinara i ostalih koji lažu za novac, niti će biti laži koje bi izazvale skandal, prevaru ili pakost, već onih laži koje nas zabavljaju, a ne čine štetu.

 

69.   Hrvatski restoran u Austinu

 

Hrvati u Carson Cityju u Nevadi, bili su poznati po izgredima. Već 1870-ih vodili su rat s Kinezima, a nakon toga s Talijanima, koje su na kraju čuvali policajci. Slijedio je rat Hrvata s Meksikancima, pa s Grcima i Židovima. Spominju se i Hrvati po nadimku Butcher – Knife Joe (Ivan mesarski nož), i Tall George The Slavonian (Juraj visoki Slaven) povezani s kriminalom i rezanjem vratova.

 

John Tadich putovao je po Nevadi i opisao što je vidio i koga je upoznao, pa je tako stigao i u Virginia City: U tom prekrasnom rudarskom mjestu sreo sam tri brata Vukovicha iz Boke. Zvali su se Špiro, Krsto i Božo. Špiro je bio vrlo ugledan i uspješan poslovni čovjek. Krsto je bio oženjen djevojkom iz staroga kraja i imali su kćerku Mary rođenu u Virginia Cityju. Živjela su tu i dva nećaka braće Vukovich, Milo i Krsto.

Spiro Vukovich (Vuković) bio je, vlasnik prodavaonice hrane i Adriatic saloona. U reklami je pisalo da će kod njega žedni naći najbolje likere, a da će Dalmatinci biti brzo i posebno tretirani. Vukovich se oženio djevojkom iz Massachusettsa 1875. godine.

 

70.   Reklama Adriatic Saloona u mjestu Virginia City u Nevadi.

 

Virginia City je 1859. godine imao 5000 stanovnika, ali nakon što je u Nevadi otkriveno srebro, tako reći preko noći, broj se udvostručio. Bio je to jedan od najpoznatijih pograničnih gradova na zapadu, pa je 1860. godine privukao i londonskog dopisnika Rossa Browna,koji ga nije opisao romantično poput Tadicha, već ga je nazvao posljednjmi danom Danteova pakla:

Straćare kao da su slučajno složene, šatori od platna, pokrivača, vreća od krumpira i starih košulja, s praznim bačvama viskija za dimnjake, zadimljene nastrešnice od blata i kamena, rupe od kojota na planini koje su prisilno prisvojili i u njih ušli ljudi; jame i okna s dimom koji izlazi iz svake pukotine nagomilane robe i smeća na krševitim točkama, u udubinama, na stijenama, neuredno raštrkane...[26]

71.   Virginia City oko 1860. godine

Najvažnija poslovna ulica u gradu bila je C Street. U njoj je od 1860. do 1885. godine pedesetosmero Hrvata imalo svoje lokale, mahom trgovine voćem i alkoholom, od čega je bilo dvadeset vlasnika saloona.

 

72.   Virginia City, prvi sallon u gradu, vlasništvo Martina Grosette iz Dubrovnika

 

Jedan od njih bio je Marko Milinovich (Milinović) koji je u Virginia Cityju otvorio San Francisco Saloon and Hotel. Milinovich se započeo baviti ugostiteljstvom 1860. godine kada je imao štand za prodaju kave u San Franciscu. Bio je i među prvim članovima, te rizničar, Slavonic Illyric Society-ja ali je nove poslovne mogućnosti vidio u Nevadi. Ta ga je procjena stajala života, jer ga je u vlastitom saloonu upucao Joseph McGee, čovjek upitne reputacije i po svoj prilici revolveraš. Tom prigodom je u abdomen bio pogođen jedan uglednik, koji je preživio, za razliku od Milinovicha koji je bio pogođen s tri metka i nije mu bilo spasa. Njegovi ostaci bili su preneseni u San Francisco, gdje je među prvima bio sahranjenima na hrvatskom groblju.

Sačuvano je pismo koje je Milinovich uputio izvjesnom Nicku 11.6.1885. godine gdje komentiraju obojica da svugdje ima Indijanaca koji ubijaju svakoga tko im se nađe na putu.

Bilo je to vrijeme početka genocida nad Indijancima, pa su se Hrvati i s njima susretali i sukobljavali ali na kraju, u nedostatku drugih žena, čak i ženili. Međutim, ukoliko su strankinje bile u pitanju, a najvećim dijelom jesu, Hrvati su najrađe ženili Irkinje jer su bili iste katoličke vjere, a iza njih su dolazile u obzir Meksikanke. To je ubrzalo asimilaciju, a i jezik se brzo izgubio.

S Indijancima je imao problema i Josip Kralj iz Mrkoplja koji je s kumom došao u Ameriku 1852. godine. Prvo su stigli u New York gdje zbog velikog priliva stranaca nije bilo posla, pa su produžili u Minnesotu. Tamo su upoznali još trojicu Hrvata i netko je predložio da odu u Kaliforniju tražiti zlato. Kraljev kum je na putu umro, pa su ga sahranili u Montani i krenuli karavanom dalje. U jednom napadu Indijanci su svih poubijali i skalpirali. Kralj se nekako izvukao i stigao do San Francisca. Odatle je otišao u Nevadu tražiti zlato. Grupu kopača napali su Cheyenne Indijanci i svih poubijali, a Kralja poveli sa sobom. Živio je s njima dvije godine, sve dok ga nakon jednog okršaja nije oslobodila vojska, pa se vratio u San Francisco 1861. godine. Iduće godine odlučio je otići u Nevadu tražiti zlato. Poučen dotadašnjim iskustvom, svjestan rizika, svoju imovinu je pohranio u Austrijskom konzulatu u San Franciscu. Bili su to njegovi dokumenti, 2000 dolara gotovine i dnevnik. Dao je upute da to stoji pohranjeno makar dvije godine ukoliko se on ne vrati, a nakon toga da pošalju u Hrvatsku. Tako se i dogodilo, pa je sve poslano njegovoj rodbini u Hrvatsku nakon tri godine. Njegov dnevnik objavljen je u časopisu Dom i svijet 1900. godine.  

Aljaska je najsjevernija američka savezna država, a druga polovica 19. stoljeća bila je pionirsko vrijeme lova na losose, pa su mnogi Dalmatinci tamo okušali sreću, a gdje je bilo ribe, bilo je i ribljih restorana.

Thomas Radonich (Radonić) rođen je na Hvaru 1869. godine, a na Aljasku je došao 1891. Najveći dio života proveo je u gradu Juneauu na Aljasci, ali i jedno vrijeme u Dawsonu na kanadskom teritoriju Yukonu. Dawson je osnovan za vrijeme zlatne groznice na Klondikeu (1896. – 1899.), na lokaciji Eldorado Creek, pet milja dugom potoku iz kojega je izvađeno 30 miljuna dolara zlata. Vijesti su se s toga područja slabo širile, pa se o tome čulo tek kada je parobrod Excelsior pristao u San Franciscu s pola miljuna dolara klondajkskoga zlata. Prekasno za mnoge, jer su tada nalazišta bila najvećim dijelom iscrpljena.

Radonich je živio u Dawsonu i bio je vlasnik kavane Carnation Tom. Carnation znači karanfil i usprkos problemima s nabavom, uvijek je imao svježe karanfile. Bilo je muke i oko nabave jaja, jer ih je jednom prilikom otkupila konkurencija. Ta priča postala je svjetski poznata, jer je opisana u jednom od romana Jacka Londona, koji je tada tamo živio.

 

73.         Dawson, 1899. godine, pogled na 3rd street.

 

74.   Dawson, 1899.

Radonich se 1900. godine vratio iz Kanade i sasvim se skrasio u Juneauu, gdje je otvorio restoran Alaska Grill, koji je dugo vremena bio najveći na Aljasci.

Oženio se 1914. godine, a 1950. postao je udovac. Bio je aktivan član zajednice, poznat po tome što je pokrenuo baseball ligu između gradova jugozapadne Aljaske i Whitehorsea u Yukonu. Radonicha je u 87. godini života oborio automobil i od posljedica je te nesreće preminuo. Iza njega su ostali pokćerka i sedmorica sinova.

 

75.   Juneau, 1887.

 

Međutim, najstarije odredište Dalmatinaca na zapadnoj obali bila je Kalifornija. U San Franciscu je prije 1930. godine bilo 95 ribljih restorana i 68 saloona u vlasništvu Hrvata, najvećim dijelom otvorenih krajem 19. stoljeća.

Najstariji restoran u Kaliforniji i treći najstariji u SAD-u otvorio je u San Franciscu Nikola Budrovich (Budrović) sa Hvara 1849. godine. Nazvao ga je New World Coffee Saloon and Market. Poslije ga je prodao Antoniu Gasparichu (Gašparić), a ovaj Franku Kosti (Košta), da bi zatim došao u ruke Johnu Tadichu (Tadić) iz Staroga Grada. Tadich je restoranu promijenio ime u Tadich Grill, koji postoji i danas. Smješten u San Franciscu na adresi 240 California Street, Tadich Grill prepoznatljivo je mjesto u gradu, koje je od samog početka prelazilo iz hrvatskih u hrvatske ruke. Još 1925. godine u San Francisco Newsletteru pisalo je:

Nakon velikog požara u San Franciscu 1906. godine, ostali su orijentiri, mahom ljudski – jer je zgrade progutao požar. Među malobrojnima koje su ostale bio je i Tadich Grill. Razgovarati s gospodinom Tadichem jest kao da čitate povijest. On će vam ispričati kako je bilo prije 1849. kada nije bilo restorana i kada je kuhao kavu mornarima pod šatorom. Pričat će vam o izvjesnom kapetanu Leidesdorffu, koji je na doku pristao s brodom punim željeza iz Manchestera, a cijela ga je posada napustila da bi ostala po Kaliforniji tražiti zlato. Željezo su smjestili u šator gdje je Tadich prodavao kavu. U blizini su bile novinske kuće, s njim su ručali poznati ljudi, a za jedno kuhano jaje davalo se 1 dolar.

 

76.   Reklama za Tadich Grill u vrijeme kada su ga preuzeli Buichi

 

Kod Tadicha je radio i Mitch Buich (Buić) kao kuhar, a povukao je i brata Louiea iz Grbavca – Podstrane, da mu se pridruži 1922. godine. On je u početku radio kao pomoćnik u kuhinji i perač suđa, da bi otišao učiti kuhati u Cold Day Restaurant na 537 Sacramento Street. Tamo je radio Tom, treći brat Buich, kao konobar. Sljedeće godine svi su se vratili Tadichu, koji je izašao iz posla 1928. godine kada je prodao restoran Mitchu Buichu i Louieu Milichu  (Milić) za 8000 dolara. Milich se povukao iz posla i prodao svoj dio Tomu i Louieu Buichu, 1933. godine, pa su trojica braće nastavila kao suvlasnici. Mitch i Louie su kuhali, a Tom je posluživao. Popularnost su stekli roštiljem na ugljen. Louie se 1929. godine oženio Marijom Nenad iz Donja Župe i imali su troje djece. S vremenom su posao preuzeli Steve i Robert Buich dvojica njegovih sinova.[27] 

 

77.   Tadich Grill danas

 

Uočljiva točka u San Franciscu je Fishermen's Wharf (Ribarsko pristanište), koje danas vrvi restoranima i suvenirnicama. Tri najstarija restorana na pristaništu, koji i danas postoje su Miramar, Neptune i Popeye's Fish Grotto, a otvorili su ih Dalmatinci, dok su u ostalima makar kuhari bili iz Dalmacije.

Miramar je otvorio Chris Zorich (Zorić), rođen u Božavi na Dugom otoku, kao jedan od jedanaestero djece u obitelji. Već s trinaest godina radio je na brodovima kao sobar i plovio prvo po Jadranu, a zatim po cijelome svijetu. Bilo mu je sedamnaest godina kada je posudio od oca 300 dolara da ode u Ameriku k bratu koji je u Astoriji u Oregonu lovio losose. Kroz 45 dana uspio je zaraditi 1400 dolara što je u to vrijeme bilo pravo bogatstvo. Otišao je u San Francisco i tamo otvorio prvi restoran na pristaništu ribarskih brodova i nazvao ga je Miramar.

Tridesetih godina 20. stoljeća su Ernest Aviani i Robert Soljack (Šoljan) otvorili restoran Neptune's koji je mogao primiti oko 140 ljudi. Dnevno su pripremali po 300 obroka ribe ulovljene istog dana i dopremljene direktno s ribarskih brodova koji su tu pristajali. Restoran je smješten na adresi Taylor Street 2737, s pogledom na more i Golden Gate Bridge, pa je doživljaj tamo i danas jesti. Uz uobičajnu ponudu uočljiva je aktualna vinska karta s Dingačem, Babićem, Vugavom, ali i travaricom. Nudi se blitva s krumpirom, pršut sušen na buri, arambašići, a komentari su da su cijene možda malo više, ali opravdano.

 

 

78.   Neptune's danas

79.   Pogled iz restorana Neptune's na zaljev i Golden Gate Bridge

 

U istoj, Taylor Street, ali na broju 2770 Mario Popeye Zorich i Dan Bajurin otvorili su restoran Popeye's Fish Grotto.

Dalmatinska kuhinja se u promijenjenom obliku s vremenom udomaćila u restoranima u San Franciscu. Sunset Magazine, koji je, među ostalim, objavljivao recepte, 1941. godine predstavio je Crab Cioppino, recept koji se smatra dalmatinskim doprinosom kuhinji zapadne američke obale. To je jedna vrsta brudeta od rakova, kozica i kućica, a u njega se umače kruh, što ispada jedino dalmatinsko u receptu, ali to sami procijenite (za 6 osoba):

¼ šalice maslinovog ulja

1 crveni luk, narezan na kockice

2 režnja bijelog luka, nasjeckanog ili protisnutog

1 paprika, narezana na kockice

2/3 šalice nasjeckanog peršina

½ litre umaka od rajčica

1 litra rajčica pelata

1 čaša suhog crnog ili bijelog vina

1 list lovora

1 žlica suhog bosiljka

½ žličice suhog origana

12 velikih kućica

½ kg velikih očišćenih kozica

1 kg rakovica (mogu biti skuhane i očišćene, a mogu biti i sirove)

Na srednje jakoj vatri zažutimo luk, češnjak, papriku i peršin. Kuhamo miješajući dok luk ne omekša. Dodamo umak od rajčica, pelate, koje omekšamo kuhačom, te vino, lovor, bosiljak i origano. Pokrijemo i kuhamo oko 20 minuta, dok se ne stisne. Zatim dodamo školjke, kozice i rakove. Ponovno pokrijemo i kuhamo na laganoj vatri oko 20 minuta, dok se školjke ne otvore, a kozice postanu ružičaste.

80.   Crab Cioppino

Neki recepti su zaista bili dalmatinski, poput riblje juhe ili jednostavnog prženja ribe u tavi na maslinovom ulju. Uz ribu se servirao limun. Ovo se opisivalo kao posebna priprema ribe u San Franciscu.

Dominic Ivelich (Ivelić) dugo je godina bio kuhar kod Tadicha. Ribu bi namazao maslinovim uljem i začinio solju i paprom. Zatim bi je pekao 5 minuta sa svake strane, na suhoj prethodno zagrijanoj tavi od gize. Ukoliko je ribu pržio u ulju, uvijek bi je pobrašnio. Radio je riblju juhu, na način da bi najprije u vodi skuhao povrće (češnjak, mladi luk, selen, krumpir), a pri kraju bi dodao ribu, sol i papar. 

Čak su i dalmatinski deserti plijenili svojom jednostavnošću, a nudili su se rafioli, smokvenjaci i paprenjaci.

U San Francisco Chronicle objavljeno je 3. travnja 1932. godine da u gradu živi 30 000 Jugoslavena, najvećim dijelom iz Dalmacije. Kako je pisalo u novinama: Njihova tamnooka djeca mogu se vidjeti u svim gradskim predjelima. U njihovima rukama je oko 200 kafeterija i restorana iz kojih se čuje njihov muzikalni jezik, ali omlet sa šunkom je striktno američki.

 

Baveći se poviješću Hrvata u Kaliforniji, Adam Eterovich se pitao zašto se Dalmatinska kuhinja nije plasirala kao takva. Prema njegovu mišljenu, bilo je to zbog neodstatka smisla za samopromociju, kuhalo se bez recepata, a u dalmatinski restoran mogla je ući najveća zvijezda svijeta i nitko se na nju ne bi obazirao.

 

Hrvati su otvarali i restorane gdje su se nudile oštrige, pa je tako Jeremiah Fabris otvorio Oyster Saloon 1892. godine.

Mato Franicevich (Franičević) otvorio je Mayes' Oyster House 1910. godine. Restoran je vodio do smrti, ali ga je nadživjela supruga Sophie, koja je došla s roditeljima u Ameriku iz Sućurja kada joj je bilo 11 godina. Bila je predsjednica American Yugoslav Women's Cluba, a umrla je 1937. u dobi od 81 godine. Iza nje su ostali sinovi Thomas u San Franciscu, Robert u Sacramentu i Andrew (Andy) u Oaklandu.

U Mayes'u je godinama kuhao Dave Berosh (Beroš), a kada su ga pitali kakvi su mladi kuhari koji dolaze iz domovine, rekao je: Mladi odmah žele biti majstori, ne žele započeti pranjem tanjura. Svi bi bili playboys i odmah bi nosili lijepa odijela, vozili nove automobile i trčali za curama. A ne ide to tako.

 

81.   Mayes Oyster House u Oaklandu

 

Andrew Franicevich (Franičević) je uz čašu vina s prijateljima Tonyjem Markovichem (Marković) i Mikeom Stipichem (Stipić) došao na ideju da izgrade restoran na Trgu Jacka Londona u Oaklandu. Tako su otvorili Oakland Seafood Grotto, koji su ukrasili potpisanim fotografijama sportaša, poput legende baseballa Joea DiMaggia ili Georgea Blanda, igrača američkog nogometa hrvatskog podrijetla.

 

82.   Oakland Seafood Grotto

Na mjestima gdje su živjeli mnogobrojni radnici postojala je potreba za okupljanjem uz hranu i zabavu, pa su Dalmatinci već krajem 19. stoljeća otvarali saloone, poput Stevena Bakocevicha (Bakočević) Fredericka Bralicha (Bralić), Johna Ivankovicha (Ivanković), Johna Pavlicevicha (Pavličević) i drugih.

Watsonville je gradić u sjevernoj Kaliforniji, smješten u zaljevu Monterey u dolini Pajaro. U njemu danas živi oko 50 000 stanovnika, koji se mahom bave uzgojem voća i povrća. Watsonville je dobio ime po sudcu Watsonu, počeli su ga naseljavati oko 1868., a proglašen je gradom 1889. godine. Vrlo rano tu nalazimo i Hrvate.

U Finalnom izvješću povjesnog konteksta koji je objavljen u Watsonvilleu 2007. godine piše da su Hrvati iz Dalmacije bili najuspješnija i najperspektivnija etnička grupa u gradu.[28] Jack London o njima piše u svom romanu Mjesečeva dolina, a za Pajaro Valley kaže da su je zvali Nova Dalmacija, pa donosi zaključak: Mi Yankeeji mislimo da smo pametni. Ali, došli su Dalmatinci i pokazali su da su pametniji. Najprije su radili kao nadničari za vrijeme berbe. Zatim su počeli kupovati i prodavati jabuke. Što su više zarađivali, ulazili su u veće poslove. Potom su iznajmljivali voćnjake, a sada posjeduju cijelu dolinu i zadnji će Amerikanac morati otići.

Hrvati u Watsonvilleu i jesu mahom bili iz Dalmacije. Neka od prezimena bila su iz okolice Dubrovnika poput Alaga, Arbunić, Brailo, Ćupić, Dragoje, Kesovija, Konsuo, Lasić, Letunić, Miloslavić, Prokurica, Radonić, Rešetar, Vidak, Vlahutin, Vojvoda, Župan i drugi. Od prezimena sa Mljeta bili su Balanac, Belin, Čumbelić, Dabelić, Hazdovac, Sršen, Stražičić i drugi. Od Pelješćana bili su Kalafatović, Kosovac, Rosić, Tovarac, Violić i drugi, a od Korčulana Baničević, Batistić, Depolo, Milat i Sambrailo. Sa otoka srednje Dalmacije bili su Bračani Arnerić, Bakić, Drpić, Gospodnetić, Hrepić, Ivelić, Jakšić, Martinić, Matulić, Ostojić, Salamunović i Štambuk, te Hvarani Gabelić, Lucić, Mengol, Miličić i Škarić. 

U gradu su izlazili tjednik Pajaronian i dnevnik Evening Pajaronian. Thomas Ninkovich (Ninković) je proučio i pronašao članke vezane za Hrvate u Watsonvilleu u razdoblju od 1881. do 1920. godine, što je objavio na oko 850 stranica svoje knjige.[29] Provedeno istraživanje vezano je za slavensku populaciju iz Dalmacije i njihovu uključenost u voćarstvo, poljoprivredu, nekretnine i ugostiteljstvo (saloone, restorane i hotele).

 

83.   Glavna ulica u Watsonvilleu 1888. godine u vrijeme dolaska prvih Hrvata

 

U Pajaronianu je 15. 4. 1886. objavljen oglas kojim je obaviješteno pučanstvo o tome da je otvoren restoran Elite u vlasništvu Franka Batizze (Betica) i Antona Lovreticha (Lovretić). U svom oglasu nudili su hranu u svako doba dana, a naročito su hvalili oštrige koje su spravljali na više načina. Partneri su se brzo razišli, pa je na kraju Batizza prodao restoran Georgeu Strazicichu (Stražičiću) i Belinu, obojici s Mljeta. Novi vlasnici su restoranu dali novo ime - Vienna.

 

                         

84.   Reklama za Elite Restaurant

85.   Reklama za Vienna Restaurant

 

Obitelj Strazicich (Stražičić) bila je među prvim stanovnicima Watsonvillea. Bavili su se ugostiteljstvom, a u tome smislu se spominju George (1861.- 1938.), njegov brat Andrew Strazicich (1872.- 1968.), a kao i njihov rođak Steve Strazicich (1862. ili 1863.- 1914.). Svi su se rodili na Mljetu, a umrli su u Watsonvilleu.

Prva žena slavenskog podrijetla, koja se udala i živjela u Watsonvilleu, bila je Mary (Marija) Strazicich, djevojački Konsuo. Rodila se u Dubrovniku 1864., a umrla je u Watsonvilleu od upale trbušne maramice, 1907. godine. Otac joj je bio Nikola Konsuo (Topolo, 1830.), a majka Angela Šare (Topolo, 1832.), vjenčani u Dubrovniku gdje su proveli cijeli svoj život. Mary je bila njihova najstarija kći koja se školovala za učiteljicu pa je počela raditi na Mljetu. Tu je po svoj prilici upoznala obitelj Stražičić za čijeg se sina Georgea udala u Watsonvilleu 1890. godine. Tamo je rodila prvog slavenskog, odnosno hrvatskog, dječaka u gradu. Bio je to njen sin Nicholas Strazicich (1891. – 1959.).

 

  

86.   Mary Konsuo, udana Strazicich

87.   George Strazicich, suprug Mary Strazicich

88.   Nick Strazicich prvi Hrvat/Dalmatinac rođen u Watsonvilleu

      

Mary je imala mlađu sestru Anu Konsuo (Dubrovnik, 1873. – Watsonville, 1907.), koja je za njom došla u Ameriku, da bi se udala za Georgeovog brata Andrewa Strazicicha 1896. godine. Tako su se dvije sestre Konsuo udale za dva brata Strazicicha. Godinu kasnije Ana rađa kćerku Paulinu koja je živjela 100 godina, a Ana i sestra joj Mary umiru iste, 1907. godine, u svega sedam tjedana razlike.

89.   Ana i Andrew Strazicich na vjenčanju

Rođaci George i Steve Strazicich prvi put se spominju 17. 8. 1889. kao vlasnici hotela Morning Star u glavnoj ulici. U oglasu su nudili dobar smještaj i čiste krevete po razumnoj cijeni. Uz hotel su imali i bar gdje se onima koji su stanovali u hotelu nudio besplatan obrok. Cijena smještaja kretala se od 1,5 do 5 dolara tjedno ili dnevno od 25 do 50 centi. Pisala je i napomena: Nothing but white help employed, što je značilo da je sva posluga bila bijela. Naime, u uslužnim djelatnostima, u to su vrijeme u poslu velika konkurencija bili istočnjaci iz Azije, pa se vršio pritisak da ih se ne zapošljava. 

Strazicichi su širili posao i postali su vlasnici Californian Restaurant and Oyster House, gdje su uz odličnu hranu i prvoklasni smještaj, naročito isticali da nude i privatne sobe za dame.

Restoran je tijekom godina mijenjao vlasnike. Kao prvi vlasnik jedno se vrijeme spominjao i prvi Bračanin u Watsonvilleu S. Matulich (Matulić). Nakon njega vlasnici su bili Batizza i Lovretich, kada se zvao Elite. Zatim su ga uzeli Strazicich i Bellin (Belin) oboje s Mljeta i nazvali ga Vienna, pa Eureca, te na kraju je u vrijeme Andrewa Strazicicha postao Californian Restaurant and Oyster House. Bilo je to od 1891. godine, a mogao se dobiti na broju telefona 36.

 

90.   Californian Restaurant oko 1905. ili 1906. godine, a za šankom je Andrew Strazicich.

 

Restoran je morao djelomično prekinuti s radom 1906. godine zbog potresa. Epicentar je bio na području San Francisca, koji je naročito stradao jer je gorio tri dana u požarima izazvanim curenjem plina, a nedostajalo je vode za ugasiti ga. Tlo je počelo podrhtavati 18. travnja ujutro u 5 sati i 14 minuta, a treslo je 45 sekundi. Bio je to najveći zemljotres koji je zadesio Pacifičku obalu.  

Radno vrijeme Californian Restauranta bilo je 24 sata, a ujutro se nudio Club doručak. Jelovnik je bio bogat, a neka od ponuđenih jela bila su:

-         Pahuljice od pšenice, voće po izboru i šlag..................................15 c

-         Pahuljice od pšenice, pečena jabuka i šlag...................................20 c

-         Pahuljice od pšenice, poširano jaje na tostu i voće.......................25 c

-         Kobasica, jaje, toplo pecivo, kiflice, maslo i kava..........................25 c

-         Janjeći ili svinjski kotlet, jaje, toplo pecivo, kiflice, maslo i kava.....25 c

-         Steak, jaje, toplo pecivo, kiflice, maslo i kava................................30 c

-         Soljena škuša, toplo pecivo, kuflice, maslo i kava..........................40 c

 

Steve Strazicich bio je suvlasnik i Morning Star Restauranta i hotela, koji je umjesto Georgea Strazicicha vodio zajedno s Nickom Bencovichem (Benković). Naplaćivali su 5 dolara tjedno, ali suradnja je trajala samo godinu dana jer se Bencovich 1893. preselio u Hollister.

U rujnu 1906. godine, u Evening Pajaronianu pisalo je da je Steve Strazicich bio na sudu, zbog prodaje alkohola u Morning Star Restaurantu između 1 i 5 ujutro, odnosno u vrijeme kada je to bilo zabranjeno. Policajac Sandberg je svedočio da je 30. kolovoza prolazio kraj restorana oko 2-3 sata ujutro i čuo buku koja dolazi iznutra, te pomislio da se radi o pijanim gostima. U to je bio pozvan na drugu stranu i vratio se nakon 20-ak minuta. Na izlazu iz restorana sreo je nekoga koga je pitao da li je pio, a dobio je potvrdan odgovor. Sandberg je ušao u restoran, vidio je nekoliko praznih čaša, ali nije vidio nikoga da pije. Za šankom je bio Radovich (Radović) koji je rekao da je zadnje piće prodao prije 1 sat ujutro. Na sudu se Strazicich kleo da je svom osoblju izričito zabranio točiti piće između 1 i 5 sati ujutro. Još jedan od gostiju je bio pozvan svjedočiti, ali se na žalost nije sjećao ni gdje je bio toga dana.

Sudac je odlučio Strazicichu dati samo usmenu opomenu, jer ga je prijavio gost kojega je pijanog izbacio iz restorana. Rekao je i da pozna Strazicicha preko 20 godina, kao savjesnog građanina, koji se uvijek pridržavao zakona.

Da je Steven Strazicich bio ugledan, vidi se i po tome što je 21. 12. 1914. izašao članak povodom njegove iznenadne i prerane smrti u 51. godini. Dobio je upalu pluća, a zatim i upalu bubrega. Umro je u svom domu, a u članku je bio pohvaljen kao dobar suprug, koji je braku s Kathryn Katuran imao četvero djece. Bio je član pet dobrotvornih društava i donator, pa je pisalo da će mnogi sigurno za njim žaliti. U Ameriku je došao sa Mljeta 1888. godine u Pajaro Valley i tu je zauvijek ostao.

Californian Restaurant and bar prešao je kasnije u ruke vlasnika Bračanina Georgea Hrepicha (Hrepić) koji je u svom oglasu od 21. 7. 1917. napisao da uvodi i glazbu subotom. Hotel je reklamirao krilaticom: Once a customer, always a friend (Jednom mušterija, uvijek prijatelj). U Evening Pajaronianu je 21. siječnja 1916. godine pisalo da je George Hrepich morao na sud po prijavi Mauricea Coultera iz Državnog mljekarskog ureda. Coulter ga je prijavio da je u svom restoranu prodavao patvoreno mlijeko. Hrepich je bio osuđen i morao je platiti 25 dolara kazne. S vremenom se ostavio ugostiteljstva pa je prodao restoran Johnu Arnerichu (Arnerić) iz San Matea, 1919. godine.

 

    

91.   Oglas za California Restaurant u vrijeme vlasnika Georgea Hrepicha

92.   Oglas za California Restaurant

Andrew Strazicich, dotadašnji vlasnik okrenuo se trgovini, pa je u novinama reklamirao svoje proizvode: Dollar with legs, goes long way (Dolar s nogama daleko stiže).

Njegov brat George bio je i dalje ugostitelj, sada kao vlasnik Railroad Exchange Hotela. O njegovim je problemima pisalo u Evening Pajaronianu 28. 12. 1914. godine. Dan ranije se sastalo povjerenstvo na čelu sa pravobraniteljem Gardnerom, zbog izdavanja dozvola za točenje pića u ugostiteljskim objektima, ali i zbog rješavanja nekih prijava koje su bile vezane za remećenje reda i mira u gradu. U novinama je pisalo da su sedmorici vlasnika saloona privremeno oduzete dozvole za rad. Među njima su bili Chukovich (Ćuković) i Vukich (Vukić) tadašnji vlasnici Californian Restauranta, Guirich (Gurić) vlasnik Depot Saloona i George Strazicich vlasnik Railroad Exchange Hotela. Svi ti ugostiteljski objekti nalazili su se u blizini jedan drugoga.

 

 

93.   Hotel Georgea Strazicicha oko 1909. godine

94.   Reklama za Railroad Exchange Hotel

 

Načelnik policije Sylvester Whitsitt napisao je dvije identične prijave, a odnosile su se na Depot Saloon i Railroad Exchange Hotel. Po njegovom mišljenju oba objekta su se nalazila u krivom dijelu grada, a ni jedan od vlasnika nije bio sposoban raditi taj posao kako treba. K tome u oba mjesta kršio se propis broj 140, odnosno bila su sastajalište prostitutki i ozloglašenih ljudi, a prodavali su  alkohol i ženama. George Strazicich je optužen da je dopuštao bančenje, pa je time remetio javni red i mir. Dodatno mu je otežala situaciju činjenica da mu je sin nanio tjelesnu povredu jednom od gostiju, nakon čega je bio uhićen i pušten uz jamčevinu od 10 dolara.

Vukich i Chukovich vlasnici Depot Saloona bili su prozvani jer su se pred saloonom okupljale grupe ljudi, a s njima i njegovi barmeni, koji su vrijeđali prolaznike. Naročito neprimjerene komentare su upućivali školarkama i ženama, a neke su i pratili. Vukich se obvezao da će se osobno pobrinuti da se raščisti gužva na tim mjestima, na što se pravobranitelj Gardner nije htio osloniti pa je preporučio češće policijske ophodnje.

Gardnera su podržali i ostali članovi povjerenstva L. P. Cikuth, F. P. Krough i J. Vuisich (Vujsić). Zaključeno je da stanovnici toga susjedstva zaslužuju bolju zaštitu, jer kao vlasnici vrijednih nekretnina  plaćaju visoke premije osiguranja i najviše gradske poreze. 

Bilo je još vlasnika hotela i restorana u Watsonvilleu. Michael Kalich (Kalić) je otvorio The American Exchange saloon 1908. godine, kada su Copriviza (Koprivica) i Alaga reklamirali Heart Warmers (Grijače srca), pozivajući potrošače da probaju njihovu ponudu onoga što će im učiniti dobro i tako ih držati.

 

95.   Reklama biznisa Coprivize i Alage

Kako su restorani stalno išli iz ruke u ruku, tako se braća Andrew i George Strazicich u novinama pojavljuju kao vlasnici OK Restauranta 1915. godine kojega su otkupili od prijašnjih vlasnika Dragicha (Dragića) i Miss Yates.

 

 

96.   Reklama za O.K. Restaurant dok su vlasnici bili Dragich i izvjesna Miss Yates

 

 

 

 

97.   O.K. Restaurant u doba kada su ga preuzeli Strazicichi

 

98.    Reklama za restoran braće Strazicich

U Evening Pajaronianu pisalo je 26. 6. 1915. da su El Pajaro Rooming House i Third Street Restaurant jako stradali u požaru koji je izbio u uglu restorana u večernjim satima. Vatra je zahvatila zid, strop i dijelom gornji kat. U članku su pohvalili vatrogasce koji su lokalizirali požar, pa tako spriječili da to bude najveći požar u lokalnoj povijesti. Vatrogascima su bili smetnja brojni automobili parkirani na Trećoj ulici, ali su se uspjeli snaći. Šest od dvanaest soba bile su natopljene vodom ili dijelom izgorene, pa je visina štete dosegla 1500 dolara. Suvlasnici A. Stolich (Stolić) i J. Sapro izjavili su da će štetu pokriti osiguranje. Nakon tri dana pisalo je u novinama da je restoran ponovo započeo s radom.

 

99.   Reklama za Third Street Restaurant za vrijema Sapra i Stolicha

 

 

100.                       Reklama za Third Street Restaurant kada su mu vlasnici bili Ceo i Stolich

 

Vlada je 1918. godine donijela stroga pravila za restorane zbog štednje hrane. U Evening Pajaronianu pisalo je što sve restorani NE smiju. Bilo je to:

-         Ne smije se prodavati kruh u kojemu nema makar 20% brašna.

-         Ne smije se kruh koristiti kao garnirung.

-         Ne smije se kruh donijeti na stol prije nego se donese prvi slijed.

-         Ne smije se servirati više od jedne vrste mesa u porciji.

-         Ne smije se koristiti slanina kao garnirung.

-         Ne smije se servirati više od 14 grama maslaca ni sira po osobi.

-         Ne smije se donositi šećer u zdjeli, nego žlica po obroku.

-         Ne smije se koristiti više od 1 kg šećera na 90 obroka.

-         Ne smije se izgoriti ni jednu hranu.

-         Ne smije se hrana izlagati tamo gdje će izgubiti na kvaliteti.

-         Ne smije se servirati vrhnje.

Iste, 1918. godine, poduzete su mjere zbog pandemije Španjolske gripe. Preporučeno je nošenje zaštitnih maski, ali je u novinama pisalo da ima onih koji ih ne žele nositi. Na sreću većina ih je, kako je pisalo, unatoč grotesktnom izgledu prihvatila kao preventivnu mjeru, u čemu su prednjačili sramežljivi i nervozni ljudi. Liječnici su upozoravali da uživanje alkohola smanjuje imunitet osobe, što se loše odrazilo na prodaju whiskeyja. Dopisnik iz San Francisca je pisao kako pandemija ima i dobrih strana, jer se smanjio broj razuzdanih kućnih zabava. Krajem godine u novinama se zahvalilo liječnicima i sestrama koji su podnijeli veliku žrtvu u suzbijanju pandemije.

Skoro dekadu kasnije, braća Resetar (Rešetar), Louis, Mike i Mitchell su 1927. godine dala izgraditi Resetar Hotel na adresi 15 West Lake Avenue. Hotel u stilu Art Decoa djelo je arhitekta A. H. Weeksa, koji je oživio ideju vlasnika da se Watsonville prikaže kao moderan grad. Međutim, vrijeme je učinilo svoje. Mijenjajući vlasnike, danas je hotel u rukama onoga koji ne može o njemu voditi računa. Današnji korisnici hotela su duševni bolesnici, starci, liječeni ovisnici i svi oni koje je napustila sreća. Na jednom od foruma netko od stanovnika Watsonvillea se zapitao, 2014. godine, zašto se Gradsko vijeće ne zauzme da se obnovi slava ovoga gradskog bisera. 

 

101.                       Resetar Hotel u Watsonvilleu

 

U Južnoj Kaliforniji, na adresi Melrose Avenue broj 5511 u Hollywoodu otvoren je restoran Melrose Grotto 1920. godine. Prvi u susjedstvu bio im je filmski studio koji se tada zvao RKO Studios, pa Desilu i na kraju Paramount. Restoran je 1936. godine kupio Nick Slavich (Slavić) i promijenio mu ime u Nickodell, po sebi i svojoj supruzi. Nikola Slavić Vladislavić rođen je u Mircima na Braču 1902. godine, a bilo mu je jedanaest godina kada je došao u Ameriku. Prvi restoran Slavich's Grill otvorio je u San Joseu, da bi se kasnije preselio poslom u Hollywood.  Jelovnik nikada nije mijenjao, a biznis je prodao 1950ih, ali je ostao suvlasnik do 1990. kada je Paramount kupio zgradu u kojoj je bio restoran. Par brojeva niže na Melrose 5515 započeo je s radom Consolidated Film Studio koji je kasnije postao sjedištem NBC Radija za zapadnu obalu. S vremenom se tu smjestila poznata radio stanica KHJ (Kindness, Happiness, Joy – ljubaznost, sreća, veselje), a na kraju i televizijska stanica KCAL.

 

102.                       Hollywood, Nickodell, Melrose Ave 5511

 

Priča se da je ekipa novosti KHJ-a praktički živjela u Nickodellu i da su pisali vijesti na salvetama. Jelovnik je uvijek bio tipično američki, ali sticao se dojam da je hrana čak bila od manje važnosti. Ono što su svi voljeli bila je atmosfera staroga Hollywooda. Osoblje je bilo vrlo profesionalno, s tim da je bilo zabranjeno raditi onima koji su dolazili u Hollywood da bi postali glumci.

Neovisno o imenu i epohi, zaposlenici susjednih studija bi dnevno dojurili u Nickodell na ručak ili podnevni koktel. Tijekom snimanja velikih serija poput kaubojske Bonanze, policijske Mod Squad (kod nas se zvala Mladi u akciji), a naročito I Love Lucy s Lucille Ball u glavnoj ulozi, za stolovima su se dogovarale važne stvari. Kada je hitno trebao glumca za ulogu Freda Mertza u I Love Lucy, producent Desi Arnaz se nakon telefonskog razgovora našao s Williamom Frawleyjem na piću u Nockodellu da dogovore detalje. Dolazili su tu Elizabeth Taylor i Richard Burton, Bing Crosby, Bob Hope, a John Barrymore bi potpisivao račune, pa bi mu žena došla svakih par dana skupiti ih i platiti.

 

103.                       Nickodell Restaurant, Hollywood

 

Iako je Amerika zemlja promjene, kada je došlo vrijeme da se restoran zatvori, tu su činjenicu svi teško prihvatili i zaposlenici studija i restorana, ali i javnost. Od Nickodella se oprostio i Larry Cordon člankom u Los Angeles Timesu 19. studenog 1993. godine, kada je napisao: Nije stvar samo u tome da je Nickodell bio jedan od zadnjih martini i steak restorana u gradu flaširane vode i tuna tacosa. Restoran na Melrose Avenue bio je mjesto druženja ''Paramount'' glumaca još od 1920ih i za njim žalimo kao jednim od upečatljivih točaka Los Angelesa koji je progutao fast food i virtualna stvarnost.

Nickodell je morao prestati s radom jer je došlo vrijeme da se renovira, u što je trebalo uložiti 100 000 dolara, a Paramount koji je u međuvremenu kupio zgradu u kojoj je bio smješten restoran, nudio je najam na samo pet godina. Tadašnji vlasnici bili su Steve Sorich (Sorić) nekadašnji konobar i James Ban kuhar.

Veliko ulaganje nije se moglo vratiti u kratkom roku jer je i prodaja opala, kako je sa žaljenjem zaključio Sorich. Za vrijeme snimanja velikih serija i za vrijeme kada su Lucille Ball i Desi Arnaz bili vlasnici studija Desilu, trebalo je jedanaest konobarica za poslužiti goste, a sada su dovoljne samo dvije. Promijenio se ukus publike, a troškovi su se povećali.

Paramount se proširio, pa je s vremenom nestala i zgrada u kojoj je bio Nickodell.

 

  

104.                       Jelovnik restorana Nickodell

 

Peggy Rae, glumica koja je glumila u seriji I Love Lucy rekla je da je zatvaranje Nickodella vijest o još jednoj smrti u Hollywoodu i sjećala se s nostalgijom bijelih stoljnjaka, rezane salate i sendviča od govedine.

Pred zatvaranje 1993. godine ekipa novosti je snimala zadnji radni tjedan Nickodella. Mnogi su došli još jedan put tamo ručati i ponijeti pepeljaru za uspomenu.

Hollywoodski fotograf Ricky Schenck rekao je da je tamo volio dolaziti na pečene krumpire s vrhnjem i vlascem i Caesar salatu: Volio sam atmosferu, konobarice, osvjetljenje, ali i činjenicu da ga nisu nikad otkrili mnogi pomodarci, te da je bio kombinacija mladih i starih, štrebera i čudaka.

Kuhinja u Nickodellu nije bila u prvom planu mada su ljudi voljeli njihova klasična jela poput prženih jetrica, Filet mignona ili umaka od gljiva.

Novinari Los Angeles Timesa koji su pisali o restoranima Nickodell su prozvali The Boy Food Hall of Fame (Kuća slave dječačke hrane).

 

 

 

Najstariji restoran, kockarnica i variete u Los Angelesu zvao se Goodfellows Grotto, smješten na 341 S. Main Street, a zauvijek je zatvorio svoja vrata 1953. godine. Stalni gosti bili su glumci Sarah Bernhardt, Clark Gable i John Wayne, senatori, guverneri i boksaši Jack Dempsey i Jim Flynn. Poznati odvjetnici su tamo dovodili grupe kolega na ručak.

Restoran je otvorio Bračanin Matteo Dujmovich (Dujmović) 1905. godine. Nakon njegove smrti preuzeo ga je njegov sin John Dujmovich, uz pomoć Georgea Curleyja Arnericha (Arnerić) i Mikea Kovacevicha (Kovačević). Početkom stoljeća Main Street je bila ulica u kojoj se sve događalo. Bila je središte kazališnog i sportskog života, a u blizini velikih trgovina. Posao je od početka bio uspješan. Nudili su meso na žaru, bouillabaisse, jastoge i kuhane rakove. 

Nakon skoro pola stoljeća postojanja restorana Dujmovich je zaključio: Mislim da predugo postojimo. Grad je od nas odselio. 

U nešto mirnijem predgrađu Los Angelesa, u San Pedru, znalo se gdje treba ići za pojesti nešto domaće, poput kiselog kupusa, sarmi ili punjenih paprika. Bio je to Ante's, restoran Ante Perkova, gdje se čekalo red za dobiti stol.

Perkov je došao u Ameriku iz Tribunja, i to najprije u New York, gdje je pobjegao s broda. Odatle je pješke došao u Kaliforniju, ali tamo ga je policija uhvatila i smjestila u zatvor na Terminal Islandu, koji se nalazi između San Pedra i Long Beacha. U zatvoru se oženio da bi dobio papire i legalno ostao u Americi. Nakon što je radio kao kuhar na brodu, otvorio je vlastiti restoran. Bio je poznat i po tome što je u spomen na svoju nanu (baku) koja ga je kitila karanfilom kada je bio dijete svakoga dana za uhom nosio svježi crveni karanfil. Ante Perkov se obogatio vlastitim poslom, i uvijek je davao novac sirotinji. Bio je član Lions Cluba i veliki donator Boys Cluba. Nakon njegove smrti restoran su naslijedila Perkova djeca, koja su ga s vremenom prodala. Na križanju s 5th Street, tadašnja gradska vijećnica Janice Hahn, otvorila je Ante Perkov Way kao posthumnu počast gradskomu dobrotvoru. Na Walk of Fame, Pločniku slave u San Pedru, Ante Perkov dobio je svoju zvijezdu.

 

      

105.                       Ulica Ante Perkova u San Pedru

106.                       Pločica posvećena Anti Perkovu na Ulici slave

 

107.                       Restoran Ante's u San Pedro

 

Chris Lisica došao je iz Selaca na Braču i radio je u San Pedru kao kuhar. Objavio je kuharicu pod naslovom Around the World, Around Our Town (Po svijetu i po našem gradu) 1986. godine. Kako je rekao: Prvi doseljenici nisu bili omiljeni među susjedima. Bili smo puno bučni, pili smo vino i jeli čudnu hranu, na koju ljudi nisu bili navikli. Mi jedemo lignje, a znate kako mirišu bakalar i kiseli kupus? Ali, kada su susjedi probali to što smo kuhali, promijenili su mišljenje.

Lisica je u svojoj knjizi, između ostaloga, objavio kako napraviti rižot od liganja, a i recept za mostaccioli, što mi u Splitu zovemo manistra u suvo.

Ukoliko se nađete u San Pedru preporuka je uvijek bila da je dobro poći ručati u elegantni restoran Dalmatinskoga kluba (Dalmatian – American Club of San Pedro). Društvo je 1926. godine osnovalo 25 Dalmatinaca na čelu s Martinom Bogdanovichem (Bogdanović) utemeljiteljem i vlasnikom StarKist tvornice ribljih konzervi, koji je želio da se zemljaci imaju gdje okupljati. Trebalo je skoro deset godina da se dovrši zgrada, koja je u nadolazećim vremenima bila centar kulturnih i društvenih događanja. Šezdesetih godina prošloga stoljeća započelo se organiziranjem ručkova petkom, a ta se tradicija održala sve do danas. Nije bila rijetkost da na ručak svrate političari, nekadašnji gradonačenici Los Angelesa Richard Riordan i James Hahn, kao i njegova sestra Janice Hahn dok nije postala članica američkog Kongresa. Organizirana su tu brojna vjenčanja, kao i banketi i proslave sportskih momčadi. Društvo je 2010. godine brojilo 650 članova.

Klub je smješten malo niz ulicu od Ante's restorana, a domaću atmosferu je komentirao Andrew Mardesich (Mardešić): Kada smo bili djeca 1950-ih nije bilo potrebe znati engleski, jer je svaka druga kuća bila hrvatska.

Jelovnik se nije puno mijenjao da se gosti ne bi razočarali, pa se peče riba na žaru (mahom fileti sabljarki), mostaccioli (tjestenina s mljevenim mesom), dinstani grašak, krumpir, zelena salata. Posebnim prigodama sprema se losos, na engleskom salmon, ali naši ga zovu salamun. Sve to se zalije vinom i maslinovim uljem.

 

108.                       Dalmatian – American Club of San Pedro

109.                       Sala kluba za vrijeme ručka

 

110.                       Branka Bezić Filipović s predsjednikom kluba Rudyjem Svorinichem u predvorju kluba gdje je postavljena bista osnivača Martina Bogdanovicha

 

S pogledom na lučki dio San Pedra nalazi se Ports O' Call, kao dio ribarske luke koji je do pred desetak godina bio pun restorana i dučana, a s vremenom je ostalo samo par restorana među kojima i Nizetich's Restaurant. Anthony Nizetich (Nižetić) rodio se u San Pedru 1923. godine, kao sin Zorke i Tome koji su došli iz Selaca na Braču. Bio je odvjetnik i značajna osoba ribarske industrije, jer je radio za StarKist. John F. Kennedy izabrao ga je u Američki savjetodavni odbor za ribarstvo. Brat njegove majke bio je Vincent Thomas (Tomaš iz Segeta) gradski vijećnik Los Angelesa, čijom je zaslugom San Pedro povezan mostom s obližnjim gradom Long Beach. Most je nazvan po njemu Vincent Thomas bridge. Kada je Nizetich odlučio otvoriti restoran, trebao je nagovarati obitelj, jer se njima to nije činilo potrebnim. Međutim, on je u tome vidio zanimaciju za dvije kćerke i suprugu, koje su se pozabavile uređenjem restorana, a jedna od kćeri bila je chef. Restoran je bio elegantno uređen, u njega su dolazili filmski glumci poput Burta Lancastera, a poslužio je i za snimanje dviju televizijskih serija 1980-ih. Bile su to Hotel i LA Law (Zakon u Los Angelesu). Kada je Anthony Nizetich umro 2016. godine, izašao je o njemu članak u novini Daily Breeze.[30]

 

111.                       San Pedro, 1900. godine na dnu 6th Street gdje je danas Ports O'Call

 

 

112.                       Ports O' Call s mora 2019. godine

 

113.                       Anthony Nizetich

 

 

Redondo Beach jedna je od općina Los Angelesa, smještena uz more i pješćanu plažu. Da bi se moglo prići brodom još 1889. godine tamo je izgrađeno drveno pristanište, a zatim su dodana još dva, ali su uništena u oluji 1915. godine. Bila je to stalna borba s oceanom, ljudi su gradili, a more je rušilo. Tony Trutanich (Trutanić) koji je odrastao u San Pedru, volio je dolaziti u Redondo Beach kupovati svježu ribu i školjke. Zatim je na pristaništvu otvorio restoran na dva kata. Nazvao ga je Tony's, a komentirao je: Na koliko mjesta možeš poći nešto dobro pojesti, gledati valove, brodove i zalaz sunca na moru?

 

114.                       Redondo Beach, Tony's restoran Tonyja Trutanicha

 

Na jugu SAD-a hrvatsko iseljeništvo u Louisiani datira iz vremena prije kalifornijske Zlatne groznice, što znači da već u prvoj polovici 19. stoljeća tamo nalazimo naše ribare i školjkaše. Oni su gradili kolibe na otočićima delte Mississippija, koje su se zvale cabanas. Prema popisu stanovništva iz 1850. – 1860. na stotine Dalmatinaca imalo je trgovine, saloone i restorane, dok su se neki borili u američkom građanskom ratu u jedinicama Austrian Guards (Austrijska straža) i Slavonian Rifle Units (Slavenska pušćana jedinica). 

Vlasnici hrvatskih restorana spominju se u gradovima, najviše u New Orleansu, naročito dvadesetih godina prošloga stoljeća. Među njima bili su Mato Lusa (Luša) iz Krapnja vlasnik Oysterman Restauranta, John Gentilich (Gentilić) vlasnik Marble Hall Restauranta Martin Butirich (Butirić) iz Trpnja vlasnik Black Marble Cafea, Anton Zanki vlasnik Mid – City Restauranta i drugi.

Iznad šanka Uglesich's Restauranta pisalo je: It ain't over till it's over (Nije gotovo dok nije gotovo). Restoran je otvorio Sam Uglesich (Uglešić) 1924. godine. Bio je na daleko poznat po dobroj hrani i jazz okruženju, pa je u njega navraćao i Louis Armstrong, poznati R&B izvođač Aaron Neville, kao i politička i poslovna elita. Posao je nastavio Samov sin Anthony Uglesich zajedno sa suprugom Gail, a radili su 41 godinu. Anthony bi ujutro na vratima pozdravio prvoga gosta, a do podne bi već do pola ulice stajali u redu za dobiti stol, unatoč tome što nisu puno ulagali u interijer. Kada se Anthony u dobi od 66 godina odlučio umiroviti, žena mu se brinula što će raditi. Međutim, ipak je obnovio dozvolu za točenje alkohola da može nastaviti s poslom, makar u manjem obimu. Bilo je kod njega dobre hrane za one s plićim i s dubljim džepom. S jelovnika se mogu izdvojiti pržene zelene rajčice sa škampima (Voodoo shrimps) ili oštrige u pljesnjivom siru. Još je najbolje bilo prepustiti se Anthonyju i njegovom izboru od onoga što je došlo kamionom toga jutra.[31]

Uglesich's Restaurant nije zaobišla ni znamenita Martha Stewart legenda američkog kulinarstva. Za nju je Gail Uglesich pripremila Oyster Shooter a La Uglesich i velikodušno podijelila recept, koji je objavio Adam Eterovich:

2 šalice maslinovog ulja

½ šalice aceta balsamica

4 žlice Steen's Cane syrupa (može se napraviti kod kuće)

1 žičica soli, papra i cayenne papra

½ žličice suhog bosiljka

½ žličice suhog timjana

½ žličice suhog origana

2 žlice suhih rajčica, nasjeckanih (ne smiju biti iz ulja)

24 oštrige

Oštrige otvorimo i sačuvamo školjke. Od ostalih sastojaka napravimo marinadu, koja je bolja što duže stoji. Na laganoj vatri, u marinadi, kratko prokuhamo izvađene oštrige dok se ne počmu kvrčiti. Vratimo ih u školjku i preko svake dodamo sok od kuhanja.

Ako želimo kod kuće napraviti sirup, na vatri miješamo 1 ½ šalicu Demerara šećera, 3 klinčića, 3 zrna pimenta, 1 štapić cimeta, 1 ostruganu unutrašnjost štapića vanilije i 1 šalicu vode. Gotovo je kada se šećer otopi.  

Chris Anthony Vodanovich (Vodanović) naslijedio je posao od svojih roditelja, Podgorana, Bože i Marije koji su otvorili Bozo's Seafood Restaurant 1928. godine u New Orleansu, par mjeseci prije njegovoga rođenja. Božo se poput svih došljaka bavio vađenjem oštriga koje su bile na jelovniku u njegovom restoranu u St. Anne Street u predgrađu Metairie. Chris je pomagao ocu i već kao šesnaestogodišnjak vozio je kamione oštriga i drugim restoranima kao što su bili Makale's i Uglesich's. Božo je umro dok je Chris još bio u srednjoj školi, pa je prekinuo školovanje i nastavio očev posao. Majci je obečao da će voditi restoran dok god bude mogao, a kasnije je rekao da nije mislio da će trajati toliko dugo. Jedino se ostavio uzgoja oštriga nakon što je uzgajališta poharao uragan Betsy, te se posvetio samo restoranu. Što po restoranu, što po ocu i Chrisa su svi zvali Bozo. U restoranu je posluživala njegova supruga Bernadine, a s njima je radila i njegova sestra Vitza (Vica) Turlich (Turlić) sa suprugom. Chris je kuhao, a jelovnik nije mijenjao od starih dana. Bili su jedini koji su nudili friganu (prženu) ribu, koju nikada nije pržio na istom ulju. Ulje se mijenjalo i za svaku porciju krumpira. Rakovi se nisu nudili izvan sezone, a bili su poznati njegovi punjeni škampi. Šezdesetih godina restoran je postao privatni klub. To je značilo da su oni koji su plaćali članarinu imali prednost ulaska. Cijela sportska društva bila su učlanjena, pa i poznati nogometni klub New Orleans Saints. Međutim,  žalosna je bila činjenica da je u to vrijeme u privatne klubove ulaz bio slobodan samo bijelcima. Chris Vodanovich umro je 2014. godine, u dobi od 86 godina, a restoran je nastavio s radom, ovaj put u rukama njegovoga posinka.[32]

 

115.                       Bernadine i Chris Bozo Vodanovich ispred svog restorana

Drago Cvitanovich (Cvitanović) rođen je u Igranima 1922. godine, a preminuo je u New Orleansu 2017. godine. Nakon samo tri tjedna poznanstva vjenčao se, 1958. godine, s Klarom Buconić koja je bila došla iz Dubrovnika. Bračni je par dobio dvojicu sinova, Gerryja koji je postao liječnik i Tommyja koji je uspješno nastavio obiteljski posao. O tome svjedoči priznanje Ugostitelja godine u Louisiani, koje je Tommy primio 2001. Nije bilo lako ići očevim stopama. Naime, Drago Cvitanovich 2010. godine bio je proglašen Kraljem parade Mardi Gras (King of Argus), a to je čast koja se ukazuje samo najboljima. Kada se pročulo da je bio izabran, nastala je opća radost i nebrojeno ljudi došlo ga je pozdraviti. Kralj je organizirao i ples (King's Ball) u hotelu Hilton na kojemu je bilo nazočno 800 uzvanika. Za vrijeme Mardi Grasa dogodila se još jedna zanimljivost. Tada 125 godina staro Slavonian Benevolent Association preimenovalo se u Croatian Benevolent Association. Osim što su bili vrijedni članovi svoje hrvatske zajednice, Cvitanovichi su bili osvjedočeni borci za promociju Hrvatske kojoj su poslali na stotine tisuća dolara humanitarne pomoći. U razgovoru s gospođom Klarom doznala sam da se u kreiranju svojih recepata uvijek koristila dalmatinskom tradicijom, pa je maslinovo ulje i kvasinu (vinski ocat), luk (češnjak) i petrsimul (peršin) pripojila kreolskoj kuhinji. U njihovim poznatim Charbroiled Oysters idu parmezan i romano sir, te maslo u kojemu je dodan zgnječeni luk, luk u granulama, te crni i bijeli papar. Zatim grill učini svoje i dobije se izvanserijsko jelo, koje dobiva južnjački touch ako se na kraju doda Tabasco.

 

116.                       Drago Cvitanovich

 

117.                       Klara Cvitanovich ispred svog restorana

 

 

118.                       Znamenite oštrige iz restorana Drago's

 

 

119.                       Branka Bezić Filipović drži jelovnik restorana Drago's

 

Marija Vojkovich sjeća se obiteljskog izleta iz Kalifornije u Floridu 1961. godine: Moji nono, nona i mama odveli su nas šestero djece vlakom u Floridu posjetiti tatu koji je tamo radio. Imali smo pauzu od dvanaest sati u New Orleansu i nono je u telefonskom imeniku tražio ima li tamo koji Vojkovich. Našao je jednoga koji je imao restoran. Nono ga je nazvao, taksijem smo otišli tamo i proveli cijelo poslije podne. Ja sam se igrala i nisam obraćala pažnju na druge stvari, ali kako sam shvatila nismo bili u rodu. 

 

Najstarija američka vinarija nalazila se na sjeverozapadu u američkoj saveznoj državi Washington zove se Chateau St. Michelle, a osnovana je 1934. godine. U poslu su se služili tradicionalnim i modernim metodama, a poznati su bili po Chardonnayu, Merlotu i Cabernet Sauvignonu. Prvi vodič za posjetitelje vinarije postao je John Sarich (Šarić) 1976. godine, koji je usavršavao znanje i postao savjetnik za vino i hranu chefovima niz cijelu pacifičku obalu. Također, držao je tečajeve kuhanja da bi na kraju u Seattleu otvorio Adriatica Restaurant, a zatim i Dalmacija Ristoran na kultnoj tržnici Pike Place Market, otvorenoj 1907. godine u blizini željezničkog kolodvora.

120.                       Seattle, Pike Place Market s početka 20. stoljeća

 

 

121.                       Pike Place Market danas

 

122.                       Pike Place Market

Sarich se poslije vratio u Chateau St. Michelle i postao je direktor za gastronomiju. Ugostio je kuharski televizijski shaw Taste of the Northwest, koji je bio nominiran za nagradu Emmy. Zatim je počeo izdavati kuharice, a svojim radom poznatu je vinariju pretvorio u dominantno mjesto sjeverozapadne gastronomske scene. Preminuo je 2014. godine.

 

I na drugim mjestima u državi Washington ljudi su se skupljali oko hrane. U svojoj kuharici Food You Remember -  Yugoslavian Cookbook (Hrana za sjećanje – jugoslavenska kuharica) autorica Mary Babare Love citira Brillat Saverin koja kaže: Otkriće novoga jela donese ljudima više sreće od otkrića nove zvijezde.

Mary Babare Love imala je potrebu zapisati ono što je učila od majke iz Staroga Grada: Recepti su se prenosili usmenom predajom, a mjere su bile šaka oraha, dvije šake brašna, preža (prstohvat) soli... Doručak je bio kruh umočen u toplo mlijeko za djecu, a bijela kava za odrasle. Toast i žitarice nismo jeli dok to nismo vidjeli od svojih američkih susjeda. Ručak je započinjao juhom s tjesteninom, a kuhano meso se jelo uz salatu. Desert se služio samo u posebnim prilikama. Petkom se jela riba, a Amerikanci su se čudili što jedemo lignje i sipe, hobotnice ili bakalar. Povrće smo sami uzgajali. Za večeru smo jeli pečeno meso svih vrsta, bilo da se radilo jetri, bubrezima, mozgu, plućima, mozgu ili tripicama. Mama je sve to odlično spremala i nama to nisu bile neobične namirnice. Danas ih više ne možeš kupiti, jer ih koriste za proizvodnju hrenovka. Jeli smo puno povrća i krumpira. U kući je uvijek bilo voća, zimi najviše naranača jer su tada bile jeftine. Odrasli su pili vino, a djeca ružičastu vodu. Nedjeljni ručak bio je serviran u 13 sati, a imao je više sljedova. Kako je moja obitelj iz Staroga Grada neki moji recepti izgledaju talijanski, ali Talijani su ionako ukrali puno naših recepata.   

Mary Babare Love živjela je u Tacomi gradu dalmatinskih prenoćišta i restorana, od kojih je do današnjih dana ostao otvoren popularni The Spar, braće Radonich čiji su roditelji početkom 20. stoljeća imali pansion. The Spar se zvao Old Tacoma Saloon i bio je otvoren 1917. godine. Bilo je to mjesto gdje se pilo i igralo poker, a zatvoreno je u vrijeme prohibicije alkohola. Zatim su ga kupila braća Radonich 1920. godine i promijenila su mu ime i svrhu. Nudile su se sode i igrao se biljar, a nudila se i oprema za muškarce. Kada je ukinuta prohibicija 1933. godine osim alkohola počela se nuditi i hrana. U Sparu je na fotografijama prikazana povijest Tacome i restorana.

 

123.                       The Spar u Tacomi

 

124.                       Old Tacoma Saloon postao je The Spar kada su ga 1920. preuzela braća Radonich

 

125.                       Gužva u The Sparu

 

Uočljivo mjesto u Tacomi je i Bob's Java Jive restoran u obliku čajnika. Izgradio ga je 1927. godine veterinar Otis Button koji je želio neobičnu ordinaciju za svoje četveronožne pacijente. S vremenom se okrenuo ugostiteljstvu, a 1955. godine objekt je kupio Bob Radonich i nazvao ga Bob's Java Jive , kako se zove i danas.

 

126.                       Bob's Java Jive restoran u Tacomi

Oko 160 km od Tacome, u unutrašnjost, smjestio se gradić Roslyn u kojemu danas živi oko 1000 stanovnika. Uz grad je smješteno groblje s 5000 grobova 24 narodnosti. Turiste privlači jer je u njemu snimana TV serija Northern exposure (kod nas se zvala Život na sjeveru), pa je Roslyn u Washingtonu glumio Cicely u Aljasci, čiji je južni dio oko 3000 km sjevernije. Gradić je bio osnovan 1886. godine zbog nalazišta ugljena, koji su zatvoreni 1960. godine.

Ivan Lupis Vukić je bio u Roslynu 1927. godine, pa je pisao: Nitko od naših ljudi u Roslynu ne obnaša niti jednu utjecajnu funkciju. Okućnice uređuju kao u domovini, mahom imaju puno djece, žene bile žrtve obitelji, a munšajn ili rakija napravljena od bilo čega, zbog prohibicije, dodatan je problem. Ima mjesta u gradu koja nose hrvatska imena, poput Križulje gdje živi najviše Hrvata. Jedan se predio zove Slavica, a jedan Popovo selo po Splićaninu Ivanu Popoviću koji tu živi sa ženom i trinaestero djece.

Prvi saloon iz vremena naseljavanja zvao se The Brick, gdje su se snimali kadrovi iz Života na sjeveru. Krajem 19. i početkom 20.stoljeća neki od Hrvata su novac zarađen u rudniku uložili u otvaranje saloona. Sve se, kao i danas, odvijalo na Pennsyvania Avenue glavnoj ulici u maloga gradića.

 

127.                       Ovako je izgledao Roslyn 1889., što znači tri godine nakon osnutka, a ni do danas se nije puno promijenio.

 

128.                       Naselje uz Roslyn s rudarskim kućicama 1900. godine

 

129.                       Roslyn, Pennsylvania Avenue 1910. godine

 

 

130.                       Roslyn, Pennsylvania Avenue broj 2, saloon Williama Kauzlaricha 1910. godine

 

131.                       Roslyn, potrepštine iz barova izložene u malom muzeju

Ugostiteljstvom su se bavili i na Novome Zelandu. New Plymouth se nalazi na pola puta između Aucklanda i Wellingtona na zapadnoj obali sjevernog otoka. Prvi Hrvat koji je tamo doselio bio je Podgoranin Jakob Vincent Kurta (Kurtić) (1877. – 1965.). Po dolasku u Novi Zeland 1896. jedno je vrijeme živio u Aucklandu i stanovao, poput mnogih sunarodnjaka, u pansionu Luje Kinkele. S vremenom je i Kurta kupio restoran zajedno s Ivanom Pavlinovichem (Pavlinović), pa su oni bili drugi po redu Hrvati vlasnici restorana u Novome Zelandu. Međutim, Kurta je iz Dalmacije primio pismo u kojemu je pisalo da ratni brod Austrijske mornarice Panther ide u Novi Zeland vratiti natrag svoje građane koji nisu ispunili vojnu obvezu. Kurta je odmah prodao svoj dio restorana Pavlinovichu i odlučio sakriti se u New Plymouthu gdje tada nije živio niti jedan Hrvat, nitko ga nije poznavao i bio je izvan domašaja. Tamo se oženio Talijankom Cristinom Agostinelli i imali su sedmero djece. Kurta se nastavio baviti ugostiteljstvom pa je i tamo imao restoran skoro 19 godina.[33]

 

132.                       Jacob Vincent Kurta

 

Kurta je bio pretplaćen na splitske Pučke novine, pa je često pisao uredniku. Pod rubrikom Iz dalekih krajeva objavljeno je jedno njegovo pismo 1911. godine:

Gosp. Uredniče! Primio sam 4 broja ''Pučkih novina''. Čitajući pojmljivo ove brojeve probudilo se je moje srce na osjećaje mile domovine. Ja sam odsutan od Hrvatske ili kamenite Dalmacije već 16 godišta, što činim moje promete u tudjini svijeta najboljim uspjehom. Kad sam u zadnjem broju opazio sliku velikog i nezaboravnog Mihovila Pavlinovića, srce mi se je ganulo, suze oči oblile, gledajući njegovo lice. Činilo mi se je, da se još jednom nahodim pred njim kao što me je poučavao u kršćanskom nauku u pučkoj školi u ponosnoj Podgori. Slava i pokoj njemu na nebesim, a mir i ljubav hrvatskom narodu na zemlji. Ostajem da štovanjem hrvatski rodoljub.

J. W. Kurta , New Plymouth, 28. lipnja 1911.[34]

Kurta je bio pretplaćen i na Pučku prosvjetu koja je također izlazila u Splitu. Pisao je uredniku jer ga je zanimalo jeli poslao dovoljno novaca za preplatu. Odgovorili su mu da može biti miran sljedeće dvije godine i dodali da kamo sreće da se i drugi u njega ugledaju. Naime, u to vrijeme novine su se prodavale samo u pretplati pa su izdavači muku mučili s neredovitim platišama, a često su to napominjali i u novinama.

Marin Devcich (Devčić) (1879. – 1953.) došao je u Novi Zeland iz Podgore 1896. zajedno s braćom Šimunom, Grgom, Nikolom i sestrom Marom (kasnije udanom za Stipu Jelaša). Međutim, vratio se u domovinu pod pritiskom konzulata Austro – Ugarske jer nije obavio vojnu obvezu. Prijetili su mu da će, ukoliko to ne učini, posljedice snositi njegova obitelj u Hrvatskoj. Devcich je odslužio vojsku, ponovo otišao u Novi Zeland 1907. godine i nastanio u mjestu Puriri na istočnoj obali sjevernoga otoka. Sljedeće godine primio je novozelandsko državljanstvo, a u dokumentima mu je pod rubrikom zanimanje pisalo: bushman. Vjenčao se 1910. godine s Antoniettom Lovrich (Lovrić) koja je došla iz Podgore. Bračni je par otišao živjeti u Hamilton, gdje su 1928. godine kupili restoran od Emila Deana i Boba Papa. Restoran je vodila Antoinetta jer je Marin kupio ribarski brod i posvetio se ribarstvu. U posadi su mu bili Podgorani: Tony Devcich (Devčić), Nick Kokich (Kokić), Ned Nola, Vlado Nola, Filip Vela,  Jack Vela i Nick Vela. Kako su svi zajedno stvarali flotu u Aucklandu, tako je i Marin Devcich bio sve više vezan za Auckland. Međutim, 1935. godine osnovao je kraj Aucklanda ribarsku tvrtku Waitemata Fisheries, a počeli su graditi i ribarske brodove takozvane Wai: Waitemata, Waimana, Waiwera, Waikawa i Waipawa. Zatim je sa ženinom braćom Matom, Tonyjem i Nickom Lovrichem (Lovrić) počeo s preradom ribe koja se prodavala u Hamiltonu i u New Plymouthu. Kada je Marin Devcich otišao u mirovinu posao je preuzeo njegov sin George, a restoran sin Leo i kćerke Amelia i Violet. 

133.                       Antoinette Devcich u svom restoranu u Hamiltonu

 

Budući da su u Novi Zeland dolazili Dalmatinci, riba je bila važan dio njihove prehrane. Tako su braća Toni (Drvenik, 1889. – Manukau Harbour, 1953.) i Bob (Drvenik, 1892. – ??), (Bariša) Antunovich (Antunović) iz Drvenika, lovili ribu za potrebe nalazišta smole u blizini Helesvillea tridesetak kilometara daleko od Aucklanda. Oni su došli na Novi Zeland 1908. godine i počeli s kopanjem smole, ali su vidjeli da postoji potreba za prehranom velikog broja kopača. Štedjeli su i kupili svoj ribarski brod Rata 1914. godine i posvetili se lovu na ciple. Poslije je svaki od braće zaradio za vlastiti brod pa su lovili i iverke. S vremenom su se preselili u Auckland i pridružili rastućoj dalmatinskoj ribarskoj zajednici. Toni je nastavio raditi sa svojim sinom, ali su obojica tragično završili u brodolomu 1953. godine.[35]

Anthony Eugene Vodanovich (Vodanović) (1893. – 1949.) došao je u Novi Zeland iz Podgore 1907. godine gdje je kopao smolu. Zatim je otišao u New Plymouth i povezao se poslovno s Jacobom Vincentom Kurtom i ušao u ugostiteljstvo. Oženio se Poljakinjom Evom Annie Lehrke 1919. godine. S Kurtom je radio do 1924. godine, a zatim je otišao u mjesto Patea na zapadnoj obali sjevernoga otoka između Hamiltona i Wellingtona. Tamo je otvorio restoran. Nakon toga je u mjestu Wanganui između Wellingtona i New Plymoutha otvorio Federal Hotel, a u Patei Masonic Hotel, gdje je živio s obitelji do 1941. godine.

134.                       Wanganui, 1920. lijevo je Joe, a desno Jack Vodanovich

 

 

I u Južnoj Americi ima hrvatskih restorana, ali možda je najupečatljiviji onaj u Punta Arenasu, a zove se Cafe Inmigrante. U vlasništvu je para Ivana Gonzaleza Radojkovica (Radojković), po majci Slaviji Radojković Damjanović iz Škripa, i Dinke Ivanovic (Ivanović) Cabezas, po djedu i baki iz Sutivana. Dinkin otac Ivo Ivanovic Lokvicic (Ivanović Lokvičić), rođen je u Punta Arenasu, od oca Ivana Ivanovića Radića i majke Dinke Lokvičić Lukšić.

Cafe Inmigrante smješten je u kvartu Barrio Croata, a ugodna je kombinacija  kavane i zalogajnice, smještene u prostoru nekadašnje mesnice, koju je držao Dinkin otac. Nakon što je prestao s radom, kuću su renovirali i otvorili kavanu 2005. godine. Za uređenje su koristili stare kućne predmete i fotografije, te time unijeli dašak prošlosti i nostalgije.

 

135.                       Barrio Croata, Caffee Inmigrante

136.                       Ivan Ivanovic Lokvicic u Caffee Inmigrante

 

         

137.                       Caffee Inmigrante, izvana

138.                       Caffee Inmigrante, iznutra

 

 

 

 

SMJEŠTAJ U DOMOVINI

     Većina onih koji su otišli iz domovine, u sebi je nosila želju za povratkom. Mnogi nisu htjeli priznati da su otišli zauvijek, već su sami sebe zavaravali da su negdje privremeno, neovisno o tome što su tamo osnovali obitelj i pustili korijenje. Međutim, bilo je i samaca koji su željeli zadnje godine svoga života provesti u domovini, pa se ideja o otvaranju Domova za umirovljene iseljenike stalno provlačila kroz povijest. Na žalost, rijetko se provela u stvarnost. Jedan od takvih primjera bio je Starački dom za umirovljene iseljenike, koji je osnovan u Jelsi 1930. godine.

Dogodilo se i to da se u prošlosti mislilo i na djecu iseljenika, koja su ostala bez roditelja i za koje se država htjela pobrinuti. Sve je započelo plemenitom idejom uglednog pravnika  dr. Josipa Šilovića (1858.-1939.), dekana Pravnog fakulteta i rektora Sveučilišta u Zagrebu, koji se bavio socijalnim radom, a naročito mladima. Poznata je njegova izjava iz 1929. godine, kada je rekao: Malo se tko stara što je s onom djecom koja gola i bosa po ovoj studeni lutaju ulicama.[36]

Šilovića su nazivali ocem sirotinje, a preko Zaklade za iseljeničku djecu utemeljio je Dom za siročad iseljenika i mornara iz Kraljevine Jugoslavije, koji je otvoren 30. svibnja 1931. godine u Korčuli. U Narodnoj svijesti, koja je izlazila u Dubrovniku pisalo je u rubrici Pisma iz naroda:  Naš grad dobiva jednu lijepu i karitativnu ustanovu, a to je sirotište za siročad postradalih naših pomoraca i iseljenika. Ovo će biti zavod jedini svoje vrsti na cijelom našem primorju, a podiže ga ''Narodna zaštita'' iz Zagreba na inicijativu njenog velezaslužnog predsjednika i istaknutog socijalnog radnika, g. dr. Josipa Šilovića. Radi toga će se zavod zvati njegovim imenom, a stati će pod visokim pokroviteljstvom Nj. Vel. Kraljice Marije. Poticaj za ovo sirotište dala je nesreća obitelji naših pomoraca prigodom propasti ''Dakse''[37], te pogibije naših iseljenika u Kanadi. Radi toga će u ovo sirotište u prvom redu biti smještena siročad ovih unesrećenika, te djeca svjetioničara. Za ovaj zavod ''Narodna zaštita'' nabavila je u Korčuli jednu veliku zgradu (stara plemićka palača Ismaelli), te je zgodno adaptirala za potrebe sirotišta, tako da će biti mjesta za 100 djece, koja će biti opskrbljena svim konforom kao: pećima, bolnicom i.t.d. Zaklonjena djeca pohađati će školu u Korčuli, osnovnu, gragjansku i zanatsku, a posvetiti će se briga i pomorskoj struci.[38]  

 

Adaptaciju zgrade izvršio je inžinjer Josip Šilović, sin dr. Šilovića. Dom je, u nedjelju 30. svibnja 1931. godine, u ime kraljice Marije svečano otvorio major Josip Bučar u nazočnosti visokih dužnosnika poput Krune Penovića zamjenika ministra saobraćaja koji je došao iz Splita, don Frane Ivaniševića predstavnika oblasnog odbora Jadranske straže i gradonačelnika Korčule Đure Arnerića.[39] Upriličen je svečani banket za sedamdeset uzvanika u Hotelu de la Ville, a prije toga u dom je bilo dovedeno prvih dvadesetero djece.  

 

 

 

139.                       Tabla s Doma u Korčuli

 

 

Članak o otvaranju Šilovićevog doma objavljen je i u mjesečnjaku Jadranska straža, što ga je napisao Josip Fazinić: Dr. Šilović je sada bacio oko na naše iseljenike u dalekim kolonijama, koji zbog općenite privredne krize u svijetu teško da mogu i sebe uzdržavati, a kamoli slati pripomoć svojima na domu.[40]

 

Dvije godine kasnije u Narodnoj svijesti objavljeno je da će štićenici doma moći nakon osnovne, pohađati mornarsku školu. Šilovićevom zaslugom, bila je smještena u Villi Depolo, a nosila je naziv Mornarska škola kralja Tomislava. Nabavljen je čak i parobrod za odvijanje praktične nastave.[41]

U znak zahvalnosti za rad na socijalnom i karitativnom polju, Općinsko vijeće grada Korčule imenovalo je dr. Josipa Šilovića počasnim građaninom.

 

 

 

140.                       Ploča postavljena u čast osnivača doma

 

 

 

141.                       Unutrašnjost palače Ismaelli gdje je bio smješten Šilovićev dom

 

 

Međutim, razvoj te humanitarne ustanove ugrozio je Drugi svjetski rat. Budući da je Italija anektirala Korčulu, Dom je trebao biti prebačen na teritorij NDH. Premješten je u Viganj, gdje je počeo djelovati 1. listopada 1941. na čelu s upraviteljicom, časnom sestrom, Reginaldom Munitić.[42]

 

Bio je smješten u nekadašnji samostan, koji su Dominikanci 1910. godine prodali Odboru za osnivanje čitaonice i škole u Vignju.

 

Jedan od štićenika Doma bio je Ivo Đani Maričić, rođen 1937. godine, koji je ispričao:

Najviše smo se igrali na izvoru koji je bio na zapadu od Doma ispod velikog rogača, tu smo na potoku pravili slapove i puštali brodiće. Tu sam u Vignju i nauči plivat. Kad su me stariji bacili u more. Tu sam prvi put vidio i čuo radio, a kad bi se upalio, mi dica bi tražili di se čovik koji govori sakri unutra u kutiju. U školu smo išli u jednu kuću, u Bililu, a učile su nas i o nama brinule pet ili šest časni. Najdraža nam je svima bila časna Anđelka ili Anđelina, bila je lipa poput Gospe i ona nas je učila u školi. Kasnije je ona kao Dominikanka, posli rata otišla u Kanadu di je i umrla.[43]

 

Tih dana sjećala se i sestra Marija Josipa Vidaković: Teška su vremena bila, mi osamljene, mlade i neiskusne. Narod je od nas tražio pomoć, materijalnu i moralnu i mi smo davale, radi čega smo zato i često došle u opasnost života.

 

Kako bi prehranile sebe i djecu, dominikanke su se morale baviti raznim poslovima. Plele su džempere i šivale, a neimaština ih je prisilila da nauče praviti cipele od žukovih vlakana. Prvo je biljku trebalo dvadeset dana namakati u moru, potom sušiti i tek onda se moglo izrađivati cipele. Također, su morale raditi težačke poslove, sjeći i dovlačiti drva za ogrjev i loviti ribu s dječacima iz Doma.

 

U tu svrhu im je služila barka na dvanaest vesala dok im je Talijani nisu oduzeli, pa su dječaci iz Doma napravili splav od dasaka i na njoj nastavili ribariti. Osim svježe ribe, djeca su u početku imala dovoljno mlijeka i povrća, koje su obitelji iz Vignja, Kučišća i Nakovnja davale sestrama u zamjenu za odjeću koju su one izrađivale. Nešto pomoći povremeno je dolazilo od Ministarstva socijalne skrbi iz Zagreba, a o svemu tome morala se voditi točna evidencija koju su sestre redovito morale pješice nositi općinskim vlastima u Orebić.

 

Fašistička Italija kapitulirala je u rujnu 1943. godine, a na Pelješac je došla nacistička vojska koja je palila sve pred sobom. Gotovo svi stanovnici Vignja, Nakovnja i Kučišća napustili su svoje domove i preko Korčule i Visa izbjegli u El Shatt u Egiptu. Sestre su morale ostati, jer njih i djecu na putu nisu mogle primiti korčulanske dominikanke. Stoga su se suočile s njemačkim vojnicima, ali sve je tada dobro prošlo jer njih je samo zanimalo ima li u mjestu partizana.

 

U ratnim je godinama došlo i do nestašice hrane, pa je opstanak Doma bio upitan. Sestra Marija Josipa Vidaković je kasnije pričala da se bacila pred Gospin kip i molila Majku Božju za pomoć. Ubrzo je došla vijest da su im hrvatske vlasti, zauzimanjem sestre Anđele Milinković, iz Zagreba poslale hranu, po koju je trebalo otići u Dubrovnik.

 

Mira nije bilo, jer su im Njemci naredili da napuste Viganj zbog predstojećeg napada na Korčulu. Sedam dominikanki s bolesnim i skoro slijepim župnikom

Maksimilijanom Krsteljom povelo je pedesetak djevojčica i dječaka te nekoliko starica i staraca u Nakovanj, gdje su se sklonili u neku napuštenu kuću. Budući da su sa sobom mogli ponijeti samo malo hrane, sestre su se uglavnom hranile repom preostalom na zapuštenim njivama, a vodu su uzimali iz obližnjeg bunara. Mlijeko su imali, jer su povele kravu s teletom, koje im je ostavila obitelj Dužević prije bijega u El Shatt. Mjesec dana kasnije, pred Božić im je bilo dopušteno vratiti se u Viganj, gdje je u Domu u međuvremenu boravila njemačka vojska, ali ništa nije oštetila ni odnijela sa sobom, pa čak ni hranu koja je ostala u kući.

 

Kraj rata trebao je donijeti olakšanje, a donio je kraj djelovanja Šilovićevog doma, premda sestre to nisu očekivale. Nova vlast je djecu premjestila na Lokrum, uz objašnjenje da sestre ne znaju raditi s djecom. Sestri Mariji Josipi Vidaković ponuđeno je da izabere mjesto zaposlenja, uz uvjet da odloži redovničko odijelo, što je ona odbila. Ostala je u Vignju s još tri sestre, koje su primile na skrb nekoliko starica i staraca, toliko zapuštenih da ih je trebalo četkom ribati, kako je kasnije pričala, sa sjetom zaključivši:

Dječju veselost, buku i viku zamijenili su starci i starice. Dnevno moljenje krunice prešlo je na drhtavo moljenje ljudi koji su pripadali više grobu nego životu. Naš rad i nastojanje išlo je zatim da tim starcima osladimo zadnje časove života, probudimo želju za lijepim nebom i da ih na smrtnom času molitvama otpratimo do vječnosti.[44]

 

 

  

 

142.                       Viganj, Dominikanski samostan danas

143.                       Viganj, Dominikanski samostan, takozvani Kuvenat, danas

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VJEČNA POČIVALIŠTA

 Koliko god je smještaj u prenoćištu, hotelu ili pansionu trebao živima, na jednak način trebao je i mrtvima. Još od najstarijih vremena iseljavanja, bilo s više ili manje počasti moralo se pokapati preminule. Hrvatska groblja nalazimo po cijelome svijetu, a hrvatske grobove i na najstarijim grobljima nekih država, primjerice na najstarijem katoličkom groblju u Australiji. S obzirom na broj hrvatskih imena na nekim grobljima, stjeće se dojam kao da se nalazimo u domovini. To se osobito odnosi na Južnu Ameriku primjerice u Chovetu u Argentini, u Oruru i Cochabambi u Boliviji, u Punta Arenasu i Porveniru u Čileu ili u Sao Paulu u Brazilu. Čak i na izoliranim mjestima nalazimo hrvatska groblja i grobove, poput onoga u malom mjestu Globe u američkoj Arizoni. Na grobljima starih iseljeničkih destinacija, često nalazimo grobnice hrvatskih dobrotvornih društava kao podsjetnik da smo izrazito iseljenička nacija.

 

144.                       Richmond, Tasmanija u Australiji i hrvatski grob na najstarijem katoličkom groblju u državi

 

145.                       Hobart, Australija, hrvatski svećenik Berislav Hunski na groblju uz hrvatsku crkvu

 

 

146.                       Auckland, Novi Zeland, Waikumete Cemetery u predjelu Waitakere

 

147.                       Grobnica u Aucklandu na Novome Zelandu

 

 

 

148.                       I na groblju u Aucklandu na Novome Zelandu voli se Dalmacija

 

U Sjedninjenim Američkim Državama, dolazak u Globe u Arizoni podsjeti nas da Amerika nisu ni New York ni Los Angeles, već ono između. To su mjesta koja oni sami zovu in the middle of nowhere ili usred ničega. Kada se krene iz Phoenixa u kojemu živi preko milijun i po ljudi, brzo se uđe u predivne puste pejzaže crvene pustinje kroz koju prolazi Superstition Freeway (Autoput praznovjerja) na putu za Copper Hill gdje se nalazi Globe ili Besh Baa Gowah, Mjesto metala, kako su ga zvali Apache. Prije toga prođe se kroz minijaturni Miami, kroz zemlju Apacha i glasovitog ratnog vođe Geronima, koji je zadnji pružao otpor bijelcima smatrajući da Apache i Bijele oči ne mogu živjeti u miru. Ulazak u Globe, osnovan 1870. godine, gdje danas živi oko 7000 stanovnika sve je samo ne spektakularan, ako izumemo činjenicu da odmah uočimo Adriatic Avenue i Kotor Street. Nema tu ni shopping centra, samo benzinska stanica i Dollar shop (mi bi rekli Sve po 8). Međutim, osim crkve Holly Angels Catholic Church, kojoj je od dva tornja izgrađen samo jedan, a u kojoj na jednom od vitraja piše Rimokatolički Hrvati, totalno je iznenađenje na malom groblju naići na Croatian Lodge (Hrvatska loža). Tu su našli vječno počivalište, sudeći po prezimenima, Hercegovci, Imočani i otočani iz srednje Dalmacije, mahom muškarci rođeni oko 1880 – ih, s prosječnim doživljenjem od tridesetak godina. Nije to bilo zbog Indijanaca, već zbog učestalih nesreća u rudnicima, o čemu je čak pisalo u splitskom Pučkom listu. Bilo je to pismo Tome Alfirevića koji je pisao iz Globea uredniku Jurju Kapiću 1913. godine, a on ga je objavio pod naslovom Žalostan glas iz Amerike[45]:

16. travnja u Miamiu dogodila se grozna nesreća. U rudokopu koji je bio dubok 500 nogu[46] u kojemu je radilo mnoštvo ljudi srušili su se vrhovi unutrašnjih prostorija, te zatrpali cijeli rudokop. Za sreću da nije bilo nego malo vojske (rudara) u rudokopu, inače bi bilo zakukalo na stotine majaka i u crno se zavilo mnoštvo udovica i malene djece. Samo ih je poginulo 6, a ranjeno ih je 25. Od naših Hrvata nije se našao ni jedan u rudokopu kad se je nesreća dogodila. Vele neki: u Americi je dobra nadnica! To je istina, ali se svaki novčić u krvi okupa. Promislite samo radju u rudokopima; u dubini od 500 nogu, gdje ne vidiš ni sunca, ni mjeseca, niti zrake bijeloga dana, već danke boraviš u vječnom sužanstvu; u smradu ugljena i drugih isparina, što te dave u grkljanu.

 

 

149.                       Sjedinjene Američke Države, hrvatski dio groblja u malom mjestu Globe u Arizoni

150.                       Iz Dalmacije u Globe u Arizoni

 

U San Franciscu, gdje se broj stanovnika od 1846. do 1852. godine povećao osam puta, zbog velikog priliva došljaka iz staroga kraja, osnovano je društvo  Slavonic Illyric Benevolent Society[47] 1857. godine, najstarije u Americi. Društvo je 1874. godine izgradilo prvu Croatian Building (Hrvatsku kuću) u Americi u mjestu Sutter Creek u Amador okrugu, centru nalazišta zlata. Za uplaćenu članarinu, Dobrotvorno društvo svojim je članovima pomagalo u slučaju bolesti, invalidnosti, a u slučaju smrti ih je pokapalo na Slavonic Terra, prvom hrvatskom groblju otvorenom 1861. godine. Do tada se pokapalo na Mission Dolores, povijesnom groblju San Francisca. Tamo je, primjerice, zadnje počivalište našao i Bokelj John Provizzo, koji je u Ameriku došao u potrazi za zlatom. Oženio se kćerkom pionirske obitelji Castro, kupio je farmu, a preminuo je 1860. u 42. godini života. Bio je jedan od prvih članova Slavonic Illyric Benevolent Societya pa je društvo preuzelo obvezu pokopati ga.

 

 

151.                       Hrvatski napis na grobu Johna Provizze na hrvatskom jeziku na povjesnom groblju Mission Dolores u San Franciscu.

 

Hrvati su bili jedini narod koji je u multietničkoj zajednici San Francisca imao svoje groblje. Biskup Aleman, prvi katolički biskup u Americi, dodijelio je Slavonic Illyric Societyju dio groblja koje se zvalo Slavonic Plot (Slavonsko zemljište) ili Slavonic Terra.[48] Raka za dijete koštala je 8 dolara, a za odrasloga 12 dolara. Tu se pokapalo od 1861. godine, pa sve do 1906. kada je razorni zemljotres pogodio San Francisco.

Tada je odlučeno groblje premjestiti izvan grada u Colmu, s tim da se nije diralo povijesno groblje Mission Dolores.

 

152.                       Mission Dolores, najstarije groblje u San Franciscu gdje su pokopani prvi hrvatski doseljenici

 

Colma je danas gradić gdje ima živih oko 1800 stanovnika, a sahranjenih oko 1.5 milijun. Nazivaju ga The City of the Silent (Grad tihih), a u šali govore It's great to be alive in Colma (Odlično je biti živ u Colmi). Nevezano za Hrvate, na groblju u Colmi sahranjeni su i neki svjetski poznati Amerikanci primjerice tajkun William Randolph Hearst, zatim jedan od supruga Marilyn Monroe baseball centar Yankeesa Joe DiMaggio i pionir jeansa Levi Strauss. Tu je sahranjen i Wyat Earp, revolveraš poznat kao sudionik u obračunu kod OK korala.

Hrvati su i u Colmi dobili svoj dio zemljišta i to na korištenje do 2200. godine. Prvo hrvatsko dijete sahranjeno u Colmi bila je jednogodišnja Virginia Rasol. Među prvima odraslima bili su sahranjeni Antonio Sassovich (Sasović), kojega su objesili zbog ubojstva Basilija Vlahovicha (Vlahović), te Paul Vlautin (Vlahutin) vlasnik saloona i prenoćišta na Davis street u San Franciscu, omiljenog okupljališta dalmatinskih ribara i rudara.[49]

 

153.                       Sjedinjene Američke Države, groblje u Avalonu na otoku Catalini vrvi hrvatskim prezimenima

 

154.                       U Avalonu na kalifornijskom otoku Catalini grob hvarske obitelji Maričić, čija je kćerka Ruth bila prva bijela djevojčica rođena na otoku 1894. godine

 

 

155.                       Grob u Avalonu

 

156.                       San Pedro, Kalifornija, na groblju Green Hill, muška klapa Filip Dević iz Splita zapjevala je pjesmu Splite moj na grobu svoga sugrađanina Ante Brajevića (prva slijeva je pokojnikova supruga Gabriela Brajević)

 

Slična je situacija u Roslynu u američkoj saveznoj državi Washington gdje na groblju ima pet puta više grobova nego živih stanovnika. Vječno je to počivalište 24 nacije, ljudi koji su mahom tražili egzistenciju u rudnicima ugljena. Hrvati su sahranjeni na odjeljcima Dr. Starcevich broj 1 i broj 2., Sokol, Saint Barbara i National Croatian Society. Izraženo u brojkama radi se o 117 odraslih Hrvata, među kojima je bilo 55 žena i 62 muškarca. Nalazi se tu i 80-ak dječjih grobova, u kojima su mahom bebe koje nisu doživjele niti prvu godinu života. Prezimena su velikim dijelom iz Like i Gorskoga kotara, zatim iz Senja, Krka, Lošinja, Šolte, Tučepa, Splita, Pelješca i Bakra. Većina je rođena u 19. stoljeću, a 11 žena i 4 muškarca doživjeli su preko 90 godina. Na grobovima s početka 20. stoljeća uočavamo fotografije pokojnika, kao i natpise na hrvatskom jeziku, često puta malo iskrivljenom.

 

157.                       Tlocrt groblja u Roslynu

 

Primjerice na grobu Blaža Grgurića piše:

Ovdi pociva Blaz Grguric rodjen u MrKapalj godine 1886. Umra 21 April 1911. Laka Mubila crna zemlja.

Na grobu Antona Bilusa piše:

Ovdje pociva Anton Bilus rodjen u Splitu Dalmacija na 7 travnja 1877. Umro 8 Decembra 1908.

Na grobu Romana Grškovića piše:

U spomen nezaboravnom sinu roditelji podigli Romanu Grskovic. Rodjen u Vrbnicem otok Krk 1903 koji ostavija ova suzna dolina 20 sijecnja 1921 Roslyn Washington. U osamnijskoj godini zivota umra. Zaleci roditelji.

Na grobu Karoline Mataja piše:

Ovde pociva u miru Karulina Mataja rodjena g 1867 u Mrkoplju. Umrla g 1906 14 veljace. Lakha joj bila ova ladna zemljica. Pokoj vjecni daruj joj gospodine.

Svakako su najtužniji dječji grobovi kojih ima najviše. Tako na grobu Anne Tomac piše:

Ovdje sniva sanak ujecni Anna Tomac rodjena 14 July umrla 12 Dec 1924

Na grobu Ivana Prpića, koji je živio samo 4 dana, piše:

Ovdje pociva u miru bozjem Ivan Prpic rodjen 16 ozujka 1910 u Roslyn Wash. Umro 20 1910 u Roslyn Wash. Lahka mu budi gruda ove domovine.

 

 

158.                       Jedan od grobova u Roslynu

159.                       Stari grob Roslyn

 

 

160.                       Na ovome grobu piše: Josip Radošević rodjen 19 siječnja 1888 u Licu Gorski kotar Hrvatska. Umro 22gog studenog 1914. Ostavlja u staroj domovini osaloscenoga oca i majku te tri sestre a ovdje jednog brata i sestru. Laka ti bila ova tudja zemlja. Pocivaj u miru.

 

161.                       Dječji grob u Roslynu na kojemu piše: Ovdje pocivaju dve sestrice Lucija i Bozica Polic rodjene 11 prosinca 1913 umrle 11 sijecnja 1914 sjedinjene ???

162.                       Izvan groblja uz usamljeni grob postavljena je drvena ploča na kojoj na engleskom piše: Sokol: simbol lože bio je sokol, a osnovali su ga 1904. Anton Janacek, John Zobec i Mike Jaske. Sastajali su se u sokolskom društvu u Ronaldu. Glavni razlog postojanja bio je uzdizanje domoljublja i atletksih vještina članova. Nakon prvoga svjetskog rata loža je propala.

 

163.                       Izvan groblja spomenik s američkom i hrvatskom zastavom, a na njemu piše: U čast onih Hrvata koji su živjeli i umrli gradeći rudarske gradove Roslyn, Ronald i Cle Elum i pomogli oblikovati američko nasljeđe.

Na istom groblju je sahranjena i Oliva Čapeta, rođen Lupis Vukić, sestra poznatog hrvatskog istraživača iseljeništva Ivana Lupisa Vukića (Viganj, 1876. – 1967.), autora brojnih članaka i brošura vezanih za hrvatsko iseljeništvo, izdavača Hrvatskog glasnika u Chicagu, te kustosa iseljeničkog muzeja u Splitu.

Lupisova sestra Oliva, (rođena 1878.) došla je iz rodnog Vignja u rudarski Roslyn, u vrijeme kada su polovina, od 4000 stanovnika bili Hrvati. Imala  je oko 22 godine, a tamo ju je odveo obiteljski prijatelj prezimenom Mažuran. Otišla je upoznati svog budućeg supruga, rudara Ivana Čapetu, kojega do tada nikad nije vidjela. Udala se i rodila je osmero djece, petero dječaka i tri djevojčice. Njihov stric Ivan Lupis ih je upoznao, 1927. godine, kada je odlučio otići iz Chicaga i vratiti se kući. Prije odlaska posjetio je sestru, a nakon toga se više nikada nisu vidjeli. Djeca su tada bila u dobi od 8 do 24 godine, a njegov komentar je bio: Takav je iseljenički udes i život – da se nakon više decenija sastaješ i upoznavaš s najbližima po krvi i srcu.

 

164.                       Grob Ivana i Olive Chapette (Čapete)

165.                       Oliva Chapetta (Čapeta), rođena Lupis Vukić u Vignju kao dvadesetdvogodišnjakinja pred odlazak u Roslyn oko 1900. godine

 

I groblje u Tacomi u državi Washington vrvi hrvatskim prezimenima najvećim dijelom iz srednje Dalmacije, a vidljiva su prezimena sa Visa, Šolte, Korčule, Hvara i Brača. Tu su pokopani i oni koji su živjeli u obližnjemu Gig Harboru.

 

166.                       Ulaz u groblje u Tacomi

Jedan od uočljivijih grobova pripada obitelji Petrich gdje su pokopani brodograditelj Martin Petrich, njegova supruga Mary Ellen i njihova djeca.

Martin Petrich rođen je u Starom Gradu na Hvaru 1880. godine. U Ameriku je do- šao kada mu je bilo samo sedam godina, s majkom Katom Budrovich (1855.- 1929.) i mlađim bratom Jerryjem. U San Bernardinu u Kaliforniji ih je čekao otac Juraj. Tamo im se rodila sestra Clara, a kada mu je majka bila trudna sa četvrtim djete- tom, Juraj je umro u dobi od samo 33 godine. Na samrti se obratio Martinu i rekao mu je: Sada si ti glava obitelji. Majka je 1891. godine odlučila preseliti se u Tacomu u Washington, jer je tamo imala rođaka. Ondje je otvorila pansion koji se zvao Sera Cate's Rooming House. Kuhala je i pekla je kruh koji je Martin raznosio kupcima. Još kao dijete radio je u tvornici, pa se pridružio ribarima, a s vremenom se okrenuo brodogradnji, da bi 1949. godine izgradio najveći tunolovac na svijetu, a nazvao ga je Mary E. Petrich u spomen na svoju pokojnu suprugu.

 

167.                       Spomenik obitelji Petrich oko kojega su obiteljski grobovi

 

 

 

  

168.                       Grobovi Martina i supruge mu Mary Ellen

 

Tu su sahranjeni i članovi jedne od najupečatljivijih obitelji u Gig Harboru, Skansijevi iz Sumartina. Peter Skansie  je došao u Ameriku 1889. godine, a nedugo zatim i njegova braća Andrew, Mitchell, Joseph i sestra Tomazina. Peter i Andrew su se bavili ribarstvom, dok su Mitchell i Joseph gradili brodove i na kraju trajekte, pa su na veliko popravili transportnu povezanost unutar Puget Sounda. Koliko je poznato izgadili su na stotine brodova.

Peter je ribario s Samom Jerisichem i oženio je njegovu kćerku Melissu, koja je na žalost mlada preminula. Kasnije je preko pisama upoznao Katu Borovich iz Sumartina. Njegov brat Andrew je sa suprugom Bertom imao petero djece: kćerke Clementinu i Jeromu, te sinove Antona, Petera i Vincenta.

 

169.                       Skansijevi slijeva: Anton, Andrew (otac), Clementina, Peter, Jeroma, Bertha (majka) i Vincent

170.                       Grob supružnika Berthe i Andrewa Skansi

 

171.                       Grob Petera Skansija (brat Andrewa)

 

I na jugu, u New Orleansu groblje vrvi hrvatskim grobovima. Neki su bili uništeni 2005. godine kada je Louisianu pogodio uragan Katrina zbog čega je popustila brana koja je štitila New Orleans od rijeke Mississippi.

 

172.                       New Orleans, Louisiana, grobnica dobrotvornog društva osnovanog 1876.

 

173.                       Hrvatska grobnica u New Orleansu

174.                       New Orleans, groblje

U Južnoj Americi, Argentina je zemlja s najvećom hrvatskom zajednicom, a na nekim grobljima prednjače hrvatska prezimena, kao primjerice u Chovetu u Provinciji Santa Fe.

175.                       Argentina, Chovet u Provinciji Santa Fe groblje koje vrvi hrvatskim imenima

 

176.                       Grobnica obitelji Skejić u Chovetu

177.                       S groba u Chovetu, gdje piše: ''Debela'', od uvijek i zauvijek bit ćeš u našem srcu. Tvoj brat, sestra Politica i nećaci. Suprug i sin su samo napisali da će je pamtiti zauvijek.

178.                       Nekome u grobu u Chovetu počiva nono

 

U Sao Paulu u Brazilu od hrvatskih prezimena, na grobljima prednjače korčulanska, naročito ona iz Blata. Naime, iz blajske luke Prigradice brojni su krenuli u bolji život put Brazila i prihvatili plaćen put od strane brazilske Vlade. Bilo je to 21. travnja 1925. godine, kada je 70 obitelji ispraćeno u Brazil, a do kraja godine njih ukupno oko tisuću. Naša je vlada zabranila odlaske u Brazil, kada se doznalo što se tamo događa. Naime, po dolasku su završili na plantažama kave kao robovi i kasnije su se jedva dokopali Sao Paula.

 

179.                       Sao Paulo, Brazil i Amado Šeman kraj obiteljskog groba

 

180.                       Fatima Milat Stanić kraj groba svoje korčulanske obitelji u Sao Paulu u Brazilu

 

181.                       Groblje u Sao Paulu u Brazilu

 

Nakon što je otkriveno zlato na otocima južno od Ognjene zemlje, Dalmatinci su krenuli u Čile potražiti sreću. Oni koji su otišli na jug najvećim dijelom bili su s otoka Brača i nastanili su se u Punta Arenasu. Dolaskom na groblje u Avenidi Bulnes, prvo se ugleda grobnica Hrvatskog pripomoćnog društva, koja je podignuta 1900. godine.

182.                       Tabla koja je postavljena na grobnici Hrvatskog pripomoćnog društva

183.                       Punta Arenas, Čile grobnica Hrvatskoga pripomoćnog društva

 

184.                       Punta Arenas, popis sahranjenih u grobnici Hrvatskoga pripomoćnog društva

Preko puta Punta Arenasa, s druge strane Mageljanovog tjesnaca nalazi se Ognjena zemlja i gradić Porvenir.

 

185.                       Porvenir, Ognjena zemlja, Čile groblje

 

186.                       Grobnica Hrvatskoga kluba iz Porvenira

Porvenir je glavni grad čileanskog dijela Ognjene zemlje, zapravo jedan od tri naselja uz maleni Cameron i Cerro Sombrero. Porvenir su osnovali Mimičani 1894. godine, ali tamo ništa nije kao kod nas u Dalmaciji, osim kada dođeš na groblje i nađeš se među brojnim našim prezimenima. Kad digneš glavu vidiš da oblaci stoje drukčije, a nebo u vedrim noćima posuto bezbrojnim zvijezdama oko Južnoga križa,  neobično je ovalno. Vidi se sa svakog mjesta u tom malom gradiću od 5000 stanovnika gdje nema zagađenja svjetlom. Ambicije su bile drukčije kada su ga  osnivali i dali mu ime koje znači – Budućnost.

Iako budućnost nije baš dotakla Porvenir, prošlost nije ni bila tako loša. Bio je to centar farmera koji su dolazili po namirnice. Dokaz da neke genijalne ideje i ljudi mogu doći i iz provincije, potvrđuje činjenica da je tu rođena čileanska kinematografija. Posmrtni ostaci Antonia Radonicha Scarpe njenog utemeljitelja leže baš na groblju u Porveniru.

 

187.                       Porvenir, grob Antonia Radonicha Skarpe utemeljitelja čileanske kinematografije

 

Miho Radonić, po majci Blajević rodio se u Starom Gradu, a 1891. godine stigao je u Punta Arenas. Tamo se u rujnu 1898. oženio sa zemljakinjom Corneliom Scarpa, po majci Kovačević. Mladi bračni par preselio se u Porvenir, na Ognjenoj zemlji. Miho je postao ugledan hoteljer, a umro je 1927. nakon 35 godina napornog rada. Cornelia je umrla 1942. godine i oboje su pokopani na gradskom groblju u Porveniru. Iza njih su ostali sinovi Antonio i Tomas, rođeni u Punta Arenasu i kći Nikolina Dominga rođena u Porveniru.

Antonio Radonich Scarpa, sin Mihe i Cornelie, rodio se u Punta Arenasu 1899. godine. Školu je završio u Porveniru a 1918. započeo se baviti snimanjem filmova o pokrajini Magallanes. Prvi takav film bio je prikazan u Punta Arenasu, a bio je i prvi u Čileu. Time je Antonio postao preteča čileanske kinematografije. U toj pionirskoj aktivnosti suradnik mu je bio poznati glumac, autor, kompozitor i svestrani zabavljač Jose Bohr Elzer, njemačkih korijena, rođen na Bosporu. Zajedno su radili do 1920. godine, kada je Bohr zauvijek otišao iz Punta Arenasa.

Radonich je nastavio sam, te je osnovao poduzeće Radonić Filmes, a sala za projekcije mu se nalazila u ulici O' Higgins 945, gdje se danas nalazi vatrogasno društvo Bomba Croata. Njegov film Rahitis u Magallanesu, dobio je priznanje čileanske vlade, pa je bio prikazan u svečanom salonu predsjednika republike, za predsjednika Artura Alessandrija Palme, njegove ministre, članove Kongresa i brojne uzvanike, a primio je birane pohvale i buran pljesak.

U svom životu Radonich je snimio preko 200.000 metara filmova o turizmu, ovčarstvu, te dokumentarce o povijesti avijacije u Magallanesu i otoku Dawson, panoramske filmove i komedije. Koristio je francusku kameru Pathe Freres iz 1912. godine. Zatim se, 1923. godine, preselio u Porvenir gdje je otvorio kinematograf u kući svog oca, koju je on izgradio 1910. za hotel, a koja se nalazi  na križanju ulica Manuel Senoret i Pedro Silva. Kino je tu djelovalo do 1945. godine. 

Najveći dio Radonichevog filmskog materijala nalazi u Muzeju grada Porvenira. Antonio Radonich Scarpa umro je u Punta Arenasu 1971. godine, a pokopan je na groblju u Porveniru.  

188.                       Antonio Radonich Scarpa

 

189.                       Radonichevo kino u Porveniru

 

190.                       Malo napušteno groblje kopača zlata smješteno na osami uz obalu Mageljanovog tjesnaca i svjetionik Posesion.  Jedini kameni grob počivalište je Doima Ursica, sina svjetioničara, koji je kao trogodišnjak, preminuo 1904. godine od upale pluća.

 

191.                       Grob malog Doima Ursicha

 

Još južnije od Ognjene zemlje, na otoku Navarino, nalazi se Puerto Williams koji je nedavno proglašen najjužnijim gradom na svijetu jer tamo sada živi oko 1500 stanovnika. Na malenom groblju nalazi se grob Rose Yagan Yagan de Milicic[50]. Rosa je bila Indijanka plemena Yagan, rođena u anglikanskoj misiji Tekenika 1903. godine, a udala se za Josea Milicica zadnjeg poglavicu plemena Yagan. Njenog supruga, također Indijanca, kao petogodišnjaka usvojio je kopač zlata Ante Miličić iz Brusja na Hvaru i dao mu je svoje prezime.

Na Rosinom grobu piše:

Ovdje počiva

Rosa Yagan Yagan de Milicic

moguće zadnja čistokrvna Yamana (Yagana)

Za one koji ostaju:

Bog me uzeo k sebi

 

192.                       Grob Rose Yagan Yagan de Milicic

 

193.                       Rosa u mladim danima

 

194.                       Malo groblje u Puerto Williamsu s pogledom na kanal Beagle i južnu obalu Ognjene zemlje

Na sjeveru Čilea usred pustinje uz cestu nailazi se na željezne križeve onih koji su svoje živote završili u salitrerama. 

 

195.                       Atacama, Čile, hrđavi željezni križevi znak da se u pustinji nekada odvijao život.

 

S druge strane na gradskom groblju u Antofagasti grobnice raskošnije i označene. Na nekim je grobovima još moguće čitati na hrvatskom jeziku, a na novijima prednjači španjolski.

 

196.                       Grob u Antofagasti

197.                       Grob Ivana Petricia u Antofagasti

 

198.                       Grob Ivana Ivanovića u Antofagasti

 

199.                       Grob Jorgea Sapunara u Antofagasti

 

 

U Boliviji postoje dva hrvatska groblja. Jedno se nalazi u Oruru, a podignuto je 1916. godine. Drugo se nalazi u Cochabambi, a otvoreno je 1936. godine. Oba groblja su lijepo uređena, a ono iz Orura na popisu je kulturne baštine UNESCO-a.

 

200.                       Hrvatsko groblje u Oruru

 

201.                       Hrvatsko groblje u Cochabambi

 

 

 

 

 

POPIS FOTOGRAFIJA:

 

1.     Radnička kuća iz južnog Pittsburgha (iz članka Johna Contija: Architecture: Pittsburgh History in 10 houses)

2.     Kuća Johna Maletića (izvor isti kao pod 80)

3.     Placerville (izvor: internet)

4.     Union, Zucalov hotel i saloon u Placervilleu (izvor: Internet)

5.     Cary House gdje je kreiran recept Hangtown Fry (izvor: internet)

6.     Hangtown Fry (izvor: internet)

7.     Jelica Dulčić udana Mullan (Patti Mullan).

8.     Pansion Kate Budrović udane Petrić (Clare Petrich).

9.     Stella, Washington dvadesetih godina 20. stoljeća (iz knjižice The Dragich Family History)

10.           Kuća u kojoj su živjeli Dragichi i Naglichi (izvor kao pod 9)

11.           Mildred i George Dragich s malim Billom ispred kuće 1928. godine (izvor kao pod 9)

12.           Sydney, Pyrmont Bridge oko 1902. godine (Charles Kerry, Powerhouse Museum object no 85/1284 – 2127).

13.           Joseph Pasquan (Ilija Šutalo, Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and their Descendants, Wakefield Press, 2004.).

14.           Bartolomew Mercovich (Ilija Šutalo, kao pod 2).

15.           Frank Entra sa suprugom Sarah (Ilija Šutalo, kao pod 2).

16.           Pozivnica za otvorenje Korumburra Hotela (Ilija Šutalo, kao pos 2).

17.           Kurumburra Hotel (Ilija Šutalo, kao pod 2).

18.           Kolibe na nalazištima smole (Iz kataloga The Figs and The Vines: Gumdigging in Kaipara, Dalmatian Cultural Society, Auckland).

19.           Aranga kamp na nalazištu smole North Warioa 1930. godine (vlasnik Tony Marinovich).

20.           Reklama Pavelticheva hotela (iz knjige From Distant Villages, Stephena Jelicicha).

21.           Josip Franich (iz knjige Stephena Jelicicha kao pdo 8).

22.           Reklama za Austrian – Croatian boarding house objavljena u Bratskoj slozi 1899. godine.

23.           Franichev hotel Boyana (iz knjige Stephena Jelicicha kao pod 8).

24.           Slijeva Kuzma Matijevich drži Nicholasa, Jelena Matijevich rođena Srhoj drži Jacka, Vica Srhoj rođena Matijevich i Mate Srhoj drži Mary (vlasništvo Georgea Yelavicha).

25.           Waikarani, Slavia Hall (vlasništvo georgea Yelavicha).

26.           Obitelj Milke Barbarić udane Batistich (dobrotom pok. Amalie Batistich)

27.           Punta Arenas, početkom 20. stoljeća, hotel Marka Pivčevića (dobrotom Lucasa Dela Torre Damianovica).

28.           Pivčevićev hotel danas (dobrotom Lucasa Dela Torre Damianovica).

29.           Stabla na mjestu gdje se nekada nalazilo prenoćište na putu iz Porvenira za San Sebastian, granični prijelaz između Čilea i Argentine (fotografirala Branka Bezić Filipović).

30.           Zgrade Calete Josefina i malo groblje kolonista (fotografirala Branka Bezić Filipović).

31.           Lago blanco, Hosteria las lenguas (fotografirala Branka Bezić Filipović).

32.           Blagovaonica u Hosteriji las lenguas s pogledom na Lago blanco (fotografirala Branka Bezić Filipović).

33.           Hotel Lakutaia na otoku Navarino (fotografirala Branka Bezić Filipović).

34.           Branka Bezić Filipović u blagovaonici hotela Lakutaia (vlasništvo Branke Bezić Filipović).

35.           Hotel Las Torres, nacionalni park Torres del Paine (fotografirala Branka Bezić Filipović).

36.           Blagovaonica hotela Las Torres (fotografirala Branka Bezić Filipović).

37.           Antonio Kusanović (arhiva Branke Bezić Filipović).

38.           Desetak kuća u naselju Chusmiza (fotografirala Branka Bezić Filipović).

39.           Kuća u napuštenom naselju Chusmiza (fotografirala Branka Bezič Filipović).

40.           Cesta kroz Atacamu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

41.           Fotografija stanovnika salitrere (internet, Public domain).

42.           Pogled na Oficinu Chacabuco, salitreru u zaleđu Antofagaste (fotografirala Branka Bezić Filipović).

43.           Žetoni Oficine salitrere Dalmacia braće Mitrovic (vlasništvo Branke Bezić Filipović).

44.           Pavo i Lujo Mitrović (vlasništvo Cristiana Mitrovicha Carmone).

45.           Tabla s natpisom Oficina salitrera Slavonia (fotografirala Branka Bezić Filipović).

46.           Ostaci smještaja Oficine salitrere Slavonia (fotografirala Branka Bezić Filipović).

47.           Hotel Marina u Antofagasti (fotografirala Branka Bezić Filipović).

48.           Plaža ispred Hotela Marina (fotografirala Branka Bezić Filipović).

49.           John Obilinovic vlasnik Hotela Marina (fotografirala Branka Bezić Filipović).

50.           Enjoy Casino & Resort u Antofagasti (fotografirala Branka Bezić Filipović).

51.           Antofagasta, 2014. slijeva Petroslav Sapunar predsjednik Županijske skupštine Splitsko – dalmatinske županije, Branka Bezić Filipović i Ivan Simunovic vlasnik Enjoy Casina & Resorta (vlasništvo Branke Bezić Filipović).

52.           San Julian, Argentina, hotel Dalmato (iz knjige Derado/Čizmić: Iseljenici otoka Brača).

53.           Patagonija, Argentina, hotel Victoria (iz knjige Derado/Čizmić: Iseljenici otoka Brača).

54.           Comodoro Rivadavia, Okrugla kuća i kuća u kojoj su živjeli Hrvati (dobrotom Ivana Ahlina).

55.           Okrugla kuća snimljena iz zraka (dobrotom Ivana Ahlina).

56.           Marijan Nekić sjedi kraj kćeri Stefice (4 godine), do nje je Drago Glavicic i oni koji su radili u kuhinji (dobrotom Ivana Ahlina).

57.           Crkva svetoga Ante padovanskog u Chovetu u Argentini (fotografirala Branka Bezić Filipović).

58.           Prenoćište za dječake u Chovetu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

59.           Štićenici Dječjega zavoda u Chovetu 1949. godine (dobrotom Joze Vrljičca).

60.           Miramar u Argentini 1954. i štićenici Dječjega zavoda (dobrotom Joze Vrljička).

61.           Nogometna momčad Dječjega zavoda (dobrotom Joze Vrljička).

62.           Reno oko 1870. godine i Milatovichev saloon (izvor Adam Eterovich).

63.           Slika vješanja u San Franciscu (Adam Eterovich).

64.           Exchange Hotel (Adam Eterovich).

65.           Reklama za Troianovich Restaurant (Adam Eterovich).

66.           Reklama Barovicheva objekta u San Franciscu (Adam Eterovich).

67.           Nikola Barovich (Adam Eterovich).

68.           Barovich's Saloon and the Shooting Gallery (Adam Eterovich).

69.           Hrvatski restoran u Austinu (Adam Eterovich).

70.           Reklama Adriatic Saloona u mjestu Virginia City (Adam Eterovich).

71.           Virginia City oko 1860. godine (Adam Eterovich).

72.           Virginia Saloon, Martina Grosette, prvog u Virginia Cityju (Adam Eterovich).

73.           Dawson, Yukon 1899. godine i pogled na 3rd Street. Fotografirao je Eric A. Hegg, Public Domain internet.

74.           Dawson, Yukon 1899. godine, na fotografiji Erica A. Hegga, Public Domain internet.

75.           Juneau, Aljaska 1887. godine, SMU Central Universities Libraries – Juneau City, uploaded by PD Tillman, internet Public Domain).

76.           Reklama za restoran Tadich Grill (dobrotom Adama Eterovicha).

77.           Tadich Grill danas (arhiva Branke Bezić Filipović).

78.           Restoran Neptune danas (arhiva Branke Bezić Filipović).

79.           Unutrašnjost restorana Neptune danas (internet Public Domain).

80.           Crab Cioppino (internet Public Domain).

81.           Mayers Oyster House, Oakland (internet Public Domain).

82.           Oakland Seafood Grotto (internet Public Domain).

83.           Watsonville, Main Street oko 1888. godine u vrijeme dolaska prvih Hrvata. Fotografija iz knjige Thomasa Ninkovicha: The Slav Community of Watsonville, California, str.2.

84.           Reklama za Elite restoran, objavljena u tjedniku Pajaronian 6. 5. 1886., u knjizi Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 4.

85.           Reklama za Vienna restoran, objavljena u tjedniku Pajaronian 14. 6. 1888., u knjizi Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 6.

86.            Mary Konsuo, udana Strazicich (dobrotom Charlotte Strazicich Car).

87.           George Strazicich (dobrotom Charlotte Strazicich Car).

88.           Nick Strazicich, prvi slavenski dječak rođen u Watsonvilleu (1891.-1958.), iz knjige Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str.11.

89.           Ana i Andrew Strazicich na vjenčanju (dobrotom unuke Ann Backovich).

90.           Andrew Strazicich u svom saloonu, iz knjige Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 122.

91.           Najava otvorenja Californian Restauranta kada ga je preuzeo George Hrepich objavljena u Evening Pajaronianu 16. 11. 1916., iz knjige Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 63.

92.           Oglas za Californian Restaurant iz knjige Thomasa Ninkovicha.

93.           Railroad Exchange Hotel (dobrotom Richarda Skocka)

94.           Reklama za Railroad Exchange Hotel objavljena u Evening Pajaronianu 1. 2. 1907., iz knjige Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 143.

95.           Family Liquors, Coprivize i Alage, iz Evening Pajaroniana od 22. 10. 1908., a u knjizi Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 193.

96.           Reklama za OK Restaurant Dragicha i Miss Yates iz Watsonville Registera 24. 1. 1914., a u knjizi Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 451.

97.           Fotografija OK Restauranta u vrijeme Strazicicha, u knjizi Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 794.

98.           Reklama za OK Restauranta u Evening Pajaronianu 12. 7. 1915., iz knjige thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 533.

99.           Reklama za Third Street Restaurant u vlasništvu Sapra i Stolicha u Evening Pajaronianu od 12. 7. 1915., u knjizi Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 533.

100.      Reklama za Third Street Restaurant, vlasnika Cea i Stolicha, iz Evening Pajaroniana od 5. 1. 1911., iz knjige Thomasa Ninkovicha kao pod 9., str. 286.

101.                  Resetar Hotel iz Watsonvillea (internet Public Domain).

102.                  Nickodell, holivudski restoran (internet, Public Domain).

103.                  Nickodell, iz drugoga razdoblja (internet, Public Domain).

104.                  Jelovnik restorana Nickodell,  (a, b, c) (The Culinary Institute of America, Menu collection; Courad N. Hilton Library, Archives, Hyde Park, New York).

105.                  Ulica Ante Perkova u San Pedru (fotografirala Branka Bezić Filipović).

106.                  Pločica posvećena Anti Perkovu na Pločniku slave (fotografirala Branka Bezić Filipović).

107.                  Restoran Ante's u San Pedru (fotografirala Branka Bezić Filipović).

108.                  Dalmatian – American Club of San Pedro (fotografirala Branka Bezić Filipović).

109.                  Sala kluba u Dalmatinsko američkog kluba u San Pedru (fotografirala Branka Bezić Filipović).

110.                  Branka Bezić Filipović i Rudy Svorinich, predsjednik kluba pod 38 (arhiva Branke Bezić Filipović).    

111.                  Dno 6th Street u San Pedru gdje je danas u blizini Ports O'Call (fotografirala Branka Bezić Filipović s panoa).

112.                  Ports O'Call s mora 2019. (fotografirala Branka Bezić Filipović).

113.                  Anthony Nizetich (iz članka Done Littlejohn koji je objavljen pod naslovom Anthony Nizetich (1923 – 2016) San Pedro native helped shape fishing, canning industries u Daily Breeze 7.9.2016.).

114.                  Tony's restoran u Redondo Beachu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

115.      Bernadine i Chris Vodanovich ispred svoga restorana (izvor Jennifer Zdon/The Times-Picayune).

116.      Drago Cvitanovich (internet, Public Domain).

117.      Klara Cvitanovich (fotografirala Branka Bezić Filipović).

118.      Znamenite oštrige iz restorana Drago's (fotografirala Branka Bezić Filipović).

119.      Branka Bezić Filipović s jelovnikom restorana Drago's (arhiva Branke Bezić Filipović).

120.      Seattle, tržnica Pike Place Market početkom 20. stoljeća(Public Domain, internet).

121.      Pike Place Market danas (fotografirala Branka Bezić Filipović)

122.      Pike Place Market (fotografirala Branka Bezić Filipović)

123.      Spar u Tacomi (fotografirala Branka Bezić Filipović).

124.      Old Tacoma Saloon postao je The Spar kada su ga 1920. preuzela braća Radonich (arhiva Branke Bezić Filipović).

125.      Gužva u The Sparu (arhiva Branke Bezić Filipović).

126.      Java Jive restoran u vlasništvu Radonicha (fotografirala Branka Bezić Filipović).

127.      Ovako je izgledao Roslyn 1889., što znači tri godine nakon osnutka, a ni do danas se nije puno promijenio (arhiva Branke Bezić Filipović).

128.      Naselje uz Roslyn s rudarskim kućicama 1900. godine (arhiva Branke Bezić Filipović).

129.      Roslyn, Pennsylvania Avenue 1910. godine (arhiva Branke Bezić Filipović).

130.      Roslyn, Pennsylvania Avenue broj 2, saloon Williama Kauzlaricha 1910. godine (arhiva Branke Bezić Filipović).

131.      Roslyn, potrepštine iz barova izložene u malom muzeju (fotografirala Branka Bezić Filipović).

132.      Vincent Kurta (iz knjige From Distant Villages, Stephena Jelicicha).

133.       Antoinette Devcich u svom restoranu (vlasništvo obitelji Devcich).

134.      Wanganui, 1920., lijevo je Joe a desno Jack Vodanovich (fotografija iz knjige Stephena Jelicicha kao pod 8).

135.      Punta Arenas, Barrio Croata, Caffee Inmigrante (fotografirala Branka Bezić Filipović).

136.      Ivan Ivanovic Lokvicic (fotografirala Branka Bezić Filipović).

137.      Caffee Inmigrante izvana (fotografirala Branka Bezić Filipović).

138.      Caffee Inmigrante iznutra (fotografirala Branka Bezić Filipović).

139.      Tabla sa zgrade Doma za siročad iseljenika i mornara u Korčuli (fotografirao Neven Fazinić).

140.      Tabla posvećena dr. Josipu Šiloviću (fotografirao Neven Fazinić).

141.      Unutrašnjost palače Ismaelli gdje je u Korčuli bio smješten Šilovićem dom (fotografirao Neven Fazinić).

142.      Viganj, Dominikanski samostan danas (fotografirao Ivan Pamić)

143.      Viganj, Dominikanski samostan, takozvani kuvenat (fotografirao Ivan Pamić).

144.      Richmond, Tasmanija, Australija, hrvatski grob na najstarijem groblju u državi (fotografirala Branka Bezić Filipović).

145.      Hobart, Australija, hrvatski svećenik Berislav Hunski kraj groblja uz hrvatsku crkvu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

146.      Auckland, Waikumete Cemetery u predjelu Waitakere (fotografirala Branka bezić Filipović).

147.      Grobnica u Aucklandu – Makarska (fotografirala Branka Bezić Filipović).

148.      Grobnica u Aucklandu – Dalmacija (fotografirala Branka Bezić Filipović).

149.      SAD, hrvatski dio groblja u Globeu, Arizona (fotografirala Branka Bezić Filipović).

150.      Iz Dalmacije u Globe (fotografirala Branka Bezić Filipović).

151.      Tekst na grobu Johna Provizze, preminulom u San Franciscu 1860. godine (Adam Eterovich).

152.      Mission Dolores, najstarije groblje u San Franciscu gdje su pokopani prvi hrvatski doseljenici (izvor: internet)

153.      SAD, groblje u Avalonu na otoku Catalina (fotografirala Branka Bezić Filipović).

154.      Grob obitelji Maričić u Avalonu ( fotografirala Branka Bezić Filipović).

155.      Grob u Avalonu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

156.      Groblje Green Hill, San Pedro, Kalifornija, Muška klapa Filip Dević iz Split pjeva Splite moj na grobu svoga sugrađanina Ante Brajevića (fotografirala Branka Bezić Filipović).

157.      Plan groblja u Roslynu u Washingtonu (arhiva Branke Bezić Filipović).

158.      Jedan od grobova u Roslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

159.      Stari grob u Roslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović)

160.      Grob Josipa Radoševića u Rslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

161.      Dječji grob u Roslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

162.      Grob izvan groblja u Roslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

163.      Spomenik u čast sahranjenim Hrvatima u Roslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

164.      Grob Ivana i Olive Čapete u Roslynu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

165.      Oliva Lupis udana Čapeta 1900. godine u Vignju pred odlazak u Ameriku (arhiva Mare Pilković, rođene Lupis, nećanjine Olive Lupis).

166.      Ulaz u groblje u Tacomi (fotografirala Branka Bezić Filipović).

167.      Grob obitelji Petrich (fotografirala Branka Bezić Filipović).

168.      Grobovi a (Martin Petrich) i b (Mary Ellen Petrich).

169.      Obitelj Skansie (arhiva Branke Bezić Filipović).

170.      Grob Andrewja i Berthe Skansie (fotografirala Branka Bezić Filipović).

171.      Grob Skansijevih (fotografirala Branka Bezić Filipović).

172.       New Orleans, Louisiana, SAD, grobnica Hrvatskoga dobrotvornog društva (fotografirala Branka Bezić Filipović).

173.      Hrvatska grobnica u New Orleansu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

174.      New Orleans, hrvatski grob (fotografirala Branka Bezić Filipović).

175.      Chovet, Argentina groblje vrvi hrvatskim prezimenima (fotografirala Branka Bezić Filipović).

176.      Grobnica obitelji Skejić u Chovetu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

177.      Detalj groba u Chovetu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

178.      Nono Bojanić u grobu u Chovetu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

179.      Sao Paulo, Brazil, Amado Šeman ispred grobnice svoje obitelji (fotografirala Branka Bezić Filipović).

180.      Fatima Milat Stanić ispred groba svoje obitelji (fotografirala Branka Bezić Filipović).

181.      Grob obitelji Franulovich u Sao Paulu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

182.      Tabla koja je postavljena na grobnici Hrvatskog pripomoćnog društva

183.      Punta Arenas, Čile, grobnica Hrvatskoga pripomoćnog društva (fotografirala Branka Bezić Filipović).

184.      Popis članova Hrvatskoga pripomoćnog društva sahranjenih u grobnici društva na groblju u Punta Arenasu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

185.      Porvenir, Ognjena zemlja, Čile groblje (fotografirala Branka Bezić Filipović).

186.      Porvenir, grobnica Hrvatskoga društva (fotografirala Branka Bezić Filipović).

187.      Porvenir, grob Antonia Radonicha Scarpe, utemeljitelja čileanske kinematografije (fotografirala Branka Bezić Filipović).

188.      Antonio Radonich (izvor: internet).

189.      Porvenir, kuća u kojoj je Radonich održavao kino projekcije (fotografirala Branka Bezić Filipović).

190.      Malo napušteno groblje uz obalu Mageljanovog tjesnaca pored svjetionika Posesion. Jedini kameni grob je zadnje počivalište Doima Ursica, svjetioničarevog sina. U ostalih nekoliko grobova sahranjeni su kopači zlata. (fotografirala Branka Bezić Filipović).

191.      Nadgrobna ploča groba Doima Ursicha (fotografirala Branka Bezić Filipović).

192.      Grob Rose Milicich (fotografirala Branka Bezić Filipović).

193.      Rosa Milicich (izvor knjiga Rosa Yagan, Patricije Štambuk Mayorga).

194.      Groblje u Puerto Williamsu (fotografirala Branka Bezić Filipović).

195.      Hrđavi željezni križevi znak su da se nekada u Atacami odvijao život (fotografirala Branka Bezić Filipović).

196.      Grob na groblju u Antofagasti (fotografirala Branka Bezić Filipović).

197.      Grob na groblju u Antofagasti (fotografirala Branka Bezić Filipović).

198.      Grob na groblju u Antofagasti (fotografirala Branka Bezić Filipović).

199.      Grob na groblju u Antofagasti (fotografirala Branka Bezić Filipović).

200.      Hrvatsko groblje u Oruru u Boliviji (dobrotom Snježane Concha Dedić).

201.      Hrvatsko groblje u Cochabambi (dobrotom Snježane Concha Dedić).

 

BIBLIOGRAFIJA:

Alaska Herald, 15. 8. 1869.

Anderson, Brett, NOLA.com, članci od 2. 5. 2005. i 19. 12. 2014.

Armanda, mr. sc. Ivan, Lik i djelo subotičke dominikanke Marije Josipe Vidaković (1912. – 2001.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, godišnjak za znanstvena istraživanja, 2014.

 

Bezić Filipović, Branka, Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama, Naklada Bošković, 2021.

Bezić Filipović, Branka, Hvarski ribari i brodograditelji u Novome svijetu, Muzej Staroga Grada, 2019.

Bezić Filipović, Branka, Jose Miličić, zadnji poglavica plemena Yagan, Naklada Bošković, Split, 2020.

Bezić Filipović, Branka, Njena priča – žena u iseljeništvu, Naklada Bošković, 2020.

Bezić Filipović, Branka, Tragom Hrvata u svijetu, Naklada Bošković, Split, 2016.

Brown Goode, George, The Fisheries and Fishery Industries of the United States, Washington Government Printing Office, 1884.

Branica, Vanja, Razvoj društvene skrbi za djecu u prvoj polovini 20. stoljeća, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, 2006.

Chermayeff, Louis, An Illustrated History of the Immigrant Experience, New York, Macmillan, 1991.

Conti, John, Architecture: Pittsburgh History in 10 houses, članak 2015.

Cowlitz Historical Society, The Dragich Family History: Croatians Preserve Their Tradition While Learning To Be Americans In Stella, Washington, 1994.

Dalmatian Cultural Society, Auckland, The Figs and The Vines: Gumdigging in Kaipara, Auckland, 1990.

Derado, dr Klement i Čizmić dr Ivan, Iseljenici otoka Brača, Brački zbornik 13, SIZ za kulturu općine Brač, 1982.

Čizmić, Ivan, Iz Dalmacije u Novi Zeland, Globus, Zagreb 1981.

Eterovich, Adam, Croatian Fishermen – Oystermen, Ragusan Press, San Carlos, California, 2010.

Eterovich, Adam, Gold Rush Pioneers From Croatia, Bosnia-Hercegovina and the Boka Kotor, Ragusan Press, San Carlos, California, 2003.

 

Herter E. Berthe & Herter George Leonard, Bull Cook and Authentic Historical Recipes and Practices, Herter's, Waseca, Minnesota, 1963. 

 

Historic Context Statement for the City of Watsonville, Final Report, Watsonville, California, 2007.

Ifković, Edward, Croatians in the USA, članak

Jadranska straža, Split, 1931.

La Goleta, Comodoro Rivadavia, Argentina, 2001., godina 2., broj 7.

Littlejohn, Dana, Anthony Nizetich (1923 – 2016): San Pedro native helped shape fishing, canning industries, San Pedro, Daily Breeze, 7.9.2016.

Narodna svijest, Dubrovnik, 1931., 1933.

Ninkovich, Thomas, The Slav Community of Watsonville, California: As reported in old newspapers (1881.- 1920.), privatno izdanje autora, 2014.

Orostegui, Atilano, Como se vive en la Pampa Salitrera, Antofagasta, 1933.

Pamić, Ivan, Hrvatski dom za Viganj i Nakovanu, 100 godina djelovanja, Vlastita naklada, Viganj, 2012.

 

Petrich, Mary Ann, Roje, Barbara, The Yugoslav in Washington State: Among the Early Settlers, Washington State Historical Society, Tacoma, 1984.

 

Pučke novine, Split, 15. 8. 1911., broj 15.

 

Pučki list, Split, 1913.

 

Salinger, Sharon V., Taverns and Drinking in Early America, John Hopkins University Press, 2004.

 

San Francisco Chronicle, 1932. godine

 

Stenning, Mary, Croat, Slav, Yugoslav Settlers of Australia 1800s – 1950s, Dee Why, 2006.

 

Šutalo, Ilija, Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and their Descendants, Wakefield Press, Kent Town, S. A., 2004.

Tresić Pavičić, dr Ante, Preko Atlantika do Pacifika; Život Hrvata u Sjevernoj

 Americi: putopisna, estetska, ekonomska i politička promatranja, Tisak Dioničke tiskare u Zagrebu, 1907. godine

Wasley Blanpied, Charles, Thesis: The Foreign Problem of Tacoma, Presented to the University of Puget Sound for the Master of Art Degree, 15. 06. 1911.

 

ZAHVALE:

Ahlin, Ivan, Comodoro Rivadavia, Argentina

Barčot, Tonko, Arhivski sabirni centar Korčula – Lastovo, Hrvatska

Dela Torre Damianovic, Lucas, Punta Arenas, Čile

Ninkovich, Tom, Watsonville, SAD

Pamić, Ivan, Viganj, Hrvatska

Petrich, Allen, Tacoma, USA

Smajić, Adriana, Buenos Aires, Argentina

Sudar, Mary, Tacoma, USA

Vrljičak, Joza, Buenos Aires, Argentina