SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM
Približavanje i suradnja hrvatskih nacionalista i Ustaškog
pokreta prirodno se razvila tijekom vremena, proizašla iz zajedničkoga
hrvatskoga državotvornoga stanovišta i borbe za uspostavu hrvatske
nezavisnosti. Nakon šestosiječanjske diktature, Ustaški pokret bio je
najjača organizirana politička snaga, koja je bezkompromisno
zastupala "pravo hrvatskoga naroda na svoju vrhovničku (suverenu)
vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj i na cijelom svome narodnom i
poviestnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i nezavisnu
hrvatsku državu opet uspostaviti". "Tu uzpostavu", naglašavaju
ustaška Načela, "ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom
oružja". "Hrvatski narod ne vežu", ističu ustaška Načela,
"nikakve međunarodne ni državo-pravne obveze iz sadašnjosti ni iz
prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima, niti će
se na takve u svojoj nezvisnoj državi Hrvatskoj obazirati." Ovim
stanovištem jasno je naglašena ograda od bilo kojeg utjecaja stranih
političkih ili ideoloških doktrina na djelovanje Ustaškog pokreta.
Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za
ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o
poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja
vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj
emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.
Sjećam se još uvijek oduševljenja kojim sam krenuo s
dva prijatelja, jedan je bio, mislim, Franjo Perše, u potragu za izdanjima
ustaške emigracije, koja smo se nadali pronaći u okolici Zadra. Stigli smo
do Školjića, maloga otočića na domak Zadra, odakle nas je jedan
fratar neprimjetno prebacio malom brodicom do Zadra.
Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala
samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali
je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države
Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine
ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose
naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem.
Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema
Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali
smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su
članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam
kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja,
da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš
romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno
uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.
Suradnja hrvatskih nacionalista sveučilištaraca s
Ustaškim pokretom oživjela je, naročito, povratkom iz emigracije dr. Mile
Budaka i dr. Mladena Lorkovića.
Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica
8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan,
zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo
ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i
videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali
smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga
grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade,
Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački
dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...
Naš štrajk prekinula je zapovijed, da se ukrcamo u
policijsko vozilo. Nismo znali kamo nas misle odvesti. Izgladnjeli i
oslabljeni, teško smo podnosili vožnju i trešnju staroga vozila.
Nakon duljega vremena primjetili smo, da smo stigli u
Lepoglavu.