STUDIA CROATICA

Krajem pedesetih godina, u jednom krugu hrvatskih nacionalista u Buenos Airesu, kojem sam pripadao, počela je sazrijevati spoznaja o potrebi glasila koje bi se na jednom svjetskom jeziku suprotstavilo brojnim srbokomunističkim dezinformacijama i promicala autentičnu sliku o hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i legitimnim težnjama da živi u vlastitoj nezavisnoj državi.

Inicijativom g. Ive Rojnice počeli smo se sastajati u mojem uredu. Nakon temeljitoga ispitivanja mogućnosti, odlučili smo pokrenuti tromjesečnu reviju na španjolskom jeziku, najpogodnijem s obzirom na naše boravište i na okolnost, da španjolski jezik nije samo jezik Argentine i velikoga dijela Južne Amerike, nego i jedan od raširenih svjetskih jezika preko kojega bi mogli postići zacrtani cilj.

Izabrano ime, Studia Croatica, imalo je označiti izdavački program koji bi, nađilazeći političku propagandu, stručno i dokumentamo obrađivao povijesno-političke, kulturne, socijalne i ekonomske aspekte Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Ujedno, bilo je odlučeno i osnivanje Hrvatskoga latinoameričkoga kulturnoga instituta (Instituto Croata-Latinoamericano de Cultura) kao pokrovitelja revije. Prvi predsjednik Instituta bio je moj brat, dr. Božidar Latković. Financijsko pitanje bilo je brzo riješeno, s obzirom da su urednici i pisci radili bez ikakve naplate, ad honores, a troškove tiskare i odpreme časopisa preuzeo je g. Ivo Rojnica i djelomično, u početku, i dr. Mate Luketa.

G. Rojnica nastavio je i nadalje, ne samo svojim novčanim doprinosima, nego je i kao osnivač i član prvoga i slijedećih uredničkih odbora, djelotvorno sudjelovao u radu Revije i Instituta.

Dao je, takoder, na raspolaganje obadvjema ustanovama uredske prostorije u središtu Buenos Airesa (u ulici Carlos Pellegrini 743, treći kat). Naknadno se je priključio pomaganju Revije SC i g. Miro Kovačić i još neki sporadični doprinosnici.

Osnivači revije ustrojili su ujedno i prvi UREDNIČKI ODBOR, sastavljen od slijedećih osoba (abecednim redom): dr. Anđelko Belić, dr. Milan Blažeković, Ivo Bogdan, dr. Ivo Hühn, Branko Kadić, Srećko Karaman, dr. Božidar i Radovan Latković, dr. Mate Luketa, dr. Franjo Nevistić, prof. Vinko Nikolić, Ivo Rojnica, dr. Pero Vukota i naknadno, prof. Daniel Crljen, Milan Rakovac i Ljeposlav Perinić.

Prvi glavni urednik bio je Ivo Bogdan, poznati hrvatski publicist, a prvi tajnik uredništva Branko Kadić, koji je ujedno bio i prevoditelj, jer je dobro vladao španjolskim jezikom kao novinar koji je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio dopisnik "Hrvatskoga naroda" u Madridu.

Urednički odbor sastajao se je svake srijede, analizirajući političke događaje i suradnju za slijedeći broj revije. Nezaboravan mi je sklad i prijateljsko osjećanje koje je vladalo u tom krugu "u srijedu". Podsjeća me na vrijeme, koje sam doživo u pododborima Matice Hrvatske u domovini.

Krug ljudi oko revije SC i Instituta postao je primjer hrvatskoga nacionalnoga zajedništva, koje smo već prvih godina emigracije osjećali kao temeljnu potrebu učinkovitoga hrvatskoga političkoga djelovanja.

Prvi broj Studia Croatica objavljen je za tromjesečje srpanj-rujan 1960., godine mučeničke smrti Kardinala Stepinca. Broj je posvećen herojskom liku zagrebačkoga Nadbiskupa s dva priloga uglednih inozemnih pisaca, Francuza Ernesta Pezet-a i Argentinca Martina Aberga Cobo, uz političku razčlanbu glavnoga urednika Ive Bogdana.

Od posebnoga značenja bilo je izdanje cijeloga godišta 1963., na 390 stranica u obliku knjige pod naslovom "La Tragedia de Bleiburg", s obsežnim povijesno-političkim analizama dogadaja koji su predhodili ovoj tragedjji i dokumentima zločina počinjenih u Bleiburgu i na "putovima smrti" ("marchas de muerte"). Potrebno je iztaknuti, da je to bila prva dokumentama knjiga o koletivnom pokolju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji 1945. na jednom stranom jeziku, španjolskom, sa sažetcima na španjolskom, njemačkom, francuskom, engleskom i hrvatskom. Zanimljivo je spomenuti, da je naslov ove knjige, "La Tragedia de Bleiburg" - "Bleiburška tragedija" - bio prihvaćen naknadno u hrvatskoj publicistici kao opći naziv tih tragičnih događaja svibnja 1945.

Drugo važno izdanje predstavljaju četiri broja SC godine 1965., objavljena kao knjiga na 344 stranice pod naslovom "Bosnia y Herzegovina - Aportes al esclarecimiento del origen de la Primera Guerra Mundial" (Bosna i Hercegovina - Prilozi za objašnjenje uzroka Prvoga svjetskoga rata), povodom pedesete godišnjice atentata u Sarajevu na austrijskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju (1914.-1964.). Knjiga obuhvaća tri velike studije: "Pitanje Bosne i Prvi svjetski rat" Ive Bogdana; "Bosna i Hercegovina - hrvatske pokrajine" o. Dominika Mandića (s opsežnim sažetkom na engleskom ) i "Politička povijest Bosne" Pere Vukote, uz radove Franje Nevistića, Milana Blažekovića i jednoga suradnika iz Hrvatske pod pseudonimom (J. G. Fratija).

Nedugo iza ovih prvih uspjeha doživjeli smo teški udarac, smrt Ive Bogdana, uzrokovane okrutnim atentatom agenata OZNE 1971. u Buenos Airesu.

Nismo se dali pokolebati.

Glavno uredništvo preuzeo je dr. Franjo Nevistić, a nakon njegove neočekivane prerane smrti, 1984., bio sam izabran za glavnoga urednika SC i predsjednika hrvatskoga latinoameričkoga kulturnoga instituta, dužnosti koje sam vršio do kraja 1994., kad sam predao ostavku, naglasivši moje uvjerenje o potrebi, da mladji naraštaj nastavi našim radom. Istodobno, došlo je i do promjene tajnika uredništva. Za novoga tajnika predložio sam Ljeposlava Perinića, koji je vrlo učinkovito obavljao tu dužnost također do kraja 1994.

Kao glavni urednik uspio sam proširiti krug suradnika i s piscima iz Domovine (Dubravko Horvatić i drugi).

Napose je bila zapažena suradnja dra. Franje Tuđmana, esej "Stjepan Radić i hrvatska povijest" (SC 1988., vol. 4, S 291.), suradnja za koju sam osobno dobio privolu prigodom susreta s drom Tuđmanom u Torontu.

Povodom 33. obljetnice neprekinutoga objavljivanja revije SC, objavili smo izvanredni svezak s raznim podatcima o djelovanju SC tijekom toga razdoblja. Prema ustanovljenim podatcima, u tom razdoblju (1960.-1992.) proširili smo preko naše revije poznavanje hrvatske kulturne baštine i težnje hrvatskoga naroda za samoodređenjem u neovisnoj suverenoj državi besplatnim slanjem SC na 134 ustanove (sveučilišta, knjižnice) po kojima je naša revija postala pristupačnom širokom krugu čitatelja u 34 države:

Njemačka, Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Bolivija, Brazil, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Costa Rica, Hrvatska, Čile, Ekvador, Španjolska, Sjevernoamerička unija, Francuska, Guatemala, Honduras, Mađarska, Engleska, Izrael, Italija, Japan, Mexico, Peru, Portugal, Puerto Rico, Rumunjska, Santo Domingo, Švedska, Švicarska, Urugvaj, Venezuela, Rusija.

Ovaj se je krug još znatno proširio i internacionalizirao, uključenjem SC u Internet (http:// www.studiacroatica.com), što je ostvario novi glavni urednik SC Jozo Vrljičak, stručnjak za informatiku, koji je preuzeo ravnateljstvo revije 1994.

Znakovito je, da SC nije bila samo važno sredstvo informiranja međunarodne zajednice, nego da je obavljala važnu informativnu djelatnost i unutar one generacije hrvatskih emigranata Argentine, Chilea, i Latinske Amerike općenito, koja slabo, ili nikako, poznaje hrvatski, pa im je poznavanje hrvatske povijesti, kulture i nacionalnih težnji hrvatskoga naroda postalo pristupnim tek preko revije Studia Croatica, na španjolskom jeziku.