ODGOVOR NA MEMORANDUM SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI
U listopadu prošle godine (1986.), pojavio se je u Beogradu Memorandum
Srpske akademije nauka i umetnosti (nacrt) i pobudio opću pažnju svojom
oštrom kritikom postojećeg režima u Jugoslaviji i, napose, političkim
idejama, koje zastupa s obzirom na odnose srpskog naroda prema narodima
jugoslavenske državne zajednice.
U pomanjkanju odgovarajućeg osvrta na ovaj dokument po hrvatskom političkim i intelektualnilm krugovima u Domovini - izostalog očito zbog vladajućeg represivnog režima u zemlji - smatrali smo potrebnim podvrći potanjem preispitivanju Memorandum SANU i izložiti, putem ove analize, naše stanovište prema glavnim tezama, na temelju kojih srpski akademici grade "svoja videnja", napose o pitanjima međusobnih odnosa srpskog i hrvatskog naroda.
"KRIZA JUGOSLOVENSKE PRIVREDE I DRUŠTVA"
Iako Memorandum ističe niz objektivno postojećih
čimbenika ekonomske krize kao: "opadanje produktivnosti (rada i
kapitala)", "suvišne proizvodne kapacitete", "front
nedovršenih investicija" (s. 6.), "povladivanje nerada i druge vidove
socijalne demagogije", "održavanje materijalnih privilegija
vladajućih slojeva", "izdržavanje glomazne administracije,
čiji troškovi predstavljaju nepodnosivi teret za privredu" (s. 8.),
"odsutnost svesti o poštenom radu", "legalno sticanje bogatstva
mimo rada" (s. 29.), da spomenemo samo najvažnije od istaknutih,
nevjerojatno je da dokument s pretenzijom objektivne znanstvene analize ne
ističe izričito temeljne uzroke svih ovih pojava: etatizam,
dirigiranu ekonomiju, otežanu nepostojanjem privatnog vlasništva, privatne
inicijative i trgovačke kompetencije, uništenje seljačkog
gospodarstva, temelja ekonomskog sustava svih naroda Jugoslavije.
Ne samo da Memorandum ne ističe nepostojanje ekonomskog liberalizma
kao izvora jugoslavenske krize i recesije, nego on, naprotiv, "prave
uzroke ekonomske krize" vidi upravo u stanovitoj liberalizaciji -
decentralizaciji - nastaloj šezdesetih godina. "Decentralizacija prvenstveno zamišljena kao oslobođenje privrede
od birokratskih snaga, izrodila se u decentralizaciju po teritoriju i po
privrednim granama. Stvoreno je osam pržvrednih područja s nacionalnim
ekonomijama kao ideološkom podlogom. Jedinstveno jugoslovensko tržište bilo je
time razbjjano " (s. 4.).
Ako je
doista došlo do stanovite ekonomske dezintegracije, taj proces se ima pripisati
drugim čimbenicima, u prvom redu neostvarenju stvarne liberalizacije i
nepostojećcj koordinaciji nacionalnih ekonomija, a ne administrativnoj
decentralizaciji. Što znači uopće "razbijanje jedinstvenog
jugoslavenskog tržišta"? Europsku ekonomsku zajednicu sačinjava 13
nezavisnih država i njihove ekonomije ne "razbijaju", nego upravo
tvore zajedničko europsko tržište.
Očito
je, da kritika decentralizacije upućuje na težnju učvršćivanja
dirigirane ekonomije, temelja državnog unitarizma, iako se to otvoreno ne
zastupa. Razlog je očiti: vladajućoj srpskoj naciji ne želi se
oduzeti materijalna i politička moć koju joj pruža dirigirana
ekonomija.
Prema
autorima Memoranduma, decentralizacija (liberalizacija) vodi do dezintegracije,
koja "kao antiistorijska tendencija neposredno proizlazi iz jedne šire i
značajnije antiistorijske tendencije - pretvaranja federacije u svojevrsnu
konfederaciju koja je institucionalizovana poslednjim Ustavom od 1974.
godine." (s. 14.).
Iz
daljnjih objašnjenja "konfederativnog" karaktera današnje
Jugoslavije, jasno proizlazi da se radi samo o nizu administrativnih propisa,
koji daju veću autonomiju republičkim jedinicama, ni u kojem
slučaju o stvarnoj konfederaciji, tj. o savezu suverenih država, kako je
definira ustavno-pravna teorija.
Prema
sastavljačima Memoranduma, "najznačajniii element konfederalizma
sastoji se u neophodnoj saglasnosti skupština svih republika i pokrajina da bi
se donela bilo kakva, pa i najmanja promena ustava, kao i u zahtevu da se
odluka u Veću republika i pokrajina smatra donetom samo ako za nju glasaju
sve delegacije. U oba slučaja protivljenje jednog učesnika u
odlučivanju ima karakter veta" (s. 15.). Daljni "element
konfederalizma je, prema istom izvoru, i paritetan sastav Predsedništva SFRJ,
kao i drugih najviših organa. U suštini konfederalna je i ustavna odredba da
savezne zakone u načelu izvršavaju organi republika i pokrajina, što u
praksi često vodi neizvršavanju zakona. Jako izražen elemenat
konfederalizma je i u tome što republički i pokrajinski ustavi ne moraju
biti saglasni sa saveznim ustavom, već samo ne smeju biti u suprotnosti sa
njim" (s. 16.).
Svi ti
propisi proširuju samo administrativnu autonomiju federalnih jedinica i
pokrajina, ali ne predstavljaju konstitutivni karakter kónfederacije. Današnji
politički sistem Jugoslavije možemo ocijeniti, kao što ga ocjenjuju srpski
akademici, kao "sve više protivrečan, disfunkcionalan i skup",
kao "školski primer neefikasnosti" (s. 16.), ali ni u kojem
slučaju kao konfederaciju.
Republikama
manjkaju bitne oznake suvereniteta konfederiranih državnih tijela, suvereniteta
u zakonodavstvu, unutrašnjoj upravi, ekonomiji, vanjskopolitičkim odnosima
i vojsci. U svim ovim granama republike su u većoj ili manjoj mjeri
podvrgnute središnjoj upravi. Napose u vojsci i vanjskoj politici nemaju
nikakve ingerencije. Samo u ekonomiji može se govoriti o stanovitoj
samostalnosti, ali nipošto o suverenom ekonomskom položaju konfederiranih
republika.
No
unatoč stanovitoj autonomiji, one su još uvijek u velikoj mjeri ekonomski
ovisne o centralnoj vlasti. Savezni funkcioneri u Beogradu, na primjer,
kontroliraju većinu najosnovnijih odluka, kao što su cijene sirovina i
cijene gotovih proizvoda. Savezni je budžet veći od svih republičkih
i općinskih budžeta, uzevši zajedno. Sama činjenica da je prošloga
ljeta beogradska Narodna banka prisilila turističku industriju u Hrvatskoj
da zarađenu čvrstu valutu mijenja po 283 dinara za dolar (dok je
službeni kurs bio više od 400 dinara za dolar), jasno govori u kojoj se je
mjeri transformirala Jugoslavija u konfederaciju!
Nametnuti
jednostranački sistem, unatoč kasnije stvorenim republičkim
ograncima jedinstvene KPJ, predstavlja odlučni faktor unitarizma u
očitoj protimbi s konceptom suverenosti konfederiranih republika. Uz
postojanje jednog nametnutog - ne slobodno izabranog - jedinstvenog
jednostranačkog sistema ne može se pojmiti postojanje slobodne
konfederirane države.
Grubo
kršenje Ijudskih prava u Jugoslaviji, također je jedan od dokaza još
uvijek postojećeg unitarizma. Autori Memoranduma naglašavaju
decentralističke značajke Ustava iz 1974., ali prešućuju da
zloglasni 133. član jugoslavenskog Krivičnog zakona poništava sve
formalne sloboštine postignute amandmanima. Tzv. "verbalni delikti" i
"zločin mišljenja" kontrolirani su iz središta političke
moći, iz Beograda.
Ne
zaboravimo da među ljudska prava spadaju također i opće priznata
prava naroda, pravo na samoodređenje i odcjepljenje iz postojeće
državne zajednice, formalno priznato i ustavom SFRJ. Memorandum ističe da
je suverenost naroda "u samom temelju moderne civilizacije, da je jedini
legitimni politički autoritet onaj koji potiče iz slobodno izražene
volje naroda" (s. 36.). Ali, kad u Jugoslaviji narodi manifestiraju svoju
volju i pravo samoodređenja, onda to i akademici ocjenjuju kao
"nacionalizam", koji unitaristička vlast izravno i preko
podložnih republičkih organa progoni kao zločin protiv interesa
naroda i države.
Srpski
akademici dolaze sami sa sobom u proturječje kad, naglašavajući
navodni konfederativni karakter današnje Jugoslavije, ističu u isti mah i
niz faktora koji potvrđuju njezino unitarističko obilježje, na
primjer: "Kičmu političkog sistema čini Savez komunista
Jugoslavije čije rukovodstvo ima apsolutni monopol društvene moći
". "SKJ je srastao sa državom" (s. 25.). "U Jugoslaviji se
osnovna gradjanska prava ličnosti još uvek mogu nekažnjeno kršiti, izbori
funkcionera su fikcija, sudska vlast je zavisna od izvršne, sloboda reči,
organizovanje i javno manifestovanje su ograničene birokratskom samovoljom
i zakonskim propisima koji omogućavaju proganjanje mišljenja
različitih od zvaničnog.
Radnička
klasa nema legalno pravo samoorganizovanja i štrajka, i ne vrši nikakv stvarni
uticaj na političko odlučivanje" (s. 34.-35.). Konstatacijom
"etatizam nije ukinut, već je prenet na republički nivo, gdje je
on iracionalniji i zloćudniji", pokušava se neuvjerljivo premostiti
niz kontradikcija između činjenica koje upućuju na etatizam i
unitarizam i tvrdnje o navodno nastalom konfederativnom obliku jugoslavenske
državne zajednice.
Srpski
akademici se pozivlju na povijest da dokažu neodrživost navodne jugoslavenske
konfederacije kao oblika državnog uređenja. Oni kažu da "istorija
poznaje više primera preobražaja konfederacije u federaciju, kao prirodne
posledice uočenih slabosti konfederacije, ali nijedan primer preobražaja u
obrnutom pravcu" (s. 14). No, akademici ne spominju da povijest poznaje
razvoj i u drugom smjeru, a to je odcjepljenje, samoodređenje naroda za
vlastitu, suverenu državu, kao npr. u slučaju Švedske i Norveške, ili
Belgije i Nizozemske.
Ova
tendencija je jasno naglašena u današnjem razvoju jugoslavenske zajednice i to
nije nipošto "antihistorijska", nego upravo historijska tendencija
razvoja naroda, uključenih u jugoslavensku državu, koja je baš zadnjih
godina došla do puna izražaja. Autori Memoranduma tu prirodnu tendenciju
povijesnog razvoja još uvijek krste stereotipnom terminologijom jugopropagande
i tvrde: "da bi se mogle sprovesti neophodne promene, treba se osloboditi
one ideologije koja u prvi plan stavlja nacionalnost i teritorijalnost"
(s. 17.).
Povijesnu
snagu jasno manifestiranih nacionalnih težnji, napose kod Hrvata, Albanaca, a
sada i kod Slovenaca, ovaj "primat nacionalnog", akademici prikazuju
kao rezultat utjecaja Kominteme na komunističke partije između dva
rata. "Strategija Kominterne u tome periodu izvedena je iz ocene da se
nakon izostanka proleterske revolucije u zapadnoj Europi, komunističke
partije u istočnoj, srednjoj i južnoj Europi moraju osloniti na nacionalne
pokrete, makar ovi bili i izrazito antisocijalistički i počivali na
ideji nacionalnog, a ne klasnog jedinstva" (s. 18.).
"Nikog
ne treba ubedjivati, tvrde nadalje, da separatizam i nacionalizam deluju na
društvenoj sceni, ali se nedovoljno shvata da su takva opredeljenja idejno
omogućena Ustavom iz 1974. godine. Stalno jačanje i međusobno
podsticanje separatizma i nacionalizma udaljilo je nacije jedne od drugih, do
kritičke točke" (s. 19.). Štoviše, "sve nove etnogeneze,
koliko su nesrećni proizvodi provincijalno zatvorene i regionalnim
ideologijama pritisnute nauke, toliko su simptomatične za udaljavanje ne
samo od zajedničke sadašnjosti i budućnosti, već i od
zajedničke prošlosti. Kao da je svima stalo da što pre i što da je pobegnu
iz kuće koja se ruši. Stanje duhova upozorava da se politička kriza
približila kritičnoj točki potpune destabilizacije Jugoslavije"
(s. 20.).
Tako
stav Memoranduma stalno oscilira između objektivnih, konkretnih opažanja i
često nerazumljivih, upravo kontradiktomih zaključaka. Kako
protumačiti da jedan znanstveni skup može zastupati ovako proizvoljne
teze? Prelaziti preko činjenice da su težnje Hrvata, kao i drugih
potčinjenih i nesuverenih naroda, dio jednog sveopćeg svjetskog
procesa modernog vremena, po kojem svaki narod, čim u njemu sazrije
saznanje njegove samobitnosti, njegovog posebnog nacionalnog individualiteta,
traži uspostavu vlastite nacionalne države. No šovinizam je očito
jači od objektivnih intelektualnih ocjena i u težnji održanja
jugoslavenske zajednice naroda u podredenosti srpskog hegemonizma diktira
neosnovana i neodrživa stanovišta. To dolazi posebno do izražaja u drugom
dijelu Memoranduma:
"POLOŽAJ SRBIJE I SRPSKOG
NARODA"
Kako se razabire iz samog naslova,
ovaj dio posvećen je posebno analizi položaja Srbije unutar jugoslavenske
državne zajednice i odnosa srpskog naroda prema narodima Jugoslavije.
Glavne
teze ovoga dijela Memoranduma razmotriti ćemo unutar četiri skupine
pitanja:
1. –
Politički i ekonomski položaj Srbije u Federativnoj Jugoslaviji.
2. –
Čimbenici, koji su utjecali na politički i ekonomski položaj Srbije
nakon sloma kraljevske Jugoslavije.
3. –
Ocjena srpske politike u prvoj Jugoslaviji.
4. –
Položaj srpskog naroda prema drugim narodima Jugoslavije, napose prema
Hrvatima.
1. Politički i ekonomski položaj Srbije u federativnoj Jugoslaviji
Teza:
"Ekonomska diskriminacija i podređenost Srbije ne da se u potpunosti
shvatiti bez njenog politički inferiornog položaja koji je odredio i sve
odnose" (s. 41-44).
Što nam govore činjenice?
Promjenom monarhističke
Jugoslavije u Socijalističku federativnu republiku, Beograd, glavni grad
Srbije i bivše Kraljevine Jugoslavije, ostao je i nadalje sjedište nove
federalne države. Umjesto ostvarenja jednoga novog administrativnog središta,
koje bi odgovaralo uspostavi nove, federativne države, Beograd je zadržan,
zahvaljujući odlučnom srpskom utjecaju, kao isključivo sjedište
federalne vlade i ostalih saveznih ustanova i time je učinjen odlučni
korak favoriziranju prevlasti srpske vladajuće ekipe nad političkim,
ekonomskim i kulturnim središtima ostalih naroda, s dalekosežnim posljedicama. U kratkom vremenu investirani su daljni ogromni kapitali
u izgradnju novog Beograda, simbola i središta srpske dominacije nad ostalim
narodima Jugoslavije.
Makar
je Tito bio glavni politički čimbenik komunističke Jugoslavije,
vodeći partijski, državni i vojni kadrovi bili su cijelo vrijeme pretežno
srpski: Aleksandar Ranković, svemoćni ministar unutrašnjih poslova,
potpredsjednik vlade i zloglasni šef tajne policije, Milovan Djilas (Crnogorac,
po opredjeljenju Srbin), zamjenik šefa države, Koča Popović, ministar
vanjskih poslova, Arsa Jovanović, šef generalštaba, Sreten Žujović,
ministar financija, itd.
Banke,
eksportna poduzeća, kontrola deviza, sve je, kao i prije, dirigirano iz
Beograda po srpskoj "čaršiji" preodjevenoj u nova odijela.
Prema
objavljenim podatcima u "Ekonomskoj politici " (Beograd br.
847/1969.) u Saveznoj upravi Hrvata je bilo 8,6%, a Srba 73,6% (uz 7,2
Crnogoraca, 3,8% neopredjeljenih i 6,8% ostalih). Deset godina kasnije, 1978.,
sudjelovanje Hrvata se je još smanjilo na svega 6%.
U
vojsci i policji Srbi zauzimaju još veći postotak: 75 do 80%.
Hegemonistički
položaj Srbije ostaje do danas nepromjenjen. Prema podatcima NIN-a od 4.
siječnja 1987., Jugoslaviju predstavljaju u inozemstvu 27 Srba ambasadora
i samo 8 Hrvata. Jugoslavija ima sveukupno 83 ambasadora, dakle trećina su
Srbi, a manje od 10% Hrvati. Ako se Srbima nadodaju Crnogorci (njih 12),
proizlazi da gotovo polovicu ambasadora sačinjavaju Srbi. Hrvata
ambasadora ima manje nego Slovenaca, Makedonaca, pa čak i malobrojnih
Crnogoraca. Ali raskorak je još veći u cjelokupnom aparatu Ministarstva
vanjskih poslova. NIN citira ljubljansko DELO da se svega 60 Slovenaca nalazi u
Ministarstvu vanjskih poslova od ukupnog broja od oko 2400 službenika, a i
sudjelovanje Hrvata kreće se oko toga broja.
Znatne
investicije u Srbiji imaju zadatak osigurati nastavak i učvršćivanje
srpske političke i ekonomske prevlasti. Značajno je da se ta politika
nastavlja i nakon privredne reforme od 1965. i formalnog ukidanja
unitarističkog hegemonizma (1966. g.). To potvrđuju iznosi kredita
Narodne Banke od kojih je bilo investirano u Srbiju 58%, a u Hrvatsku tek 16%.
Potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih postrojenja
instalirano je u Srbiji 46%, a u Hrvatskoj svega 18% (u Sloveniji 17%, u
ostalim republikama 19%).
Ekonomska
"podređenost" Srbije samo je vidljiva u njezinoj slaboj produktivnosti.
Unatoč svojem privilegiranom položaju u investicijama i
ekonomsko-financijskoj politici općenito, Srbija je, prema statistikama iz
1971., donosila samo 18% deviznog priliva, dok je Hrvatska donosila tri puta
vige – 51%! No devize koje donosi hrvatsko gospodarstvo ne ostaju u Hrvatskoj,
nego se prikupljaju u federaciji i obračunavaju po nerealnom tečaju
što dovodi do stalnog izrabljivanja hrvatskog narodnog gospodarstva.
Financijska moć i vanjska politika, usredotočene u Beogradu, dovele
su Hrvatsku do osiromašenja, ekonomske i kulturne stagnacije, a Srbiju do
zamjernog ekonomsko-indsutrijskog razvitka i obogaćenja. Po
proračunima ekonomskih stručnjaka, u razdoblju od 1965.-1971.
odlijevanje novčanih sredstava iz Hrvatske iznosilo je oko 30% narodnog
dohotka oko 65% svih prihoda. Kao dokaz favoriziranja Srbije, spomenimo, uz
ostalo, izgradnju hidrocentrale Đerdap, najveće vodene centrale
Europe (osim Sovjetskog Saveza) koja je osigurala Srbiji prvenstveni, ako ne i
monopolitički položaj proizvodnje električne energije u Jugoslaviji.
Srbija je postala središe jugoslavenske ratne i automobilske industrije, što
joj je omogućilo dominantni položaj ne samo u političkom,
vojničkom, nego i u ekonomskom pogledu, uzveši u obzir da je ratna
industrija u današnjoj Jugoslaviji jedna od stupova izvoza. Uz teško zaduženje
cijele zemlje,
Srbi
su, vodjeni svojom ekspanzionističkom politikom, sagradili posve
neproduktivnu i još danas pasivnu željezničku prugu koja spaja Beograd sa
"srpskim morem" kod Bara, dok Hrvati još uvijek čekaju na
ostvarenje autoputa koji bi spojio Zagreb s Rijekom i Splitom i povezao Bosnu i
Hercegovinu s hrvatskim obalnim područjem.
U
Srbiji je 1979. izgrađeno i predano prometu 96 km automobilskih cesta, a u
Hrvatskoj samo 6 (šest) kilometara!
Strani
politički analitičari već su odavna uočili činjenice
koje potvrđuju nastavak srpskog hegemonizma i unitarizma u SFR
Jugoslaviji. Tako npr. Francois Fejtö, u "Le Monde Diplomatique"
(lipanj 1971.) ističe: "Komunistički pobjednici ponovili su sve
pogreške monarhije iz 1918. i doveli do istog rezultata: akumulacija
nezadovoljstva ne samo među Hrvatima, nego također i među
Albancima i Makedoncima. Inspirirali su se na staljinističkom modelu, to
jest: federalizam u teoriji i centralizam u praksi. Ali, centralizam sa
sjedištem u Beogradu, uzeo je neminovno velikosrpski pravac".
Posve
su neosnovane tvrdnje, izložene u Memorandumu SANU, o tobožnjoj ekonomskoj
diskriminaciji i politički inferiornom položaju Srbije u Federativnoj
Jugoslaviji. Kao Austro-Ugarska Monarhija u prošlosti, danas Južna Afrika,
Jugoslavija je multinacionalna država, obilježena "unutrašnjim
kolonijalizmom", u kojem Srbija zauzima vladajući položaj nad ostalim
narodima državne zajednice. Politički događaji tokom 69 godina
postojanja Jugoslavije i statistički podatci u tom razdoblju, pokazuju da
je Hrvatska u određenom smislu srpska kolonija, u kojoj Srbi drže stvarno
vlast i koju iskorišćuju ekonomski u interesu vladajuće srpske nacije
i Srbije. Obično je kolonija geografski udaljena od države koja nad njom
vlada, kao što je to bio na primjer slučaj engleskih kolonija u odnosu na
Englesku. Međutim, činjenica da je Hrvatska kontingentna sa Srbijom,
ne umanjuje njen status sličan kolonijama.
2. Čimbenici koji su
utjecali na politički i ekonomski položaj Srbije nakon sloma kraljevske
Jugoslavije
Teze:
"Dosledna diskriminacija privrede Srbije u posleratnom periodu ne da se
potpuno razjasniti bez uvažavanja medjunacionalnih odnosa između dva rata
kako ih je videla i ocenjivala Komunistička partija Jugoslavije.
Na te
poglede odlučujuće je uticala autoritativna Kominterna, koja je u
naporima da ostvari svoje strateške i taktičke zamisli na
međunarodnom planu težila razbijanju Jugoslavije, nalazeći svoje
ideološko opravdanje u sučeljavanju srpske "ugnjetačke"
nacije i ostalih "ugnjetenih" nacija" (s. 41.). "Ocena tih
odnosa, koja se svodi na to da je politička hegemonija srpske buržoazije
praćena i odgovarajuéom ekonomskom dominacijom Srbije, preuzeta je u
stvari od separatistički orijentiranih gradjanskih partija. Ni pre, ni
posle rata KPJ nije bila voljna da neposrednim saznanjem utvrdi pravo stanje,
niti da ulazi u bilo kakvu raspravu koja bi mogla dovesti u pitanje davno date
ocene i zauzete stavove na kojima je ustrajala sve do danas" (s. 42).
"Podredjeni položaj Srbije valja posmatrati u sklopu političke i
ekonomske dominacije Slovenije i Hrvatske, koje su bile predlagači promena
u svim dosadašnjim sistemima" (s. 43.). "Slovenci i Hrvati su pre
rata stvorili svoje nacionalne komunističke partije, a zadobili su i
odlučujući utjecaj na CK KPJ. Njihovi politički lideri postali
su arbitri u svim političkim pitanjima tokom i posle rata. Ove dve susedne
republike delile su sličnu istorijsku sudbinu, imale su istu religiju i
težnju za što većom samostalnošću, a kao najrazvijenije, i
zajedničke ekonomske interese, što su bili dovoljni razlozi za trajnu
koaliciju u nastojanju da ostvare političku dominaciju. Tu koaliciju je
učvrstila dugogodišnja saradnja Tita i Kardelja, dve najistaknutije političke
ličnosti posleratne Jugoslavije koje su uživale neprikosnoven autoritet u
centrima moći. Kadrovski monopol im je dopuštao da bitno utiču na
sastav političkog vrha Jugoslavije u svim republikama i pokrajinama"
(s. 44.).
Ocjena
odnosa među narodima uključenim u Jugoslaviju, nije preuzeta od
"separatistički orijentiranih građanskih partija", nego je
stvorena na temelju realne političke prosudbe postojećeg stanja u
zemlji.
Od svojeg osnutka (1919.) KPJ bila
je unitaristička, nije uzimala u obzir višenarodni karakter države. Njezin
glavni tajnik, Sima Marković (1919.-1924.), bio je odlučni zastupnik
centralizma i unitarizma nasuprot anticentralističkom stavu Hrvata. Marković je zastupao tezu da su Srbi, Hrvati i
Slovenci tri grane jednoga te istog naroda. Ovaj stav bio je časovito
promijenjen odlukom Staljina o uključenju priznanja prava
samoodređenja naroda u strategiju ostvarenja komunističke revolucije
u Europi i svijetu. U duhu ove nove strategije smijenjen je Marković s
položaja glavnog sekretara KPJ i treća Zemaljska konferencija u Beogradu
donijela je zaključak u siječnju 1924. da se dilava SHS ne može
smatrati nacionalno homogenom državom, jer se u njoj manifestira tendencija
dominacije vladajuće nacije. "Sovjetska Rusija smatrala je Kraljevinu
SHS reakcionarnom tvorbom versailleskog diktata i zapadnih
imperijalističkih sila," – bilježi Tudman – "pa je i moskovska,
Treća komunistička internacionala bila za razbijanje Jugoslavije, kao
'jedne od najcrnjih tamnica naroda' i 'stupa kontrarevolucije na Balkanu', a za
stvaranje nezavisnih republika, od 'velikosrpskog imperijalizma' nacionalno
potlačenih naroda Hrvatske, Slovenije i Makedonije".
Slijedeći
direktive Kominterne, KPJ opredijelila se je na IV. Kongresu održanom u
Dresdenu 1928. za razbijanje Jugoslavije. No ovaj stav mijenja se od 1933.
nadalje pod utjecajem jačanja fašizma i nacionalsocijalizma i općeg
razvoja međunarodnih odnosa u Europi i svijetu. U duhu novih uputa
Kominterne, KPJ zauzela je na Splitskom plenumu 1935. opet prvotno
unitarističko stanovište o Jugoslaviji, sada u nešto promijenjenom obliku
"integralnog federalizma". U vidu uspjeha ovog nepopularnog programa,
posebno među Hrvatima, pristupilo se je organizaciji nacionalnih
komunističkih stranaka Hrvatske i Slovenije. Memorandum prikazuje ovu
činjenicu kao da bi bila dokazom hrvatske i slovenske predominacije nad
Srbima, jer Komunistička partija Srbije nije bila istodobno osnovana, nego
"tek po završetku rata". Razlog tom zakašnjenju je, istiću
akademici, "revanšistička politika prema Srbima", koja je
"započela pre rata time što se smatralo da Komunistička partija
i nije potrebna 'ugnjetačkoj' naciji" (s. 45.).
To je
klasični primjer kako Memorandum, ističući jednu povijesnu
činjenicu, izvrće njezino pravo značenje. Srbija nije imala
svoju nacionalnu komunističku stranku ne zato što bi bila žrtva neke
revanšističke politike, nego zato što je nije htjela, jer je priznanje
nacionalnih komunističkih partija značilo indirektno priznanje
nacionalnih individualiteta dotičnih naroda. Srbi su se borili za
jedinstvenu Komunističku partiju Jugoslavije, jer je to bio najsigurniji
put za ostvarenje velikosrpskog hegemonizma. Protivljenje srpskih komunista
odgodilo je prihvaćanje reorganizacije KPJ kroz skoro četiri godine –
do 1937. No uspjeli su ipak da, unatoč priznanju "nacionalnih
partija" Hrvatske i Slovenije, KPJ ostane naglašeno centralistička i
po njima dominirana. Razloge koji su doveli do osnivanja samo dvije nacionalne
KP u Jugoslaviji potvrdilo je i samo stranačko glasilo
"Proleter" (1935.): – "ustanovili smo hrvatsku i slovensku
komunističku stranku prije svega jer radničke mase Hrvatske i
Slovenye traže da njihove stranke nose nacionalno ime... Formirali smo KP
Hrvatske i Slovenije da bi mobilizirali težnje radnika Hrvatske i Slovenije,
jer ne želimo samim imenom stranke oslabiti njihova nastojanja da pridobiju
sudjelovanje radničkih masa u organizaciji svoje stranke". Na
postavIjeno pitanje zašto se ne osniva takoder i KP Srbije, uredništvo
"Proletera" je odgovorilo: "Prvi i temeljni razlog je
slijedeći: nismo je stvorili, jer je radničke mase Srbije ne traže.
Srpski narod nije nacionalno podjarmljen. Srbi su vladajući narod.
Dosljedno, kod njih klasna borba ne poprima oblik borbe narodnog
oslobođenja". Spominjemo, da se je i u tome slijedilo sovjetski uzor.
U SSSR Ukrajinci, Bjelorusi i ostali imaju svoje partije, ali ne i Rusi. Ne
postoji ni ruska partija, ni ruski centralni komitet. Njihova partija je
partija Sovjetskog Saveza. Dosljedno argumentu Memoranduma, Rusi bi mogli
tvrditi da su potlačeni i neravnopravni narod u SSSR, jer nemaju formalno
svoju partiju, kao ostali!
Potpuno
je neosnovana tvrdnja "političke i ekonomske dominacije Slovenije i
Hrvatske" i njihova odlučujućeg utjecaja u CK KPJ. Kako smo
istakli, Srbi su bili od samog početka protiv nacionalnih
komunističkih partija i vodili su borbu za eliminiranje utjecaja njihovih
vodja, napose hrvatskih. Likvidacija najuglednijih hrvatskih komunista u
Kerestincu 1941. izvršena je na temelju smišljenog denuncijantskog plana antihrvatskih
elemenata u KPJ. Svrgavanje Andrije Hebranga s položaja sekretara CK KPH i
njegovo kasnije umorstvo u beogradskoj Glavnjači, predstavljaju daljni
odlučni korak u likvidaciji hrvatski orijentiranog vodstva KPH. Odluka o
svrgavanju Hebranga, uslijedila je kako nam je danas poznato, suglasnošću
Rankovića, Djilasa i Kardelja.
Tito
nije nikada bio eksponent hrvatske linije unutar KPH. Točno je da su Tito
i Kardelj "uživali neprikosnoveni autoritet u centrima moći" i
da im je "kadrovski monopol dopuštao da bitno utječu na sastav
političkog vrha Jugoslavije". Ali, kako se je odrazio taj utjecaj u
SR Hrvatskoj?
Od
samog početka, politička i upravna vlast, kao i vojska, bila je
predana srpskoj manjini koja je prema popisu iz 1948., prema Memorandumu,
predstavljala 14,48% pučanstva SR Hrvatske, a zauzimala je više od 50%
svih najvažnijih funkcija republičke uprave. Općenita praksa bila je
kroz čitavo vrijeme postojanja Jugoslavije (i prve i druge) da komandant u
Hrvatskoj bude Srbijanac, ili prečanski Srbin (npr. Đoko
Jovanić), što nije bio slućaj u Ljubljani ili Beogradu. Zapovjednici
gotovo svih garnizona u hrvatskim krajevima, kao i većina časnika, su
Srbi, a momčad također većinom iz nehrvatskih krajeva. U
policiji Zagreba (čije građanstvo je sačinjavalo 5% Srba i 89%
Hrvata) bilo je zaposleno, među uniformiranim osobljem, 56,5% Srba,
među neuniformiranim 47,6%. Stanje u ostalim mjestima na hrvatskom
području bilo je slično, ako ne i nepovoljnije.
"Komunizam
od 1945. do 1959. na hrvatskom teritoriju, pojavljuje se u vrhu srpskog
imperijalizma. Hrvatski narod je isto tako nacionalno ugnjetavan i ekonomski
iskorištavan, kao i u kraljevskoj Jugoslaviji. Komunizam na hrvatskom
području u današnjoj FNRJ doživljuje se kao srbokomunizam". U potvrdu
ove tvrdnje povjerenik Jere Jareb donosi podatke objavljene po bivšem
partizanskom dopukovniku i komesaru Titove prateće brigade Adilu
Zulfikarpašiću, koji navodi među ostalim:
"Danas
se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar i taj se
komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e u kojima su odlučni
faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin
general-lajtnant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtnant Mile
Kilibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS —
kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i
komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u
Narodnoj Republici Hrvatskoj, a 82 posto u Narodnoj Republici Bosni i
Hercegovini su Srbi. 75 posto "sekretara" općinskih komiteta KP
u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih
komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Đuro Pucar,
generalni sekretar vlade Mastilović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef
UDB-e i ministar unutrašnjih poslova Danilović Uglješa, komandant Armije
Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a
Zekić Miloš, predsjednik "skupštine" Vlado Šegrt, javni tužioc
Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda Narodne Republike BH Božo Cikota,
politički sekretar CK KP BH je Đuro Pucar, organizacijski sekretar
Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako
redom svi Srbi. Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od
kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri
oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina, kao šefovi UDB-e i
sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za HERCEGOVINU
je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana. Sekretar partije
za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za
Centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu
Novaković Gjuro i Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta
komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja
Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u
Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici,
Prijedoru, Bihaću, itd. su isključivo Srbi, većinom
seljački sinovi. Također u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku,
Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak Dubrovniku i Rijeci
sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u Narodnoj
Republici Hrvatskoj i Narodnoj Republici BH 13 imaju komandante, a 12 komesare
Srbe. ("Za volju istine", Hrvatski Glas, Wininpeg, Kanada, g. 24.,
br. 45., od 3. XI. 1952.).
Politika
koju je vodio Tito bila je izraz srpskog hegemonizma i srpskih težnji za
prevlast ne samo Jugoslavije, nego i na Balkanu, ili bar dijelu Balkana. I
sukob između Tita i Staljina 1948. ukazuje se u izvjesnoj mjeri kao sukob
dvaju imperijalizama, velikog svjetskog Sovjetskog i manjeg, balkanskog,
srpskog. Jugoslavija, ustvari Srbija, željela je apsorbirati Albaniju i
Bugarsku. Jugoslavenski prijedlog je bio da se Bugarska uključi u
Jugoslaviju kao sedma republika, dakle da prihvati položaj Hrvatske, Slovenije,
Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, podčinjena vlasti Beograda.
Kad je
prirodni otpor hrvatskoga naroda protiv ovog stanja podčinjenosti u
republici, koja je prema Ustavu trebala biti država hrvatskog naroda, doveo do
revolta manifestiranog u tzv. masovnom pokretu i hrvatskom proljeću, onda
je bio upravo Tito onaj, koji je preko CK KPJ i vojske, predvodjene srpskim
generalima, surovo – i simbolički u Karađorđevu! – ugušio taj
hrvatski osloboditeljski pokret. Uspostavljena je jedna izrazito sluganska
vlada i pojačan policijski teror. 32.000 Hrvata bilo je uhapšeno,
izbačeno s posla, preslušavano sa strane policije podvrgnuto drugim
progonima i pritiscima. Javne manifestacije hrvatskog nacionalnog
osjećanja bile su ponovno proskribirane i ukinuta je Matica Hrvatska,
stoljetna hrvatska kulturna ustanova, dok Matica Srpska i nadalje slobodno
djeluje.
Kako
se onda može govoriti o političkoj i ekonomskoj podredenosti srpskog
naroda, uvjetovanoj dugogodišnjom suradnjom Tita i Kardelja i
hrvatsko-slovenskom koalicijom? Istina je, da su ova dva naroda (ne "ove
dve susedne republike"!) dijelila sličnu povijesnu sudbinu, ali ta
nije bila do nedavno ispravno ocijenjena po slovenskom narodu i njegovim
ondašnjim političkim predstavnicima, koji su iskorišćavali u prvoj
Jugoslaviji i početkom druge svoj favorizirani položaj na račun
Hrvatske. No značajno je, upravo kao dokaz neodrživosti jugoslavenske
državne zajednice da su tokom vremena i Slovenci došli do spoznaje štetnosti
jugoslavenske koncepcije za očuvanje njihova nacionalnog identiteta i
slobodnog kulturnog i ekonomskog razvitka. Tako se doista nalazimo danas pred
perspektivom ostvarenja jedne slovensko-hrvatske koalicije, ali ne s ciljem
"političke i ekonomske dominacije Srbije", kako to ističe
Memorandum, nego, naprotiv, s programom obranbenog saveza protiv srpskog
hegemonizma (sada ispravno ocijenjenog i po Slovencima) i za samoodređenje
i državnu nezavisnost njihovih naroda.
3. Ocjena srpske politike u prvoj Jugoslaviji
Teze:
"I bez posebnih studija, elementarnim uvidom u osnovne pokazatelje nivoa
razvijenosti u popisnoj 1948. godini moglo se je ustanoviti da Srbija nije
mogla imati ekonomski privilegovan položaj između dva rata" (s. 42.).
"Uporno ponavljanje predratne ocene tokom četiri decenije ukazuje na
izuzetno veliku političku i ekonomsku zainteresovanost da se takva
pogrešna ocena održi. Njen smisao leži u tome da se srpskom narodu usadi
osećanje istorijske krivice ne bi li se time osujetio njegov otpor
političkoj i ekonomskoj podredenosti kojoj je stalno izložen. Na
predratnoj oceni zasnovana je i posleratna politika prema privredi Srbije"
(s. 42., 43.). "U takvim uslovima i pod stalnim optužbama da je
'ugnjetački', 'unitaristički', 'centralistički ; pandurski ;
srpski narod nije mogao postići ravnopravnost u Jugoslaviji, za čije
je stvaranje podneo najveće žrtve" (s. 45.). "Ozbiljnost
društvenih i ekonomskih posledica koje u posleratnom periodu iz ovakvih odnosa
proizlaze zahteva da se bez odlaganja prestane sa zloupotrebom teze o
ugnjetačkoj i ugnjetenim nacijama koja je Srbiju dovela u nezavidan
ekonomski položaf' (s. 46.).
Dolazimo
do ključne, ali i najslabije točke memoranduma: pokušaj opravdanja
srpske hegemonije nad ostalim narodima u Jugoslaviji, ostvarenja sna i programa
Vuka Karadžića, Garašanina, Pašića, Karađorđevića,
Draže Mihajlovića i, danas, Vuka Draškovića (koji se iz
taktičkih razloga ne spominju u Memorandumu).
Prelazeći
olako preko opće poznatih činjenica i dokumenata, srpski akadernici
se usuđuju izjaviti da se "i bez posebnih studija, elementarnim
uvidom u osnovne pokazatelj može ustvrditi "da Srbija nije mogla imati
ekonomski privilegirani položaj između dva rata". Prema Memorandumu,
neistina o položaju srpskog naroda tendenciozno se širi s ciljem da se u njega
usadi "osećanje istorijske krivice" i "da bi se osujetio
njegov otpor političkoj i ekonomskoj podredenosti kojoj je stalno
izložen".
Što
nam otkriva jedan "elementarni uvid" u osnovne pokazatelje
"političke i ekonomske podredenosti" Srbije i srpskog naroda
između dva rata?
Evo
samo nekoliko primjera i statističkih podataka:
Od
samog osnutka Kraljevine SHS, vodstvo države bilo je gotovo isključivo u
rukama krune i predstavnika srpskih političkih stranaka. Predstavnici hrvatskih
narodnih stranaka bili su u razdoblju od prvih devetnaest godina samo u dva
navrata članovi vlade, u ukupnom trajanju od 558 dana. Kroz to vrijeme
bilo je ukupno 35 vlada u kojima je sudjelovalo 656 ministara od kojih u svemu
26 predstavnika hrvatskih stranaka, što iznosi ukupno 4%. U najvažnijim
ministarstvima (predsjedništvo vlade, vanjski poslovi, unutrašnji poslovi,
ministarstvo vojske, financija, pravde i prosvjete), bilo je zastupano u
spomenutom razdoblju, 208 Srba, i tek 16 Hrvata, od tih samo dva predstavnika
narodnih stranaka, a ostali 14 jugoslavenske orijentacije. Statistika iz 1937.
pokazuje da su položaj predsjednika Ministarskog savjeta zauzimala 6 Srbina i
samo jedan Hrvat po podrijetlu (musliman). U Centralnom presbirou od 47 osoba,
hilo je 36 Srba i 5 Hrvata; u Ministarstvu vanjskih poslova od 7 pomoćnika
ministra 6 Srba i samo jedan Hrvat; od 22 poslanika 20 Srba i 2 Hrvata, a od 13
konzula također samo dva Hrvata, ostalih 11 Srbi; u Ministarstu financija
od 9 načelnika sedmorica su Srbi uz dva Hrvata. Slični omjer ponavlja
se, prema službenim statistikama onoga vremena, koje navodi Rudolf
Bićanić i u ostalim ministarstvima, Vrhovnom državnom
pravobranilaštvu, Ravnateljstvima glavnih državnih banaka, Upravi Monopola,
Državnoj klasnoj lutriji, kao i u državnoj administraciji općenito.
Slični
i još naglašeniji utjecaj Srba u vođenju države odražava se u vojsci. U
oficirskom i podoficirskom zboru kraljevske Jugoslavije Hrvata je bilo tek 10%,
mada su činili trećinu stanovništva. No, ovaj podatak ne pokazuje ni
izdaleka pravi omjer srpskog utjecaja u jugoslavenskoj vojsci. Pravu sliku daje
nam tek službeni platni izkaz broja aktivnih generala: 161 Srbin, 2 Hrvata i 2
Slovenca. Bićanić bilježi 1938. da "ministar vojske nije nikada
bio nijedan Hrvat. Isto tako ni njegovi pomoćnici. Komandanti armija i
njihovi pomoćnici redom su Srbijanci. Od svih komandanata divizija samo je
jedan Slovenac, a svi ostali Srbi". Bila je to u punom smislu srpska
vojska i doista je apsurdno kad Srbi traže u Hrvatima krivce za svoj poraz
1941.
Ova
dva faktora moći: Kruna, preko upravnog i policijskog aparata, i vojska,
izravno i preko podređene joj žandarmerije, omogućili su ne samo
političku nego i ekonomsko-financijsku dominaciju Srbije nad ostalim
narodima Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, posebno nad Hrvatima i
Slovencima, jer je već u samom postanku države Pašić smatrao, prema
zabilješkama njegova suradnika dra. Ivana Ribara, "Makedoniju kao južnu, a
Vojvodinu kao sjevernu Srbiju, obje u geografskom i narodnom jedinstvu s Bosnom
i Hercegovinom, te Crnom Gorom u sklopu jedinstvene Velike Srbije".
"U
okviru takve ideje, upozoruje puk. Babić, jednim potezom pera ukinute su
makedonska i crnogorska nacija i zanijekan im je njihov nacionalni
individualitet. U Makedoniji su i osobna prezimena nasilno posrbljivana
dodajući im nastavak Uspostavljen je režim terora, i Makedonija je Zakonom
o ustrojstvu vojske i mornarice, sve do godine 1928. bila proglašena
područjem s otežanim i opasnim životnim i službenim okolnostima, te je
časnicima i dočasnicima sa službom tamo dodijeljen posebni doplatak
na platu,a svaka godina službovanja vrijedila je za mirovinu dvostruko, kao što
je to uobičajeno za ratne godine. U Crnoj Gori se je, sve do godine 1923.
vodio pravi gradjanski rat protiv nacionalističkih Crnogoraca, a vrlo
česti krvavi sukobi događali su se i kasnije. U mjesečniku
"Zavičaj" od 29. travnja 1962. (izdavan u New Hollywood,
Kalifornija), u članku pod naslovom "Djabergraberi", izneseno je
nekih 110 slučajeva zvjerstava, nasilja, mučenja i umorstava, koje su
do godine 1938. počinili srbijanski hegemonisti nad pučanstvom Crne
Gore, iznoseći u većini slućajeva datume, mjesta, kao i imena
krvnika i žrtava. Za uništenje Albanaca provocirana je tzv. Albanska pobuna, u
kojoj je – u čisto defenzivnoj borbi za goli život i obstanak – poubijano
oko 100.000 ljudi, žena i djece, i taj genocid obustavijen je na
međunarodnu intervenciju. Turke iz Makedonije i Kosova se je nasilno
istjeravalo u Tursku. Tako je, dekretiranim proglašenjem Srbima Makedonaca,
Crnogoraca i ostalih pravoslavaca i brojnim smanjenjem Albanaca i Turaka,
umjetno stvorena velika srpska nacija, čiji su vodje preuzeli vodeću
– i praktično monopolističku ulogu u životu nove države."
Ovako
stečena politička nadmoć otvarala je vrata ekonomskoj
eksploataciji usmjerenoj prvenstveno prema Hrvatskoj, koja je znatno nadilazila
Srbiju u svim granama gospodarskog života: u poljodjelstvu, šumarstvu, industriji,
bankarstvu i ekonomsko-socijalnom i kulturnom standardu općenito.
Od
samog početka išlo se je za sistematskim ekonomskim uništenjem Hrvatske,
najprije prinudnim oduzimanjem 20% vrijednosti austrijske Krune, a zatim
dekretiranim kursom 4 Krune = 1 Dinar. To je odgovaralo oduzimanju daljnjih 50%
vrijednosti, jer je odnos u privatnom prometu bio 2:1. Slijedeća etapa
bila je porezna nejednakost, koja je znatno favorizirala
"podređenu" Srbiju. Porez na zemlju bio je u Hrvatskoj dva puta
veći od onoga u Srbiji, ukoliko se je ovaj uopće ubirao, jer Srbija
nije imala uredjenog katastra. U nekim slučajevima bio je taj omjer još
porazniji. Tako npr. na godišnju rentu prihoda od kuće u iznosu od 80.000
dinara u Hrvatskoj se je plaćalo 34.000 poreza, a u Srbiji 7.954.
"Podredjenost"
Srbije u nejednakoj procjeni poreza bila je zakonski ukinuta tek 1928. na
energični pritisak HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije. Ali, u
nešto ublaženoj formi, ta je nejednakost i dalje ostala, jer su srpski porezni činovnici
"interpretirali" zakon po svojim kriterijima. Statistički
podatci pokazuju da se je rezultat porezne "jednakosti" odrazio tako
da su Hrvatska, Bosna, Hercegovina i Dalmacija snosile 57% veće
opterećenje državnim neposrednim porezom nego Srbija, Crna Gora i Makedonija.
Nejednakost
u određivanju, a zatim u ubiranju poreza, poveéana je još jednom dodatnim
oštećenjem hrvatskog gospodarstva, ako uzmemo u obzir da su se ubrani
porezi tek neznatnim dijelom utrošili za potrebe hrvatskih i prečanskih
pokrajina, gdje su bili ubirani, nego su posebnom investicionom politikom
najveéim dijelom bili uloženi u Srbiji manipulirani po beogradskoj koruptivnoj
"čaršiji".
Tako
je npr. prema podatcima Ministarstva gradjevina za desetjeće 1925.-1934.
izdano za razne državne gradjevine iz državnog proračuna 2.771 milijuna
dinara, od kojih su Hrvatska i Slovenija dobile 250 milijuna (9%) zajedno, a
Srbija 1.753 milijuna (63%). Za izdržavanje svojih cesta dobila je Hrvatska u
istom razdoblju 108 milijuna dinara, a Srbija skoro osam puta vige! U tih deset
godina u Hrvatskoj se je izgradilo svega 13 km novih cesta, a u Srbiji
istodobno 499 km. U tom razdoblju za sveukupne javne radove (ceste, mostove,
zgrade, instalacije i hidrotehničke radove) utrošeno je u sveukupne
hrvatske zemlje (užu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu) 630 milijuna
dinara, a u samu Srbiju (bez Vojvodine i Crne Gore) 1.753 milijuna državnog
novca – skoro tri puta više!
U tih
deset godina utrošilo je Ministarstvo gradjevine za javne zgrade Beograda 1.135
milijuna dinara, a za vojne gradjevine posebno još daljnjih 1.100 milijuna, što
pokazuje da se je za podizanje srpske prijestolnice utrošilo znatno više nego
za sve ostale pokrajine zajedno. Upravo je nevjerojatno da je za izgradnju
Beograda potrošeno 2.235 milijuna dinara državnog novca, a za izdržavanje 69
veéih i 300 manjih luka na hrvatskoj obali da je utrošeno izmedu 1919. i 1937.
godine u svemu 59 milijuna dinara. Tako su hrvatske luke, pod upravom
beogradske vlade, postale najzaostalije luke u čitavoj Europi.
Da
popunimo ovu sliku "neprivilegovanog položaja Srbije", pogledajmo
podatke ing. Petra Milenkovića, načelnika za gradnju željeznice u
Ministarstvu saboraćaja, prema kojima je, u razdoblju od 1920. do 1935.
utrošeno u hrvatskim pokrajinama (užoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i
Hercegovini, 371 milijun dinara, a u Srbiji (bez Vojvodine) 2.852 milijuna –
što znači skoro 8 puta više nego u Hrvatskoj.
Ovaj
ogromni nerazmjer u investicijama između Srbije i Hrvatske bio je
često opravdavan po srpskim vlastodršcima "strateškom" važnosti,
ili nevažnosti, napose kad se je radilo o programiranju investicija u
Hrvatskoj. Tako je npr. prijedlog komisije Ministarstva gradjevine, izmedju dva
rata, da se na teritoriju Savske i Primorske banovine izgradi državna cesta Zagreb-Split,
Glavni Generalštab odbio s obrazloženjem da ona nema nikakvu stratešku važnost
– i cesta do danas nije izgrađena!
Na
liniji politike i ekonomske hegemonije Srbije stoji i ratna industrija, koja je
podignuta isključivo u Srbiji. "Ako pokušamo na temelju završnih
računa sračunati samo najvažnije vojne investicije u Srbiji, dobivamo
– prema Bićaniću – golemu svotu od 4 milijarde dinara. Naprotiv u
Hrvatskoj nije podignuta ni jedna vojna zgrada veće vrijednosti... Koliko
se može iz završnih računa ustanoviti, cjelokupna svota vojnih investicija
u hrvatskim krajevima iznosi otprilike 120 do 150 milijuna dinara. Slično
je tako s industrijama, koje dobivaju subvenciju od države".
Kao
primjer možemo navesti pokušaj izgradnje automobilske industrije u Hrvatskoj,
početkom dvadesetih godina. Kad je Ford predložio izgradnju tvornice
automobila u području Slav. Broda Generalštab je odgovorio da iz
strateških razloga Brod ne dolazi u obzir i predložio Smederevo, u Srbiji, što
Ford nije prihvatio. Ista igra ponovila se je 30-40 godina kasnije u
"federativnoj" Jugoslaviji: Volkswagen i General-Motors ponudili su
izgradnju automobilske tvornice u okolici Zagreba, a Japanci na području
Jadran-Karlovac-Zagreb, no i u ovom su slučaju pobijedili "strateški"
momenti. Tvornicu automobila sagradio je Fiat u daleko tehnički
nepovoljnijim uvjetima – u Kragujevcu!
Političku
i ekonomsku hegemoniju (koju Memorandum naziva "ekonomskom podredjenosti
Srbije" - dokaz, da doista govorimo dva različita jezika!) -
nemoguće je bilo provoditi bez financijske diktature državnih banaka.
Prema Bićaniću, novčarstvo je predstavljalo relativno
najjaču snagu Hrvatske početnih godina Kraljevine SHS. U Hrvatskoj je
bilo skoncentrirano 47% svih sredstava privatnih banaka iz cijele države, a
centar je novčarstva bio neosporno Zagreb. Tu financijsku snagu trebalo je
slomiti putem državnih banaka u rukama Srbijanaca (u Narodnoj Banci od 40.000
dionica, preko 35.000 bilo je u rukama Srbijanaca; u samom Beogradu
čaršija je držala 35.370 dionica, dok je Zagreb raspolagao tek s neznatnim
brojem 3.135 dionica). Jednim vještim manevrom 1931. godine, u času
svjetske krize, Narodna Banka je otkazala neiskorištene kredite, mjera koja je
pogodila prvenstveno zagrebačke banke, koje su izgubile veći dio
(60%) odobrenih kredita, dok su beogradske banke izgubile samo 25%.
Favoriziranje srpskih banaka nije se smanjilo ni u doba vlade M.
Stojadinovića, koja je obećavala ravnopravnost u distribuciji
kredita. Naprotiv, 1937. Beograd je dobio u kreditima 136 milijuna dinara vige,
a Zagreb 90 milijuna manje nego 1934. godine. Krediti svih državnih banaka
(Narodne banke, Državne hipotekarne banke, Poštanske štedionice i Privilegirane
agrame banke) iznosili su 1936. u cijeloj državi 7.533 milijuna dinara. Od te
svote Hrvatska i Slovenija dobile su svega 763 milijuna (10%)!
Konstantu
srpske hegemonije u obje Jugoslavije - i odgovarajuću neprihvatljivost
jugoslavenske državne tvorevine za Hrvate i ostale u njoj porobljene narode -
pokazuje trajni pad hrvatske ekonomije i neprekinuti uspon srpske u nepuna pola
stolječa, između 1925. i 1971. godine, kako to nedvojbeno dokazuju
slijedeći statistički podatci:
U
industriji:
Udio
Hrvatske, od 33% (u 1925.) opada na 18% (u 1971.). Udio Srbije, od 20% (1925.)
raste na 35% (u 1971.). U bankarstvu: Udio Hrvatske, od 51% opada na 17%. Udio
Srbije, od 25% raste na 52% (u istom razdoblju).
U
veletrgovini:
Udio
Hrvatske (u spomenutom razdoblju) od 55% opada na 7%. Udio Srbije, od 15% raste
na 86%.
Iz ove
statistike jasno proizlazi da je Srbija 1971. premašila razinu na kojoj je
stajala Hrvatska 1925., a Hrvatska da se je 1971. spustila ispod razine na
kojoj je bila Srbija 1925. Ovaj nesrazmjer napose se ističe u
veletrgovini. Nema sumnje da je ovo osjetljivo smanjenje hrvatskog udjela u
gospodarstvu i istodobno naglog uspona srpskog – stanje koje se do danas nije
bitno izmjenilo – posljedica sustavnog i trajnog političkog i ekonomskog
hegemonizma Srbije nad narodima uključenim u jugoslavensku državnu
zajednicu. Navedeni statistički podatci govore sami po sebi do koje mjere
je opravdana teza o "ugnjetačkoj i ugnjetenim nacijama", koju
srpski akaemici žele prikazati neopravdanom i zlonamjernom.
4.
Položaj srpskog naroda prema drugim narodima Jugoslavije, napose prema Hrvatima
Teze:
"Izgon srpskog naroda sa Kosova je spektakularno svedočanstvo
njegovog istorijskog poraza" (s. 52). "Kosovo nije jedino
područje u kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije" (s.
57.).
"Izuzimajući
period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko
ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se
kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronadju,
posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i
po čitavu Jugoslaviju" (s. 61.).
Problem
Kosova (uz koji se veže i problem Vojvodine) akademici označuju kao
"životno pitanje čitavog srpskog naroda".
"Za
manje od desetak sledećih godina, ako se stvari bitno ne promene. Srba na
Kosovu više ne će biti, a cilj 'etnički čisto' Kosovo biće
u potpunosti ostvaren". Ako ne dodje do odgovarajućeg rješenja
"taj deo Republike Srbije i Jugoslavije postaće i europsko pitanje sa
najtežim nedoglednim posledicama" (s. 56., 57.).
Ne
ćemo ovdje pobliže ulaziti u pitanja specifičnih problema Republike
Srbije. Želimo samo upozoriti na površnost kojom Memorandum tretira problem
Kosova i Metohije kad uzroke srpsko albanskih sukoba, pretvorene u
"otvoreni i totalni rat", vidi tek u "raznim administrativnim,
politidkim i državnopravnim promenama" (s. 52.).
Zadojeni
očito petrificiranom idejom Velike Srbije, srpski akademici teško
prihvaćaju evoluciju i promjene, kojima je podvrgnut i život naroda.
"Sadašnji tok kojim se krede naše društvo u Jugoslaviji potpuno je obrnut
od onog kojim se ono decenijama i vekovima kretalo dok nije stvorilo
zajedničku domovinu. Taj proces usmeren je ka potpunom razbijanju
nacionalnog jedinstva srpskog naroda. Kao najbolja ilustracija koliko je sve
podredjeno takvim ciljevima može da posluži današnja Vojvodina sa svojom
autonomijom" (s. 62.).
Teško
im je shvatiti da Vojvodjani, koji su u Habsburškoj monarhiji težili "da
se u pogodnom momentu što lakše izdvoje iz nje i ujedine sa svojom sabradom
južno od Save i Dunava", danas "ne rade na zbližavanju i spajanju,
već na što većem osamostaljivanju i izdvajanju iz SR Srbije". Za
autore Memoranduma taj proces je "neprirodan, suprotan istorijskoj
logici". Iako ga ne razumiju, svjesni su ipak da "moćno
doprinosi dezintegraciji srpskog naroda" (s. 62.).
Ovo
nerazumijevanje se još potencira, kad se radi o Srbima u Hrvatskoj. Iz onoga
što smo već kazali, absurdno je govoriti o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.
Utvrdjene činjenice jasno govore o srpskoj vlasti u Hrvatskoj vršenoj
preko eksponenata velikosrpskog hegemonizma, o planskom naseljavanju Srba u
hrvatske krajeve, sustavnom sprječavanju manifestacija hrvatskog narodnog
osjećanja, itd. No, unatoč toj srpskoj kolonijalnoj vlasti u
Hrvatskoj, koja akademicima sigurno nije nepoznata, oni primjećuju da su
"Srbi, kao došljačka, manjinsku i društveno inferiorna grupa, veoma
podložni asimilaciji" (s. 57.). To je očito rezultat jednog prirodnog
procesa kojem su podvrgnute sve narodne manjine u svijetu, što i milijuni
iseljenih Hrvata danomice osjećaju na sebi, svojoj djeci i unucima, pa od
toga sociološkog zakona ne mogu biti poštedjeni niti Srbi. Akademici i ovdje
zatvaraju oči pred realnošću pa kažu, da je ta asimilacija rezultat
jedne "rafinovane i delotvorne asimilacione politike". Kad bi to bilo
točno, značilo bi da prečanski Velikosrbi, kao nekoć razni
Brkići i kasnije Dragosavci, Baltići, Uzelci itd., koji vladaju u
Republici Hrvatskoj vode jednu "rafiniranu politiku pohrvaćivanja
srpske manjine"!
No
apsurdnu tvrdnju o "ugroženosti Srba u Hrvatskoj, kakva nije bila poznata
nikada u prošlosti (osim u razdoblju postojanja NDH)", možemo i moramo
protumačiti jedino kao intuitivno saznanje akademika da srpstvo nema onu
ekspanzivnu snagu o kojoj su sanjali Vuk i Garašanin. Na Kosovu, u Vojvodini,
pa evo i u Hrvatskoj – unatoč vlasti koju imaju – Srbi se pomalo
asimiliraju i zapuštaju ćirilicu, tuže se autori Memoranduma. No još je
važnija pojava migracije naroda spram svojih nacionalnih centara, koju
Memorandum ne spominje. Prema pisanju NIN-a i DANAS, Srbi se i iz nekih hrvatskih
pokrajina, kao i iz Kosova, sele u svoju matičnu zemlju – Srbiju. U
neshvaćanju ovih historijskih procesa, akademici zovu na uzbunu, da
prodrmaju srpsku svijest i dadu novi polet srpskim vlastodršcima u Hrvatskoj,
da pobijanjem i rastakanjem hrvatskog narodnog identiteta odre 11,5% Srba u SR
Hrvatskoj (postotak prema Memorandumu), kao svjesne protivnike i žandare na
hrvatskom narodnom organizmu.
Zato
se oni posve neznanstveno, ali svjesno i promišljeno bore protiv temelja
hrvatske nacionalne svijesti - hrvatskoga jezika. Oni se ne ustručavaju
okomiti na hrvatski jezik kao da bi bio rezultat "sistematski i
odlučno organizirane akcije nacionalistički nastrojenih hrvatskih
jezikoslovaca, koji ga sve više udaljavaju od jezika u ostalim republikama
srpsko-hrvatskog jezičnog područja" (s. 58.). Prema srpskim
akademicima nalazimo se suočeni s "jednom jezičnom politikom
koja se vodi u SRH", s "ostrašćenom revnosti kojoj je cilj
konstituisanje zasebnog hrvatskog jezika što se izgradjuje u protistavu prema
svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba i ne ostavlja
dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj
nacionalni identitet" (s. 6 I .).
Bilo
bi suvišno pobijati uvredljivu tvrdnju o povijesnom nepostojanju hrvatskoga
jezika, koji se tek nalazi u fazi "konstituisanja", jer to vrlo dobro
znadu srpski znanstvenici i književnici, i nije potrebno da im to ovdje posebno
razlažemo.
No
važno je istaknuti arhaičku pogubnost izražene misli da postojanje i
upoteba hrvatskoga jezika ugrožava nacionalni identitet srpskog naroda u
Hrvatskoj. Prikrivena misao ove tvrdnje očito glasi da priznanje
hrvatskoga jezika i očuvanje hrvatskoga narodnog identiteta ne ostavlja
srpskoj manjini "dugoroëno mnogo izgleda" da zadrži velikosrpsku
političku i gospodarsku hegemoniju u Hrvatskoj.
Upravo
s pitanjem jezika dolazimo do srži problema: srpski akademici nisu u stanju
pojmiti da Hrvati govore svoj hrvatski jezik, a srpska manjina u Hrvatskoj da
može govoriti svoj srpski jezik i da se ta jezična i narodnosna razlika
može održati u punom poštivanju medjusobnih političkih kulturnih i
vjerskih sloboda i očuvanju nacionalnog identiteta.
ZAKLJUČNA
OPAŽANJA
U
okviru djelomično objektivne kritike postojećeg režima SFR
Jugoslavije, Memorandum SANU formulira, na temelju niza proizvoljnih i
često nelogičnih i kontradiktornih tvrdnji, srpski nacionalni
program, kojemu je prva etapa reforma "konfederativnog" Ustava iz
1974. godine. "Bez promene toga Ustava – ističu srpski akademici – i
na njemu izgradjenog političko-ekonomskog sistema nemoguće je rešiti
nijedan suštinski današnji problem našeg društva, nemoguće je zaustaviti
sadašnji proces dezintegracije i pada u sve dublju krizu" (s. 35.).
Zaključak, koji proizlazi iz ove premise, je povratak na centralizam i
unitarizam, definiran kao "demokratski integralni federalizam".
Srpski
akademici temelje i opravdavaju svoje stanovište, "svoja vidjenja",
tezama o inferiornom položaju, diskriminaciji i ugroženosti srpskog naroda u
obje Jugoslavije, tezama, koje svojom očitom netočnošću
stavljaju u pitanje ozbiljnost ovog dokumenta.
Nepojmljivo
je, da autori Memoranduma ne bi bili svjesni hegemonističkog položaja
Srbije u Jugoslaviji od časa njena ustanovljenja do danas. Zato nas ove
teze dovode do jedino mogućeg zaključka da ova prividno defenzivna
taktika nije slučajna, da ima određeni cilj: istaknuti da stupanj
dosadašnjeg dominantnog položaja Srbije ne zadovoljava težnje srpskog naroda,
da ga Srbi osjećaju kao frustraciju svojih "istorijskih ciljeva".
To je indirektna opomena narodima Jugoslavije i medjunarodnim političkim
faktorima, a srpskom narodu, "podeljenom na Srbijance i
prečane", poziv da se probudi i trgne u borbi za "ravnopravni
položaj za koji se Srbija mora zalagati". To je ujedno i poticaj na
obračun s Hrvatima i Slovencima, narodima koji su, prema srpskim
akademicima, doveli Srbiju u potčinjeni položaj!
Srpski
akademici priznaju da se pričinja "kao da je svima stalo da što pre i
što dalje pobegnu iz kuće koja se ruši". No oni žele, ipak, pod svaku
cijenu spasiti Jugoslaviju! Protiv Jugoslavije su samo u koliko Srbija ne bi
imala u njoj hegemonistički položaj. Istodobno, dok tvrde da je današnja
Jugoslavija poprimila oblik konfederacije, to jest da Savezne Republike imaju
status suverenih država, oni postavljaju na prvi mah nerazumljivu tezu da
"srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi" (s.
70). Ovu tezu možemo shvatiti samo kao izraz težnje za ostvarenjem ustavno
zajamčenoga hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji, izraženog
u prvom redu unutar same Republike Srbije znatnim ograničenjem,
poništenjem, autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina, a u drugim republikama
ukidanjem postojeće ograničene administrativne samostalnosti
promjenom Ustava iz 1974. godine.
Ovakovu
"srpsku državu" mogu Srbi najlakše ostvariti unutar jugoslavenske
državne zajednice, koju, od njezina osnutka do danas, zamišljaju kao proširenu
Srbiju. Zato srpski akademici odlučno traže reviziju "pogrešne
ocene" monarhijske Jugoslavije, jer ona predstavlja prvo ostvarenje velikosrpskog
nacionalnog programa, ideal, za koji se još i danas bore. Unatoč žestokom
isticanju srpskog "potčinjenog položaja i diskriminacije" u obje
Jugoslavije, oni se, paradoksalno, uporno zalažu za njezino održanje, i dakako,
"reformu". Samo na jednom mjestu, ističući, da
"Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastačavanja", dopuštaju
mogućnost "da bi se Srbija u tom slučaju mogla i sama opredeliti
i definisati svoj nacionalni interes" (s. 72., 73.). ali, nema dvojbe,
program "Integralnog, demokratskog federalizma", za koji se zalaže
Memorandum SANU, u političkom rječniku znači vraćanje na
uzakonjeni unitarizam i progresivnu hegemoniju srpskog naroda nad ostalim
narodima i narodnim manjinama Jugoslavije.
Braneći
jugoslavenski unitarizam, srpski se akademici pozivlju na tendenciju današnjeg
društvenog razvoja u svijetu i kažu: "Dok u savremenom civilizovanom
društvu jačaju integracione funkcije, u našem političkom sistemu
jačaju dezintegracione sile, lokalni, regionalni i nacionalni egoizam"
(s. 17).
Ovdje
autori Memoranduma zlonamjerno i neznanstveno daju pejorativni karakter
nacionalnom osjećanju, koje predstavlja dominantnu političku
odrednicu našega stoljeća i manifestira se u opće priznatom pravu
samoodredjenja naroda, a nipošto u nekom regionalnom nacionalnom egoizmu.
Priznanje nacionalnih individualnosti, koje karakterizira naše doba, nipošto ne
stoji u protimbi s "integracionim funkcijama", koje takodjer
predstavljaju karakteristiku našega vremena. Taj integracioni karakter ne
odražava se u unitarizimu, nego, naprotiv, u pluralističkom povezivanju
sve većeg broja nezavisnih država, na medjunarodnom planu (OUN), kao i na
planu poticanja i povezivanja kulturnih, ekonomskih i raznih društvenih
aktivnosti suverenih država, uvijek s premisom poštivanja njihove jednakosti i
samostalnosti (UNESCO, EEZ, EUREKA, itd.).
Ideja
samoodredjenja i integracije europskih naroda nije antagonistička već
suplementarna. To potvrdjuju i statistike o stalnom povećanju broja država
u zadnjem stoljeću: 1871., nakon ujedinjenja Njemačke i Italije, bilo
je u Europi svega četrnaest država; 1914. - dvadeset; 1924. - dvadeset i
šest, da bi nakon Drugog svjetskog rata taj broj dosegao trideset i tri države.
Ova opća tendencija razvitka ćovječanstva, izražena u
oživotvorenju prava naroda na samoodredjenje, odrazila se je ne samo u Europi,
nego i na svim ostalim kontinentima. Organizacija Ujedinjenih Naroda
započela je svoj rad u ljetu 1945. s 51 državom članicom, da bi danas
već dosegla broj od približno 170 učlanjenih nezavisnih država, kojih
će, prema predvidjanjima stručnjaka, krajem ovoga stoljeća biti
više od 200.
Autori
Memoranduma češće se pozivlju na "istorijske" i
"antiistorijske" tendencije, odlučne u promatranju odnosa naroda
jugoslavenske zajednice. Protivno vlastitim ocjenama, oni se svojim tezama sami
uključuju u antihistorijske, retrogradne snage ideja Vuka i Garašanina,
koje su mogle predstavljati perspektivne programe unatrag jednog stoljeća,
kao što su predstavljale u svoje doba i ideje političkog romanticizma Gaja
i Štrossmayera. No, povijesni razvoj, i napose zadnjih 69 godina suživota u
zajedničkoj državi, dokazao je njihovu neostvarivost: Hrvati i Slovenci
uvjerili su se u nepostojanje jednog "bratskog naroda sastavljenog od tri
plemepa" i sazreli u spoznaji svojeg vlastitog, autentičnog narodnog
identiteta, ugroženog i bez razvojne perspektive u državnoj tvorevini prve i
druge Jugoslavije.
Srbi
su pokazali nesposobnost harmonične koegzistencije s drugim narodima u
obje Jugoslavije, a istodobno je došlo do izražaja da nemaju političke i
organizatorne snage i sposobnosti da ostvare zasnovanu kolonijalnu vlast nad
narodima, koji su u početku bili spremni priznati im ulogu "prvog
medju jednakima" u vodstvu zajedničke države.
Značájno
je, da još ni danas izvjesni dio Srba, sudeći po Memorandumu SANU, ne
traži uzroke neuspjeha njihovog nacionalnog programa zadnjeg stoljeća u
krivim povijesnim i političkim ocjenama i u nedostatku potrebnih snaga i
preduvjeta. Upravo je neshvatljiva naivnost kojom Srbi još i danas ćine
Hrvate odgovornima za propast prve Jugoslavije u dvanaestdnevnom ratu 1941. Pa
i srpski akademici, kako smo vidjeli, zatvaraju oči pred realnošću i
vide uzroke srpskih neuspjeha u narodima koji ih okružuju, a ne u srpskim
ideolozima i političkim promašajima.
Autori
Memoranduma zauzimaju antihistorijski stav očuvanja Jugoslavije protiv
volje svih drugih naroda: Hrvata, Slovenaca, Albanaca i dijela Makedonaca i
Crnogoraca, koji su temeljem povijesnog razvoja i stečenog iskustva svojim
samoodredjenjem, a ne po "zakonima koji dovode do razjedinjavanja" -
kako kažu srpski akademici - sazreli u težnji otcjepljenja od jugoslavenske
zajednice i oblikovanja vlastitih narodnih država. Ovaj idejni i političke
sukob između Srbije i svih naroda i narodnih manjina, dovodi srpski narod
u položaj osamljenosti e realne inferiornosti pred svim ostalim narodima
Jugoslavije, iz kojega Srbija može naći izlaz samo priznanjem njihova
prava i težnje za samoodredjenje i nezavisnost. Svako ustrajanje u
suprotstavljanju volji ovih naroda postojeéom političkom vlasti, ili
pooštrenjem, u obliku jedne nove, otvorene diktature, može samo odgoditi
ostvarenje ovih težnji i uz cijenu novih, pooštrenih sukoba, i novih obostranih
žrtava i stradanja - ali ih ne može više iskorijeniti iz svijesti i volje tih
naroda, niti može trajno održati manjinsku srpsku hegemoniju nad njima.
Srpski
akademici ocjenjuju ovu volju za samoodredjenjem naroda jugoslavenske državne
zajednice kao "ispoljavanje šovinizma i srbofobije u nekim
sredinama", ističu, da ta pojava "pogoduje oživljavanju i sve
drastičnžjem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i
reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna" (s. 70).
Da li
ovo upozorenje predstavlja aktualiziranu varijantu prijetnje izražene u
poznatom članku "Srpskog književnog glasnika" iz 1902., "do
istrage naše ili vaše?
Kako
znademo, Memorandum je doista pobudio srpsku "nacionalnu
osetljivost", koja se je odrazila u "zapaljivim reagovanjima".
Na sastanku gradskog komiteta SSRN Beograda, održanom u siječnu 1987. ,
komentiralo se je, da Memorandum SANU nalazi odraza u natpisima, što gotovo
svakog dana osvanu na beogradskim ulicama, kao npr.: "Za Srbina brata,
stotinu Hrvata!", "Oj Srbijo, majko mila bićeš opet kraljevina!"
U
težnji opravdanja velikosrpskog stava, Memorandum iznosi, kako smo vidjeli, niz
teza koje će, vjerujemo, i unatoč časovitom odobravanju ipak
pobuditi stanovita pitanja u prosudbama današnjih srpskih generacija. Prije
svega, pitanje odgovornosti srpskih političara koji su doveli srpski narod
u položaj, da ga svi ostali narodi Jugoslavije, a i neki drugi također,
smatraju "ugnjetačkim", "unitarističkim",
"centralističkim", "pandurskim" narodom. Makar i
prihvatili mišljenje, izraženo u Memorandumu, da su te ocjene netočne,
možemo opravdano predpostaviti, da će se bar mladjim srpskim generacijama,
prije ili kasnije, postaviti pitanje: koji su objektivni razlozi i tko je
odgovoran da srpski narod "nosi na sebi duže od pola stoljeća
pečat i opterećenje da je bio tamničar drugim jugoslavenskim
narodima" (s. 64)? — jer postojanje toga uvjerenja u svim nesrpskim
narodima današnje Jugoslavije priznaju i sami autori Memoranduma.
Na
nekoliko mjesta oni ističu, da je "srpskom narodu nametnuto
osećanje istorijske krivice". Ova tvrdnja navodi nas na pomisao da
srpski narod možda već počinje osjećati svoju historijsku
odgovornost. Možemo predpostaviti da to osjećanje, makar još danas
doživljeno kao "nametnuto" i zato još svjesno neprihvaćeno, ipak
nosi u sebi klicu sumnje u ispravnost i ostvarivost politike hegemonizma u koju
su ga uvukli njegovi narodni vodje i politički prvaci, po kojoj je ostao
omražen medju svim narodima nad kojima vrši svoju prevlast. Klica ove sumnje
mogla bi se razviti u spoznaju povijesne realnosti, do koje su već došli
svi drugi narodi u Jugoslaviji, u korak prema objektivnoj ocjeni stvarnih snaga
i mogućnosti srpskoga naroda, ocjeni koja će mu otkriti
autentične vrijednosti vlastitog nacionalnog identiteta, osloboditi ga
službe mrskog žandara u tužim zemljama, omogućiti mu da u slobodi, u
svojoj domovini razvija svoj srpski jezik i pismo, svoju srpsku kulturu, svoj
srpski društveni, gospodarski i nacionalni život.
Korak
prema ovom objektivnom povijesnom saznanju omogućio bi toliko potrebni
dijalog između "dva stara različita naroda" (Mandić),
i ostalih, koji s njima danas suživljuju, dijalog o mirnom susjedskom
razgraničenju.
Memorandum
SANU predstavlja upozorenja narodima Jugoslavije, da znatni dio srpske
inteligencije još uvijek uporno zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod
svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod
maskom "integralnog federalizma".
Nadamo
se, ipak, da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i
neostvarivost ove ideje, jer jugoslavensku državnu zajednicu, u bilo kojem
obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski
narod, samoodređenjem za svoju državnu nezavisnost.
U
svibnju 1987.
HRVATSKO
NARODNO VIJEĆE
Dr.
Mate Meštrović
Predsjednik
Izvršnog odbora
Dr.
Radovan Latković
Predsjednik
Sabora
GLAVNA
VRELA IZ KOJIH SMO PREUZELI PODATKE
Rudolf
Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Izdavač Dr. Vladko
Maček, Zagreb 1938.
Franjo
Tuđman, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Izdanje KHR, Barcelona,
1981.
Jere Jareb, Pola stoljeća
hrvatske politike, KHR, Buenos Aires 1960.
Ivan
Babić, Jugoslavija? Za Srbe? - Da! Za Hrvate? - Ne!, Hrvatska Revija,
1977., sv. 4.
Ivan Supek, Krivovjernik na
Ijevici, BC Review Publications, Bristol, 1980.
Branko Pešelj,
"Dogmatizam" hrvatskih komunista, Hrvatska Revija, 1986., sv. 4.
Studia
Croatica, Croacia y la actual crisis de Yugoslavia, edición especial, Buenos
Aires 1972.
The Washington Post, 13. prosinca
1986.