ODGOVOR NA MEMORANDUM SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI

 

U listopadu prošle godine (1986.), pojavio se je u Beogradu Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (nacrt) i pobudio opću pažnju svojom oštrom kritikom postojećeg režima u Jugoslaviji i, napose, političkim idejama, koje zastupa s obzirom na odnose srpskog naroda prema narodima jugoslavenske državne zajednice.

 

U pomanjkanju odgovarajućeg osvrta na ovaj dokument po hrvatskom političkim i intelektualnilm krugovima u Domovini - izostalog očito zbog vladajućeg represivnog režima u zemlji - smatrali smo potrebnim podvrći potanjem preispitivanju Memorandum SANU i izložiti, putem ove analize, naše stanovište prema glavnim tezama, na temelju kojih srpski akademici grade "svoja videnja", napose o pitanjima međusobnih odnosa srpskog i hrvatskog naroda.

 

"KRIZA JUGOSLOVENSKE PRIVREDE I DRUŠTVA"

 

Iako Memorandum ističe niz objektivno postojećih čimbenika ekonomske krize kao: "opadanje produktivnosti (rada i kapitala)", "suvišne proizvodne kapacitete", "front nedovršenih investicija" (s. 6.), "povladivanje nerada i druge vidove socijalne demagogije", "održavanje materijalnih privilegija vladajućih slojeva", "izdržavanje glomazne administracije, čiji troškovi predstavljaju nepodnosivi teret za privredu" (s. 8.), "odsutnost svesti o poštenom radu", "legalno sticanje bogatstva mimo rada" (s. 29.), da spomenemo samo najvažnije od istaknutih, nevjerojatno je da dokument s pretenzijom objektivne znanstvene analize ne ističe izričito temeljne uzroke svih ovih pojava: etatizam, dirigiranu ekonomiju, otežanu nepostojanjem privatnog vlasništva, privatne inicijative i trgovačke kompetencije, uništenje seljačkog gospodarstva, temelja ekonomskog sustava svih naroda Jugoslavije.

 

Ne samo da Memorandum ne ističe nepostojanje ekonomskog liberalizma kao izvora jugoslavenske krize i recesije, nego on, naprotiv, "prave uzroke ekonomske krize" vidi upravo u stanovitoj liberalizaciji - decentralizaciji - nastaloj šezdesetih godina. "Decentralizacija prvenstveno zamišljena kao oslobođenje privrede od birokratskih snaga, izrodila se u decentralizaciju po teritoriju i po privrednim granama. Stvoreno je osam pržvrednih područja s nacionalnim ekonomijama kao ideološkom podlogom. Jedinstveno jugoslovensko tržište bilo je time razbjjano " (s. 4.).

 

Ako je doista došlo do stanovite ekonomske dezintegracije, taj proces se ima pripisati drugim čimbenicima, u prvom redu neostvarenju stvarne liberalizacije i nepostojećcj koordinaciji nacionalnih ekonomija, a ne administrativnoj decentralizaciji. Što znači uopće "razbijanje jedinstvenog jugoslavenskog tržišta"? Europsku ekonomsku zajednicu sačinjava 13 nezavisnih država i njihove ekonomije ne "razbijaju", nego upravo tvore zajedničko europsko tržište.

 

Očito je, da kritika decentralizacije upućuje na težnju učvršćivanja dirigirane ekonomije, temelja državnog unitarizma, iako se to otvoreno ne zastupa. Razlog je očiti: vladajućoj srpskoj naciji ne želi se oduzeti materijalna i politička moć koju joj pruža dirigirana ekonomija.

 

Prema autorima Memoranduma, decentralizacija (liberalizacija) vodi do dezintegracije, koja "kao antiistorijska tendencija neposredno proizlazi iz jedne šire i značajnije antiistorijske tendencije - pretvaranja federacije u svojevrsnu konfederaciju koja je institucionalizovana poslednjim Ustavom od 1974. godine." (s. 14.).

 

Iz daljnjih objašnjenja "konfederativnog" karaktera današnje Jugoslavije, jasno proizlazi da se radi samo o nizu administrativnih propisa, koji daju veću autonomiju republičkim jedinicama, ni u kojem slučaju o stvarnoj konfederaciji, tj. o savezu suverenih država, kako je definira ustavno-pravna teorija.

 

Prema sastavljačima Memoranduma, "najznačajniii element konfederalizma sastoji se u neophodnoj saglasnosti skupština svih republika i pokrajina da bi se donela bilo kakva, pa i najmanja promena ustava, kao i u zahtevu da se odluka u Veću republika i pokrajina smatra donetom samo ako za nju glasaju sve delegacije. U oba slučaja protivljenje jednog učesnika u odlučivanju ima karakter veta" (s. 15.). Daljni "element konfederalizma je, prema istom izvoru, i paritetan sastav Predsedništva SFRJ, kao i drugih najviših organa. U suštini konfederalna je i ustavna odredba da savezne zakone u načelu izvršavaju organi republika i pokrajina, što u praksi često vodi neizvršavanju zakona. Jako izražen elemenat konfederalizma je i u tome što republički i pokrajinski ustavi ne moraju biti saglasni sa saveznim ustavom, već samo ne smeju biti u suprotnosti sa njim" (s. 16.).

 

Svi ti propisi proširuju samo administrativnu autonomiju federalnih jedinica i pokrajina, ali ne predstavljaju konstitutivni karakter kónfederacije. Današnji politički sistem Jugoslavije možemo ocijeniti, kao što ga ocjenjuju srpski akademici, kao "sve više protivrečan, disfunkcionalan i skup", kao "školski primer neefikasnosti" (s. 16.), ali ni u kojem slučaju kao konfederaciju.

 

Republikama manjkaju bitne oznake suvereniteta konfederiranih državnih tijela, suvereniteta u zakonodavstvu, unutrašnjoj upravi, ekonomiji, vanjskopolitičkim odnosima i vojsci. U svim ovim granama republike su u većoj ili manjoj mjeri podvrgnute središnjoj upravi. Napose u vojsci i vanjskoj politici nemaju nikakve ingerencije. Samo u ekonomiji može se govoriti o stanovitoj samostalnosti, ali nipošto o suverenom ekonomskom položaju konfederiranih republika.

 

No unatoč stanovitoj autonomiji, one su još uvijek u velikoj mjeri ekonomski ovisne o centralnoj vlasti. Savezni funkcioneri u Beogradu, na primjer, kontroliraju većinu najosnovnijih odluka, kao što su cijene sirovina i cijene gotovih proizvoda. Savezni je budžet veći od svih republičkih i općinskih budžeta, uzevši zajedno. Sama činjenica da je prošloga ljeta beogradska Narodna banka prisilila turističku industriju u Hrvatskoj da zarađenu čvrstu valutu mijenja po 283 dinara za dolar (dok je službeni kurs bio više od 400 dinara za dolar), jasno govori u kojoj se je mjeri transformirala Jugoslavija u konfederaciju!

 

Nametnuti jednostranački sistem, unatoč kasnije stvorenim republičkim ograncima jedinstvene KPJ, predstavlja odlučni faktor unitarizma u očitoj protimbi s konceptom suverenosti konfederiranih republika. Uz postojanje jednog nametnutog - ne slobodno izabranog - jedinstvenog jednostranačkog sistema ne može se pojmiti postojanje slobodne konfederirane države.

 

Grubo kršenje Ijudskih prava u Jugoslaviji, također je jedan od dokaza još uvijek postojećeg unitarizma. Autori Memoranduma naglašavaju decentralističke značajke Ustava iz 1974., ali prešućuju da zloglasni 133. član jugoslavenskog Krivičnog zakona poništava sve formalne sloboštine postignute amandmanima. Tzv. "verbalni delikti" i "zločin mišljenja" kontrolirani su iz središta političke moći, iz Beograda.

 

Ne zaboravimo da među ljudska prava spadaju također i opće priznata prava naroda, pravo na samoodređenje i odcjepljenje iz postojeće državne zajednice, formalno priznato i ustavom SFRJ. Memorandum ističe da je suverenost naroda "u samom temelju moderne civilizacije, da je jedini legitimni politički autoritet onaj koji potiče iz slobodno izražene volje naroda" (s. 36.). Ali, kad u Jugoslaviji narodi manifestiraju svoju volju i pravo samoodređenja, onda to i akademici ocjenjuju kao "nacionalizam", koji unitaristička vlast izravno i preko podložnih republičkih organa progoni kao zločin protiv interesa naroda i države.

 

Srpski akademici dolaze sami sa sobom u proturječje kad, naglašavajući navodni konfederativni karakter današnje Jugoslavije, ističu u isti mah i niz faktora koji potvrđuju njezino unitarističko obilježje, na primjer: "Kičmu političkog sistema čini Savez komunista Jugoslavije čije rukovodstvo ima apsolutni monopol društvene moći ". "SKJ je srastao sa državom" (s. 25.). "U Jugoslaviji se osnovna gradjanska prava ličnosti još uvek mogu nekažnjeno kršiti, izbori funkcionera su fikcija, sudska vlast je zavisna od izvršne, sloboda reči, organizovanje i javno manifestovanje su ograničene birokratskom samovoljom i zakonskim propisima koji omogućavaju proganjanje mišljenja različitih od zvaničnog.

 

Radnička klasa nema legalno pravo samoorganizovanja i štrajka, i ne vrši nikakv stvarni uticaj na političko odlučivanje" (s. 34.-35.). Konstatacijom "etatizam nije ukinut, već je prenet na republički nivo, gdje je on iracionalniji i zloćudniji", pokušava se neuvjerljivo premostiti niz kontradikcija između činjenica koje upućuju na etatizam i unitarizam i tvrdnje o navodno nastalom konfederativnom obliku jugoslavenske državne zajednice.

 

Srpski akademici se pozivlju na povijest da dokažu neodrživost navodne jugoslavenske konfederacije kao oblika državnog uređenja. Oni kažu da "istorija poznaje više primera preobražaja konfederacije u federaciju, kao prirodne posledice uočenih slabosti konfederacije, ali nijedan primer preobražaja u obrnutom pravcu" (s. 14). No, akademici ne spominju da povijest poznaje razvoj i u drugom smjeru, a to je odcjepljenje, samoodređenje naroda za vlastitu, suverenu državu, kao npr. u slučaju Švedske i Norveške, ili Belgije i Nizozemske.

 

Ova tendencija je jasno naglašena u današnjem razvoju jugoslavenske zajednice i to nije nipošto "antihistorijska", nego upravo historijska tendencija razvoja naroda, uključenih u jugoslavensku državu, koja je baš zadnjih godina došla do puna izražaja. Autori Memoranduma tu prirodnu tendenciju povijesnog razvoja još uvijek krste stereotipnom terminologijom jugopropagande i tvrde: "da bi se mogle sprovesti neophodne promene, treba se osloboditi one ideologije koja u prvi plan stavlja nacionalnost i teritorijalnost" (s. 17.).

 

Povijesnu snagu jasno manifestiranih nacionalnih težnji, napose kod Hrvata, Albanaca, a sada i kod Slovenaca, ovaj "primat nacionalnog", akademici prikazuju kao rezultat utjecaja Kominteme na komunističke partije između dva rata. "Strategija Kominterne u tome periodu izvedena je iz ocene da se nakon izostanka proleterske revolucije u zapadnoj Europi, komunističke partije u istočnoj, srednjoj i južnoj Europi moraju osloniti na nacionalne pokrete, makar ovi bili i izrazito antisocijalistički i počivali na ideji nacionalnog, a ne klasnog jedinstva" (s. 18.).

 

"Nikog ne treba ubedjivati, tvrde nadalje, da separatizam i nacionalizam deluju na društvenoj sceni, ali se nedovoljno shvata da su takva opredeljenja idejno omogućena Ustavom iz 1974. godine. Stalno jačanje i međusobno podsticanje separatizma i nacionalizma udaljilo je nacije jedne od drugih, do kritičke točke" (s. 19.). Štoviše, "sve nove etnogeneze, koliko su nesrećni proizvodi provincijalno zatvorene i regionalnim ideologijama pritisnute nauke, toliko su simptomatične za udaljavanje ne samo od zajedničke sadašnjosti i budućnosti, već i od zajedničke prošlosti. Kao da je svima stalo da što pre i što da je pobegnu iz kuće koja se ruši. Stanje duhova upozorava da se politička kriza približila kritičnoj točki potpune destabilizacije Jugoslavije" (s. 20.).

 

Tako stav Memoranduma stalno oscilira između objektivnih, konkretnih opažanja i često nerazumljivih, upravo kontradiktomih zaključaka. Kako protumačiti da jedan znanstveni skup može zastupati ovako proizvoljne teze? Prelaziti preko činjenice da su težnje Hrvata, kao i drugih potčinjenih i nesuverenih naroda, dio jednog sveopćeg svjetskog procesa modernog vremena, po kojem svaki narod, čim u njemu sazrije saznanje njegove samobitnosti, njegovog posebnog nacionalnog individualiteta, traži uspostavu vlastite nacionalne države. No šovinizam je očito jači od objektivnih intelektualnih ocjena i u težnji održanja jugoslavenske zajednice naroda u podredenosti srpskog hegemonizma diktira neosnovana i neodrživa stanovišta. To dolazi posebno do izražaja u drugom dijelu Memoranduma:

 

 

"POLOŽAJ SRBIJE I SRPSKOG NARODA"

 

Kako se razabire iz samog naslova, ovaj dio posvećen je posebno analizi položaja Srbije unutar jugoslavenske državne zajednice i odnosa srpskog naroda prema narodima Jugoslavije.

 

Glavne teze ovoga dijela Memoranduma razmotriti ćemo unutar četiri skupine pitanja:

 

1. – Politički i ekonomski položaj Srbije u Federativnoj Jugoslaviji.

2. – Čimbenici, koji su utjecali na politički i ekonomski položaj Srbije nakon sloma kraljevske Jugoslavije.

3. – Ocjena srpske politike u prvoj Jugoslaviji.

4. – Položaj srpskog naroda prema drugim narodima Jugoslavije, napose prema Hrvatima.

 

 

1. Politički i ekonomski položaj Srbije u federativnoj Jugoslaviji

 

Teza: "Ekonomska diskriminacija i podređenost Srbije ne da se u potpunosti shvatiti bez njenog politički inferiornog položaja koji je odredio i sve odnose" (s. 41-44).

 

Što nam govore činjenice?

 

Promjenom monarhističke Jugoslavije u Socijalističku federativnu republiku, Beograd, glavni grad Srbije i bivše Kraljevine Jugoslavije, ostao je i nadalje sjedište nove federalne države. Umjesto ostvarenja jednoga novog administrativnog središta, koje bi odgovaralo uspostavi nove, federativne države, Beograd je zadržan, zahvaljujući odlučnom srpskom utjecaju, kao isključivo sjedište federalne vlade i ostalih saveznih ustanova i time je učinjen odlučni korak favoriziranju prevlasti srpske vladajuće ekipe nad političkim, ekonomskim i kulturnim središtima ostalih naroda, s dalekosežnim posljedicama. U kratkom vremenu investirani su daljni ogromni kapitali u izgradnju novog Beograda, simbola i središta srpske dominacije nad ostalim narodima Jugoslavije.

 

Makar je Tito bio glavni politički čimbenik komunističke Jugoslavije, vodeći partijski, državni i vojni kadrovi bili su cijelo vrijeme pretežno srpski: Aleksandar Ranković, svemoćni ministar unutrašnjih poslova, potpredsjednik vlade i zloglasni šef tajne policije, Milovan Djilas (Crnogorac, po opredjeljenju Srbin), zamjenik šefa države, Koča Popović, ministar vanjskih poslova, Arsa Jovanović, šef generalštaba, Sreten Žujović, ministar financija, itd.

 

Banke, eksportna poduzeća, kontrola deviza, sve je, kao i prije, dirigirano iz Beograda po srpskoj "čaršiji" preodjevenoj u nova odijela.

 

Prema objavljenim podatcima u "Ekonomskoj politici " (Beograd br. 847/1969.) u Saveznoj upravi Hrvata je bilo 8,6%, a Srba 73,6% (uz 7,2 Crnogoraca, 3,8% neopredjeljenih i 6,8% ostalih). Deset godina kasnije, 1978., sudjelovanje Hrvata se je još smanjilo na svega 6%.

 

U vojsci i policji Srbi zauzimaju još veći postotak: 75 do 80%.

 

Hegemonistički položaj Srbije ostaje do danas nepromjenjen. Prema podatcima NIN-a od 4. siječnja 1987., Jugoslaviju predstavljaju u inozemstvu 27 Srba ambasadora i samo 8 Hrvata. Jugoslavija ima sveukupno 83 ambasadora, dakle trećina su Srbi, a manje od 10% Hrvati. Ako se Srbima nadodaju Crnogorci (njih 12), proizlazi da gotovo polovicu ambasadora sačinjavaju Srbi. Hrvata ambasadora ima manje nego Slovenaca, Makedonaca, pa čak i malobrojnih Crnogoraca. Ali raskorak je još veći u cjelokupnom aparatu Ministarstva vanjskih poslova. NIN citira ljubljansko DELO da se svega 60 Slovenaca nalazi u Ministarstvu vanjskih poslova od ukupnog broja od oko 2400 službenika, a i sudjelovanje Hrvata kreće se oko toga broja.

 

Znatne investicije u Srbiji imaju zadatak osigurati nastavak i učvršćivanje srpske političke i ekonomske prevlasti. Značajno je da se ta politika nastavlja i nakon privredne reforme od 1965. i formalnog ukidanja unitarističkog hegemonizma (1966. g.). To potvrđuju iznosi kredita Narodne Banke od kojih je bilo investirano u Srbiju 58%, a u Hrvatsku tek 16%. Potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih postrojenja instalirano je u Srbiji 46%, a u Hrvatskoj svega 18% (u Sloveniji 17%, u ostalim republikama 19%).

 

Ekonomska "podređenost" Srbije samo je vidljiva u njezinoj slaboj produktivnosti. Unatoč svojem privilegiranom položaju u investicijama i ekonomsko-financijskoj politici općenito, Srbija je, prema statistikama iz 1971., donosila samo 18% deviznog priliva, dok je Hrvatska donosila tri puta vige – 51%! No devize koje donosi hrvatsko gospodarstvo ne ostaju u Hrvatskoj, nego se prikupljaju u federaciji i obračunavaju po nerealnom tečaju što dovodi do stalnog izrabljivanja hrvatskog narodnog gospodarstva. Financijska moć i vanjska politika, usredotočene u Beogradu, dovele su Hrvatsku do osiromašenja, ekonomske i kulturne stagnacije, a Srbiju do zamjernog ekonomsko-indsutrijskog razvitka i obogaćenja. Po proračunima ekonomskih stručnjaka, u razdoblju od 1965.-1971. odlijevanje novčanih sredstava iz Hrvatske iznosilo je oko 30% narodnog dohotka oko 65% svih prihoda. Kao dokaz favoriziranja Srbije, spomenimo, uz ostalo, izgradnju hidrocentrale Đerdap, najveće vodene centrale Europe (osim Sovjetskog Saveza) koja je osigurala Srbiji prvenstveni, ako ne i monopolitički položaj proizvodnje električne energije u Jugoslaviji. Srbija je postala središe jugoslavenske ratne i automobilske industrije, što joj je omogućilo dominantni položaj ne samo u političkom, vojničkom, nego i u ekonomskom pogledu, uzveši u obzir da je ratna industrija u današnjoj Jugoslaviji jedna od stupova izvoza. Uz teško zaduženje cijele zemlje,

 

Srbi su, vodjeni svojom ekspanzionističkom politikom, sagradili posve neproduktivnu i još danas pasivnu željezničku prugu koja spaja Beograd sa "srpskim morem" kod Bara, dok Hrvati još uvijek čekaju na ostvarenje autoputa koji bi spojio Zagreb s Rijekom i Splitom i povezao Bosnu i Hercegovinu s hrvatskim obalnim područjem.

 

U Srbiji je 1979. izgrađeno i predano prometu 96 km automobilskih cesta, a u Hrvatskoj samo 6 (šest) kilometara!

 

Strani politički analitičari već su odavna uočili činjenice koje potvrđuju nastavak srpskog hegemonizma i unitarizma u SFR Jugoslaviji. Tako npr. Francois Fejtö, u "Le Monde Diplomatique" (lipanj 1971.) ističe: "Komunistički pobjednici ponovili su sve pogreške monarhije iz 1918. i doveli do istog rezultata: akumulacija nezadovoljstva ne samo među Hrvatima, nego također i među Albancima i Makedoncima. Inspirirali su se na staljinističkom modelu, to jest: federalizam u teoriji i centralizam u praksi. Ali, centralizam sa sjedištem u Beogradu, uzeo je neminovno velikosrpski pravac".

 

Posve su neosnovane tvrdnje, izložene u Memorandumu SANU, o tobožnjoj ekonomskoj diskriminaciji i politički inferiornom položaju Srbije u Federativnoj Jugoslaviji. Kao Austro-Ugarska Monarhija u prošlosti, danas Južna Afrika, Jugoslavija je multinacionalna država, obilježena "unutrašnjim kolonijalizmom", u kojem Srbija zauzima vladajući položaj nad ostalim narodima državne zajednice. Politički događaji tokom 69 godina postojanja Jugoslavije i statistički podatci u tom razdoblju, pokazuju da je Hrvatska u određenom smislu srpska kolonija, u kojoj Srbi drže stvarno vlast i koju iskorišćuju ekonomski u interesu vladajuće srpske nacije i Srbije. Obično je kolonija geografski udaljena od države koja nad njom vlada, kao što je to bio na primjer slučaj engleskih kolonija u odnosu na Englesku. Međutim, činjenica da je Hrvatska kontingentna sa Srbijom, ne umanjuje njen status sličan kolonijama.

 

 

2. Čimbenici koji su utjecali na politički i ekonomski položaj Srbije nakon sloma kraljevske Jugoslavije

 

Teze: "Dosledna diskriminacija privrede Srbije u posleratnom periodu ne da se potpuno razjasniti bez uvažavanja medjunacionalnih odnosa između dva rata kako ih je videla i ocenjivala Komunistička partija Jugoslavije.

 

Na te poglede odlučujuće je uticala autoritativna Kominterna, koja je u naporima da ostvari svoje strateške i taktičke zamisli na međunarodnom planu težila razbijanju Jugoslavije, nalazeći svoje ideološko opravdanje u sučeljavanju srpske "ugnjetačke" nacije i ostalih "ugnjetenih" nacija" (s. 41.). "Ocena tih odnosa, koja se svodi na to da je politička hegemonija srpske buržoazije praćena i odgovarajuéom ekonomskom dominacijom Srbije, preuzeta je u stvari od separatistički orijentiranih gradjanskih partija. Ni pre, ni posle rata KPJ nije bila voljna da neposrednim saznanjem utvrdi pravo stanje, niti da ulazi u bilo kakvu raspravu koja bi mogla dovesti u pitanje davno date ocene i zauzete stavove na kojima je ustrajala sve do danas" (s. 42). "Podredjeni položaj Srbije valja posmatrati u sklopu političke i ekonomske dominacije Slovenije i Hrvatske, koje su bile predlagači promena u svim dosadašnjim sistemima" (s. 43.). "Slovenci i Hrvati su pre rata stvorili svoje nacionalne komunističke partije, a zadobili su i odlučujući utjecaj na CK KPJ. Njihovi politički lideri postali su arbitri u svim političkim pitanjima tokom i posle rata. Ove dve susedne republike delile su sličnu istorijsku sudbinu, imale su istu religiju i težnju za što većom samostalnošću, a kao najrazvijenije, i zajedničke ekonomske interese, što su bili dovoljni razlozi za trajnu koaliciju u nastojanju da ostvare političku dominaciju. Tu koaliciju je učvrstila dugogodišnja saradnja Tita i Kardelja, dve najistaknutije političke ličnosti posleratne Jugoslavije koje su uživale neprikosnoven autoritet u centrima moći. Kadrovski monopol im je dopuštao da bitno utiču na sastav političkog vrha Jugoslavije u svim republikama i pokrajinama" (s. 44.).

 

Ocjena odnosa među narodima uključenim u Jugoslaviju, nije preuzeta od "separatistički orijentiranih građanskih partija", nego je stvorena na temelju realne političke prosudbe postojećeg stanja u zemlji.

 

Od svojeg osnutka (1919.) KPJ bila je unitaristička, nije uzimala u obzir višenarodni karakter države. Njezin glavni tajnik, Sima Marković (1919.-1924.), bio je odlučni zastupnik centralizma i unitarizma nasuprot anticentralističkom stavu Hrvata. Marković je zastupao tezu da su Srbi, Hrvati i Slovenci tri grane jednoga te istog naroda. Ovaj stav bio je časovito promijenjen odlukom Staljina o uključenju priznanja prava samoodređenja naroda u strategiju ostvarenja komunističke revolucije u Europi i svijetu. U duhu ove nove strategije smijenjen je Marković s položaja glavnog sekretara KPJ i treća Zemaljska konferencija u Beogradu donijela je zaključak u siječnju 1924. da se dilava SHS ne može smatrati nacionalno homogenom državom, jer se u njoj manifestira tendencija dominacije vladajuće nacije. "Sovjetska Rusija smatrala je Kraljevinu SHS reakcionarnom tvorbom versailleskog diktata i zapadnih imperijalističkih sila," – bilježi Tudman – "pa je i moskovska, Treća komunistička internacionala bila za razbijanje Jugoslavije, kao 'jedne od najcrnjih tamnica naroda' i 'stupa kontrarevolucije na Balkanu', a za stvaranje nezavisnih republika, od 'velikosrpskog imperijalizma' nacionalno potlačenih naroda Hrvatske, Slovenije i Makedonije".

 

Slijedeći direktive Kominterne, KPJ opredijelila se je na IV. Kongresu održanom u Dresdenu 1928. za razbijanje Jugoslavije. No ovaj stav mijenja se od 1933. nadalje pod utjecajem jačanja fašizma i nacionalsocijalizma i općeg razvoja međunarodnih odnosa u Europi i svijetu. U duhu novih uputa Kominterne, KPJ zauzela je na Splitskom plenumu 1935. opet prvotno unitarističko stanovište o Jugoslaviji, sada u nešto promijenjenom obliku "integralnog federalizma". U vidu uspjeha ovog nepopularnog programa, posebno među Hrvatima, pristupilo se je organizaciji nacionalnih komunističkih stranaka Hrvatske i Slovenije. Memorandum prikazuje ovu činjenicu kao da bi bila dokazom hrvatske i slovenske predominacije nad Srbima, jer Komunistička partija Srbije nije bila istodobno osnovana, nego "tek po završetku rata". Razlog tom zakašnjenju je, istiću akademici, "revanšistička politika prema Srbima", koja je "započela pre rata time što se smatralo da Komunistička partija i nije potrebna 'ugnjetačkoj' naciji" (s. 45.).

 

To je klasični primjer kako Memorandum, ističući jednu povijesnu činjenicu, izvrće njezino pravo značenje. Srbija nije imala svoju nacionalnu komunističku stranku ne zato što bi bila žrtva neke revanšističke politike, nego zato što je nije htjela, jer je priznanje nacionalnih komunističkih partija značilo indirektno priznanje nacionalnih individualiteta dotičnih naroda. Srbi su se borili za jedinstvenu Komunističku partiju Jugoslavije, jer je to bio najsigurniji put za ostvarenje velikosrpskog hegemonizma. Protivljenje srpskih komunista odgodilo je prihvaćanje reorganizacije KPJ kroz skoro četiri godine – do 1937. No uspjeli su ipak da, unatoč priznanju "nacionalnih partija" Hrvatske i Slovenije, KPJ ostane naglašeno centralistička i po njima dominirana. Razloge koji su doveli do osnivanja samo dvije nacionalne KP u Jugoslaviji potvrdilo je i samo stranačko glasilo "Proleter" (1935.): – "ustanovili smo hrvatsku i slovensku komunističku stranku prije svega jer radničke mase Hrvatske i Slovenye traže da njihove stranke nose nacionalno ime... Formirali smo KP Hrvatske i Slovenije da bi mobilizirali težnje radnika Hrvatske i Slovenije, jer ne želimo samim imenom stranke oslabiti njihova nastojanja da pridobiju sudjelovanje radničkih masa u organizaciji svoje stranke". Na postavIjeno pitanje zašto se ne osniva takoder i KP Srbije, uredništvo "Proletera" je odgovorilo: "Prvi i temeljni razlog je slijedeći: nismo je stvorili, jer je radničke mase Srbije ne traže. Srpski narod nije nacionalno podjarmljen. Srbi su vladajući narod. Dosljedno, kod njih klasna borba ne poprima oblik borbe narodnog oslobođenja". Spominjemo, da se je i u tome slijedilo sovjetski uzor. U SSSR Ukrajinci, Bjelorusi i ostali imaju svoje partije, ali ne i Rusi. Ne postoji ni ruska partija, ni ruski centralni komitet. Njihova partija je partija Sovjetskog Saveza. Dosljedno argumentu Memoranduma, Rusi bi mogli tvrditi da su potlačeni i neravnopravni narod u SSSR, jer nemaju formalno svoju partiju, kao ostali!

 

Potpuno je neosnovana tvrdnja "političke i ekonomske dominacije Slovenije i Hrvatske" i njihova odlučujućeg utjecaja u CK KPJ. Kako smo istakli, Srbi su bili od samog početka protiv nacionalnih komunističkih partija i vodili su borbu za eliminiranje utjecaja njihovih vodja, napose hrvatskih. Likvidacija najuglednijih hrvatskih komunista u Kerestincu 1941. izvršena je na temelju smišljenog denuncijantskog plana antihrvatskih elemenata u KPJ. Svrgavanje Andrije Hebranga s položaja sekretara CK KPH i njegovo kasnije umorstvo u beogradskoj Glavnjači, predstavljaju daljni odlučni korak u likvidaciji hrvatski orijentiranog vodstva KPH. Odluka o svrgavanju Hebranga, uslijedila je kako nam je danas poznato, suglasnošću Rankovića, Djilasa i Kardelja.

 

Tito nije nikada bio eksponent hrvatske linije unutar KPH. Točno je da su Tito i Kardelj "uživali neprikosnoveni autoritet u centrima moći" i da im je "kadrovski monopol dopuštao da bitno utječu na sastav političkog vrha Jugoslavije". Ali, kako se je odrazio taj utjecaj u SR Hrvatskoj?

 

Od samog početka, politička i upravna vlast, kao i vojska, bila je predana srpskoj manjini koja je prema popisu iz 1948., prema Memorandumu, predstavljala 14,48% pučanstva SR Hrvatske, a zauzimala je više od 50% svih najvažnijih funkcija republičke uprave. Općenita praksa bila je kroz čitavo vrijeme postojanja Jugoslavije (i prve i druge) da komandant u Hrvatskoj bude Srbijanac, ili prečanski Srbin (npr. Đoko Jovanić), što nije bio slućaj u Ljubljani ili Beogradu. Zapovjednici gotovo svih garnizona u hrvatskim krajevima, kao i većina časnika, su Srbi, a momčad također većinom iz nehrvatskih krajeva. U policiji Zagreba (čije građanstvo je sačinjavalo 5% Srba i 89% Hrvata) bilo je zaposleno, među uniformiranim osobljem, 56,5% Srba, među neuniformiranim 47,6%. Stanje u ostalim mjestima na hrvatskom području bilo je slično, ako ne i nepovoljnije.

 

"Komunizam od 1945. do 1959. na hrvatskom teritoriju, pojavljuje se u vrhu srpskog imperijalizma. Hrvatski narod je isto tako nacionalno ugnjetavan i ekonomski iskorištavan, kao i u kraljevskoj Jugoslaviji. Komunizam na hrvatskom području u današnjoj FNRJ doživljuje se kao srbokomunizam". U potvrdu ove tvrdnje povjerenik Jere Jareb donosi podatke objavljene po bivšem partizanskom dopukovniku i komesaru Titove prateće brigade Adilu Zulfikarpašiću, koji navodi među ostalim:

 

"Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtnant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtnant Mile Kilibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS — kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u Narodnoj Republici Hrvatskoj, a 82 posto u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini su Srbi. 75 posto "sekretara" općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Đuro Pucar, generalni sekretar vlade Mastilović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova Danilović Uglješa, komandant Armije Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a Zekić Miloš, predsjednik "skupštine" Vlado Šegrt, javni tužioc Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda Narodne Republike BH Božo Cikota, politički sekretar CK KP BH je Đuro Pucar, organizacijski sekretar Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako redom svi Srbi. Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina, kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za HERCEGOVINU je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana. Sekretar partije za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za Centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu Novaković Gjuro i Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, itd. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi. Također u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u Narodnoj Republici Hrvatskoj i Narodnoj Republici BH 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe. ("Za volju istine", Hrvatski Glas, Wininpeg, Kanada, g. 24., br. 45., od 3. XI. 1952.).

 

Politika koju je vodio Tito bila je izraz srpskog hegemonizma i srpskih težnji za prevlast ne samo Jugoslavije, nego i na Balkanu, ili bar dijelu Balkana. I sukob između Tita i Staljina 1948. ukazuje se u izvjesnoj mjeri kao sukob dvaju imperijalizama, velikog svjetskog Sovjetskog i manjeg, balkanskog, srpskog. Jugoslavija, ustvari Srbija, željela je apsorbirati Albaniju i Bugarsku. Jugoslavenski prijedlog je bio da se Bugarska uključi u Jugoslaviju kao sedma republika, dakle da prihvati položaj Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, podčinjena vlasti Beograda.

 

Kad je prirodni otpor hrvatskoga naroda protiv ovog stanja podčinjenosti u republici, koja je prema Ustavu trebala biti država hrvatskog naroda, doveo do revolta manifestiranog u tzv. masovnom pokretu i hrvatskom proljeću, onda je bio upravo Tito onaj, koji je preko CK KPJ i vojske, predvodjene srpskim generalima, surovo – i simbolički u Karađorđevu! – ugušio taj hrvatski osloboditeljski pokret. Uspostavljena je jedna izrazito sluganska vlada i pojačan policijski teror. 32.000 Hrvata bilo je uhapšeno, izbačeno s posla, preslušavano sa strane policije podvrgnuto drugim progonima i pritiscima. Javne manifestacije hrvatskog nacionalnog osjećanja bile su ponovno proskribirane i ukinuta je Matica Hrvatska, stoljetna hrvatska kulturna ustanova, dok Matica Srpska i nadalje slobodno djeluje.

 

Kako se onda može govoriti o političkoj i ekonomskoj podredenosti srpskog naroda, uvjetovanoj dugogodišnjom suradnjom Tita i Kardelja i hrvatsko-slovenskom koalicijom? Istina je, da su ova dva naroda (ne "ove dve susedne republike"!) dijelila sličnu povijesnu sudbinu, ali ta nije bila do nedavno ispravno ocijenjena po slovenskom narodu i njegovim ondašnjim političkim predstavnicima, koji su iskorišćavali u prvoj Jugoslaviji i početkom druge svoj favorizirani položaj na račun Hrvatske. No značajno je, upravo kao dokaz neodrživosti jugoslavenske državne zajednice da su tokom vremena i Slovenci došli do spoznaje štetnosti jugoslavenske koncepcije za očuvanje njihova nacionalnog identiteta i slobodnog kulturnog i ekonomskog razvitka. Tako se doista nalazimo danas pred perspektivom ostvarenja jedne slovensko-hrvatske koalicije, ali ne s ciljem "političke i ekonomske dominacije Srbije", kako to ističe Memorandum, nego, naprotiv, s programom obranbenog saveza protiv srpskog hegemonizma (sada ispravno ocijenjenog i po Slovencima) i za samoodređenje i državnu nezavisnost njihovih naroda.

 

3. Ocjena srpske politike u prvoj Jugoslaviji

 

Teze: "I bez posebnih studija, elementarnim uvidom u osnovne pokazatelje nivoa razvijenosti u popisnoj 1948. godini moglo se je ustanoviti da Srbija nije mogla imati ekonomski privilegovan položaj između dva rata" (s. 42.). "Uporno ponavljanje predratne ocene tokom četiri decenije ukazuje na izuzetno veliku političku i ekonomsku zainteresovanost da se takva pogrešna ocena održi. Njen smisao leži u tome da se srpskom narodu usadi osećanje istorijske krivice ne bi li se time osujetio njegov otpor političkoj i ekonomskoj podredenosti kojoj je stalno izložen. Na predratnoj oceni zasnovana je i posleratna politika prema privredi Srbije" (s. 42., 43.). "U takvim uslovima i pod stalnim optužbama da je 'ugnjetački', 'unitaristički', 'centralistički ; pandurski ; srpski narod nije mogao postići ravnopravnost u Jugoslaviji, za čije je stvaranje podneo najveće žrtve" (s. 45.). "Ozbiljnost društvenih i ekonomskih posledica koje u posleratnom periodu iz ovakvih odnosa proizlaze zahteva da se bez odlaganja prestane sa zloupotrebom teze o ugnjetačkoj i ugnjetenim nacijama koja je Srbiju dovela u nezavidan ekonomski položaf' (s. 46.).

 

Dolazimo do ključne, ali i najslabije točke memoranduma: pokušaj opravdanja srpske hegemonije nad ostalim narodima u Jugoslaviji, ostvarenja sna i programa Vuka Karadžića, Garašanina, Pašića, Karađorđevića, Draže Mihajlovića i, danas, Vuka Draškovića (koji se iz taktičkih razloga ne spominju u Memorandumu).

 

Prelazeći olako preko opće poznatih činjenica i dokumenata, srpski akadernici se usuđuju izjaviti da se "i bez posebnih studija, elementarnim uvidom u osnovne pokazatelj može ustvrditi "da Srbija nije mogla imati ekonomski privilegirani položaj između dva rata". Prema Memorandumu, neistina o položaju srpskog naroda tendenciozno se širi s ciljem da se u njega usadi "osećanje istorijske krivice" i "da bi se osujetio njegov otpor političkoj i ekonomskoj podredenosti kojoj je stalno izložen".

 

Što nam otkriva jedan "elementarni uvid" u osnovne pokazatelje "političke i ekonomske podredenosti" Srbije i srpskog naroda između dva rata?

 

Evo samo nekoliko primjera i statističkih podataka:

 

Od samog osnutka Kraljevine SHS, vodstvo države bilo je gotovo isključivo u rukama krune i predstavnika srpskih političkih stranaka. Predstavnici hrvatskih narodnih stranaka bili su u razdoblju od prvih devetnaest godina samo u dva navrata članovi vlade, u ukupnom trajanju od 558 dana. Kroz to vrijeme bilo je ukupno 35 vlada u kojima je sudjelovalo 656 ministara od kojih u svemu 26 predstavnika hrvatskih stranaka, što iznosi ukupno 4%. U najvažnijim ministarstvima (predsjedništvo vlade, vanjski poslovi, unutrašnji poslovi, ministarstvo vojske, financija, pravde i prosvjete), bilo je zastupano u spomenutom razdoblju, 208 Srba, i tek 16 Hrvata, od tih samo dva predstavnika narodnih stranaka, a ostali 14 jugoslavenske orijentacije. Statistika iz 1937. pokazuje da su položaj predsjednika Ministarskog savjeta zauzimala 6 Srbina i samo jedan Hrvat po podrijetlu (musliman). U Centralnom presbirou od 47 osoba, hilo je 36 Srba i 5 Hrvata; u Ministarstvu vanjskih poslova od 7 pomoćnika ministra 6 Srba i samo jedan Hrvat; od 22 poslanika 20 Srba i 2 Hrvata, a od 13 konzula također samo dva Hrvata, ostalih 11 Srbi; u Ministarstu financija od 9 načelnika sedmorica su Srbi uz dva Hrvata. Slični omjer ponavlja se, prema službenim statistikama onoga vremena, koje navodi Rudolf Bićanić i u ostalim ministarstvima, Vrhovnom državnom pravobranilaštvu, Ravnateljstvima glavnih državnih banaka, Upravi Monopola, Državnoj klasnoj lutriji, kao i u državnoj administraciji općenito.

 

Slični i još naglašeniji utjecaj Srba u vođenju države odražava se u vojsci. U oficirskom i podoficirskom zboru kraljevske Jugoslavije Hrvata je bilo tek 10%, mada su činili trećinu stanovništva. No, ovaj podatak ne pokazuje ni izdaleka pravi omjer srpskog utjecaja u jugoslavenskoj vojsci. Pravu sliku daje nam tek službeni platni izkaz broja aktivnih generala: 161 Srbin, 2 Hrvata i 2 Slovenca. Bićanić bilježi 1938. da "ministar vojske nije nikada bio nijedan Hrvat. Isto tako ni njegovi pomoćnici. Komandanti armija i njihovi pomoćnici redom su Srbijanci. Od svih komandanata divizija samo je jedan Slovenac, a svi ostali Srbi". Bila je to u punom smislu srpska vojska i doista je apsurdno kad Srbi traže u Hrvatima krivce za svoj poraz 1941.

 

Ova dva faktora moći: Kruna, preko upravnog i policijskog aparata, i vojska, izravno i preko podređene joj žandarmerije, omogućili su ne samo političku nego i ekonomsko-financijsku dominaciju Srbije nad ostalim narodima Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, posebno nad Hrvatima i Slovencima, jer je već u samom postanku države Pašić smatrao, prema zabilješkama njegova suradnika dra. Ivana Ribara, "Makedoniju kao južnu, a Vojvodinu kao sjevernu Srbiju, obje u geografskom i narodnom jedinstvu s Bosnom i Hercegovinom, te Crnom Gorom u sklopu jedinstvene Velike Srbije".

 

"U okviru takve ideje, upozoruje puk. Babić, jednim potezom pera ukinute su makedonska i crnogorska nacija i zanijekan im je njihov nacionalni individualitet. U Makedoniji su i osobna prezimena nasilno posrbljivana dodajući im nastavak Uspostavljen je režim terora, i Makedonija je Zakonom o ustrojstvu vojske i mornarice, sve do godine 1928. bila proglašena područjem s otežanim i opasnim životnim i službenim okolnostima, te je časnicima i dočasnicima sa službom tamo dodijeljen posebni doplatak na platu,a svaka godina službovanja vrijedila je za mirovinu dvostruko, kao što je to uobičajeno za ratne godine. U Crnoj Gori se je, sve do godine 1923. vodio pravi gradjanski rat protiv nacionalističkih Crnogoraca, a vrlo česti krvavi sukobi događali su se i kasnije. U mjesečniku "Zavičaj" od 29. travnja 1962. (izdavan u New Hollywood, Kalifornija), u članku pod naslovom "Djabergraberi", izneseno je nekih 110 slučajeva zvjerstava, nasilja, mučenja i umorstava, koje su do godine 1938. počinili srbijanski hegemonisti nad pučanstvom Crne Gore, iznoseći u većini slućajeva datume, mjesta, kao i imena krvnika i žrtava. Za uništenje Albanaca provocirana je tzv. Albanska pobuna, u kojoj je – u čisto defenzivnoj borbi za goli život i obstanak – poubijano oko 100.000 ljudi, žena i djece, i taj genocid obustavijen je na međunarodnu intervenciju. Turke iz Makedonije i Kosova se je nasilno istjeravalo u Tursku. Tako je, dekretiranim proglašenjem Srbima Makedonaca, Crnogoraca i ostalih pravoslavaca i brojnim smanjenjem Albanaca i Turaka, umjetno stvorena velika srpska nacija, čiji su vodje preuzeli vodeću – i praktično monopolističku ulogu u životu nove države."

 

Ovako stečena politička nadmoć otvarala je vrata ekonomskoj eksploataciji usmjerenoj prvenstveno prema Hrvatskoj, koja je znatno nadilazila Srbiju u svim granama gospodarskog života: u poljodjelstvu, šumarstvu, industriji, bankarstvu i ekonomsko-socijalnom i kulturnom standardu općenito.

 

Od samog početka išlo se je za sistematskim ekonomskim uništenjem Hrvatske, najprije prinudnim oduzimanjem 20% vrijednosti austrijske Krune, a zatim dekretiranim kursom 4 Krune = 1 Dinar. To je odgovaralo oduzimanju daljnjih 50% vrijednosti, jer je odnos u privatnom prometu bio 2:1. Slijedeća etapa bila je porezna nejednakost, koja je znatno favorizirala "podređenu" Srbiju. Porez na zemlju bio je u Hrvatskoj dva puta veći od onoga u Srbiji, ukoliko se je ovaj uopće ubirao, jer Srbija nije imala uredjenog katastra. U nekim slučajevima bio je taj omjer još porazniji. Tako npr. na godišnju rentu prihoda od kuće u iznosu od 80.000 dinara u Hrvatskoj se je plaćalo 34.000 poreza, a u Srbiji 7.954.

 

"Podredjenost" Srbije u nejednakoj procjeni poreza bila je zakonski ukinuta tek 1928. na energični pritisak HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije. Ali, u nešto ublaženoj formi, ta je nejednakost i dalje ostala, jer su srpski porezni činovnici "interpretirali" zakon po svojim kriterijima. Statistički podatci pokazuju da se je rezultat porezne "jednakosti" odrazio tako da su Hrvatska, Bosna, Hercegovina i Dalmacija snosile 57% veće opterećenje državnim neposrednim porezom nego Srbija, Crna Gora i Makedonija.

 

Nejednakost u određivanju, a zatim u ubiranju poreza, poveéana je još jednom dodatnim oštećenjem hrvatskog gospodarstva, ako uzmemo u obzir da su se ubrani porezi tek neznatnim dijelom utrošili za potrebe hrvatskih i prečanskih pokrajina, gdje su bili ubirani, nego su posebnom investicionom politikom najveéim dijelom bili uloženi u Srbiji manipulirani po beogradskoj koruptivnoj "čaršiji".

 

Tako je npr. prema podatcima Ministarstva gradjevina za desetjeće 1925.-1934. izdano za razne državne gradjevine iz državnog proračuna 2.771 milijuna dinara, od kojih su Hrvatska i Slovenija dobile 250 milijuna (9%) zajedno, a Srbija 1.753 milijuna (63%). Za izdržavanje svojih cesta dobila je Hrvatska u istom razdoblju 108 milijuna dinara, a Srbija skoro osam puta vige! U tih deset godina u Hrvatskoj se je izgradilo svega 13 km novih cesta, a u Srbiji istodobno 499 km. U tom razdoblju za sveukupne javne radove (ceste, mostove, zgrade, instalacije i hidrotehničke radove) utrošeno je u sveukupne hrvatske zemlje (užu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu) 630 milijuna dinara, a u samu Srbiju (bez Vojvodine i Crne Gore) 1.753 milijuna državnog novca – skoro tri puta više!

 

U tih deset godina utrošilo je Ministarstvo gradjevine za javne zgrade Beograda 1.135 milijuna dinara, a za vojne gradjevine posebno još daljnjih 1.100 milijuna, što pokazuje da se je za podizanje srpske prijestolnice utrošilo znatno više nego za sve ostale pokrajine zajedno. Upravo je nevjerojatno da je za izgradnju Beograda potrošeno 2.235 milijuna dinara državnog novca, a za izdržavanje 69 veéih i 300 manjih luka na hrvatskoj obali da je utrošeno izmedu 1919. i 1937. godine u svemu 59 milijuna dinara. Tako su hrvatske luke, pod upravom beogradske vlade, postale najzaostalije luke u čitavoj Europi.

 

Da popunimo ovu sliku "neprivilegovanog položaja Srbije", pogledajmo podatke ing. Petra Milenkovića, načelnika za gradnju željeznice u Ministarstvu saboraćaja, prema kojima je, u razdoblju od 1920. do 1935. utrošeno u hrvatskim pokrajinama (užoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, 371 milijun dinara, a u Srbiji (bez Vojvodine) 2.852 milijuna – što znači skoro 8 puta više nego u Hrvatskoj.

 

Ovaj ogromni nerazmjer u investicijama između Srbije i Hrvatske bio je često opravdavan po srpskim vlastodršcima "strateškom" važnosti, ili nevažnosti, napose kad se je radilo o programiranju investicija u Hrvatskoj. Tako je npr. prijedlog komisije Ministarstva gradjevine, izmedju dva rata, da se na teritoriju Savske i Primorske banovine izgradi državna cesta Zagreb-Split, Glavni Generalštab odbio s obrazloženjem da ona nema nikakvu stratešku važnost – i cesta do danas nije izgrađena!

 

Na liniji politike i ekonomske hegemonije Srbije stoji i ratna industrija, koja je podignuta isključivo u Srbiji. "Ako pokušamo na temelju završnih računa sračunati samo najvažnije vojne investicije u Srbiji, dobivamo – prema Bićaniću – golemu svotu od 4 milijarde dinara. Naprotiv u Hrvatskoj nije podignuta ni jedna vojna zgrada veće vrijednosti... Koliko se može iz završnih računa ustanoviti, cjelokupna svota vojnih investicija u hrvatskim krajevima iznosi otprilike 120 do 150 milijuna dinara. Slično je tako s industrijama, koje dobivaju subvenciju od države".

 

Kao primjer možemo navesti pokušaj izgradnje automobilske industrije u Hrvatskoj, početkom dvadesetih godina. Kad je Ford predložio izgradnju tvornice automobila u području Slav. Broda Generalštab je odgovorio da iz strateških razloga Brod ne dolazi u obzir i predložio Smederevo, u Srbiji, što Ford nije prihvatio. Ista igra ponovila se je 30-40 godina kasnije u "federativnoj" Jugoslaviji: Volkswagen i General-Motors ponudili su izgradnju automobilske tvornice u okolici Zagreba, a Japanci na području Jadran-Karlovac-Zagreb, no i u ovom su slučaju pobijedili "strateški" momenti. Tvornicu automobila sagradio je Fiat u daleko tehnički nepovoljnijim uvjetima – u Kragujevcu!

 

Političku i ekonomsku hegemoniju (koju Memorandum naziva "ekonomskom podredjenosti Srbije" - dokaz, da doista govorimo dva različita jezika!) - nemoguće je bilo provoditi bez financijske diktature državnih banaka. Prema Bićaniću, novčarstvo je predstavljalo relativno najjaču snagu Hrvatske početnih godina Kraljevine SHS. U Hrvatskoj je bilo skoncentrirano 47% svih sredstava privatnih banaka iz cijele države, a centar je novčarstva bio neosporno Zagreb. Tu financijsku snagu trebalo je slomiti putem državnih banaka u rukama Srbijanaca (u Narodnoj Banci od 40.000 dionica, preko 35.000 bilo je u rukama Srbijanaca; u samom Beogradu čaršija je držala 35.370 dionica, dok je Zagreb raspolagao tek s neznatnim brojem 3.135 dionica). Jednim vještim manevrom 1931. godine, u času svjetske krize, Narodna Banka je otkazala neiskorištene kredite, mjera koja je pogodila prvenstveno zagrebačke banke, koje su izgubile veći dio (60%) odobrenih kredita, dok su beogradske banke izgubile samo 25%. Favoriziranje srpskih banaka nije se smanjilo ni u doba vlade M. Stojadinovića, koja je obećavala ravnopravnost u distribuciji kredita. Naprotiv, 1937. Beograd je dobio u kreditima 136 milijuna dinara vige, a Zagreb 90 milijuna manje nego 1934. godine. Krediti svih državnih banaka (Narodne banke, Državne hipotekarne banke, Poštanske štedionice i Privilegirane agrame banke) iznosili su 1936. u cijeloj državi 7.533 milijuna dinara. Od te svote Hrvatska i Slovenija dobile su svega 763 milijuna (10%)!

 

Konstantu srpske hegemonije u obje Jugoslavije - i odgovarajuću neprihvatljivost jugoslavenske državne tvorevine za Hrvate i ostale u njoj porobljene narode - pokazuje trajni pad hrvatske ekonomije i neprekinuti uspon srpske u nepuna pola stolječa, između 1925. i 1971. godine, kako to nedvojbeno dokazuju slijedeći statistički podatci:

 

U industriji:

 

Udio Hrvatske, od 33% (u 1925.) opada na 18% (u 1971.). Udio Srbije, od 20% (1925.) raste na 35% (u 1971.). U bankarstvu: Udio Hrvatske, od 51% opada na 17%. Udio Srbije, od 25% raste na 52% (u istom razdoblju).

 

U veletrgovini:

 

Udio Hrvatske (u spomenutom razdoblju) od 55% opada na 7%. Udio Srbije, od 15% raste na 86%.

 

Iz ove statistike jasno proizlazi da je Srbija 1971. premašila razinu na kojoj je stajala Hrvatska 1925., a Hrvatska da se je 1971. spustila ispod razine na kojoj je bila Srbija 1925. Ovaj nesrazmjer napose se ističe u veletrgovini. Nema sumnje da je ovo osjetljivo smanjenje hrvatskog udjela u gospodarstvu i istodobno naglog uspona srpskog – stanje koje se do danas nije bitno izmjenilo – posljedica sustavnog i trajnog političkog i ekonomskog hegemonizma Srbije nad narodima uključenim u jugoslavensku državnu zajednicu. Navedeni statistički podatci govore sami po sebi do koje mjere je opravdana teza o "ugnjetačkoj i ugnjetenim nacijama", koju srpski akaemici žele prikazati neopravdanom i zlonamjernom.

 

4. Položaj srpskog naroda prema drugim narodima Jugoslavije, napose prema Hrvatima

 

Teze: "Izgon srpskog naroda sa Kosova je spektakularno svedočanstvo njegovog istorijskog poraza" (s. 52). "Kosovo nije jedino područje u kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije" (s. 57.).

 

"Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronadju, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i po čitavu Jugoslaviju" (s. 61.).

 

Problem Kosova (uz koji se veže i problem Vojvodine) akademici označuju kao "životno pitanje čitavog srpskog naroda".

 

"Za manje od desetak sledećih godina, ako se stvari bitno ne promene. Srba na Kosovu više ne će biti, a cilj 'etnički čisto' Kosovo biće u potpunosti ostvaren". Ako ne dodje do odgovarajućeg rješenja "taj deo Republike Srbije i Jugoslavije postaće i europsko pitanje sa najtežim nedoglednim posledicama" (s. 56., 57.).

 

Ne ćemo ovdje pobliže ulaziti u pitanja specifičnih problema Republike Srbije. Želimo samo upozoriti na površnost kojom Memorandum tretira problem Kosova i Metohije kad uzroke srpsko albanskih sukoba, pretvorene u "otvoreni i totalni rat", vidi tek u "raznim administrativnim, politidkim i državnopravnim promenama" (s. 52.).

 

Zadojeni očito petrificiranom idejom Velike Srbije, srpski akademici teško prihvaćaju evoluciju i promjene, kojima je podvrgnut i život naroda. "Sadašnji tok kojim se krede naše društvo u Jugoslaviji potpuno je obrnut od onog kojim se ono decenijama i vekovima kretalo dok nije stvorilo zajedničku domovinu. Taj proces usmeren je ka potpunom razbijanju nacionalnog jedinstva srpskog naroda. Kao najbolja ilustracija koliko je sve podredjeno takvim ciljevima može da posluži današnja Vojvodina sa svojom autonomijom" (s. 62.).

 

Teško im je shvatiti da Vojvodjani, koji su u Habsburškoj monarhiji težili "da se u pogodnom momentu što lakše izdvoje iz nje i ujedine sa svojom sabradom južno od Save i Dunava", danas "ne rade na zbližavanju i spajanju, već na što većem osamostaljivanju i izdvajanju iz SR Srbije". Za autore Memoranduma taj proces je "neprirodan, suprotan istorijskoj logici". Iako ga ne razumiju, svjesni su ipak da "moćno doprinosi dezintegraciji srpskog naroda" (s. 62.).

 

Ovo nerazumijevanje se još potencira, kad se radi o Srbima u Hrvatskoj. Iz onoga što smo već kazali, absurdno je govoriti o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Utvrdjene činjenice jasno govore o srpskoj vlasti u Hrvatskoj vršenoj preko eksponenata velikosrpskog hegemonizma, o planskom naseljavanju Srba u hrvatske krajeve, sustavnom sprječavanju manifestacija hrvatskog narodnog osjećanja, itd. No, unatoč toj srpskoj kolonijalnoj vlasti u Hrvatskoj, koja akademicima sigurno nije nepoznata, oni primjećuju da su "Srbi, kao došljačka, manjinsku i društveno inferiorna grupa, veoma podložni asimilaciji" (s. 57.). To je očito rezultat jednog prirodnog procesa kojem su podvrgnute sve narodne manjine u svijetu, što i milijuni iseljenih Hrvata danomice osjećaju na sebi, svojoj djeci i unucima, pa od toga sociološkog zakona ne mogu biti poštedjeni niti Srbi. Akademici i ovdje zatvaraju oči pred realnošću pa kažu, da je ta asimilacija rezultat jedne "rafinovane i delotvorne asimilacione politike". Kad bi to bilo točno, značilo bi da prečanski Velikosrbi, kao nekoć razni Brkići i kasnije Dragosavci, Baltići, Uzelci itd., koji vladaju u Republici Hrvatskoj vode jednu "rafiniranu politiku pohrvaćivanja srpske manjine"!

 

No apsurdnu tvrdnju o "ugroženosti Srba u Hrvatskoj, kakva nije bila poznata nikada u prošlosti (osim u razdoblju postojanja NDH)", možemo i moramo protumačiti jedino kao intuitivno saznanje akademika da srpstvo nema onu ekspanzivnu snagu o kojoj su sanjali Vuk i Garašanin. Na Kosovu, u Vojvodini, pa evo i u Hrvatskoj – unatoč vlasti koju imaju – Srbi se pomalo asimiliraju i zapuštaju ćirilicu, tuže se autori Memoranduma. No još je važnija pojava migracije naroda spram svojih nacionalnih centara, koju Memorandum ne spominje. Prema pisanju NIN-a i DANAS, Srbi se i iz nekih hrvatskih pokrajina, kao i iz Kosova, sele u svoju matičnu zemlju – Srbiju. U neshvaćanju ovih historijskih procesa, akademici zovu na uzbunu, da prodrmaju srpsku svijest i dadu novi polet srpskim vlastodršcima u Hrvatskoj, da pobijanjem i rastakanjem hrvatskog narodnog identiteta odre 11,5% Srba u SR Hrvatskoj (postotak prema Memorandumu), kao svjesne protivnike i žandare na hrvatskom narodnom organizmu.

 

Zato se oni posve neznanstveno, ali svjesno i promišljeno bore protiv temelja hrvatske nacionalne svijesti - hrvatskoga jezika. Oni se ne ustručavaju okomiti na hrvatski jezik kao da bi bio rezultat "sistematski i odlučno organizirane akcije nacionalistički nastrojenih hrvatskih jezikoslovaca, koji ga sve više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpsko-hrvatskog jezičnog područja" (s. 58.). Prema srpskim akademicima nalazimo se suočeni s "jednom jezičnom politikom koja se vodi u SRH", s "ostrašćenom revnosti kojoj je cilj konstituisanje zasebnog hrvatskog jezika što se izgradjuje u protistavu prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba i ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet" (s. 6 I .).

 

Bilo bi suvišno pobijati uvredljivu tvrdnju o povijesnom nepostojanju hrvatskoga jezika, koji se tek nalazi u fazi "konstituisanja", jer to vrlo dobro znadu srpski znanstvenici i književnici, i nije potrebno da im to ovdje posebno razlažemo.

 

No važno je istaknuti arhaičku pogubnost izražene misli da postojanje i upoteba hrvatskoga jezika ugrožava nacionalni identitet srpskog naroda u Hrvatskoj. Prikrivena misao ove tvrdnje očito glasi da priznanje hrvatskoga jezika i očuvanje hrvatskoga narodnog identiteta ne ostavlja srpskoj manjini "dugoroëno mnogo izgleda" da zadrži velikosrpsku političku i gospodarsku hegemoniju u Hrvatskoj.

 

Upravo s pitanjem jezika dolazimo do srži problema: srpski akademici nisu u stanju pojmiti da Hrvati govore svoj hrvatski jezik, a srpska manjina u Hrvatskoj da može govoriti svoj srpski jezik i da se ta jezična i narodnosna razlika može održati u punom poštivanju medjusobnih političkih kulturnih i vjerskih sloboda i očuvanju nacionalnog identiteta.

 

ZAKLJUČNA OPAŽANJA

 

U okviru djelomično objektivne kritike postojećeg režima SFR Jugoslavije, Memorandum SANU formulira, na temelju niza proizvoljnih i često nelogičnih i kontradiktornih tvrdnji, srpski nacionalni program, kojemu je prva etapa reforma "konfederativnog" Ustava iz 1974. godine. "Bez promene toga Ustava – ističu srpski akademici – i na njemu izgradjenog političko-ekonomskog sistema nemoguće je rešiti nijedan suštinski današnji problem našeg društva, nemoguće je zaustaviti sadašnji proces dezintegracije i pada u sve dublju krizu" (s. 35.). Zaključak, koji proizlazi iz ove premise, je povratak na centralizam i unitarizam, definiran kao "demokratski integralni federalizam".

 

Srpski akademici temelje i opravdavaju svoje stanovište, "svoja vidjenja", tezama o inferiornom položaju, diskriminaciji i ugroženosti srpskog naroda u obje Jugoslavije, tezama, koje svojom očitom netočnošću stavljaju u pitanje ozbiljnost ovog dokumenta.

 

Nepojmljivo je, da autori Memoranduma ne bi bili svjesni hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji od časa njena ustanovljenja do danas. Zato nas ove teze dovode do jedino mogućeg zaključka da ova prividno defenzivna taktika nije slučajna, da ima određeni cilj: istaknuti da stupanj dosadašnjeg dominantnog položaja Srbije ne zadovoljava težnje srpskog naroda, da ga Srbi osjećaju kao frustraciju svojih "istorijskih ciljeva". To je indirektna opomena narodima Jugoslavije i medjunarodnim političkim faktorima, a srpskom narodu, "podeljenom na Srbijance i prečane", poziv da se probudi i trgne u borbi za "ravnopravni položaj za koji se Srbija mora zalagati". To je ujedno i poticaj na obračun s Hrvatima i Slovencima, narodima koji su, prema srpskim akademicima, doveli Srbiju u potčinjeni položaj!

 

Srpski akademici priznaju da se pričinja "kao da je svima stalo da što pre i što dalje pobegnu iz kuće koja se ruši". No oni žele, ipak, pod svaku cijenu spasiti Jugoslaviju! Protiv Jugoslavije su samo u koliko Srbija ne bi imala u njoj hegemonistički položaj. Istodobno, dok tvrde da je današnja Jugoslavija poprimila oblik konfederacije, to jest da Savezne Republike imaju status suverenih država, oni postavljaju na prvi mah nerazumljivu tezu da "srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi" (s. 70). Ovu tezu možemo shvatiti samo kao izraz težnje za ostvarenjem ustavno zajamčenoga hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji, izraženog u prvom redu unutar same Republike Srbije znatnim ograničenjem, poništenjem, autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina, a u drugim republikama ukidanjem postojeće ograničene administrativne samostalnosti promjenom Ustava iz 1974. godine.

 

Ovakovu "srpsku državu" mogu Srbi najlakše ostvariti unutar jugoslavenske državne zajednice, koju, od njezina osnutka do danas, zamišljaju kao proširenu Srbiju. Zato srpski akademici odlučno traže reviziju "pogrešne ocene" monarhijske Jugoslavije, jer ona predstavlja prvo ostvarenje velikosrpskog nacionalnog programa, ideal, za koji se još i danas bore. Unatoč žestokom isticanju srpskog "potčinjenog položaja i diskriminacije" u obje Jugoslavije, oni se, paradoksalno, uporno zalažu za njezino održanje, i dakako, "reformu". Samo na jednom mjestu, ističući, da "Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastačavanja", dopuštaju mogućnost "da bi se Srbija u tom slučaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes" (s. 72., 73.). ali, nema dvojbe, program "Integralnog, demokratskog federalizma", za koji se zalaže Memorandum SANU, u političkom rječniku znači vraćanje na uzakonjeni unitarizam i progresivnu hegemoniju srpskog naroda nad ostalim narodima i narodnim manjinama Jugoslavije.

 

Braneći jugoslavenski unitarizam, srpski se akademici pozivlju na tendenciju današnjeg društvenog razvoja u svijetu i kažu: "Dok u savremenom civilizovanom društvu jačaju integracione funkcije, u našem političkom sistemu jačaju dezintegracione sile, lokalni, regionalni i nacionalni egoizam" (s. 17).

 

Ovdje autori Memoranduma zlonamjerno i neznanstveno daju pejorativni karakter nacionalnom osjećanju, koje predstavlja dominantnu političku odrednicu našega stoljeća i manifestira se u opće priznatom pravu samoodredjenja naroda, a nipošto u nekom regionalnom nacionalnom egoizmu. Priznanje nacionalnih individualnosti, koje karakterizira naše doba, nipošto ne stoji u protimbi s "integracionim funkcijama", koje takodjer predstavljaju karakteristiku našega vremena. Taj integracioni karakter ne odražava se u unitarizimu, nego, naprotiv, u pluralističkom povezivanju sve većeg broja nezavisnih država, na medjunarodnom planu (OUN), kao i na planu poticanja i povezivanja kulturnih, ekonomskih i raznih društvenih aktivnosti suverenih država, uvijek s premisom poštivanja njihove jednakosti i samostalnosti (UNESCO, EEZ, EUREKA, itd.).

 

Ideja samoodredjenja i integracije europskih naroda nije antagonistička već suplementarna. To potvrdjuju i statistike o stalnom povećanju broja država u zadnjem stoljeću: 1871., nakon ujedinjenja Njemačke i Italije, bilo je u Europi svega četrnaest država; 1914. - dvadeset; 1924. - dvadeset i šest, da bi nakon Drugog svjetskog rata taj broj dosegao trideset i tri države. Ova opća tendencija razvitka ćovječanstva, izražena u oživotvorenju prava naroda na samoodredjenje, odrazila se je ne samo u Europi, nego i na svim ostalim kontinentima. Organizacija Ujedinjenih Naroda započela je svoj rad u ljetu 1945. s 51 državom članicom, da bi danas već dosegla broj od približno 170 učlanjenih nezavisnih država, kojih će, prema predvidjanjima stručnjaka, krajem ovoga stoljeća biti više od 200.

 

Autori Memoranduma češće se pozivlju na "istorijske" i "antiistorijske" tendencije, odlučne u promatranju odnosa naroda jugoslavenske zajednice. Protivno vlastitim ocjenama, oni se svojim tezama sami uključuju u antihistorijske, retrogradne snage ideja Vuka i Garašanina, koje su mogle predstavljati perspektivne programe unatrag jednog stoljeća, kao što su predstavljale u svoje doba i ideje političkog romanticizma Gaja i Štrossmayera. No, povijesni razvoj, i napose zadnjih 69 godina suživota u zajedničkoj državi, dokazao je njihovu neostvarivost: Hrvati i Slovenci uvjerili su se u nepostojanje jednog "bratskog naroda sastavljenog od tri plemepa" i sazreli u spoznaji svojeg vlastitog, autentičnog narodnog identiteta, ugroženog i bez razvojne perspektive u državnoj tvorevini prve i druge Jugoslavije.

 

Srbi su pokazali nesposobnost harmonične koegzistencije s drugim narodima u obje Jugoslavije, a istodobno je došlo do izražaja da nemaju političke i organizatorne snage i sposobnosti da ostvare zasnovanu kolonijalnu vlast nad narodima, koji su u početku bili spremni priznati im ulogu "prvog medju jednakima" u vodstvu zajedničke države.

 

Značájno je, da još ni danas izvjesni dio Srba, sudeći po Memorandumu SANU, ne traži uzroke neuspjeha njihovog nacionalnog programa zadnjeg stoljeća u krivim povijesnim i političkim ocjenama i u nedostatku potrebnih snaga i preduvjeta. Upravo je neshvatljiva naivnost kojom Srbi još i danas ćine Hrvate odgovornima za propast prve Jugoslavije u dvanaestdnevnom ratu 1941. Pa i srpski akademici, kako smo vidjeli, zatvaraju oči pred realnošću i vide uzroke srpskih neuspjeha u narodima koji ih okružuju, a ne u srpskim ideolozima i političkim promašajima.

 

Autori Memoranduma zauzimaju antihistorijski stav očuvanja Jugoslavije protiv volje svih drugih naroda: Hrvata, Slovenaca, Albanaca i dijela Makedonaca i Crnogoraca, koji su temeljem povijesnog razvoja i stečenog iskustva svojim samoodredjenjem, a ne po "zakonima koji dovode do razjedinjavanja" - kako kažu srpski akademici - sazreli u težnji otcjepljenja od jugoslavenske zajednice i oblikovanja vlastitih narodnih država. Ovaj idejni i političke sukob između Srbije i svih naroda i narodnih manjina, dovodi srpski narod u položaj osamljenosti e realne inferiornosti pred svim ostalim narodima Jugoslavije, iz kojega Srbija može naći izlaz samo priznanjem njihova prava i težnje za samoodredjenje i nezavisnost. Svako ustrajanje u suprotstavljanju volji ovih naroda postojeéom političkom vlasti, ili pooštrenjem, u obliku jedne nove, otvorene diktature, može samo odgoditi ostvarenje ovih težnji i uz cijenu novih, pooštrenih sukoba, i novih obostranih žrtava i stradanja - ali ih ne može više iskorijeniti iz svijesti i volje tih naroda, niti može trajno održati manjinsku srpsku hegemoniju nad njima.

 

Srpski akademici ocjenjuju ovu volju za samoodredjenjem naroda jugoslavenske državne zajednice kao "ispoljavanje šovinizma i srbofobije u nekim sredinama", ističu, da ta pojava "pogoduje oživljavanju i sve drastičnžjem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna" (s. 70).

 

Da li ovo upozorenje predstavlja aktualiziranu varijantu prijetnje izražene u poznatom članku "Srpskog književnog glasnika" iz 1902., "do istrage naše ili vaše?

 

Kako znademo, Memorandum je doista pobudio srpsku "nacionalnu osetljivost", koja se je odrazila u "zapaljivim reagovanjima". Na sastanku gradskog komiteta SSRN Beograda, održanom u siječnu 1987. , komentiralo se je, da Memorandum SANU nalazi odraza u natpisima, što gotovo svakog dana osvanu na beogradskim ulicama, kao npr.: "Za Srbina brata, stotinu Hrvata!", "Oj Srbijo, majko mila bićeš opet kraljevina!"

 

U težnji opravdanja velikosrpskog stava, Memorandum iznosi, kako smo vidjeli, niz teza koje će, vjerujemo, i unatoč časovitom odobravanju ipak pobuditi stanovita pitanja u prosudbama današnjih srpskih generacija. Prije svega, pitanje odgovornosti srpskih političara koji su doveli srpski narod u položaj, da ga svi ostali narodi Jugoslavije, a i neki drugi također, smatraju "ugnjetačkim", "unitarističkim", "centralističkim", "pandurskim" narodom. Makar i prihvatili mišljenje, izraženo u Memorandumu, da su te ocjene netočne, možemo opravdano predpostaviti, da će se bar mladjim srpskim generacijama, prije ili kasnije, postaviti pitanje: koji su objektivni razlozi i tko je odgovoran da srpski narod "nosi na sebi duže od pola stoljeća pečat i opterećenje da je bio tamničar drugim jugoslavenskim narodima" (s. 64)? — jer postojanje toga uvjerenja u svim nesrpskim narodima današnje Jugoslavije priznaju i sami autori Memoranduma.

 

Na nekoliko mjesta oni ističu, da je "srpskom narodu nametnuto osećanje istorijske krivice". Ova tvrdnja navodi nas na pomisao da srpski narod možda već počinje osjećati svoju historijsku odgovornost. Možemo predpostaviti da to osjećanje, makar još danas doživljeno kao "nametnuto" i zato još svjesno neprihvaćeno, ipak nosi u sebi klicu sumnje u ispravnost i ostvarivost politike hegemonizma u koju su ga uvukli njegovi narodni vodje i politički prvaci, po kojoj je ostao omražen medju svim narodima nad kojima vrši svoju prevlast. Klica ove sumnje mogla bi se razviti u spoznaju povijesne realnosti, do koje su već došli svi drugi narodi u Jugoslaviji, u korak prema objektivnoj ocjeni stvarnih snaga i mogućnosti srpskoga naroda, ocjeni koja će mu otkriti autentične vrijednosti vlastitog nacionalnog identiteta, osloboditi ga službe mrskog žandara u tužim zemljama, omogućiti mu da u slobodi, u svojoj domovini razvija svoj srpski jezik i pismo, svoju srpsku kulturu, svoj srpski društveni, gospodarski i nacionalni život.

 

Korak prema ovom objektivnom povijesnom saznanju omogućio bi toliko potrebni dijalog između "dva stara različita naroda" (Mandić), i ostalih, koji s njima danas suživljuju, dijalog o mirnom susjedskom razgraničenju.

 

Memorandum SANU predstavlja upozorenja narodima Jugoslavije, da znatni dio srpske inteligencije još uvijek uporno zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod maskom "integralnog federalizma".

 

Nadamo se, ipak, da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i neostvarivost ove ideje, jer jugoslavensku državnu zajednicu, u bilo kojem obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski narod, samoodređenjem za svoju državnu nezavisnost.

 

U svibnju 1987.

 

HRVATSKO NARODNO VIJEĆE

 

Dr. Mate Meštrović

Predsjednik Izvršnog odbora

 

Dr. Radovan Latković

Predsjednik Sabora

 

GLAVNA VRELA IZ KOJIH SMO PREUZELI PODATKE

 

Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Izdavač Dr. Vladko Maček, Zagreb 1938.

Franjo Tuđman, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Izdanje KHR, Barcelona, 1981.

Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, KHR, Buenos Aires 1960.

Ivan Babić, Jugoslavija? Za Srbe? - Da! Za Hrvate? - Ne!, Hrvatska Revija, 1977., sv. 4.

Ivan Supek, Krivovjernik na Ijevici, BC Review Publications, Bristol, 1980.

Branko Pešelj, "Dogmatizam" hrvatskih komunista, Hrvatska Revija, 1986., sv. 4.

Studia Croatica, Croacia y la actual crisis de Yugoslavia, edición especial, Buenos Aires 1972.

The Washington Post, 13. prosinca 1986.