VANJSKOPOLITIČKA DJELATNOST
HNV-a
Vanjskopolitička djelatnost
jedno je od glavnih područja rada HNV-a. U svim vanjskopolitičkim
nastupima Hrvatsko narodno vijeće zastupalo je pravo samoodređenja
hrvatskoga naroda i težnju uspostave njegove samostalne suverene države.
Ne ulazeći u pojedinosti tih
nastupa, opisat ću ukratko moja sjećanja na vanjskopolitičko
djelovanje u kojemu sam sudjelovao osobno, kao predsjednik Sabora HNV-a.
Već sam bio spomenuo posjet
predsjedniku Katalonije Jordi Puholu, koji je uslijedio na prijedlog Sabornika
Jakše Kušana. On je smatrao da taj posjet potiče okolnost da sam, kao
predsjednik Sabora HNV-a, ujedno bio i predsjednik Hrvatskoga
latinoameričkoga kulturnoga instituta i glavni urednik revije na
španjolskom jeziku, Studia Croatica, kao i lakoća u izražavanju na
španjolskom jeziku, okolnosti koje će doprinijeti uspostavi neposrednoga
dodira s katalonskim predsjednikom i njegova povjerenja prema HNV-u.
Drugi zanimljivi moj posjet bio je
msgr. Milanu Simčiću, svibnja 1988.
u Rimu.
U
predvidjanju novih vanjskopolitičkih djelatnosti, iza VII. Sabora, sazrela
je misao, da bi Hrvatsko narodno vijeće trebalo uspostaviti dodire s
Vatikanom.
Predsjednik IO dr. Mate
Meštrović zamolio me, da izradim tekst jednoga našega podneska Svetom Ocu
i da ga, nakon zajedničkoga pregleda, osobno predam msgr. Milanu
Simčiću koji, kao tajnik Kongregacije za kler, jedne od tri
najvažnije kongregacije (ministarstva) Vatikana, dolazi stalno u dodir s Papom
i mogao bi mu predati naš dopis.
Izradio sam dva nacrta i po nama
odobreni, kao najprikladnijji, s molbom da Papa primi u audijenciju
predsjednika IO HNV-a, donosim u nastavku: (Tekstu je priložen i kratki
životopis dra Meštrovića, za orijentaciju Papi o osobi koja traži
audijenciju.)
PODNESAK PAPI IVANU PAVLU II.
HRVATSKO
NARODNO VIJEĆE
PREDSJEDNIŠTVO
SABORA
SVETI
OTAC Papa Ivan Pavao II. Citta del Vaticano
19.
lipnja 1987. Vaša Svetosti!
Početci
hrvatske državne samostalnosti obilježeni su oslonom na stijenu Svetoga Petra.
I kao prije trinaest stoljeća, kad je knez Branimir uspio osigurati nezavisnost
hrvatske kneževine, na razmedju izmedju bizantskoga i franačkoga carstva,
zaštitom i s pomoéu Pape Ivana VIII., tako su i danas nade hrvatskoga naroda
usmjerene prema Vama, neumornom poborniku pravednoga mira medju narodima,
njegovom dostojnom nasljedniku.
Geopolitički
položaj srednjovjekovne hrvatske države obilježio je udes hrvatskoga naroda
kroz vjekove. U borbi protiv istočnih i zapadnih osvajača Hrvatska
je, u stoljetnim borbama, gubila pedalj po pedalj hrvatske zemlje, ginule su
cijele generacije njezinih sinova i kćeri, dok nije bila svedena na
"reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae". Stekla je
časni naslov "antemurale cristianitatis", ali kad su izgubljene
hrvatske pokrajine bile oslobodjene od stranih osvajača, ondašnje velesile
nisu ih povratile matici Hrvatskoj.
Danas,
kad je nestalo imperija koji su bitno utjecali na sudbinu Hrvatske hoz
stoljeća, kad je omjer političkih snaga u Europi i svijetu temeljito
izmijenjen, položaj hrvatskoga naroda ostao je u suštini nepromijenjen,
čak i pogoršan, jer je izgubio i one zadnje prerogative državnosti, koje
je do početka ovoga stoljeća bio još sačuvao.
U doba
kad su i kolonije europskih naroda dobile nezavisnost, medju njima i mnoge
etničke skupine tek u početnomu stanju oblikovanja njihovih
nacionalnih identiteta, hrvatskom narodu se niječe pravo na samoodredjenje
i državnu nezavisnost.
Makar
smo ušli u doba koegzistencije, hrvatski narod bi i nadalje trebao ostati žrtva
svojega pograničnoga položaja izmedju dva svijeta. I, paradoksalno, žrtva
pogrješne ocjene Zapada, koji podržava artificijelnu državu Jugoslaviju kao
tobožnje jamstvo sigurnosti protiv suprotnoga bloka. Uz toliko naglašavano
pravo samoodredjenja naroda, hrvatskom narodu se uskraćuje ostvarenje toga
prava radi održavanja krivo ocijenjene medjunarodne ravnoteže i sigurnosti
Zapada.
U
težnji samoodržanja i samoodredjenja, hrvatski narod prirodno upire oči
prema onim snagama koje će ga razumjeti i pružiti mu pomoć. Medju tim
snagama vidi u prvom redu Rimsku Katoličku Crkvu, koja je upravo pod Vašim
Pontifikatom ponovno preuzela ulogu važnoga medjunarodnoga činbenika.
U
Vašem intenzivnom univerzalnom apostolskom djelovanju, kao i prigodom nedavnoga
posjeta Vašoj Domovini, Poljskoj, Vi upozoravate da "svaka povrjeda i svako
nepoštivanje ljudskih prava predstavlja opasnost za mir" i naglašavate, da
je jedno od temeljnih prava čovjeka pravo narodnoga samoodredjenja.
Nažalost,
ovo danas opće priznato pravo, tumače i primjenjuju mnogi prema
vlastitim ocjenama i interesima, a ne suglasno etičkoj normi koju u sebi
sadrži. Jugoslavija, višenacionalna država, priznaje pravo samoodredjenja
narodima jugoslavenske državne zajednice tek mrtvim slovom svojega Ustava i
jugoslavenski policijski aparat čini sve moguće, da onemogući
slobodno ispovijedanje ovoga temeljnoga ljudskoga prava i borbu za njegovo
ostvarenje. Čak i Hrvate u iseljeništvu i radnike na privremenom radu
progoni zbog očitovanja njihova nacionalnoga osjećanja. Nastoji
utjecati i na katoličke Misije, da ih udalji od hrvatskih vjernika, koji u
Crkvi i crkvenim vjerskim središtima traže ne samo duhovnu hranu, nego i
podršku za njihova patriotska uvjerenja.
Vodjena
istim cijem, jugoslavenska diplomacija ulaže sve napore, da na medjunarodnom
planu kompromitira legitimne težnje hrvatskoga, slovenskoga i drugih naroda
Jugoslavije, kao i da pridobije vatikansku diplomaciju, pod izgovorom
ekumenizma, za politiku jugoslavenskoga državnoga unitarizma i centralizma.
U
drugim okolnostima, i vodjena drugom taktikom, ova perfidna igra započela
je 1945. pokušajem odvajanja hrvatske katolićke Crkve od Rima, pokušajem
koji se je slomio o herojskom liku zagrebačkoga Nadbiskupa, Kardinala
Stepinca i stoljetnoj privrženosti hrvatskoga naroda Rimskoj Katoličkoj
Crkvi. Nadbiskup Stepinac bio je utjelovljenje te vjernosti i ljubavi prema
vlastitom narodu. Njegov svetački lik, "vjerna slika dobroga
Nebeskoga Pastira", po riječima Pape Ivana XXIII., podignut na oltar,
bio bi priznanje hrvatskomu narodu za žrtve koje je podnio i koje još podnosi,
izvor nade i moralna pomoé u borbi za ostvarenje ideala njegove povijesti.
Vaša
Svetosti!
Obraćamo
se na Vas u ime Hrvatskoga Narodnoga Vijeća, koje predstavlja u dijaspori
težnje hrvatskoga naroda za samoodredjenje i nastoji, suradnjom iseljenih
Hrvata, bez obzira na njihova politička opredjeljenja, pomoći
hrvatskom narodu u Domovini da ostvari svoju samostalnu, demokratsku,
pluralističku, neutralnu i socijalno pravednu hrvatsku državu.
Omogućiti hrvatskom čovjeku i svim gradjanima hrvatske države, bez obzira
na narodnost, rasu, vjeru, ideologiju i političku pripadnost, slobodu i
ljudsko dostojanstvo, poštivanje njihovih ljudskih prava, moralni, kulturni i
gospodarski napredak.
U
želji da Vam pobliže izložimo nage nacionalne probleme, slobodni smo zamoliti
Vas, da bi primili u osobnu audienciju našega izvršnoga predsjednika profesora
dra. Matu Meštrovića. Vjerujemo, da bi ovaj Vaš gest hrvatski narod
osjetio kao posebni izraz Vaše očinske ]jubavi i kao dragocjenu moralnu
pomoć težnji za ostvarenje njegova prava na samoodredjenje i državnu
nezavisnost.
Molimo
Vašu Svetost, da izvoli primiti izraze naše sinovske odanosti.
dr.
Radovan Latković
Predsjednik
Sabora HNV
Kratki
curriculum, kojim je dr. Otto von Habsburg predstavio dra Matu Meštrovića zastupnicima
Europskoga parlamenta, prije njegovoga izlaganja na zasjedanju posvećenu
Ijudskim pravima održanom 10. ožujka 1987. u Palais de l'Europe u Strassburgu:
"Profesor
dr. Mate Meštrović je povjesničar, politolog i novinar, i, kao
predsjednik Hrvatskoga Narodnoga Vijeća u egzilu, poznati branitelj
ljudskih prava. Rodio se je 1930. u Hrvatskoj, sin je slavnoga kipara. Živi i
poučava kao sveučilišni profesor u Sjevernoj Americi i 1986. bio je
odlikovan s Ellis-Island — Medaille".
POSJET
MSGR. MILANU SIMČIĆU U VATIKANU
20.
svibnja 1988., oko 10 sati ujutro, posjetio sam msgr. Milana Simčića
u njegovu uredu na Piazza Pio XII. br. 3, drugi kat, Citta di Vaticano.
Msgr.
Simčić primio me vrlo srdačno, izrazio svoju spremnost da naš
dopis preda Svetom Ocu, ali je izrazio poteškoće, da bi Papa mogao primiti
dra Meštrovića kao predsjednika IO HNV-a, jer je stanovište vatikanske
diplomacije, da ne prima političke predstavnike, koji zastupaju rušenje
države s kojom Vatikan podržava diplomatske odnose. Papa bi mogao primiti dra.
Meštrovića, kale msgr. Simčić, samo u privatnu audijenciju, kao
privatnu osobu, a Meštrović bi mogao u toj privatnoj audijenciji iznijeti
stav HNV-a.
Msgr.
Simčić je izrazio spremnost savjetovati u kojim terminima bi trebalo
Svetom Ocu predočiti našu nacionalnu problematiku.
U
nastavku oduljega vrlo interesantnoga razgovora, msgr. Simčić je
govorio o vatikanskoj diplomaciji, koju predstavnici HNV-a moraju poznavati u
svojim dodirima s Vatikanom.
Spomenuo
je postojanje kruga veleposlanika, akreditiranih u Vatikanu. Imaju svoj klub,
sastaju se mjesečno i tom zgodom drže jedno predavanje o nekoj aktualnoj
temi, s debatom u nastavku predavanja.
Kale
da podržava dobre sveze s tim diplomatskim klubom i da je nedavno bio pozvan,
da održi predavanje o vatikanskoj "Ostpolitiki".
Pitao
sam ga u emu se zapravo sastoji ta politika i kale mi, da treba razlikovati
dvije faze: prva Pape Pavla VI., koji ju je pokrenuo sa slijedećom
premisom: Svijet je razdijeljen u Jalti na rusku i američku polovicu. No u
tijeku vremena, obadvije su se slomile. Između njih se nalazi jedan vacuum
koji treba ispuniti svijet, koji trai oslonac na nove vrijednosti; te bi
trebala donijeti Crkva. No, da bi u tom uspjela, mora se približiti tim
blokovima, napose istočnom s kojim ne postoje ni formalni dodiri. Ne
poznavajući narav komunizma, papa je nudio sve, a da nije dobio ništa.
Naši biskupi su se otvoreno protivili toj politici Crkve. Pred konac života, kaže
msgr. Simčić, Pavao VI. je uvidio neuspjeh svoje politike, ali je
rekao, da je preslab da traži nove putove i neka to učini njegov
nasljednik.
Ivan
Pavao II. je nastavio "Ostpolitiku", ali, poznavajući komunizam,
drugom taktikom. On smatra, da na jednoj strani treba podržavati oporbene snage
komunizmu (ideološke i jake ljude), ali istodobno zastupati otvorenost i
diplomatske odnose. Zato on toliko putuje. Zato on na pr., kaže moj
sugovornik, želi doći u Jugoslaviju, ali ne prima uvjete koji mu se
postavljaju, na pr. da ide na Titov grob. Zahtijevao je, da se može, pokloniti na grobu nadbiskupa Stepinca.
U
nastavku razgovora spominje, da je Vatikan savjetovao Sjevernoj Americi potrebu
nove interpretacije Jalte, davanjem više slobode europskim državama pod oba
bloka. Kaže da je Reagan bio sklon toj ideji, ali da su je odbili njegovi
suradnici.
No
Europa se ipak postepeno oslobadja od pritiska blokova.
EZ i
EP su velika dostignuéa, kaže msgr. Simčić, i imaju podršku Vatikana.
Smatra, da i naša politika mora u pravcu Europe. Što se tide oslobodjenja
Hrvatske, smatra da je jedini put evolutivni. Po mišljenju msgr.
Simčića, frontalni napadaj na Jugoslaviju (politički), rušenje
Jugoslavije kao države, nema izgleda za uspjeh i medjunarodnu podršku.
Jugoslaviju treba rušiti iznutra, misli Simčić, traženjem reformi
postojećega sustava.
Msgr.
Simčić nastojao je, da me kao predsjednika Sabora HNV-a primi msgr.
Achile Silvestrini, tajnik "Kongregacije za izvanredne poslove
Crkve", što je u stvari ministarstvo vanjskih poslova Vatikana. Nije,
nažalost bilo moguće, jer je Silvestrini bio zauzet cijeli tjedan, zbog
dolaska Pape s putovanja po Južnoj Americi. No sekretarijat Kongregacije primio
je naš dopis Papi.
Razgovor s msgr.
Simčićem završio je njegovim sugestijama za vanjskopolitidko
djelovanje HNV-a, medju ostalim mišljenjem, da bi HNV trebalo imati svojega
predstavnika u Bonnu, Rimu, Parizu, ili bar jednoga "letećega
poslanika" i jednoga stalnoga predstavnika-promatrada u Europskom
parlamentu.
Na
poticaj msgr. Simčića, posjetio sam slijedećih dana isusovca
vlč. Božidara Nagya, urednika hrvatskih emisija na Radio Vaticana. Primio
me vrlo srdadno u zgradi Radija, pokazao mi uredjaje emitiranja, izrazio
spremnost na suradnju s Hrvatskim narodnim vijećem, u granicama
mogućnosti, s obzirom na poteškoće koje stalno imaju s jugoslavenskim
vlastima. Znakovito je, da mi je na ulazu u zgradu savjetovao, da se u knjigu
posjetitelja upišem pod drugim imenom, jer je i ovdje UDBA stalno nazodna.
Vlč.
Nagy pokazo mi je i DOM HRVATSKIH HODOCASNIKA u okolici Rima, veliko hrvatsko
vjersko i nacionalno dostignuće, koje je pomogao i Sveti Otac Papa Ivan
Pavao II. doprinosom od 10 milijuna lira.
"To
je dobra ideja, to je dobra inicijativa", rekao je Papa Ivan Pavao II.,
kad mu je tajnik Inicijativnog odbora za ovu akciju, o. Božidar Nagy D.I. ,
urednik hrvatskoga programa Radio Vatikana, govorio o njoj na Božić 1985.
Nakon
toga Sveti Otac šalje Odboru svoj blagoslov, hvali i ohrabruje inicijativu i
daje svoj prilog od deset milijuna lira. Bio je to prvi dar kojim je
započela akcija prikupijanja priloga za Dom hrvatskih hodočasnika u
Rimu.
Dom u
Rimu — svjedočanstvo i dar trećem tisućljeću
16.
srpnja 1987., na blagdan Gospe Karmelske, kupljena je u Rimu prikladna zgrada
za Dom hrvatskih hodočasnika.
Dom je
smješten uz jednu od glavnih rimskih prometnica — Via Casilina, u četvrti
"Alessandrino". S dvorištem i parkom obuhvaća površinu od 2.430
m2, dok ukupni stanbeni prostor iznosi 1836 m2. Kada Dom bude podpuno
uredjen moći će primiti i do 100 hodoćasnika.
Dom je
veoma dobro povezan sa središtem grada: četiri autobusne linije (153, 154,
155, 157 s kolodvora Termini), tramvaj i metro.
Adresa:
DOM HRVATSKIH HODOČASNIKA, Via del Grano 35 -00172 Roma, Italia.
Susretom
s nekim Hrvatima koji su tada boravili u Rimu (dr. J. Torbar, Ante Ciliga i još
neki drugi), završio je moj ponovni boravak u Vječnomu Gradu.
Na
povratku u Buenos Aires prekinuo sam lijet u Torontu i zadržao se neko vrijeme
medju Hrvatima Kanade.