Propovijed kardinala Bozanica na Bleiburgu

 

13.05.2007 | 13:26 | IKA

 

Propovijed zagrebackoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanica

 

 

Citanja: Otk 21,10-14.22-23; Iv 14, 23-29

 

Draga braco i sestre!

 

1. Nakon navijestenoga evandjelja, na ovome mjestu prepunom povijesne memorije i vjernickoga spomena, zahvalan Bogu za dar vjere, molim rijecima psalma: "Pa da mi je i dolinom smrti proci zla se ne bojim, jer ti si [Boze] sa mnom" (Ps 23, 4).

 

Okupljeni smo u dolini koja danas plijeni svibanjskom ljepotom prirode. Lako je uroniti u zavodljivost te ljepote i promatrati je kao divan Bozji dar. Ali, ova dolina zna da je ona jednoga svibnja za ispaceni narod, o posebno za zivote mnogih, postala neobicnom dolinom; da je postala dolinom smrti, zaustavljenih zivota, srusenih zemaljskih nadanja. Ova dolina zna zasto smo danas ovdje. Ova ce dolina hrvatskomu narodu, na samo nama poznat nacin, trajno saptati rijeci koje su u njoj ostale, molitve koje su u njoj izgovarane, prenoseci nam kako okus ljubavi, tako i okus mrznje pred kojom se svaka ljepota grci u boli.

 

Gledajuci nas ovako sabrane, netko, komu je ovo tek obicna dolina i polje, mogao bi se zapitati: Tko su ovi i odakle dodjose? (usp. Otk 7,13). Mi smo vjernici, okupani Jaganjcevom krvlju, oslobodjeni njegovom pobjedom nad smrcu, opecaceni Kristovim krizem. Kao vjernici i pred smrcu ispovijedamo zivot, a pred tragedijom za koju ne postoje dovoljno snazne ljudske rijeci u molitvu uranjamo svoje misli, u nju stavljamo svoja pitanja i nadanja, dok liturgijskim slavljem postajemo dionicima nebeske domovine.

 

2. Odakle smo dosli? Dodjosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva Europe i svijeta, sretni sto na ovome polju danas mirno mozemo reci da je iz hrvatskih zrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i covjeku, istina koja ne smije biti predana u ruke ljudskim manipulacijama.

 

Dosli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije sezdeset i dvije godine, nakon zavrsetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila trazile put koji bi ih postedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno culi glas zrtava koji se desetljecima nije smio cuti; u mislima smo nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obiljezena mjesta njihovih stratista, niti otkrivena imena izvrsitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz sumaraka i jama, iz rovova i dvorista dosize nas sapat koji se nada da ce biti dovoljno jak da ga mi cujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi zivot, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju drustva u kojemu je najmanje sto mozemo uciniti postovanje neduznih zrtava.

 

3. Da, braco i sestre, ova je dolina gledala ispacena lica i hrvatskih civila i hrvatskih vojnika, hrvatskih oceva i majki, sinova i kceri; lica koja su bila uronjena u nadu i ocekivanja da ce im biti darovan prostor ljudskosti, put prema zakonitosti i zivotu koji se nece pomijesati s mrznjom, bezumnim osvecivanjem i ideoloskim lazima. No, ova je dolina vidjela zaustavljenost te nade, razocaranja, neizvjesnost i, konacno zvjerstva.

 

Toga svibnja, godine 1945., ova se dolina silno prosirila. Zbog ljudi koji nisu postivali Boga ni covjeka, Bleibursko se polje izlilo i pretocilo u 'krizne putove', u udarce, logore, tamnice, mucilista i smrt koja je svoj zadah i strah sirila stotinama kilometara, ali jednako tako, poput otrova, godinama bila stavljana u hranu odgoja novih narastaja. Od trenutka kada ova dolina vise nije smjela gledati lica, nego ledja i korake povratka, krvave tragove povratka u jugoslavensku tamnicu hrvatskoga naroda, i njezina se ljepota pretvorila u bol, u neizrecivu okrutnost i na kraju u bezimenost.

 

Prije dvanaest godina (1. svibnja 1995.), u Pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici zavrsetka Drugoga svjetskog rata, napisali smo sljedece: " taj je svibanj za razliku od drugih naroda kojima je vracena sloboda i demokracija dolaskom marksistickog totalitarnog sustava za nas znacio nov pocetak zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato sto su katolici, sto su katolicki svecenici, redovnici i redovnice, sto su katolicki biskupi. Taj martirologij optuzba je krvnika, ali on je jos vise slava Kristove Crkve".

 

Od trenutka kada je pocinjeno sramotno izrucenje razoruzane hrvatske vojske i nevinih civila u ruke krvnika, upravo su zlocinci zabranjivali svaki spomen na ovo mjesto i sve ono sto je slijedilo poslije Bleiburga, nastojeci silom sprijeciti istinu da progovori glasom zrtava.

 

Komunisticki vlastodrsci ovu su dolinu ucinili prisilnim polazistem na put smrti i krvoprolica. Medjutim, danas je ova dolina mjesto nasega spomena i slavlja Boga koji je put, istina i zivot. Bog je taj koji je sve putove ljudske patnje preobrazio u Krizni put svoga Sina; sve ljudske lazi raskrinkao svojom istinom i u svaku tamu smrti unio zraku svjetla svoga zivota. To je ono sto nikakvo nasilnistvo ne moze zaustaviti. Zato u nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom.

 

4. Nazalost, mnoga nasa okupljanja protkana poglavito molitvom i prociscenjem spomena ljudi koji su pripadali komunistickomu rezimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne zele biti oslobodjeni istinom, promatraju jos uvijek ocima svoje ideologije. Prozivaju Katolicku Crkvu, njezine pastire i vjernike na slican nacin na koji su to cinili i u ono doba. Prozivat ce, vjerujem, i moje danasnje rijeci, a ja u njih ne stavljam nista osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema covjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogazenima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire.

 

Danas sam medju vama kao covjek koji hodom zeli pocastiti mukotrpni hod ispunjen nadom prema slobodi; medju vama sam kao vjernik koji je dosao pohoditi jednu dolinu o kojoj su mnogi bili primorani sutjeti, da bi usutkali istinu o svome zlocinu; medju vama sam u poniznosti Bozjega izabranja kao pastir koji je dosao ispovjediti vjeru i zajedno je s vama ucvrstiti; medju vama sam kao Hrvat koji je dosao s ljubavlju promotriti zemaljsku tragediju svoga naroda i moliti za njegove zrtve, ali i za zrtve svih kojima je ova dolina u mislima, u sjecanjima i u zivotu ostavila spomen na neizrecivu ljudsku okrutnost. S puno pijeteta spominjem danas osobito pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s krscanskim vjernicima.

 

5. I dok tako govorim, netko bi mogao pomisliti da nas je na ovome mjestu skupila tragedija smrti. Netko bi mogao zakljuciti da smo dosli oplakivati neizbjeznost ljudske drame nad koju se nadvila ljudska zloca. Ne, ovamo nas je i danas doveo Zivot i vjera u Zivot. Danas sam ovdje da s vama proslavim Vazam Gospodnji i molim svjetlo Duha Svetoga u kojemu se kao vjernici pitamo, sto nam to Bog govori u iskustvima ratova, progonstava, u zrtvi nevinih ljudi, sto nam to Bog kao narodu ima reci kada smo stavljeni pred kusnje neopisive boli.

 

U krscanstvu postoje polazista i vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti. Jedna je od njih postovanje tudjega zivota. Tu ne moze biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranacke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi covjeka, stvorena na sliku Bozju. Upravo stoga je danas tesko razumjeti zasto se jos uvijek ne moze dovoljno jasno cuti glas koji govori o tome da se ovdje nije postovao zivot, da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata!

 

6. Isus u danasnjemu evandjelju govori o svome odlasku Ocu. Njegova osuda na smrt vec je bila 'napisana'. Dobro zna da ucenike pogadjaju njegove rijeci i da im uznemiruju srce. Utjesne rijeci o miru vjerojatno su im zazvucale poput iluzije, bas onako kako ljudima nasega vremena zvuce svetopisamske rijeci koje obecaju sigurnost i spokoj u svijetu razdiranom nemirima. Mir o kojemu govori Isus jest mir koji razumije ljudski krik: Boze moj, zasto si me ostavio?, ali jednako tako zna da je samo u Bogu konacni dom u kojemu se krik ocaja preobrazava u mir srca.

 

"Neka se ne uznemiruje srce vase i neka se ne strasi". Dajuci svoj mir, Isus to govori jer zna da je granica dobra i zla u nasemu srcu te da prva i prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti; da se pomirba ne moze uspostaviti nikakvim politickim dogovorima i sredstvima prisile, jer se u tom slucaju pretvara u jos vecu neistinu. Isusov mir nije mir koji daje svijet, nije kupljeni mir ili pak mir koji se zeli nametnuti ratom. To nije mir koji se postize gospodarskim blagostanjem, potrosackim prividima, stavljanjem vlastite osobnosti u srediste svijeta.

 

Za nas krscane Kristov mir je zahtjev. On ne pripada konacnomu spokoju mrtvih. Prvi dar uskrsnuloga Krista prestrasenim ucenicima jest mir. Smireno srce je cvrsto srce, ono se ne koleba i ne gubi pouzdanje u protivstinama; ne gubi se u ocaju, niti obeshrabruje u trpljenjima. Otkrice Boga u vlastitu zivotu, radosni susret s njim, uranjanje u njegovu ljepotu, obracanje Isusu Kristu koji je prepoznat kao Bog, razlozi su radosti i mira u ljudskome srcu.

 

7. Kristov mir koji svijet ne moze dati, mi vjernici zivimo u zemaljskome domu. Znamo koliko je svakom covjeku vazno biti u okrilju ljubavi i topline doma. Nitko rado ne napusta ni dom ni domovinu, niti ih lako zaboravlja. Ljudi kojih se ovdje spominjemo ostavili su za sobom Hrvatsku i svoje domove; niposto laka srca. Zato, braco i sestre, kako da se srce ne stegne nad nepravednom tvrdnjom koja kaze: da nisu bili krivi, ne bi bjezali. Takvo poopcivanje uistinu vrijedja. Zar i nakon svega onoga sto se dogodilo poslije njihova izrucenja jugoslavenskim komunistickim vlastima, netko jos dvoji koliko je njihov strah bio opravdan?

 

Jedan od najblizih Titovih suradnika u to vrijeme Milovan DJilas ovako je posvjedocio godine 1979: "Da budem iskren, mi nismo shvacali zasto Britanci ove ljude nama vracaju. Uglavnom su to bili obicni seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zlocin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) ucinise nesto sasvim pogresno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao sto smo i mi pogresno ucinili sto smo ih sve poubijali" (vidi: Vlatko Pavletic, Tudjmanova doktrina i drugi clanci, Zagreb 2007, str. 151). Pitam se: je li to komunisticki antifasizam?

 

I dok se tjesimo rijecima vjere, kao ljudi ne smijemo previdjeti nepravde koje su radjale nove nepravde. Koliko je samo, nakon Drugoga svjetskoga rata, domova opustoseno, razoreno, konfiscirano; koliko je ljudi obespravljeno i onemoguceno; koliko je bogatstva otudjeno i koliko siromastva rodjeno zbog gramzivosti nepravednog komunistickog rezima.

 

Nije u pitanju samo egzekucija, nego sve sto je ona sa svojim posljedicama znacila na drustvenoj razini. Stvoren je novi poredak koji nikada nece zasluziti odliku pravednosti, ma koliko ga se pokusavalo prikazati da je bio stvoren "u ime naroda". Bleiburska je tragedija osiromasila cjelokupno hrvatsko drustvo. Zbog dogadjaja kojima je bila klica, stotine su tisuca Hrvata stjerane na margine; mnogi su kasnije bili prisiljeni na iseljenistvo, obitelji koje su na bilo koji nacin bile povezane sa zrtvama tih dogadjanja natjerane su na posvemasnju sutnju i bile politicki maltretirane; potomci su smatrani gradjanima drugoga reda, poglavito ako nisu htjeli prihvatiti novu ideologiju i ucjenjivacku igru terora.

 

Bleiburska je tragedija, i sve ono sto je slijedilo nakon toga uvod u zlocin puno sirih razmjera. Ona je ostavila pustos u duhovnom i kulturoloskom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, usutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katolickih, svecenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakse ukorjenjivala ideologija marksistickog i bezboznickog obiljezja. Od tada, pa sve do danasnjih dana, na Crkvu se u nasem narodu baca ljaga i sjena krivice koju Crkvi nijedan analiticar, koji drzi do istine i tezi k objektivnosti, ne moze pripisati. To pak da je i medju sinovima i kcerima Crkve bilo i onih koji su pocinili zlodjela sa zaljenjem oplakujemo i prepoznajemo bol koju je nanio njihov grijeh.

 

8. Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smijem sutjeti. Stovise, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki cestit covjek prosvijetljen istinom: Kako to da sezdeset godina nakon stravicnoga zlocina, bez obzira na to sto jos uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedocanstava, te bez obzira na to sto je iz mnostva cinjenica vidljivo o cemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su jos uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvrsitelja tih djela? Kako to da se jos uvijek ne moze, barem na nacelnoj ako vec ne i na konkretnoj razini, cuti jasna osuda svega sto vapi zbog gazenja bozanskih i ljudskih prava, a ucinjeno je protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguce graditi zdravo hrvatsko i bilo koje drustvo sa svijescu da se narastaje nase djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis zrtava i da nisu obiljezena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leze kosti poznatih i nepoznatih ljudi?

 

Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama zivjeli i zive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te mozda ni njihovi najblizi ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepsem svjetlu boraca za slobodu. Molimo za njih, da im Bog dadne snagu obracenja, priznanja i prihvacanja slobode u istini. Ali kao vjernici, kao drzavljani suverene i nezavisne Hrvatske s pravom ocekujemo da drzavne institucije ucine ono sto su zakonom duzne uciniti: da istraze ove zlocine i obznane krivce za njih. Ocekujemo da ce se mjerodavne institucije drzave Hrvatske jasnije ocitovati o komunistickome rezimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunistickim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. Ocekujemo da ce hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupstine Europskog parlamenta broj: 1481, od 25. sijecnja 2006., o medjunarodnoj osudi zlocina totalitarnih komunistickih rezima.

 

Vise sam puta pitao, pozivao mjerodavne da poduzmu korake u rasvjetljavanju istine, a taj poziv ponavljam i danas: zakonitim i pravicnim putem trazite i postujte istinu i o zrtvama i o krvnicima. Neka ne postoji nikakav politicki razlog radi kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice razvoja zdravoga hrvatskog drustva. Zbog nase sadasnjosti i zdrave buducnosti, zbog nase odgovornosti prema mladim narastajima potrebno je osnovati nadstranacku i nezavisnu drzavnu instituciju koja ce znanstvenim metodama rasvijetliti istinu o zrtvama totalitaristickih rezima dvadesetoga stoljeca: fasizma, nacizma i komunizma. Proslost je dio nasega zivota i jasno pokazuje svoju snagu u sadasnjosti, a ono sto se olako naziva povijescu u nas cesto pisu isti, ili sljedbenici onih koji su neduznom krvlju i stvorili te dogadjaje. Zar nije odvise upadljivo da se neka povijesna istrazivanja uopce ne cuju ili presucuju?

 

9. Posljednjih se mjeseci u nemiru nastalom zbog nerazjasnjenih cinjenica i nepostena odnosa prema ucinjenom u proslosti pojavila rasprava i o tzv. foibama, o strasnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja je za sobom ostavio fasizam i komunizam. Ni tu kao Crkva ne smijemo presutjeti istinu, a istina je da su pripadnici totalitarnih rezima stvorili te jezive podsjetnike neljudskosti.

 

Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz zivota izguran Bog. Vrijeme rata, a jos manje poraca, ne moze biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fasistickoga i za vrijeme komunistickoga terora stradavali svecenici, vjernici i vjernice, jer krscanstvo ne moze mirno suzivjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti izmedju antifasizma i komunizma, izmedju opravdane teznje i borbe za slobodu i bezbozne ideologije boljsevickih i velikosrpskih planova. Stoga ne cudi nas sto se rasprava vodi izmedju krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podrzavaju partizanske zlocine, tako i onih koji se ne zele odreci fasistickih teznja i osuditi svoje zlocine.

 

Dobro je znano koliko je dragocjeno djelovanje Katolicke Crkve na uspostavi zajednistva medju narodima i kako se mi vjernici iz raznih naroda i drzava lako razumijemo i medjusobno dijelimo bol koju je prouzrocila nepromisljenost politicara u proslosti. Stalo nam je do ocuvanja identiteta i integriteta vlastitih zemalja i do medjusobnoga zajednistva i razumijevanja. Ono je pak moguce samo na istini. Katolicka Crkva ce i nadalje ciniti sve sto je u njezinoj moci da u nasim zivotima istina progovori Bozjom istinitoscu kojoj je podvrgnut svaki covjek.

 

10. Govorim kao katolicki biskup koji moze biti ponosan na djelovanje Crkve u najtezim vremenima totalitarizama. I nas su htjeli svrstati u ideologije protucovjestva; do danasnjega dana optuzuju nas da smo za nesto krivi, a Crkva je pokazala da ona ni pod fasizmom, ni pod nacizmom, ni pod komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori, koncentracijski logori i masovne grobnice. To je potrebno znati i ne prihvacati naivno klevete onih koji zele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili "svoju istinu". Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju grjesnost i kajati se za pocinjene grijehe. U svakome liturgijskom slavlju ispovijedamo potrebu Bozjega milosrdja u raznim oblicima pokajanja. Stoga je krajnji cinizam i besramno je Katolicku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo kojega politickog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je Crkva najvise trpjela, jer trpio je covjek, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili stalesku pripadnost.

 

Dok danas ovdje komemoriramo strasnu Bleibursku tragediju s grozom mislim i na jasenovacki ustaski logor. Smatram nuznim upravo ovdje reci da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred cijim zlocinom. U tom duhu ponavljam rijeci blazenog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznacnosti javno usred rata, u veljaci 1943. godine, jasenovacki logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu izjavio da su "najveca nesreca Hrvatske". Ali hrvatsko drustvo zasluzuje svima doseznu i koliko je vise moguce cjelovitu istinu! Kao krscanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena, kada bih i u primisli nosio opravdavanje necijega zlocina. Ta zar netko uistinu misli da boli neduznih koje su prouzrocili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan covjestva, kad ne bih prokazivao laz i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu.

 

Iz postovanja prema svim zrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago sto se posljednjih godina ucinio pomak u stavovima koji ublazavaju propagandnu zaglusnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon sto je prestao biti ustaskim logorom. Zurno valja istraziti koliko je ljudi stradalo na tom strasnom gubilistu i mjestu necovjecnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzrocili mrzitelji covjeka.

 

Gdje god se nalazili mi krscanski vjernici ne okupljamo se da bismo zajedno mrzili, nego pronalazili snagu za zajednistvo u Ljubavi. Zato jos jedanput navodim rijeci iz pisma hrvatskih biskupa: "U ceznji za Bozjim oprostenjem i mi ljudi uzajamno oprastamo jedni drugima. Ono sto pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni racuni koji radjaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Ucimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No sadrzaju nasega povijesnog pamcenja pripada i sve ono sto su cinili ljudi Crkve kada su osudjivali zlocine te svesrdno zasticivali i pomagali ugrozene u vrijeme dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Ta krscanska odlucnost i pozrtvovnost, posebno katolickih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuce je i poticaj danasnjem narastaju" (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici zavrsetka Drugoga svjetskog rata, 1. svibnja 1995.).

 

11. Isus nam je ostavio rijeci upucene nebeskomu Ocu: "Posveti ih u istini". Te rijeci pripadaju nama vjernicima i obvezuju nas, ponajprije nas. Time je naznacena bit krscanstva. Ljubav omogucuje da izadjemo iz sebe, da bi se pogled usmjerio prema Bogu, da bi se slusala njegova Rijec, a ne vlastiti ciljevi, ne dopustajuci da nas neposrednost zelja i htijenja odvuce od istine i zamagli pogled na povrsnosti ljudskih prosudbi.

 

Kristova istina nas oslobadja. Danas ovdje molimo za svjetlo istine da mognemo jasnije spoznati plodove ideologija zla dvadesetoga stoljeca: fasizma, nacizma i komunizma. Ovdje smo braco i sestre, jer zelimo svojom molitvom i euharistijskim zajednistvom ponovno zaliti klice Bozjega kraljevstva, utemeljenoga na ljubavi, a ne na sili i mrznji. Uzdamo se u Boga, u onoga koji posvecuje u istini, molimo ga da nam udijeli uvijek jasnije kriterije te istine, a to je na prvome mjestu ljubav. Za svakoga covjeka vrijedi da ce, ako trazi istinu, pronaci Boga.

 

Kao vjernici u ovu dolinu donosimo bas ono cega je ovdje nedostajalo u svibanjskim danima godine 1945., a to je mir. Moleci za sve zrtve, pogled nam je uprt u kriz, a od sada ce taj znak jasnije obiljezavati ovu dolinu. Mjera nase istine je Kristov kriz. On je zakrilio sva vremena i sve ljudske drame. Kriz je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici Kristova otajstva, spasenje i kompas.

 

Ovim se poljem ne moze jednostavno proci, mirno i ravnodusno. Krscani ce na ovome prostoru promatrati oltar i kriz, znak nasega spasenja. Zato zahvaljujem svima koji su do danas i u teskim vremenima, kada je samo pojavljivanje na ovome polju bilo opasno za zivot, sacuvali spomen na neduzne poratne zrtve. Zahvaljujem svima koji su omogucili izgradnju ovoga prostora i koji, u suradnji s mjerodavnim austrijskim institucijama, nastoje oko cjelovitoga rjesenja ovoga spomen-prostora.

 

Pozivam takodjer na jedinstvo. Ne dopustite da nas kao narodno i crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka, sloge i dobra. Pozivam na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, a svatko tko moze pridonijeti istini o Bleiburskoj tragediji neka to cini u krscanskome duhu poniznosti i sebedarja.

 

12. Ovdje smo gdje je odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u srcu Europe na najgrublji nacin pogazeno dostojanstvo covjeka, da zahvalimo za zrtve onih cija su tijela doduse prekrivena, ali istina koja ne moze ostati pokrivenom i dalje vodi u zivot, glasnije, vjerodostojnije, s pouzdanjem u vjecni zivot svih koji u Krista vjeruju. Jer povijest je za nas krscane u svjetlu Bozje sveprisutnosti memoria futuri spomen buducega. U toj vjeri koja ljubavlju pobjedjuje smrt nase pokojne vidimo u gradu koji opisuje Knjiga Otkrivenja, u gradu kojemu "ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Bozja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!... Ali, u nj nece unici nista necisto i nijedan koji cini gadost i laz, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjcevoj knjizi zivota" (Otk 21,23.27).

 

Boze, ucini da Bleibursko polje bude dovoljno siroko za sve koji tudju patnju osjecaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega ne nice mrznja, nego stabla ljubavi i mira.

 

Blazena Djevica Marija, Majka boli i nade; blazeni Alojzije Stepinac, mucenik i branitelj istine, svi sveti mucenici hrvatskoga naroda neka nas zagovaraju kod Boga i pomognu zivjeti Evandjelje Bozje ljubavi.

 

A ti nam, sveti, silni i besmrtni Boze, podari blagost i mir. Amen.