|
|
|
Andjelko Mijatovic
BLEIBURSKA TRAGEDIJA
I KRIZNI PUT
HRVATSKOGA NARODA
GODINE 1945.
Nakladnik
Hrvatski svjetski kongres
(HSK)
Za nakladnika: Prof. dr. Simun Sito Coric
Tekst i izbor ilustracija
Andjelko Mijatovic
Copyright
Andjelko Mijatovic
Zagreb, 2007.
Predgovor
autora
Hrvatski je narod u cetiri
godine Drugoga svjetskog rata g. 1941. - 1945. velikim dijelom prozivio u
sastavu Nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) koja je obuhvacala vecinu podrucja
danasnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Nastala je visestoljetnom teznjom naroda, ali i voljom
sila Osovine - Kraljevine Italije i Trecega Reicha. Italija je prisvojila
najvazniji dio hrvatske obale od Zadra do Splita s vecinom otocja, a Madzarska
Medjimurje i Baranju.
Nijemci i Talijani podrucje NDH-a podijelili su na svoje interesne
sfere. Pripadnici velikosrpske ideje i srpski nacionalisti, poznatiji pod
imenom cetnici, cim je izbio rat, a posebno nakon proglasenja NDH-a 10. travnja
1941., poceli su napadati hrvatsko katolicko i muslimansko te ostalo nesrpsko
pucanstvo; na najokrutniji nacin ubijati ga, pljackati i paliti njegovu
imovinu. Kad je Njemacka 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez
Socijalistickih Republika, jugoslavenski komunisti, predvodjeni Josipom Brozom
Titom, poceli su napadati njemacke i talijanske oruzane snage te institucije
NDH-a. Poveli su borbu za vlast i stvaranje nove jugoslavenske (komunisticke)
drzave, organizirali su svoja politicka tijela, organizacije i vojne postrojbe
Narodnooslobodilacke vojske (NOV).
Kao saveznici protuosovinske koalicije bili su obilno pomagani
naoruzanjem i drugim oblicima te su iz Drugoga svjetskog rata na bivsem
jugoslavenskom podrucju izisli kao pobjednici. Tako je u tijeku rata hrvatski
narod i ukupno pucanstvo u Hrvatskoj bilo podijeljeno politicki, ideoloski i
vojno, sto je pridonijelo opcem stradanju svih. Komunisti su posebno okrutno
obracunavali sa stvarnim i mogucim ideoloskim protivnicima u tijeku rata. To su
nastavili i u zavrsnim ratnim operacijama na tlu bivse Jugoslavije. Tada su
stotine tisuca pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga (HOS-a) i civilnoga
pucanstva NDH-a, ali i skupine drugih naroda s podrucja bivse Jugoslavije, pred
zlocinima i terorom nove komunisti ke vlasti te ôneizvjesnosti koja ih sve
lomiö (S. Lasic) povlacile se prema Sloveniji i Austriji kako bi se tamo
stavile pod zastitu zapadnih saveznika.
Vecina njih stigla je do Slovenije i Austrije, uz teske borbe i teska
stradanja. Tu su bili prisiljeni predati se snagama Jugoslavenske armije (JA)
ili britanskim snagama koje su ih, potom, izrucile postrojbama Jugoslavenske
armije, odnosno novoj vlasti komunisticke Demokratske Republike Jugoslavije. Zatim
su, protivno Haskim konvencijama o ratnim zarobljenicima iz g. 1907. (ôPosebno
je zabranjenoů ubiti ili raniti neprijatelja, koji se, polozivsi oruzje i
ostavivsi bez sredstava obrane, predaje na milost.ö) i Zenevskim konvencijama o
pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika iz g. 1929. (ôRatnim
zarobljenicima mora se uvijek dati ljudski postupak i zastititi ih posebno
protiv cina nasilja, teskih uvreda i javne znatizelje.ö), postrojbe
Jugoslavenske armije, pripadnici sigurnosne jugoslavenske sluzbe Odjel za
zastitu naroda (OZN-a) i komunisticki aktivisti masovnim i najokrutnijim
zlocinima, dotada nepoznatim europskoj civilizaciji, u podrucju Austrije i
diljem bivse Jugoslavije poubijali vecinu vojnih i civilnih zarobljenika.
Ta su zbivanja, s vrlo teskim posljedicama, u hrvatskom narodu i
literaturi opcenito poznata pod nazivom Bleiburska tragedija (po mjestu
Bleiburgu u Austriji, u cijoj se blizini, na Loibaskom polju, 15. svibnja 1945.
predala glavnina Hrvatskih oruzanih snaga) i Krizni put hrvatskoga naroda g.
1945. kad je to mnostvo nakon zarobljavanja i predaje, u velikim kolonama
upuceno na marseve smrti diljem Jugoslavije, a masovne likvidacije vojnih i
civilnih zarobljenika osobito su izvedene vec u Sloveniji i dalje na Kriznom
putu u raznim smjerovima, bez ikakvih sudskih postupaka.
U bivsoj totalitarnoj komunistickoj Jugoslaviji (1945. - 1990.) o tim
zrtvama bilo je zabranjeno govoriti i iskazivati im pocasti. Tek nakon
demokratizacije i uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske
istrazuje se te zrtve i iskazuje im se postovanje. U prilog tim zrtvama je i
Rezolucija 1481. Skupstine Europskog parlamenta, usvojena 25. sijecnja 2005.,
kojom su osudjeni bivsi totalitarni komunisticki rezimi u Srednjoj i Istocnoj
Europi zbog masovnih povreda ljudskih prava, pocinjenih ôu ime teorije klasne
borbe i principa diktature proleterijataö: ôpojedinacna i kolektivna ubojstva i
smaknuca, smrti u koncetracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije,
mucenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizickog terora; progone na
etnickoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izrazavanja,
slobode tiska i takodjer nedostatak politickog pluralizmaô.
Sve se to i to s teskim posljedicama potvrdjivalo i medju hrvatskim
narodom. Rezolucija upozorava da pad navedenih totalitaristickih komunistickih
rezima u Europi ônije bio u svim slucajevima popracen medjunarodnom istragom
zlocina koje su ti rezimi pociniliö i da ôpocinitelji tih zlocina nisu izvedeni
pred sud medjunarodne zajedniceö, te da je ôvrloů niska svjesnost javnosti
o zlocinimaö sto su ih pocinili ôtotalitarni komunisticki rezimiö. Nadalje
upozorava da se komunisticke partije, legalne i aktivne u nekim zemljama ônisu
distancirale od zlocinackoje su pocinili totalitarni komunisticki rezimi u
proslostiö, da je ôsvjesnost o povijesnimczbivanjima jedan od preduvjeta da se
izbjegnu zlocini u buducnostiö te da ômoralna procjena i osuda pocinjenih
zlocina igraju vaznu ulogu u edukaciji mladih narastajaö i da zrtve
ôtotalitarnih komunistickih rezima koje su jos zive ili njihove obitelji,
zasluzuju sucut, razumijevanje i priznanje za svoje patnjeö itd.
Na kraju Rezolucija poziva ôsve komunisticke ili postkomunisticke
partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu ucinile, ponovo procijene
povijest komunizma i svoju vlastitu proslost, jasno se distanciraju od zlocinaö
koje su pocinili totalitarni komunisticki rezimi ôi da ih osude bez ikakvih
nejasnocaô. Zakljucuje se: ôSkupstina vjeruje da ce ova jasna pozicija
medjunarodne zajednice omoguciti dalje pomirenje. Dapace, da ce moguce
ohrabriti povjesnicare sirom svijeta da nastave svoja istrazivanja usmjerena
prema odredjivanju i objektivnoj provjeri toga sto se dogodilo.ö
Nazalost, na svemu na sto upozorava Rezolucija u Hrvatskoj se malo
ucinilo. Ne samo da se u Hrvatskoj nije jasno osudilo komunisticki
totalitaristicki rezim nego je cesto u praksi komunisticka ideologija, a jos
uvijek trgovi i ulice po hrvatskim gradovima nose imena pocinitelja
komunistickih zlocina. Bez obzira na mnozinu zlocina, ucinjenih bez sudskih
odluka, nad desetinama i stotinama tisuca neduznih vojnih i civilnih
zarobljenika, drzavne institucije nisu utvrdile pocinitelje zlocina, nitko nije
osudjen niti se tim zrtvama iskazuju primjerene pocasti. Ne istrazuje se
masovna grobista niti su otkrivena masovna grobista primjereno oznacena, nisu
utvrdjena imena zrtava i njihova brojnost. Svega je oko 2.500-3.000 tih zrtava
izvadjeno iz masovnih grobnica i primjerenijim pokapanjem iskazana im je
dolicna pocast.
Povijesne katedre i instituti nedovoljno proucavaju taj zlocin, a
objektivno ukazivanje na komunisticke zlocine politikantski prikazuje se
izjednacavanjem svih zlocina. Ovaj kratki tekst neka bude jos jedno podsjecanje
Hrvatima i svijetu da je koncem Drugoga svjetskog rata g. 1945., pred ocima
toga svijeta, nad hrvatskim narodom, samo zato sto se opredijelio za svoju
drzavu, ucinjen veliki zlocin, jos uvijek nedovoljno istrazen i za koji nitko
nije odgovarao.
Zagreb, 31. ozujka 2007.
Dr. sc. Andjelko Mijatovic
Brojnost
hrvatskih zrtava Bleiburske tragedije
Razlicite su procjene o
sudionicima hrvatskoga vojnog i civilnog egzodusa g. 1945. u Sloveniju i
Austriju. Zapovjednici HOS-a 15. svibnja 1945. pred Bleiburgom general Herencic
i pukovnik Danijel Crljen govore o egzodusu 200.000 pripadnika HOS-a i 500.000
civilnoga pucanstva. Svi koji svjedoce o egzodusu, govore o velikom mnostvu
civila u raznim kolonama i, svakako, radi se o stotinama tisuca civilnih
izbjeglica. O svemu tomu ovisi broj zarobljenih, strijeljanih, likvidiranih i
stradalnika opcenito.
Po istrazivanju
general-pukovnika Ivana Dolnicara (g. 1985.) u zavrsnim ratnim operacijama g.
1945. zarobljena je 341.000 pripadnika neprijateljskih postrojbi (u vrijeme
njemacke kapitulacije u Sloveniji je bilo oko 300.000 njemackih vojnika), dok
ih je 100.000 poginulo, odnosno, mozemo zakljuciti, vecina likvidirana kao
zarobljenici. Po istrazivanjima slovenske povjesnicarke Jerce Vodusek Starce
pred Bleiburgom se je predalo 235.000 Hrvata.
Razlicite su brojke koje
govore o likvidiranim vojnim i civilnim pripadnicima hrvatskoga naroda g. 1945.
Medju objektivnijima su: 200.000 (nadbiskup Stepinac g. 1945.), oko 200.000 (V.
Nikolic, 1976.), skoro 150.000 (general Kosta Nadj g 1983.), 110.000 (brit.
povjesnicar John Lucas g. 1986.), 100.000 (J. Vidousek Starce, 2004.). U vise
su mjesta, opcina i podrucja u RH i BiH istrazene zrtve Drugoga svjetskog rata:
poginule, ubijene i nastradale bez obzira u kojim vojskama i za koje ideologije
su se borili, s osobnim podacima, s podacima u kojim su vojskama bili, gdje i
kada su poginuli, ubijeni, nastradali ili nestali.
Vecina takvih upravo je
nastradala u vrijeme Bleiburske tragedije i Kriznoga puta g. 1945. Vecina
likvidiranih nije cinila nikakve zlocine, nego su ôu najboljoj vjeri i potpunom
predanju, da sluze Hrvatskom Naroduö (nadbiskup Stepinac g. 1945.), u vrlo
zamrsenim politickim okolnostima, izvrsavali svoje vojnicke duznosti, branili
svoje obitelji, svoje domove i svoju drzavu. Masovno su i u velikom broju
likvidirani ranjenici i bolesnici, djeca, zene i starci koji nisu bili nikomu
opasnost i ôkoje bi najstrozi i najnepravedniji sud postedioö (jugoslavenski
komunisticki disident Milovan Djilas, 1977.).
U sjecanjima prezivjelih
sudionika tog egzodusa i u historiografiji cesto se postavlja pitanje je li
tako moralo biti. Dok su komunisticki pobjednici, da bi odvratili pozornost od
vlastitih zlocina cinjenih u tijeku citava rata (1941. - 1945.), u tim
zbivanjima gledali normalni zavrsetak NDH-a kao vjerne saveznice Trecega Reicha
i onih koji su se za nju borili, za porazene to je bio jos jedan velikosrpski
obracun s hrvatskim narodom koji je zelio svoju drzavu i svoju slobodu.
Zakljucak
Neprijeporno je da su
pripadnici Jugoslavenske armije i opcenito pripadnici Narodnooslobodilackoga
pokreta Jugoslavije u zavrsnim operacijama Drugoga svjetskog rata (1941. -
1945.) na podrucju bivse Jugoslavije obracunavali sa svim svojim ideoloskim
protivnicima bez obzira na narodnost i politicku opredijeljenost, odnosno sa
svima onima koji nisu bili sljednici komunisticke ideologije. Na tom udaru
nasal se i vecina hrvatskog naroda koja je podrzavala ideju nezavisne hrvatske
drzave i za koju se borila i tesko krvarila cetiri ratne godine.
U takvim prilikama nekoliko
stotina tisuca pripadnika oruzanih snaga i civilnoga pucanstva NDH-a, uzmicalo
je pred jacim protivnickim snagama prema Zagrebu, a potom i prema zapadnim
saveznicima u Austriju, nadajuci se zastiti zapadnih demokratskih vlada pred
komunistickim zlocinima. Naprotiv dogodilo se suprotno. Zapadni saveznici
prepustili su ih na nemilost komunistickim pobjednicima koji su vrlo okrutno
obracunali s desetinama i stotinama tisuca vojnih i civilnih osoba i poubijali
ih od Austrije do jugoslavenske granice s Rumunjskom, Bugarskom i Grckom,
odnosno diljem DF Jugoslavije.
Pozivanje pripadnika
Narodnooslobodilacke vojske (NOV-a) i Narodnooslobodilackoga pokreta (NOP-a) u
tijeku Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na bezobzirnu i nemilosrdnu
ôosvetuö i ôodmazduö prema svim protivnicima osobito je doslo do izrazaja u
proljece g. 1945. Nastavljeno je i nakon svrsetka rata usmjeravanjem mrznje
prema svim zarobljenim protivnicima, a posebno prema bivsim pripadnicima HOS-a
i institucija NDH-a i civilima, vezanim uz te institucije, odnosno prema svim
koji nisu bili odusevljene pristase komunistickog pokreta.
Dosadasnja istrazivanja i
dostupni dokumenti omogucuju nam da mozemo dobrim dijelom rekonstruirati na
koje su nacine osmisljavani i provodjeni navedeni masovni zlocini. Nesporno je
da je to cinjeno s blagoslovom najvisega drzavnoga vrha DFJ, predvodjena
vrhovnim zapovjednikom Jugoslavenske armije, glavnim sekretarom Komunisticke
partije Jugoslavije, predsjednikom DFJ i predsjednikom prve jugoslavenske
revolucionarne vlade NKOJ-a marsalom Josipom Brozom Titom.
Zlocine je organizirao i
izvodio ukupni novouspostavljeni sustav komunisticke vlasti, prvenstveno
Jugoslavenska armija s Generalstabom na celu, sigurnosna organizacija Odjel za
zastitu naroda i oruzanih snaga Narodnooslobodilackog pokreta (OZN-a), tijela
komunisticke vlasti i komunisticki aktivisti. Vecinu zarobljenih u Sloveniji i
onih koji su se predali britanskim snagama u Austriji, a potom izruceni
Jugoslavenskoj armiji, preuzela je Treca JA pod zapovjednistvom generala Koste
Nadja, a organizaciju o preuzimanju, sprovodjenju, cuvanju i likvidiranju
zarobljenika vodila je OZN-a pri toj armiji na celu s pukovnikomokom
Ivanovicem.
Aleksandar Rankovic, uz
mnoga druga glavna zaduzenja u vojnoj i politickoj struklturi DFJ, i nacelnik
OZN-e Ministarstva obrane, posebnom depesom, upucenom 15. svibnja 1945. OZNI-i
Hrvatske, izrazava nezadovoljstvo malim brojem strijeljanih ôbanditaö u
Zagrebu. Nakon glavnih likvidacija velikoga dijela zarobljenika 10. - 25.
svibnja 1945. na vise od cetiri stotine masovnih stratista diljem Slovenije,
ali vec i diljem Hrvatske, Tito je 26. svibnja u Ljubljani izjavio: ôsto se
tice onih izdajnika koji su se nasli unutar nase zemlje, u svakom narodu
posebice - to je stvar proslosti. Ruka pravde, ruka osvetnica naseg naroda
dostigla ih je ogromnu vecinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeci pod krilo
pokrovitelja van nase zemlje.ö Ocito je dan prije u Mariboru, gdje se susreo s
ruskim marsalom Tolbuhinom, zapovjednikom III. ukrajinske fronte, bio dobro upucen
u tamosnje likvidacije zarobljenika, o kojima je vec naprijed receno.
Kad je ministar vanjskih
poslova DFJ dr. Ivan Subasic, nakon povratka s konferencije UN-a 8. lipnja
1945. u San Francisku saznao da je kraj Dravograda ubijeno 40.000 domobrana i u
vezi s tim prosvjedaovao jednom od glavnih clanova jugoslavenskoga politickoga
vodstva Edvardu Kardelju, taj mu je odgovorio: ôHrvati, platili ste!ö
Kad je kipar Ivan Mestrovic
g. 1959. na Brijunima postavio Titu pitanje u vezi s masovnim pokoljima Hrvata
u ratu g. 1941. - 1945., osobito u proljece i ljeto g. 1945., taj mu je
odgovorio: ôTo se nije nikako moglo izbjeci. Trebalo je pustiti da se Srbi
izdovolje.ö
Za ônajbrojniju grupaciju
ů ustasko-domobranskih snaga - oko 150.000ö g. 1983. zapovjednik Trece JA
general Kosta Nadj je izjavio. ôOni nam nisu mogli pobeci, cvrsto smo ih
okruzili. I normalno na kraju ih likvidirali.ö Navedeni i drugi takvi podaci
upucuju na vrlo osmisljeno organiziranje i likvidiranje ratnih zarobljenika i
civila pod nadleznoscu drzavnog vrha, bez ikakvih sudskih istraga i
utvrdjivanja njihove krivice.
Brojka poginulih, ubijenih
i nastradalih u vrijeme Bleiburske tragedije i Kriznog puta hrvatskoga naroda
g. 1945., kao i ukupne zrtve stradanja hrvatskoga naroda u ratu g. 1941. -
1945. moci ce se priblizno utvrditi tek nakon ukupna istrazivanja toga
problema. Svakako, radi se o stotinama tisuca.
Pogovor
ONIMA I SVIMA STO U KRVOTOKU BLEIBURSKIH NJIVA,
KRIZNICA I STRANPUTICA
CEKAJU USKRSNUCE
ů Jos ponegdje smrtni jauk
ko rzanje odbjeglog doluta
ata.
Niz obraze planina nebo u
hropcu
jecase iz dana u noc, iz
sata u sat.
Za pogrebne suze drugog
ne bi nikoga zivog.
A Smrt se isprsila,
pijana i sita kao nikada do sada.
Mrznja sjala je, mrznja znala je
sasjeci povorke gladnih beskucnika,
Hrvata.
Ptici kukavici oduze glas se
i pade s grane od morne tuge...
Kruh nas hleb crn i gorak (p)ostade
makar ga i bijase dosta.
Do krvavog dlana Bleiburskog polja
Rahelin plac i cemer iz domaje stizu
smrcu rastrgani:
Eloi, Eloi, Lama sabaktani???
Pred nama je strucna publikacija koja vrlo pregledno iznosi
historiografski utvrdjene cinjenice i okolnosti okvirnog tijeka i posljedica
onoga sto se krije pod pojmovima Bleiburske tragedije ili Kriznog puta
hrvatskog naroda. Simbolicki naziv ôKrizni putö za poratno stradanje hrvatskog
naroda oslanja se na cinjenicu, sto su jugoslavenske komunisticke vlasti
upucivale zrtve na ômarseve smrtiö u mnogobrojnim smjerovima po jugoslavenskom
teritoriju.
Ta najveca tragedija hrvatskog naroda zapocela je posljednjih dana II. Svjetskog
rata kad su se pripadnici oruzanih snaga Nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) poceli
povlaciti pred jugoslavenskom, ali i ruskom boljsevickom vojskom prema
austrijskoj granici, s ciljem da se predaju vojsci zapadnih saveznickih
zemalja. Povlacenje postrojba hrvatske vojske pratile su rijeke izbjeglica koje
su bjezale pred partizanskim zlocinima i strahovladom.
Iz brojnih izvora vidljivo je da je medju izbjeglicama ipak tinjala nada
da se radi ôo privremenom povlacenjuö i vjerovalo se da demokratski Zapad ipak
nece dopustiti pobjedu boljsevizma nad demokracijom, te da ce uslijediti
povratak u slobodnu domovinu. Unatoc svekolikim krvavim ratnim prilikama
hrvatske drzave na cijem podrucju je ratovalo 5-6 razlicitih vojnih snaga koje
su se jedna prema drugoj nemilosrdno odnosile, vecina Hrvata je i dalje
vjerovala da nema alternative suverenoj i demokratskoj hrvatskoj drzavi, te se
zbog toga svim silama suprotstavljala nadolazecoj komunistickoj i novoj
nasilnoj Jugoslaviji pod najgorim boljsevickim srpskim i ruskim utjecajem.
Pri tom je bila kobna i zla okolnost, sto su to bile godine kad americka
i britanska vlada logisticki stoje u najuzem savezu sa Staljinom, tim
nedvojbenim Hitlerovim bratom, bez obzira sto je on vec godinama sa sovjetskih
pustara i stepa zasipao svijet notornim nezapamcenim zlocinima. Prema
dokumentima iz engleskog Ratnog arhivima (War Offi ce), objavljenih tek nakon
trideset godina kao ôposljednja tajnaö iz tog razdoblja (War Offi ce170 4465,
prema N. Bethel, Das letzte Geheimnis, Ullstein: Frankfurt a. M., 1975),
izmedju ostalog citamo, da se tada austrijskoj granici i demarkacionoj
engleskoj crti primicalo ôukupno dvije stotine tisuca hrvatskih vojnikaö, a
koji su ôeskortirali oko pet stotina tisuca civilnog pucanstva koje se htjelo
prebaciti na englesko podrucje, da bi se predali i stavili pod britansku
zastituö (n. dj., s. 130).
Jedan dio tih hrvatskih kolona pao je u ruke jugoslavenske vojske vec na
prostoru Slovenije, a drugi koji se uspio probiti na podrucje mjesta Bleiburg
na austrijskom teritoriju, uistinu se predao britanskoj vojsci. Ali, Britanci
su ih onda predali komunistickoj Jugoslaviji. Sve donedavno je vladalo pogresno
misljenje kako je odluka o izrucenju hrvatskih vojnika i civila bila prepustena
ingerenciji britanskih generala P. Scotta ili H. Alexandera.
Tek je otvaranje britanskih arhiva (istrazivanje engleskog povjesnicara
N. Tolstoya) pokazalo kako je bitnu ulogu u provodjenju odluke izrucenja
odigrao tadasnji britanski ministar zaduzen za Sredozemlje, Harold Macmillan, a
koji je odgovarao izravno W. Churchillu. Zbog toga ga je u toj prigodi, prema
britanskim izvorima, ôChurchill pozvao na konzultacije u Londonö. Ukratko, iz
dokumenata je vidljivo, kako je cijeli postupak izrucenja imao najprije svrhu
na najbolji nacin zastupati britanske nacionalne interese, a da su, potom,
kasnije pregovori o izrucenju nedvojbeno presli ôu nadleznost jugoslavenske i
britanske vladeö.
To znaci da se bez Churchilla i Tita nista nije dogodilo. Ta ôsuradnjaö
na samom vrhu u biti je dobrim dijelom omogucila strasne domete zlocina, pa je
sredinom svibnja 1945. nastavljen ômasovni krvavi obracunö jugoslavenskih
komunistickih vlasti sa zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, ali i s
velikim brojem komunistima nepozeljnih osoba diljem zemlje, koje uopce nisu
bjezale od kuce.
Koliko je god jugoslavenska drzava sve cinila da se ne istrazuju golema
poratna stradanja hrvatskih gradjana, naredjujuci da se zrtve izvan pripadnika
i pomagaca ôNarodnooslobodilacke borbeö ne smatraju uopce zrtvama rata, te
koliko god ova tema predstavlja jednu od najvecih ôcrnih rupaö u hrvatskoj
historiografiji, ipak veliki razmjeri hrvatskih stradanja i goleme negativne
posljedice trajno su bile aktualne i imale su prvorazredno nacionalno znacenje.
Ova izuzetno znacajna tema bila je jedna o najstroze cuvanih javnih
tajnih u drugoj Jugoslaviji, ali nju su ipak stalno drzale aktualnom sljedece
cinjenice: brojna svjedocanstva koja su o Bleiburskoj tragediji prikupljena u
hrvatskom izvandomovinstu, odrzavanje komemoracije svake godine na Bleiburskom
polju, te cinjenica da je u domovini bilo tesko naci mjesto, pa i hrvatsku
obitelj koja na ovaj ili na onaj nacin nije bila pogodjena zlocinima koje je u
poracu pocinio jugoslavenski rezim.
Koliko su inace jugoslavenski podaci nepouzdani i ratno stradalnistvo
neistrazeno, najzornije ilustrira sljedece: prema sluzbenim
komunisticko-jugoslavenskim izvorima broj smrtno stradalih zrtava jasenovackog
logora kretao se u nevjerojatnom rasponu od 55.000 do cak 1,4 milijuna. Stoga,
ova sazeta i strucna publikacija povjesnicara dr. Andjelka Mijatovica, izmedju
ostalog, ima bitnu dvostruku vrijednost.
S jedne strane stavlja se u prvi red historiografskog otkrivanja i
sirenja istine koja je presucivana, krivotvorena i zlorabljena kroz desetljeca
komunisticke Jugoslavije, ali i opcenito zatomljena ôpisanjem povijestiö sa
strane pobjednika u Europi. S druge strane, ovu najvecu hrvatsku tragediju u
povijesti naprosto vraca u civilizacijski odnos prema zrtvama.
Naime, tijekom svih tisucljeca povijesti covjecanstva koja su nam imalo
istrazivacki dostupna, vidimo da je fenomen zrtve u svim razdobljima imao
uzvisen znacaj, ugnijezdivsi se kao vrijednost u temeljima zajednickih i
osobnih identiteta, bez obzira na raznolike kulture i podneblja.
U tom duhu, s velikim zadovoljstvom, istinoljubivosti prema cinjenicama
i s postovanjem prema zrtvama, predajemo ovaj tekst citateljicama i citateljima
raznolikih kultura i naroda diljem svijeta.
U ime izdavaca:
Prof. dr. Simun Sito Coric
Sadrzaj
Predgovor autora
......................................................................................................
5
Uvod .........................................................................................................................
9
Suzavanje podrucja NDH-a
....................................................................................
10
Pripreme Jugoslavenske
armije za konacni obracun s protivnikom ....................... 11
Pocetak zavrsnih operacija
......................................................................................
12
Stanje na bojistima u
drugoj polovini travnja .........................................................
13
Postav Zvonimir, posljednji
obrambeni polozaji HOS-a ........................................ 13
Spasavanje drzave i vlasti
........................................................................................14
Pokusaj uspostavljanja veza
sa zapadnim saveznicima .......................................... 15
Nastavak zavrsnih operacija
....................................................................................
15
Odluka o povlacenju prema Sloveniji i Austriji
...................................................... 15
Povlacenje oruzanih snaga i pucanstva NDH-a
...................................................... 16
Tijek povlacenja Hrvatskih oruzanih snaga
............................................................ 18
Zatvaranja kruga oko izbjeglicke kolone pred Dravogradom
................................. 22
Uspostavljanje veze s predstavnicima britanske vojske
.......................................... 28
Stanje u izbjeglickoj koloni pred Bleiburgom uoci predaje
.................................... 29
Pregovori o predaji HOS-a
......................................................................................
30
Predaja Hrvatskih oruzanih snaga
........................................................................... 32
Procjene o brojcanoj zastupljenosti sudionika u Bleiburskoj tragediji
................... 34
Izrucivanje Hrvata iz Koruske
.................................................................................
35
Kolone i marsevi smrti na Kriznom putu hrvatskoga naroda 1945. g.
.................... 36
Put u nepoznato
.................................................................................................
...... 39
Slovenija podrucje masovnih zlocina nad zarobljenicima .....................
................. 41
Kolone i marsevi smrti kroz Hrvatsku
......................................................................44
Komunisticki teror u Zagrebu
..................................................................................
44
Masovna stratista u Bosni i Hercegovini
................................................ ................. 47
Masovna stratista u Crnoj Gori i Srbiji
..................................................................... 47
Brojnost hrvatskih zrtava Bleiburske tragedije
......................................................... 48
Zakljucak
...................................................................................................................
49
Izvori i literatura
........................................................................................................
53
Pogovor
......................................................................................................................
57
Kod Bleiburga na
austrijsko-jugoslavenskoj granici prema demarkacionoj crti, primicalo se ukupno
dvije stotine tisuca hrvatskih vojnikaů Oni su eskortirali oko pet stotina
tisuca civilnog pucanstva koje se htjelo prebaciti na englesko podrucje, da bi
se predali i stavili pod britansku zastitu.
Britanski vojni arhiv
(War Office, 170 4465)
General Scott nije se puno razumio u jugoslavensku politiku, ali je
mislio, da ni u kojem slucaju ne dolazi u obzir da pusti tri cetvrtine milijuna
Hrvata u svoje podrucjeů Nitko ne zna sto se tocno dogodilo s Hrvatima,
ali je sigurno, da se jugoslavenska strana nije drzala dogovora sa Scottom.
Nicholas Bethell (Das
letzte Geheimnis, Ullstein: Frankfurt a. M., 1975)