MSGR. VLADIMIR MERĆEP
8. rujna 1920.-19. ožujka 2007.
Sprovodna sv. misa zadušnica u župnoj crkvi Katuni - Kreševo,
23. ožujka 2007., petak, 14.00 sati,
Jure Bogdan

Preuzvišeni oci (nad)biskupi[1], poštovani oče župniče, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, poštovana rodbino pok. Don Vladimira Merćepa, dragi vjernici!

Svećenici, časne sestre i djelatnici Papinskog hrvatskog Zavoda svetog Jeronima, članovi hrvatske rimske zajednice, kanonici kaptolskog zbora Svete Marije Velike, prijatelji i poštovatelji ….vjernički su se oprostili 21. ožujka ove godine, u srijedu navečer u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu, od monsignora Vladimira Merćepa, od svoga patra Merćepa, od svoga don Vlade.

Kardinal arhiprezbiter papinske bazilike svete Marije Velike Bernard Francis Law u toj sprovodnoj liturgiji uveo nas je u otajstva svete vjere koja nam i u ovim trenutcima, kad je tijek zemaljskoga života završen, a mrtvaćki sanduk s posmrtnim ostatcima zakovan, otvaraju perspektivu, jačaju nadu i vjeru u vječni život. Isto tako danas, u rodnoj župi Vladimira Merćepa odakle je krenuo na životno putovanje, glava splitsko-makarske Crkve naš nadbiskup metropolit monsignor Marin Barišić svojim riječima ohrabrio nas je u vjeri prema eshatološkim stvarnostima prema kojima smo svi iz ove doline suza i boli usmjereni.

Tko je bio Vladimir Merćep?

Sin Ante Merćepa i Mare (Marije) rod. Olujić iz Opanaka na Lovreću, rodio se na Malu Gospu, 8. rujna 1920. u Katunima u Hrvatskoj, u Dalmatinskoj zagori u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Ante Merćep i Mara rođ. Olujić imali su šestero djece: prvorodjenac Vladimir, zatim Jozo, Dušan, Marijan, Milica i Jure. Sada su svi pokojni.

Don Vladimirov otac je bio okretan čovjek. Zivio je više godina u istočnoj Slavoniji gdje je imao i svoju gostionicu. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je naćelnikom u Borovu selu. Prije sloma NDH vratio se kući gdje je i umro 1956. godine. Don Vladina majka Mara je umrla 5. travnja 1935. godine, od sepse tjedan dana nakon što je rodila sina Juru. Vladimir, najstarije dijete, nije tada navršio niti 15. godina. Mali Jure je umro dva dana poslije majke od upale pluća. Djeda Petra Merćepa ubili su pripadnici «vražje divizije» 19. ožujka 1944. Baka Mara je umrla 1958. godine.

Msgr. Vladimir Merćep je imao i četiri strica: Miju, Matu, Ivana i Marijana. Marijan Merćep je bio srednjoškolski profesor te je, slabo viden od vlasti Kraljevine Jugoslavije, bio često premještan. Radio_, je u Somboru, Požarevcu, Kotoru a za vrijeme NDH u Makarskoj. Bio je tužen od novih - komunističkih vlasti 1945. godine zbog bezazlene izjave koja je otprilike glasila: «Hrvati će se kao narod održati». Osuđen je na smrt i pogubljen.

Vladimir Merćep je šest razreda osmogodišnje škole pohadao u rodnim Katunima (1926.—1932.). Kao sjemeništarac Splitske i Makarske biskupije, školovanje je nastavio u Biskupskome sjemeništu u Splitu (1932.-1940.). Bio je odličan učenik pa je oslobođen i polaganja završnog gimnazijskog maturalnog ispita.

Prema vlastitome kazivanju već tada bio je čvrsto uvjeren da je svećenički poziv njegovo životno zvanje. Filozofsko-teološki studij započeo je 1940. u Centralnom Bogoslovnom Sjemeništu za Dalmaciju na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu. Kad su talijanske vojne snage zauzele Dalmaciju pa tako i Split, Merćep je nastavio studij u Ðakovu na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi, sve do 10. travnja 1945. godine.

Prije ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945., Merćep se s drugim studentima teologije i svećenicima povukao prema Sloveniji i onda prema Trstu. U Italiju je ušao 22. svibnja 1945 [2]. Pravim čudom Božje providnosti preživio je strašni egzodus hrvatskog naroda i strahote ubijanja. Prema nekim procjenama nakon završetka II. Svjetskog rata ubijeno je više od stotinu tisuća ljudi, dok su se povlačili. Među ubijenima su hrvatske vojne postrojbe, civili koji su se bojali novih komunitičkih vlasti, hrvatski rodoljubi... itd. Osim Hrvata nastradali su i mnogi drugi.

Zajedno s nekoliko kolega bogoslova, Merćep je preko Padove stigao u Rim 4. lipnja 1945 [3]. Ostao je tada četiri mjeseca u Zavodu sv. Jeronima. Bilo je to vrijeme kad su komunističke vlasti započele žestoke progone Katoličke Crkve pa su stotine svećenika i bogoslova iz Istočno-europskih zemalja pobjegle prema Rimu tražeći pomoć i zaštitu na Zapadu. Mnogi od njih platili su glavom. To je razdoblje velikih svjedoka vjere u našim prostorima. Ne smijemo ih zaboraviti!

Sveta kongregacija za kler ustanovila je u Irskome kolegiju poseban zavod za klerike iz raznih naroda kako bi mogli završiti započeti studij. U njega je bio primljen i Vladimir Merćep. Upisao se na Papinsko Gregorijansko sveučilište i tamo nastavio bogoslovni studij.

Za svećenika Splitske i makarske biskupije zaređen je u Rimu 5. travnja 1947. Mladu misu slavio je sutra dan na Uskrs u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. Propovijedao je njegov mještanin fra Karlo Balić. Evo ih danas opet zajedno! Na mladomisničkoj sličici je napisao svoje geslo: «Marijo, Majko moja, Pouzdanje moje»[4]. S crkvom sv. Jeronima Vladimir Merćep će biti vezan skoro kroz sav svećenički život i djelovanje. Splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić zbog posebnih okolnosti u kojima se našla Crkva u Hrvatskoj, dopustio mu je da nastavi studij u Rimu[5].

U Zavodu sv. Jeronima boravio je od 1947 [6]. do 1952. Studirao je dogmatiku na Gregorijani gdje je nakon licencijata postigao i doktorat iz teologije. Doktorirao je 22. prosinca 1950. Naslov doktorske teze je «De valore dogmatico 'Tomi' S. Leonis Magni ad Flavianum». O njegovom životu i vladanju u Zavodu rektor Zavoda msgr. Juraj Magjerec piše u siječnju 1952.: «Molto buono di talento, esemplare nella condotta sacerdotale (vrlo talentiran, primjernog svećeničkog života»[7].

Od 1952. do 1960. bio je kapelanom u rimskoj župi Presvetog Srca Isusova i Marijina. Iz tih godina spominjao se često da je svakoga dana dugo ispovijedao. Od 1960. do 1962. predavao je dogmatsku teologiju u Papinskom pokrajinskom sjemeništu u Asizu.

Odatle se vratio u Rim u župu gdje je i prije djelovao. Iste godine, 24. lipnja 1962., imenovan je duhovnikom u Zavodu sv. Jeronima. Duhovničku službu, uostalom kao i svaku svoju dužnost, shvatio je vrlo ozbiljno. Primjerom vlastitoga života, osobnom pobožnošću, maksimalnim poštivanjem dnevnoga reda do te mjere da se po njemu moglo i sat navijati, neumornim studijem i proučavanjem suvremenih teoloških gibanja, učinio je sve što je mogao i znao kako bi mladim svećenicima studentima, usadio ljubav prema presvetoj euharistiji, osobnom dnevnom razmatranju, čestoj sakramentalnoj svetoj ispovijedi, redovnoj mjesečnoj duhovnoj obnovi i godišnjim duhovnim vježbama …..Svima će nam ostati u sjećanju njegova revna priprava i zahvala za slavljenje svete euharistije, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i Svetome Josipu...

Za vrijeme II. Vatikanskog Sabora Vladimir Merćep je kao teološki stručnjak pomagao hrvatskim biskupima: Frani Franiću, Stjepanu Bauerleinu, Karmelu Zazinoviću i Josipu Arneriću.[8]

Papinskim kapelanom — monsignorom je imenovan 22. studenoga 1968. Kroz duge godine duhovničke službe pomagao je u crkvi sv. Jeronima ispovijedanjem i propovijedanjem: ispovijeda zavodske sestre i drži im nagovore, ispovijeda u crkvi sv. Roka, na rimskom Vikarijatu je apostolski ispitatelj klera sve do ukinuća te prakse u Rimskoj biskupiji. Bio je i konzultor Kongregacije za kler.

Breve Sv. oca lvana Pavla II. kojim ga imenuje kanonikom bazilike Sv. Marije Velike u Rimu primio je 30. listopada 1985 [9]. Kao Hrvat, u kanoničkome zboru svete MarijeVelike naslijedio je nakon dvije stotine godina glasovitog latinistu dubrovčanina Benedikta Stojkovića koji je takodjer stanovao u sv. Jeronimu a pokopan je u liberijanskoj bazilici o čemu svjedoći i dugački latinski natpis.

Nakon što je prestao vršiti duhovničku službu, i nakon imenovanja kanonikom, Vladimir Merćep je ostao u Zavodu sv. Jeronima. Tu je živio i djelovao sve do svoje smrti. Pomagao je u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. Bio je na uslugu časnim sestrama u Zavodu. Isto tako i svećenicima-studentima. Primjerom izgrađena, smirena, molitvena, radosna svećenika izgrađivao je zajednicu.

Vladimir Merćep je obogatio hrvatsku teološku kulturu s osam knjiga i devedesetak znanstvenih članaka i rasprava. Objavljivao je većinom u Crkvi u Svijetu, Obnovljenom Živolu i Vijesniku nadbiskupije splitsko-makarske. Osim materinskoga hrvatskog jezika služio se talijanskim, latinskim, francuskim i njemačkim jezikom[10].

Od 1945. do danas je samo dva puta pohodio rodni zavičaj. Oba puta to se dogodilo nakon uspostave samostalne hrvatske države, devedesetih godina prošloga stoljeća. Tek tada je mogao u rodnim Katunima slaviti prvi put svetu misu, pohoditi grob svojih roditelja, rodbine i mještana. Splitsko sjemenište i Bogoslovija u Vladimiru Merćepu imali su kroz više desetljeća svoga dobrotvora. Sva materijalna dobra darivao je za svećenički pomladak tih dvaju zavoda. Svoju bogatu knjižnicu oporučno je ostavio splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Monsignor Merćep je više od četrdeset godina pobolijevao. Trpio je od bolesti astme koja ga je posljednjih godina sve više vezala uz bolesničku postelju. Prije nešto više od deset godina operiran mu je zloćudni tumor u ustima. Posljednju godinu dana nije izlazio iz kuće. U srpnju i kolovozu prošle godine se jedva izvukao. Od tada je bio prikovan uz bolesničku postelju. Njegova bolesnička soba bila je za njega prava Kalvarija. Jobovski strpljivo, s vjerom podnosio je patnje … Nikada se nije tužio.

Samo je zahvaljivao dobrome Bogu, časnim sestrama, svećenicima, svima.... Sve do kraja. Često je ponavljao: «Kako je Bog dobar sa mnom. Kako ste svi dobri sa mnom!». 18 siječnja ove godine doživio je moždani udar. Nakon što je puni mjesec dana proboravio u rimskoj bolnici San Giacomo premješten je u rehabilitacijski centar «Nomentana Hospital» u Mentani kraj Rima gdje se poprilično oporavio. Prošle subote navečer, 17. ožujka doživio je drugi moždani udar … Hitno je prevežen u bolnicu u obližnjem gradiću Monterotondo. Na svetkovinu svetoga Josipa, zaštitnika dobre smrti, kojega je cijelim svojim bićem ljubio i častio, ujutro u 6.15 sati, tiho kako je i živio, predao je svoju plemenitu dušu Gospodinu.

U vlastoručnoj pismenoj oporuci koju je pisao 22. ožujka 1996. Merćep piše: «U času kad pomišljam na vidljivi susret s Presvetim Trojstvom prvi osjećaj koji prolazi mojim srcem je osjećaj najdublje zahvalnosti za sve ono što sam od Njega primio na svom zemaljskom putovanju, osobito što mi je udijelio neizmjernu milost da sam postao sinom Katoličke Crkve, zatim što me de tercore erexit pauperem i svećenikom učinilo i dalo mi kao majku Isusovu majku, Bl. Gospu i posebnog zastitnika uz moga andela Čuvara, spasiteljeva poočima sv. Josipa.

Ovim činom želim se zahvaliti svima koji su mi bili dobrotvori u životu, osobito mojim roditeljima, braći i sestri, pokojnoj strini Ici i rodbini, svim mojim odgojiteljima, upravi Zavoda sv. Jeronima i časnim sestrama milosrdnicama. Ako sam nekoga uvrijedio, molim za oproštenje, kao što i ja od svega srca opraštam onome koji me je eventualno uvrijedio».

…

«Neka sprovod bude jednostavan i u sv. Jeronimu, ako urnrem u Rimu. Želio bih biti sahranjen u Domovini u rodnome mjestu, u grobnici brata Petra – Dušana na Prpuši, inače; ako prijevoz u Domovinu bude stvarao posebne poteškoće, želio bih, ako je to moguće, biti sahranjen u grobnici sv. Jeronima, u Rimu».

«Na kraju ponovno se svima zahvaljujem, srdačno pozdravljam i do videnja! U Vječnosti»[11].

Don Vladimir Merćep je došao po treći — posljednji put u svoju ljubijenu Hrvatsku. U ovoj svetoj sprovodnoj misi zahvaljujemo Gospodinu, darivatelju svakoga dobra, za život i djelo mons. Vladimira Merćepa. Svećenik, teolog profesor dogmatske teologije, cijenjeni ispovjednik i duhovnik, kanonik papinske bazilike Svete Marije Velike, bio je za sve nas koji smo ga poznavali veliki primjer molitve, karitativne ljubavi, dobrote....

Želim zahvaliti svima koji su ga liječili i pomagali mu u dugoj bolesti, u prvome redu sestrama milosrdnicama svetog Vinka Paulskoga u Zavodu svetog Jeronima, sestrama služavkama Malog Isusa u Grotaferrati, sestrama Kćerima milosrdja trećeg samostanskog reda sv. Franje u Mentani, poglavito sestri Plamenki, kao i liječnicima bolničkome osoblju u bolnici u Monterotondo, koji su sve da bi mu olakšali patnju i produžili Život. Dužnu zahvalnost izričem djelatnicima laicima u Zavodu sv. Jeronima Mati, Claudiu, Jerimu, Michele-u, Danielu koji su bili trajno na usluzi preminulome Merćepu. Posebna zahvalnost doktorici Angeli Pes osobnój liječnici msgr-a Merćepa.

Zahvaljujem nadbiskupima msgr. Marinu Barišiću, msgr. Anti Juriću, biskupu msgr. Ratku Periću i ostalim hrvatskim biskupima koji su obilazili bolesnoga msgr. Merćepa, telefonski nazivali i interesirali se za njegovo zdrastveno stanje. Mnogi su nam poslali sažalnice u Zavod sv. Jeronima nakon Merćepove smrti. Hvala im na njihovoj delikatnoj pažnji.

Rado ovdje ističem i zahvaljujem kardinalu Bernardu Francisu Law-u koji je nekoliko puta obišao bolesnoga msgr. Merćepa, zanimao se sve do kraja za njegovo zdrastveno stanje a kad je preminuo došao je zajedno s gotovo svim kanonicima papinske bazilike sv. Marije Velike u crkvu sv. Jeronima, predvodio je sv. misu i održao homiliju za člana svoga kaptola. Zbor bazilike na čelu s maestrom kanonikom Valentinom Miserachsom animirao je sv. misu zadušnicu skladnim pjevanjem.

I naposljetku zahvaljujem svim svećenicima iz Zavoda sv. Jeronima s našim vicerektorima don Markom Tomićem i sadašnjim don Željkom Majićem koji su kroz godine boravka u Zavodu mogli iskoristiti duhovno bogastvo i podijeliti prijateljstvo s msg. Merćepom. U _,njegovoj teškoj bolesti u bolnici svi su ga oni posjećivali i hrabrili. Sadašnji vicerektor Zavoda don Željko Majić napose je bio na usluzi bolesnime Merćepu u posljednjim mjesecima zivota. Danas je ovdje s nama na sprovodu.

Zahvaljujém rodbini msgr. Merćepa koja ga je obilazila i u Rimu, ali i iz Domovine nazivala, poglavito u posljednje vrijeme zanimajući se za njegovo zdravlje. Hvala mjesnome župniku don Većeslavu Šupuku, upravi splitsko-makarske nadbiskupije svim svećenicima, bogoslovima i sjemeništarcima, sestrama, Vama vjernici — svima koji ste došli svojim molitvama ispratiti msgr. Merćepa u njegovu rodni zavičaj u dragoj Hrvatskoj koju je žarko ljubio, za nju se puno molio i žrtvovao.

Nakon svete mise u crkvi sv. Jeronima u Rimu, u kojoj je sudjelovalo šezdesetak koncelebranata, dvojica kardinala Bernard F. Law, (kardinal Josip Božanić je te večeri doputovao u Rim i odmah se pridružio sv misi zadušnici), dvojica biskupa msgr. Nikola Eterović i msgr. Franco Gualdrini, tijelo pok. Merćepa preveženo je u Hrvatsku, u njegovu kolijevku iz kóje je i krenuo. Polažemo ga u obiteljsku grobnicu na Prpuši gdje ce zajedno sa svojom rodjenom braćom, rodbinom i svim župljanima župe Katuni Kreševo čekati «uskrsnuće tijela». Njegovu dušu pratimo svojim molitvama da ga dobri Bog pridruži zajednici svetih u nebu.

Dragi padre, tako smo ga svi zvali, poćivaj u miru Kristovu. Dovidjenja u vječnosti.

[1] Ovo je homilija — propovijed što ju je na sprovodnoj svetoj misi u Katunia — Kreševo u Hrvatskoj održao rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu msgr. Jure Bogdan. Sv. Misu zadušnicu je predvodio splitsko-makarski nadbiskup metropolit msgr. Marin Barišić. Koncelebrirali su msgr. Ante Jurić umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup metropolit, msgr. Ratko Perić mostarsko-duvanski biskup, i sedamdesetak svećenika. U sprovodu su sudjelovali svi bogoslovni iz splitske bogoslovije te puno svijeta i rodbine.

[5] Usp. Dopis biskupa Bonifačića Vladimiru Merćepu br. 1672/47 od 17. listopada 1947. Osobnik, Vladimir Merćep, APHZSJ.

[6] Prema osobniku što ga je vlastoručno ispunio rezultira da je u Zavod došao 15. runja 1947. Vidi Osobnik, Vladimir Merćep, APHZSJ.

[8] Taj podatak potječe iz osobnog razgovora s mons. g. Vladimirom Merćepom.

[10] Vidi formular Osobnik, Vladimir Merćep, APHZSJ.

[11] Oporuka, Osobnik, Vladimir Merćep, APHZSJ.