KRALJEVINA
JUGOSLAVIJA – 10. TRAVNJA 1941. – NDH – KOMUNISTIČKA JUGOSLAVIJA I
REPUBLIKA HRVATSKA
U posljednjih tisuću godina svjetske povijesti, Hrvatska je
sačuvala svoje bitne označnice koje prate samostalnu državu, sve do
1918.god. U najgorim je trenutcima svoje opstojnosti uvijek imala Sabor i bana,
koji su jamčili zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast.
Hrvatska je imala svoju vojsku, pod zapovjedništvom hrvatskih
časnika, kojoj je na čelu bio ban. Na početku 20. stoljeća, hrvatski su se zastupnici borili da Hrvatska
dobije svoja područja koja su prije bila pod turskom, a kasnije pod
austrijskom vlašću, i da kao savezna država uđe u obnovljenu Podunavsku
kraljevinu.
Prvi je svjetski rat (1914.) uništio hrvatsku budućnost
nestankom stoljetnoga Podunavskoga Carstva. Hrvatska je izgubila posljednje
označnice svoje samostalnosti, kada je godine 1918, bez volje naroda, bez
glasovanja, bez svenarodnoga glasovanja (referenduma), a na temelju
Versailleskoga mira (28. lipnja 1919.) uvrštena u zajedničku državu:
Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je Hrvatskoj, u novoj državi, ukinut
njezin Sabor, ustav i njezina vojska. Već od početka ju je Srbija
smatrala Velikom Srbijom, a isto tako je htjela podčiniti i druge narode u
novoj državi. To je bio uzrok sukoba koji je označio borbu hrvatskoga
naroda za njegovu nezavisnost. Volja za nezavisnošću pokazala se kod svih
slojeva: seljaka, radnika, umnih radnika (intelektualaca) itd. Radićeva
Hrvatska republikanska seljačka stranka okupila je ne samo seljake nego i
druge slojeve, pa se pretvorila u pravi pokret, zato što se njezin vođa
Stjepan Radić (1871.-1928.) borio za hrvatska narodnosna prava, za
demokratsku vlast i društvenu pravdu, protiveći se Velikoj Srbiji, kojoj
je na čelu bio kralj Aleksandar I. Karađorđević
(1888.-1934.), s nekoliko srpskih političkih stranaka.
Ta je politička borba prekinuta kada je srpski zastupnik
pucao u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini i smrtno ranio Stjepana
Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika. Šest mjeseci kasnije kralj
Aleksandar je ukinuo Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i proglasio
osobno samovlašće (diktaturu) te nakon toga stvorio Jugoslaviju (1929. godine).
Hrvatski narod je bio onemogućen da se zakonitim sredstvima
bori za svoju punu ravnopravnost i slobodu. I tako je srpski kralj posijao
sjeme prevratničke borbe za hrvatsku nezavisnost. Mladi hrvatski zastupnik
Stranke prava, dr. Ante Pavelić (1889.-1959.), vidjevši da se sa Srbima
političkom borbom ne može ništa postići, otišao je u izbjeglištvo i
osnovao prevratničku udrugu nazvanu ustaše (od glagola ustati), s ciljem
da se bori za samostalnu Državu Hrvatsku, kako bi hrvatski narod dobio slobodu
i kako bi se gospodarski i kulturno razvijao.
Ustaška udruga, zajedno s makedonskom (VMRO) oslobodilačkom
udrugom, organizirala je atentat i ubila kralja Aleksandra u Marseilleu
(1934.). Time je Jugoslavija nagrižena pa je počela propadati. Kada su
Nijemci napali Jugoslaviju 6. travnja 1941, u Drugom
svjetskom ratu, hrvatski narod nije nimalo dvojio da treba rušiti Jugoslaviju,
koju je smatrao svojim zatvorom. Jugoslavenska je vojska, bez susprezanja,
predala hrvatskoj seljačkoj zaštiti svoje oružje, a njeni su časnici,
uglavnom Srbi, bježali želeći se domoći susjedne Srbije.
Diljem Hrvatske u svim su se selima vijorile hrvatske zastave, a
narod je klicao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mnogo prije no što je
njemačka vojska došla u Zagreb. Napad na Jugoslaviju započeo je 6. travnja. Prevratnički rad dao je prvi važni plod
već 7. travnja, pobunom 108. pješadijskoga
puka, koja je 8. travnja dovela do zauzeća
Bjelovara i poslijepodne istoga dana do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
To je prevratničko vrenje odijelilo sjeverno bojište od prve skupine
jugoslavenske vojske i bez sudjelovanja njemačke i talijanske vojske.
(Kazimir Katalinić, Argumenti, str. 39.-40.)
Desetoga travnja 1941. godine pukovnik
Slavko Kvaternik (1878.-1947.) je preko zagrebačke krugovalne postaje
proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, u ime dr. Ante Pavelića koji je još
bio u tuđini. Vođa HSS-a (Hrvatske Seljačke Stranke) dr. Vlatko
Maček, neosporivi predsjednik na izborima, poziva hrvatski narod da brani
i sudjeluje u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske.
Sudjelovanje sila Osovine (Njemačke, Italije i Japana) u
priznanju Nezavisne Države Hrvatske potaknulo je Saveznike i poklonike Velike
Srbije, da s velikom promidžbom nastoje dokazati da proglašenje Nezavisne
Države Hrvatske nije volja hrvatskoga naroda, nego da je to umjetna tvorevina
fašista i nacista. Međutim, ni Njemačka ni Italija nisu bile sklone
NDH, niti je ona bila predviđena u njihovim naumima. Sklapanje Trojnoga
pakta (25. ožujka 1941.) Jugoslavije, kojeg je u Beču potpisao princ
Pavle, bilo je veoma povoljno za Jugoslaviju jer bi ona ostala izvan rata, a
nakon rata bi dobila Solun, važnu južnu luku (danas u Grčkoj). Uzrok
puča srpskih generala od 27. ožujka 1941. (s lozinkom: - Bolje rat nego pakt! -)
bilo je mito koje su dobili od Engleza. Istom je tada Hitler odlučio
napasti Jugoslaviju. Nije mogao ostaviti takvo stanje prije naumljenoga
napadaja na SSSR. Italija mu se pridružila jer nije htjela da Jugoslavija padne
pod njemačku vlast, budući da bi bio ugrožen njezin utjecaj na
Jadranu. Njemačka i Italija odlučile su napasti i razbiti
Jugoslaviju, ali ne da bi time stvorile hrvatsku državu. Hrvati su iskoristili
taj povoljni trenutak, slično kao što su narodi Južne Amerike iskoristili
Napoleonov napadaj na Španjolsku i proglasili svoju nezavisnost, koju su, nakon
određenoga kolebanja, Španjolci bili prisiljeni priznati kao već
završenu činjenicu.
Saveznici, koji su osuđivali stvaranje NDH, zaboravili su
da su hrvatski političari još 1919. godine
Kongresu primirja u Parizu uručili zahtjev za samoodređenje
hrvatskoga naroda kojeg je potpisalo 157 tisuća Hrvata, te da su godine
1922. hrvatski narodni zastupnici poslali predstavku
Društvu Naroda u Ženevi, tumačeći položaj hrvatskoga naroda u novoj
državi, na što nikada nisu dobili odgovor, kao da Hrvatska i njezin narod ne
postoji. Isto tako je 1923. godine hrvatski vođa
Stjepan Radić, u ime narodnih zastupnika, u Parizu, Londonu i Moskvi
tražio pomoć za Hrvatsku, koja je svaki dan sve više živjela u ropstvu i
nasilju.
Godine 1929. i 1930, u odnosu na
događaje u jugoslavenskoj Skupštini, hrvatski su zastupnici bezuspješno
molili Društvo Naroda za samoodređenje. Osobno su narodni zastupnici: dr.
Juraj Krnjević (1895.-1988.), ing. August Košutić (1893.-1964.) i dr.
A. Pavelić posjetili Društvo Naroda i tražili da Hrvatska dobije
pravo na samoodređenje.
Tada je
narodni zastupnik dr. Ante Pavelić, vidjevši da se ne uvažavaju hrvatski
zahtjevi, najavio prevratnički ustanak i odbio svaku odgovornost
hrvatskoga naroda za njegovu oružanu i prevratničku borbu za slobodu, što
će se sigurno dogoditi, jer je smatrao da hrvatski narod ima pravo na
svoju državu.
Propast
umjetne jugoslavenske države, godine 1941, za Hrvatsku je bio pravi trenutak da
ona proglasi svoju nezavisnost. Od Hrvata se ništa drugo nije moglo
očekivati, a najmanje da brane državu koja im je oduzela sve sastavnice
državnosti, sprečavala gospodarstvo i kulturu, zatvarala, mučila i
ubijala istaknute Hrvate i njihove političke vođe. Jugoslavija je
bila ugnjetavač hrvatskoga naroda, a Hrvati su se osjećali robovima u
toj umjetnoj državi. Posve je jasno da je hrvatski narod iskoristio prigodu za
svoju nezavisnost, a da to nije bilo poistovjećivanje ni s talijanskim
fašizmom ni s njemačkim nacionalsocijalizmom.
Naprotiv,
Hrvati su se većinom ideološki poistovjetili s pravim demokracijama. To
potvrđuje i zagrebački engleski konzul Thomas C. Rapp, koji je rekao:
„ Bez svake sumnje, Država Hrvatska je tu, a narod je za nju“. (Ivan
Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Knjižnica
Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961, str. 308.) Na svom putovanju kroz Hrvatsku
u ratu on nastavlja: „Gdjegod su nas zaustavili i saznali tko sam ja, pustili
su nas dalje bez smetnje, govoreći da oni nemaju ništa protiv Engleza, da
su oni u duši za Engleze, ali zbog političkih prilika, da je ispalo
drugačije“. (Isto, str. 309.).
Suprotno od
onoga što su širili Saveznici da je osnivanje NDH bilo povezano s fašizmom i
nacizmom, činjenica je da je 10. travnja bio upravo različit od tog
političkoga puta. Kod Hrvata je prevladavalo ostvarenje države, a ne
ideologija. Razni interesni savezi vladali su za vrijeme cijeloga drugog
svjetskog rata. Različite ideologije, iako oprečne, nisu
sprječavale ni otežavale različite saveze. Tako se Staljin udružio s
Hitlerom kako bi podijelili Poljsku, a taj zločin nije spriječio
Engleze ni Amerikance (zagovaratelje ljudskih prava i demokracije!) da se
ujedine sa Sovjetskim Savezom, na čelu sa Staljinom, najvećim
krvnikom i nasilnikom, koji je odgovoran za ubojstva osamdeset milijuna
komunističkih žrtava. (Crna knjiga komunizma.)
I
Jugoslavija, na čelu s princem Pavlom, poznatim anglofilom, potpisala je
sporazum s Njemačkom, Italijom i Japanom, 25. ožujka 1941. u Beču. Saveznici
(Englezi -Francuzi-Amerikanci) su svima priznavali sve političke saveze,
samo ne Hrvatima, koji su potpisali ugovor s jedinom namjerom da dođu do
slobode i nezavisnosti.
Nema dvojbe
da je NDH hrvatskomu narodu, unatoč velikim ljudskim pogrješkama i zlu
koje donosi svaki rat, donijela njegovu samostalnost, ništa više
ograničenu nego što su bile ograničene samostalnosti kako malih tako
i velikih, koji su se nalazili bilo na jednoj ili drugoj ratnoj strani.
U hrvatskoj
državi, za vrijeme njezine četverogodišnje opstojnosti (1941.-1945.),
nikada nije postojala ni fašistička ni nacistička stranka. Narod nije
bio sklon tuđim ideologijama. NDH je hrvatskom narodu bila temelj za
njegovu obranu protiv srpskih napadača, sigurnost i razvitak,
nadajući se blagostanju i političkom razvitku do demokracije.
Jasno je da
se 10. travnja hrvatski narod nije izjasnio za jednu vlast ili vladu, nego za
svoju narodnu državu. Hrvatski je narod shvatio da su država i vlada dvije
različite stvari. One su međusobno povezane, ali nisu jednake. Ono
što se može predbaciti jednoj vladi, to ne vrijedi i za državu, kao
najveću ustanovu samostalnosti jednoga naroda. Kada bi vlada jedne države
bila odgovorna za postojanje te države, što su Saveznici htjeli primijeniti na
Hrvatsku, onda nakon Drugoga svjetskog rata ne bi trebale postojati ni
Bugarska, ni Mađarska, Rumunjska, Finska, jer su se i one pridružile
savezu Trojnoga pakta isto kao i Hrvatska.
Trebamo
spomenuti da je Nezavisnu Državu Hrvatsku priznala većina europskih
država, koje su imale svoja predstavništva u Zagrebu. Sljedeće države su
priznale hrvatsku državu: Japan, Mađarska, Slovačka, Finska,
Bugarska, Španjolska, Njemačka, Italija, Danska, Francuska, a diplomatski
i konzularni odnosi bili su uspostavljeni sa: SAD-om, Svetom Stolicom,
Portugalom, Švicarskom, Švedskom, Turskom, Argentinom, Urugvajem, Burmom,
Tajlandom i Kinom.
Mlada je
hrvatska država već od prvih dana sklopila uzajamne odnose s drugim
državama i narodima te tako otklonila nazive kojima su prije prozivali Hrvate u
tuđini: Austrijanac, Austro-Ungar, Jugoslaven. Uspostavljenjem svoje
države Hrvati su dobili svoju narodnosnu i državnu posebnost i dali svoj prinos
međunarodnoj zajednici.
U
početku NDH pojavili su se srpski četnici kao gerila, predvođeni
srpskim generalom Dragoljubom (Dražom) Mihajlovićem (1893.-1946.), kojima
je bio jedini cilj rušiti hrvatsku državu. Draži Mihajloviću nije bio cilj
boriti se protiv njemačkih zavojevača u Srbiji i pronacističke
srpske vlade (general Milan Nedić /1877.-1946./), nego protiv hrvatske
države. Srpska Pravoslavna Crkva je potpomagala četnike protiv hrvatske
Države. Mnogo puta su srpske crkve služile kao skladišta oružja, a njihovi
svećenici su vršili indoktrinaciju četnika. Već davne 1902.
godine Antun Radić je upozoravao hrvatski narod na neprijateljski rad
SPC-e i predlagao osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve (revija Dom). Prva
ubojstva i pljačku izveli su u Dalmatinskoj Zagori, u travnju 1941.
godine, u kotarima Kninu, Sinju, Grahovu, a 5. svibnja 1941. dođoše
četnici, zajedno s domaćim Srbima, u Blagaj kraj Slunja, zapališe,
opljačkaše i pobiše seljake u cijelomu mjestu. Osim toga, s Talijanima su
sklopili sporazum jer su ih povezivali zajednički probitci podjele
Hrvatske, dobivali su oružje od talijanske vojske i napadali civilno
pučanstvo. Tada se Hrvatska borila protiv Srba i njihovih četnika,
koje su pomagali Englezi i Talijani, potonji tobožnji hrvatski prijatelji i
saveznici, koji vjekovima teže za hrvatskom zemljom. U rujnu 1941. raskinut je
sporazum Hitler – Staljin, a Komunistička partija Hrvatske dobila je naredbu
od Sovjetskog Saveza da započne oružanu borbu protiv NDH. Sve dok je
trajao sporazum Hitler-Staljin, hrvatska je komunistička partija mirovala.
Na početku je osnovana prva skupina komunista u Sisku, pa su u ime
Staljina i Sovjetskoga Saveza započeli borbu protiv hrvatske države. Nisu
se borili protiv vladajuće elite, već za uspostavu Jugoslavije, u
kojoj će ponovno Hrvati biti građani drugoga reda. Komunisti su se
konačno ujedinili s četnicima (Srbima) i tako ujedinjeni nastojali
srušiti hrvatsku državu.
Hrvatska se
tijekom četiri ratne godine, kako bi očuvala svoju nezavisnost,
borila protiv četnika i komunista, sve dok rat nije završen. Tijekom
čitavog rata hrvatski komunisti su igrali izdajničku ulogu kao
suradnici Sovjetskoga Saveza i Srbije i izdali hrvatski narod, jer su poveli
borbu protiv države, a ne protiv vlasti koja je tada bila u Hrvatskoj. To im je
neoprostivi grijeh prema hrvatskom narodu, čiji su sinovi časno
ginuli da bi narod živio u svojoj državi. Hrvatski komunisti, imajući
svoju državu, borili su se za tuđe probitke protiv svoje države, koju su
rušili.
Godine
1943, nakon pada Italije, Nezavisna je Država Hrvatska pripojila ostatak svoga
područja koje su zaposjeli Talijani, prisilivši poglavnika dr. Antu
Pavelića na potpisivanje Rimskih sporazuma, koji su bili uvjet opstanka
hrvatske države. 1943. granice hrvatske države bile su od Istre do Budve, od
Jadrana do rijeke Drine. Tada je ujedinjeno zaposjednuto područje hrvatske
države i zajedno s Bosnom i Hercegovinom stvorena pravna cjelina na cijelom
svom području.
Nezamislivo
je da bi Mađari rušili svoju državu, da bi srušili vladu koja je za
vrijeme rata bila na vlasti. Tu je komunističku borbu predvodio Tito
(1892.-1980.), podrijetlom Hrvat (?), najveći krvnik i izdajica hrvatskoga
naroda.
U mjesecu
svibnju godine 1945. završio je Drugi svjetski rat. Prema ugovoru sklopljenom
na Jalti (W. L. S. Churchill – J. V. Staljin – F. D. Roosvelt, veljača
1945.) obnovljena je Jugoslavija. Saveznici su Istočnu Europu predali
Staljinu kao ratni plijen. Vodili su rat protiv nacista i fašista, a na vlast
su doveli komuniste, isključive poput nacista i fašista, te još i gore što
se tiče uništenja privatnoga vlasništva. Mržnja hrvatskih komunista,
očitovana za vrijeme rata protiv NDH, prouzročila je povlačenje
Hrvata prema Zapadu, da bi izbjegli komunistička ubijanja i dostigli
savezničku vojsku, oslanjajući se na Ženevske ugovore o zaštiti
izbjeglica. U pregovorima s Englezima naišli su na nerazumijevanje, a Englezi,
braneći svoje trgovačke probitke unaprijed dogovorene s Titom,
predali su više od 200.000 hrvatskih vojnika i gotovo toliko ili možda i više
civila, žena i djece jugoslavenskim komunistima, koji su se iživljavali nad
predanim Hrvatima, ubijajući ih na Bleiburgu i Križnomu putu.
Srpski su i
hrvatski partizani (komunisti) uništili više od 500.000 hrvatskih mladića.
Tako je nastala bleiburška nesreća, što je ostalo u vječnoj uspomeni
hrvatskoga naroda. Taj su zločin izveli srpski i hrvatski komunisti,
pomoću svojih saveznika Engleza, koji su svjesno, na tuđemu
području, predali hrvatske izbjeglice jugoslavenskim komunističkim
krvnicima.
Taj
"magnum crimen" hrvatskih komunista, u kojemu su sudjelovali, još i
danas nisu osudili bivši saveznici, a Hrvatska će država prije ili poslije
morati suditi hrvatskim komunistima pa makar "post mortem", jer
zločin narodozatora (genocida) ne zastarijeva.
Komunisti
su na vlast došli 1945. U svim su državnim uredima visjele Staljinove slike, a
Ustav nove države bio je gotovo preslika ustava Sovjetskoga Saveza. Da su
hrvatski komunisti sačuvali NDH u njezinim granicama i uveli
komunističku vlast, bilo bi i danas mnogo lakše. Hrvatska država bila bi u
boljem zemljopisno-političkom i gospodarstvenom položaju. Jugoslavija je
ponovno proganjala Hrvate u domovini i tuđini. Četrdeset pet je
godina Hrvatska živjela zarobljena i potlačena, gospodarski uništena u
komunističkoj Jugoslaviji, bez slobode govora (vladao je "verbalni
delikt"), a svaka pomisao na slobodu i nezavisnost kažnjavana je zatvorom.
Hrvatski su nacionalisti i disidenti proganjani u domovini i svijetu, ubijale
su ih tajne jugoslavenske službe.
Godine 1987. i sljedećih godina
nastale su političke promjene. U Sovjetskomu Savezu, nakon
perestrojke i gospodarske propasti, rušio se komunizam, a pao je i berlinski
zid. Jugoslavija je postala ranjiva, a Hrvatska je skupljala snagu - ponovno se
probudio duh i borba za novi 10. travnja, narod je tražio samostalnost svoje
države. Skupina hrvatskih osviještenih komunista na čelu s generalom
Franjom Tuđmanom (1922.-1999.), osnovala je pokret Hrvatske demokratske
zajednice i tražila rješenje da Hrvatska dobije svoju samostalnu državu, borila
se za slobodne izbore i odvajanje od Jugoslavije. Na slobodnim izborima 30.
svibnja 1990. i na referendumu 19. svibnja 1991. hrvatski se narod izjasnio za
svoju slobodu. Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski je državni sabor proglasio
slobodnu Republiku Hrvatsku. Tada je stožernik Franjo Kuharić
(1919.-2002.), u razgovoru s novinarima Glasa Koncila, a prenaša HIC putem
Interneta, rekao: “Samo slobodni ljudi i slobodni narodi mogu izgrađivati
svoje međusobne odnose u miru i pravednosti. Stoga sloboda nije protiv
nikoga, ona je uvjet dostojnoga života za svakoga. Sloboda nije poraz drugoga,
nego je pobjeda sviju, da žive u miru. Stoga mi i proglašenje potpune
samostalnosti i nezavisnosti Republike Hrvatske kao suverene države,
doživljavamo kao radostan događaj i ostvarenje povijesne i pravne logike. To
je pobjeda etičkog principa koji vrijedi svuda i za svakoga, zato odluka
Sabora nije neprijateljski čin bilo protiv koga, bilo izvan Hrvatske, bilo
u Hrvatskoj”.
Prije
pedeset tri godine izveden je pred komunistički sud zagrebački
nadbiskup, danas blaženi Alojzije Stepinac (1898.-1960.). On je pred njim
izjavio: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih
bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda, koji je bio rob u bivšoj
Jugoslaviji”.
Srbi su i
sada, kao i 1941, napali Republiku Hrvatsku. Započeo je obrambeni
Domovinski rat za očuvanje nezavisnosti. Povijest se ponovila.
Četnici i ostatak Jugoslavenske armije, koja se poistovjetila sa Srbijom,
napadali su Republiku Hrvatsku, a ujedinjena Europa, zajedno s Amerikom,
zabranila je uvoz oružja Republici Hrvatskoj kako bi ona što brže podlegla pred
srpskim napadajima. Ponovno su se bivši saveznici ujedinili protiv osnutka
hrvatske države, pa makar je predvodio bivši komunistički general i premda
su fašizam i nacizam već bili davna prošlost.
Taj
tisućgodišnji narod, čiji su sinovi slavno umirali da narod može dostojanstveno
živjeti, herojski su se borili za njezinu slobodu i nezavisnost, što su,
konačno, i postigli. Hrvatsko je iseljeništvo pomoglo na različite
načine, bilo novcem, lijekovima ili odjećom. Rat je završio godine
1995, kada su Srbi posve poraženi.
Nakon smrti
predsjednika Franje Tuđmana (koncem godine 1999.), na izborima 3.
siječnja 2000. godine na vlast je došao savez stranaka s većinskom
vlašću bivših komunista (SDP). Prvi čin nove Vlade bio je opoziv
trideset pet diplomata u svijetu i izbacivanje hrvatskih nacionalista s
njihovih radnih mjesta. Umirovljeni
su generali oružanih snaga koji su sudjelovali u Domovinskomu ratu.
Gospodarstvo je bez ikakve budućnosti, a vanjska je politika Hrvatske
podložna zapadnim silama bez obrane hrvatskih probitaka. Ujedinjena Europa i
Amerika preko Međunarodnog monetarnog fonda nameću zajam da oslabe
gospodarstvo u Hrvatskoj. U tisku i na televiziji stalno napadaju bivšega
Predsjednika, a Nezavisna Država Hrvatska (1941.) im smeta i svakako je
hoće prikazati kao fašističku i nacističku državu. Idu tako
daleko da predlažu zakon kojim bi se kažnjavao svaki spomen NDH i 10. travnja. Na temelju toga nauma kaznenoga zakona Hrvatsko
društvo političkih zatvorenika u svomu časopisu od 29. listopada 2002.(rubrika Reagiranja, prenio HIC 30.10.2002
putem Interneta), u članku Vlada i totalitarizam, piše sljedeće: -
“HDPZ mora primijetiti zabrinjavajuću pojavu, da se u današnjoj Hrvatskoj,
čija je Vlada proklamirala orijentaciju prema budućnosti, mediji pod
vladinim nadzorom i njoj bliski centri političke moći primarno bave
prošlošću. U toj retrogradnoj strategiji osjeća se snažna tendencija
da se svako naglašenije izražavanje nacionalnih osjećaja poistovjeti sa
ustaštvom, pri čemu se istodobno hoće učiniti neupitnim i
neprijepornim da su ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945)
fašistički pokret odnosno fašistička državna tvorevina. Međutim,
čini se potpuno neprihvatljivim pristupiti toj državi i ustaštvu kao
političkom pokretu s apriornom i generalnom negacijom. Takva apriorna i
generalna negacija neprihvatljiva je napose na kaznenopravnoj odnosno sudbenoj
razini, jer dovodi sudce i sudove u vrlo sklisko područje vrednovanja
znanstvenih prosudbi ili političkih stavova pojedinca."
"HDPZ također želi podsjetiti da apriorna i
uopćena oznaka ustaštva i NDH kao fašističke tvorevine potječe
iz naslage komunističke propagande, koja je sve protivnike proglašavala
fašistima. Po tom su ključu u fašiste svrstani Dr. Ante Pavelić i
Vlatko Maček, Kardinal Stepinac i Bruno Bušić, a neki su renomirani
marksistički "mislioci" išli tako daleko, da su čitav
hrvatski narod ili bar njegovo iseljeništvo svrstali u fašiste.
Međutim, za slobodnu znanost takva su uopćavanja
neprihvatljiva. Strani povjesničari već desetljećima ustaštvo ne
svrstavaju u fašističke pokrete, nego u nacionalno-revolucionarne
terorističke organizacije poput makedonskog VMRO-a (Ernst Nolte 1966.-)
Velika većina pisaca smatra da je ustaštvo ideologija krajnjeg
nacionalizma, a ne fašistički pokret (L. Hory - M. Broszat, Hugh
Seton-Watson. J. Royschild, L. Cohen, P. Warwick, 5. Fischer-Gaiati, J. J.
Sadkovich, L. Shaw, R. Patee, Aleksa Djilas, Vasil Seizov, Ljubimirova, J.
Tomasevich, P. Cvetkov, N. Kochankov itd.). Spomenuti povjesničari
uspoređivali su ustaški pokret s nacionalsocijalističkim i
fašističkim pokretima, te su upozorili na postojanje nekih sličnosti,
ali i bitnih razlika.
a) fašizam i nacionalsocijalizam nastaju unutar nacionalnih
država, a njihovi ideolozi otvoreno propovijedaju nadmoć vlastite nacije,
odnosno rase, te zagovaraju imperijalističke ciljeve. Nasuprot tomu
ustaški pokret nastaje unutar višenacionalne države, kao tipičan
nacionalno-osloboditeljski pokret koji je reakcija na ugnjetavačku
politiku jedne (većinske) nacije;
b) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su nastali
unutar homogenih nacija s vlastitom državom, ali sa svrhom radikalnih
političkih i socijalnih promjena, ustaštvo svoje ciljeve iscrpljuje u
stvaranju države;
c) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji se naslanjaju
na srednji sloj, ustaštvo svoje pristaše novači u seljaštvu, radništvu i
sveučilišnoj mladeži. Pristaše ne privlači nikakva ideološka
obojenost pokreta, nego njegovo protivljenje velikosrpstvu i jugoslavenstvu.
d) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma kao širokih
pokreta koji traže potporu u postojećim strankama, ustaštvo je usko
zamišljena revolucionarna jezgra;
e) s fašizmom i nacionalsocijalizmom, ustaštvo u određenoj
mjeri dijeli kult nacije i države, antidemokratizam, antiparlamentarizam,
historicizam, kult junaštva, kult snage, terorizam i nasilje kao sredstvo borbe
za ostvarenje političkih ciljeva
f) u kasnijoj fazi, ustaštvu postaje svojstven i antikomunizam,
odnosno antisemitizam, iako izvorno, do druge polovice tridesetih godina, odnos
ustaškog pokreta prema komunizmu i antisemitizmu nije ni na koji način
definiran. Antikomunizam je u predratnom razdoblju dio političke taktike,
dok u tijeku rata postaje primarnom posljedicom borbe protiv partizanstva, te
ima nacionalno-političke, a ne ideološke motive. Antisemitizam
također ne postoji izvorno, niti je ideološki razrađen, nego se
pojavljuje tek nakon 1936, i unatoč velikim razmjerima stradanja Židova u
NDH, ideološki ostaje potpuno akcidentalan.
g) u odnosu na fašizam i nacionalsocijalizam, ustaštvo
obilježava bitno različit odnos prema religiji i Crkvi: ustaštvo nema
poganskih ni sotonističkih elemenata, niti zagovara stvaranje "novog
čovjeka", "nadčovjeka" ili nekoga novog božanstva;
h) za razliku od temeljito razrađenih ideoloških sustava u
fašizmu i nacionalsocijalizmu, Ustaška Načela već na prvi pogled
odaju ideološku raznorodnost i eklektičnost;
i) ustaškom pokretu i prije rata i tijekom rata pristupaju
ideološki vrlo raznorodni pristaše (pravaši, klerikalci, liberalni antiklerikalci,
bivši ljevičari, katolički fundamentalisti, Židovi, muslimani);
j) nikada i nigdje nije unutar ustaškog pokreta nastao dokument
kojim se ustaštvo povezuje s fašizmom odnosno s nacionalsocijalizmom. Naprotiv,
u brojnim izjavama prvaka ustaškog pokreta, pa i samog njegova utemeljitelja,
jasno je istaknuto da je ustaštvo autohtoni, hrvatski nacionalistički
pokret, kojemu je jedina svrha i zadaća uspostava Neovisne Hrvatske Države
k) u ustaškim načelima, kao svojevrsnoj Bibliji pokreta i
njegovoj ideološko-političkoj osi, nema ni slova o uređenju države, o
stranci ili ideologiji koja bi njom trebala upravljati. Štoviše, osim naznaka o
seljaštvu, nema ni slova o ekonomskom uređenju države.
Svijest da sinonim za NDH nije Jasenovac, pokazali su i oni koji
su s razlogom oštro osudili Jasenovac. Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije
Stepinac izjavio je: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku
Državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda, koji je bio
rob u bivšoj Jugoslaviji.“
Američki predsjednik Dwight David Eisenhower (1890.-1969.)
je 15. lipnja 1954. primio
izaslanstvo, u kojemu su mu predstavnici 143 hrvatska katolička
svećenika predali predstavku upućenu svjetskim državnicima kao
upozorenje na težak položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji. U njoj se
ističe da je nastanak ustaškoga pokreta i proglašenje NDH posljedica
teškoga položaja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Američki predsjednik
Ronald Wilson Reagan (1911.-2004.), tada kao guverner Kalifornije, 4. travnja 1969. potpisao je službeni
dokument kojim je 10. travnja proglašen Danom hrvatske
nezavisnosti. Bi li prema tomu zamišljenom hrvatskom
kaznenom zakonodavstvu pod udar zakona došli Eisenhower, Reagan i hrvatski
katolički svećenici?
HDPZ ističe da spomenute razlike između ustaštva i
fašizma odnosno nacionalsocijalizma, koje su zapravo objedinjenje spoznaja i
zaključaka poznatih stranih povjesnika, politologa i sociologa,
upućuju na to u kakvoj će se nezahvalnoj situaciji naći svaki
sudac koji bi morao primijeniti norme koje Vlada Republike Hrvatske
nagovješćuje. ...?
Novinar Gojko Borić iz Kölna piše u zagrebačkomu
Vjesniku od 7. i 8. listopada
2002. (Zagreb, godina LXIII., br. 19.712., str. 13.) i odgovara partizanskom
nostalgičaru Ivi Horvatu na njegov članak od 19. rujna
u tim novinama, u kojemu ovaj brani partizanstvo i komunizam i napada ustaštvo
i NDH, sljedeće: „S druge, pak, strane Ustaški pokret pojavio se u
hrvatskim zemljama, kao revolucionarni prosvjed protiv monarhofašističke
diktature kralja Aleksandra Karađorđevića nakon smaknuća
hrvatskih narodnih zastupnika sa Stjepanom Radićem na čelu u
beogradskoj Skupštini.
Budući da zapadne zemlje nisu htjele ni čuti za
hrvatsku samostalnost, Paveliću nije preostalo ništa drugo nego približiti
se tzv. revizionističkim državama, kao što su
uostalom učinili i borci za osamostaljenje od Slovačke do Indije.
Za ustaše je država bila iznad svega, i to je bila njihova
najveća mana. Ali zatajio je i HSS, pa su komunisti uspjeli, jer su bili
jedini koji su znali mobilizirati stoljetne animozitete prema Germanima i
Latinima, vješto propagirajući sveslavenstvo.
Već tijekom Drugog svjetskog rata pametnima je bilo jasno
da će pobjedom komunista biti uspostavljena sovjetska Jugoslavija. Ustaška
je Hrvatska morala propasti jer se našla na pogrešnoj, pobijeđenoj strani.
Ustaše su izgubile rat, ali partizani su izgubili epohu. To je prema mome
mišljenju veći poraz, jer je socijalizam (čitaj: komunizam)
okončao s oko 80 milijuna ubijenih i uništenjem morala i materijalnih
dobara nekoliko generacija od Jugoslavije, preko Sovjetskog Saveza do Kine i
Sjeverne Koreje. Pustoš koju je ostavio komunizam u Jugoslaviji i svijetu
znatno je veća od epizode nacifašizma i ustaštva.
U tjedniku Fokus (Zagreb, 14. ožujka 2003, br.
144.) u članku Staljin i Tito - ista škola iste metode piše isti novinar
za jugoslavenske komuniste: „Osvojivši vlast u Jugoslaviji, komunisti su tu
umjetnu tvorevinu pretvorili u kopiju Sovjetskoga Saveza. U svemu su oponašali
staljinistički model. Na isti su se način kao i boljševici borili
protiv Crkve, tzv. kulaka, nacionalista, građanskoga staleža, neovisne
inteligencije i umjetnika. Pretvorivši privatno vlasništvo u državnu imovinu
počinili su najveću pljačku u povijesti na teritoriju pod svojom
vladavinom. Kao što su boljševici likvidirali svoje prave i potencijalne, a
često i izmišljene protivnike, na isti su način to činili i
jugoslavenski komunisti...
Kada danas
neki na vlasti u Hrvatskoj govore da su se hrvatski komunisti borili za
hrvatsku državu, tada je to primitivna laž i karikatura u shvaćanju
povijesti. Tzv. hrvatski komunisti bili su staljinskiji od Staljina i
najveći Jugoslaveni. Osim časnih izuzetaka (primjerice Andrije
Hebranga i pripadnika Hrvatskoga proljeća), hrvatske komuniste trebalo je
staviti na optuženičku klupu zbog genocida nad vlastitim narodom
(Bleiburg, Križni put, Goli otok itd.), ali to dosad nije učinjeno jer je
Domovinski rat spriječio antikomunističku revoluciju u nas, a to se
danas hrvatskoj demokraciji osvećuje na svakomu koraku.”
Dodajmo
tomu da je današnji predsjednik Stjepan Mesić bio pokrovitelj proslave
šezdesete obljetnice Prvoga hrvatskog korpusa i obljetnice Šestoga, Sedmoga,
Desetoga i Jedanaestoga korpusa. Tada je u svom govoru izjavio da su se ti
korpusi i partizanski odredi borili za hrvatsku samostalnost (tj. 1942.
godine). Mesić je nastavio da je 1942. godina začetak hrvatske
samostalnosti. “Mora nam biti jasno“, nastavio je Mesić, „da se nijedna
država ne stvara preko noći, već su za to potrebna i desetljeća.
Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine“.
U tjedniku
Hrvatsko slovo od 29. studenoga
2002. (Zagreb, br. 397.), predsjedniku Mesiću odgovara
prof. Julije Derossi: “U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je
samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći. Hrvatska se država,
kao što znamo, stvorila u doba kneza Branimira u drugoj polovini 9.
stoljeća i trajala je do 1097, kad na Gvozdu pogiba posljednji kralj
hrvatske krvi Petar. Nakon toga Hrvatska stotinama godina nije bila samostalna
država, iako je uvijek čuvala neke sastavnice državnosti. Godine 1941.
stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, koja je formalnopravno bila samostalna
država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda'
(Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i
Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša)
dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju
samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za
ideologiju talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se
jugoslavenski komunisti, među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i
Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku, nego da
stvore komunističku (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će
Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U
Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao
svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv,
čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi
stupanj autonomije veći od već 'službeno' utvrđenog bili su
osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća
Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv
Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema
jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu,
pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa
samostalnošću hrvatske države“.
To je bio
odgovor predsjedniku Mesiću, koji ne zna hrvatsku povijest. Jedino mu je
znanje onoliko koliko je naučio u komunističkim partijskim školama. Na
kraju možemo zaključiti da je 10. travnja hrvatski narod proglasio
Nezavisnu Državu Hrvatsku, a isti je taj narod ponovno, 25. lipnja 1991,
obnovio nezavisnu državu Hrvatsku ili Republiku Hrvatsku.
Bez obzira
na današnju vlast u Hrvatskoj, moramo se osloboditi nametnutih nam laži i
šutnje. Moramo slobodno govoriti i dati u javnost sve što smo patili i
proživljavali i stalno učiti našu povijest. Danas mnogi zbog svojih sitnih
i prizemnih interesa zatiru, nastoje prikriti i čak se srame 10. travnja.
Zaključujem
da Ustaški pokret, prema povijesnim istraživanjima, nije bio ni fašistički
ni nacistički nego prevratnička narodnosna udruga, koja se borila
protiv monarhističko-fašističkoga nasilja kralja Aleksandra
Karađorđevića, za rušenje Jugoslavije i za ostvarenje samostalne
hrvatske države. Kada je u cijeloj Europi prevladao fašizam i nacizam, Hrvatska
se tada nije mogla suprotstaviti ni fašistima ni nacistima, tim više što
zapadni saveznici (Amerika, Francuska i Engleska) nisu htjeli ni čuti za
hrvatsku samostalnost. Povijest se ponavlja pa nam i danas Amerika i Zapadna
Europa nameću politiku na izborima i predizbornim promidžbama. Svojim
novcem i velikom promidžbom nameću nam izborne kandidate kojima uopće
nisu važni hrvatski probitci. Mislim da je došlo vrijeme da se sastavi
povjerenstvo povjesničara, koje bi temeljito, sine ira et studio,
proučilo NDH i Ustaški pokret, a isto tako i jugoslavenski
komunistički pokret prema NDH, ustaštvu i stvaranju Republike Hrvatske te
o tome donijelo zaključke. Bez poznavanja prošlosti, ne može se ići prema
budućnosti.
Andelko Jurun
Hrvatski Dom
Buenos Aires – Argentina
Svibanj 2008.-.
_________________________________________________________
www.studiacroatica.blogspot.com
www.youtube.com/studiacroatica