DESETI TRAVANJ,
POVIJESTNA STVARNOST HRVATSKOG NARODA
Ponovno smo se sastali u našem HAKK da zajedno proslavimo 67. obljetnicu uspostave Nezavisne Države Hrvatske, slavnog 10.
Travnja 1941 u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske.
Taj dan vojskovodja Slavko Kvaternik u ime Poglavnika dra. Ante
Pavelića i ustaškog revolucionarnog pokreta najavio je čitavom
hrvatskom narodu i svijetu da od tog dana Hrvatska prekida sve političke i
ekonomske veze sa Kraljevinom Jugoslavijom tada u razpadu nakon Beogradskok
“puča“ i napada njemačke vojske.
Praktički nakog završetka Prvog Svijetskog Rata, već
od samog postanka Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca, kasnije Kraljevina
Jugoslavija, hrvatski narod je započeo borbu da izidje iz te tvorevine
kojom su pobijedničke sile 1918. u Versailles-u
kanile riješti balkanski problem nakon nestanka Austro – Ugarskog Carstva u
kojem je bila uključena i Hrvatska stolječima.
Nakon smrti zadnjeg kralja hrvatske krvi, koncem XI. stolječa, hrvatska ulazi prvo putem „Pacta Conventa“ u
savez s madjarima a 4. stolječa kasnije u
Austro-Ugarko carstvo do samog svršetka Prvog Svijetskog Rata.
Kroz čitavo to stoljetno razdoblje Hrvatska nikada više
nije bila potpuno slobodna i nezavisna država, već samo jedan dio tog
carstva, doista sa svojim Saborom ali bez stvarne prave autonomije.
Burni vjetrovi koji su zapuhali po Evropi nakon francuske
revolucije, zahvatili su i Hrvatsku i potaknuli tadašnje hrvatske prvake da
traže veća i jača prava za hrvatski narod. Sigurno najistaknutija
ličnost je bio dr. Ante Starčević sa svojim sjajnim nastupima u
Saboru tražeći od centralističke bečke vlade podpunu slobodu i
samostalnost hrvatskog naroda.
Dr. Ante Pavelić, kao hrvatski rodoljub i vjeran
slijeditelj nauka dra. Ante Starčevića, u početku postanka
Kraljevine Jugoslavije, prvo kao narodni zastupnik Stranke Prava a zatim kao
vodja revolucionarnog pokreta “Ustaša“ uspio je po
prvi put nakon više od 8. stolječa uspostaviti
Nezavisnu Državu Hrvatsku usprkos močnih sila koje su se uvijek borile
protiv te tisučljetne hrvatske težnje.
Čisto je razumljivo da u ta doba i u tim prilikama nije
bilo nikakvih mogučnosti birati saveznike ili stavljati njima bilo kakve
uvijete.
Tadašnji cilj Hrvatskog naroda je bio ostvariti i sačuvati
Nezavisnu Državu Hrvatsku svim prikladnim sredstvima.
U travnju 1941. godine Hrvatska je
postala “de facto“ saveznik Njemačke i Italije makar da to nije nikada
tražila niti da je ikada nacistička ili fašistička ideologija bila
prihvačena kao ideologija ustaškog pokreta ili, još manje, od večine
hrvatskog naroda.
Upravo taj dan “10. Travnja 1941“, prva uspostava Nezavisne
Države Hrvatske, slavimo redovito od 1946. godine sva
hrvatska politička emigracija diljem svijeta.
Slavimo ponosno taj veliki nadnevak i dajemo počast svima
onima koji su svojim umom, radom i životima omogučili da se stoljetni san
hrvatskog naroda konačno ostvari.
Isto tako naša politička emigracija, danas dio iseljene
Hrvatske, redovito konmemorira i Bleiburgsku Tragediju koja je naj strašniji
genocid koji je srbokomunistička jugoslavenska vojna banda učinila na
samom Bleiburgskom polju i u “kolonama smrti“, nakon završetka Drugog
Svijetskog Rata, nad razoružanom, i englezima predanom, hrvatskom vojskom i nad
mnoštvu nevinih civila: muževa, žena i djece.
Više od 150.000 ubijenih žrtava, pokopani na Bleiburgskom polju
u Austriji, po hrvatskim šumama ili samo bačeni u ponore i jame, mnoge tek
pronadjene nakon ponovne uspostave naše slobodne i neovisne Republike Hrvatske
25.Lipnja.1991, živi su svijedok da Nezavisna Država Hrvatska, proglašena 10.
Travnja 1941, je neporečiva politička stvarnost povijesti Hrvatskog
Naroda.
Nezavisna Država Hrvatska nije bila nikakva izmišljena fantazija
niti obična marijoneta “Sila Osovine“, kako to nažalost danas mnogi žele
prikazati, već je bila kroz čitavo vrijeme svoga
četverogodišnjeg postanka prava država, sa svojom vladom, sa svojom
zastavom, sa svojim grbom, sa svojom vojskom, novcem, poštanskim markama,
medjunarodno formalno priznata od 12 država i “de facto“ po Švicarskoj,
Francuskoj i Vatikanu.
Hrvatska tada novo sazvana vojska, mladi dobrovoljci domobrani i
ustaše, od prvog dana postanka NDH pa do konačnog pada u svibnju 1945. godine morali su se boriti, unutar svojih vlastitih drzavnih
granica, protiv četnicke agresije i protiv komunističkih partizana.
Za sve vrijeme tog prvog Domovinskog Rata, protiv srbskih
četnika i partizana, medju kojima je nažalost bilo i mnogo hrvata, sve
državne institucije su normalno djelovale do zadnjeg dana obstanka NDH.
U tom prvom Domovinskom Ratu palo je mnogo nevinih žrtava
braneći svoju, tisučljetima očekivanu, nezavisnu državu.
Tragedija je bila jos veća jer u tom Ratu, osim borbe protiv velekosrbsih
četnickih agresora, vodila se borba hrvatskih ustaša i domobranaca protiv
hrvatskih partizana komunista, koji nisu tada želijeli Hrvatsku slobodnu državu
već drugu komunističku Jugoslaviju.
Nakon završetka Drugog Svijetsog Rata nestala je slobodna i
Nezavisna Drzava Hrvatska i ponovno je uspostavljena druga, ovaj puta
komunistička Jugoslavija, u kojoj srbokomunisti i su preuzeli glavnu
kontrolu civilne, ekonomske i vojne vlasti.
Jugoslavenski režim se je održao na vlasti zahvaljujući
vanjskim priznanjem i novčanom pomoći medjunarodnih pobjedničkih
sila i unutarnjem političkom teroru protiv svih onih, koji su preživijeli
pokolje nakon samog konca rata, a nisu bili skloni tom komunističkom
sustavu jedne monolitičke, socijalističke i komunističke države.
Veliki broj hrvatskih gradjana, bježeći od komunista i nove
druge Jugoslavije, uspijeli su napustiti hrvatsku zemlu tražeći u
inozemstvu izgubljenu slobodu u svojoj domovini.
To je bila naša tadašnja politička emigracija koja se
rasula diljem svijeta i već od prvog dana radila uporno za ponovnu
uspostavu jedne druge, slobodne i demokratske Hrvatske države.
Plod i dokaz tog rada su brojne novine, časopisi, revije,
knjige, domovi, političke stranke, politički pokreti, kao nama dobro
poznati H.O.P., H.N.V., koje svjedoće neprekinutu borbu poltičke
emigracije za ponovnu uspostavu slobodne, demokratske i neovisne Hrvatske
države.
Već zapravo nema mnogo živih sudjelovnika ili svijedoka
destotravanjske epopeje ali mi, njihovi sinovi i unuci, uspijeli smo doživijeti
nakon 45. godina pada NDH plod tog političkog
rada u inozemstvu i takodjer plod unutarnjih prebivanja u domovini Hrvatskoj:
lom srbokomunističke Jugoslavije i ponovno proglašenje slobodne i neovisne
Republike Hrvatske 30.Svibnja 1990. na čelu sa
dr. Franjom Tudjmanom.
“10.Travanj.1941“ –
“30.Svibanj.1990“/“25-Lipnja.1991“ , dvije suprotne političke ideologije
ali jedan zajednički cilj: slobodna, samsostalna, demokratska, nezavisna,
neovisna HRVATSKA DRZAVA !
Ti datumi su neporečiva politička stvarnost Hrvatske
Države a dopustimo sudu povijesti ocijeniti ideologije i okolnosti koje su, u
oba slučaja, bili odlučivlji za postiči taj cilj.
Kako i 1941. tako i 1990/1991. jugoslavenski srbokomunisti, i ponovno četnici, s
potporom močne Jugoslavenske Armije navali su na slabo naoružanu Hrvatsku
i okupirali silom, putem agresije i etničkog čiščenja, skorom 30
% hrvatskog teritorija.
Kako i 1941. tako i od 1991. do 1995. započeo je jedan
novi, drugi, Domovinski Rat u kojem su sudjelovali još jednom hrvatski narod i,
ovaj puta, samo srbokomunistički i četnički agresori.
U ovom zadnjem Domovinskom Ratu nisu se borili hrvati protiv
hrvata već samo hrvati protiv naših vjekovno tradicijonalnih neprijatelja:
srbokomunista i novo uskrsnutih četnika.
Konačna pobijeda hrvatske vojske 1995. godine
je omogučila oslobodjenje svih hrvatskih okupiranih područja i definitivnu
konsolidaciju Republike Hrvatske.
Naša politička emigracija već od 1946. slavi svake godine “10.Travanj.1941“ i konmemorira
“Bleiburgsku Tragediju“ a od 1990. slavi i „Dan
Državnosti“ kao pravi naši državni blagdani.
U današnjoj našoj domovini Hrvatskoj, medju ostalim narodnim
blagdanima, slave kao i mi “Dan Državnosti“ i
konmemoriraju “Bleiburgsku Tragediju“ ali ne “Deseti Travanj“.
żZašto se još danas prešučuje povijestna stavrnost Destog
Travnja?
żZašto hrvatska diplomacija ne
tumaći u slobodnom svijetu hrvatsku istinu o nacizmu i fašizmu u Hrvatskoj
za vrijeme NDH i zašto naši povijestničari u domovini se ne protive lažnim
prikazivanjima pred svijetom “genocidnih Hrvata“ i sramotno prikrivaju srpske
zločine nad Hrvatima u zadnjih 80. godina?
Vjerjojatno oni koji bi to danas mogli činiti a ne
čine, nikada nisu u dubini svog srdca želijeli postići samostalnu,
domokratsku i nezavisnu Hrvatsku Državu već, samo zahvaljujući
slućaju prilika se nalaze u njoj i uživaju vlast bez muke i vlastitog truda.
Takva politika prijeti da, povodom ulazka Hrvatske u Evropsku
Uniju i NATO, ne završimo ponovno u nekoj balkaniziranoj trečoj
jugoslavenskoj konfederaciji kako je bila stvarna opasnost nakon povijestnih
izbora 30. svibnja 1990. godine.
Tu opastnost tada je kuražno i mudro spriječio dr. Franjo Tudjman.
Hvala Bogu da u demokratskim sustavima sve se može odlučiti
i mjenjati putem izbora pa i u ovom slučaju hrvatski narod u domovini i u
diaspori može, dok za to još ima vremena, promijeniti i nacionalne politike i
ljude kako bi samostanost i neovistnost današnje Republike Hrvatske bila
zauvijek sačuvana od bilo kojih pokušaja nove balkanizacije.
Krvava posljedica Deseto Travanjske geste je Bleiburgska
Tragedija (danas javno priznati zločin počinjen po jugoslavenskoj
komunističkoj vojsci nad razoružanim hrvarskim vojnicima i civilima nakon
završetka Drugog Svijetskog Rata u svibnju 1945. godine) je jedini
politički dogodjaj koji zajednički konmemoriramo i priznajemo u
emigraciji i u domovini.
Svi mi koji smo se od uvijek borili i djelovali u inozemstvu ili
u domovini, za uspostavu samostalne demokratske Republike Hrvatske i koji
zaista želimo da i nadalje ostane tako samostalna i neovisna za sve hrvate
diljem svijeta, moramo se ujediniti oko te naše Bleiburgske Tragedije da
započmemo dugi put konačnog iskrenog smirenja i priznanja
pluralističkih ideja za dobrobit hrvatskog naroda.
Podjimo zajedno, sva iseljena hrvatska i čitavo domovinsko
državotvorno pučanstvo, tražeći i radeći na svemu što nas danas
povezuje i nastojmo da ono što nas još danas razilazi, svaki dan bude sve manje
i manje.
Jedino ujedinjenim snagama biti ćemo kadri sačuvati
našu domovinu Hrvatsku od svih zala, od kojih sigurno ponovni savez, bilo
ekonomski ili politički, za srbima, u bilo kakvoj balkanskoj
konfederaciji, je najgorji i naj nepovoljniji za hrvatske interese.
Dužnost svakog čestitog hrvata je poštovati i raditi za
dobrobit svoje države i svog naroda priznajući i poštujuci svoju
tisučljetnu povijest.
Vječna slava svim palim žrtvama u borbi za slobodu i
nezavisnost države HRVATSKE !
Živjela slobodna i nezavisna HRVATSKA !
Davorin Poric
Hrvatsko Argentinski Kulturni Klub (10.04.2008)
Proslava „10.Travnja.1941“.
_________________________________________________________
www.studiacroatica.blogspot.com
www.youtube.com/studiacroatica