Studia Croatica

Godina XII, Buenos Aires, 1971., br. 40-41

Borba za novi Ustav i središnje fondove

Sumnjivi računi: Uništenje hrvatskog gospodarstva

Raskol u strukturi moći i ideologija marksizma-lenjinizma

Stogodišnjica hrvatske opere u Zagrebu (1870.-1970.)

Povijesni pregled hrvatskog književnog jezika

Poezija hrvatskog preporoda

Ivan Ratkaj, prvi hrvatski misionar u Americi (1647.-1683.)

Dokumenti

Govor Stjepana Radića

Die stimme der kroaten - Glas Hrvata

Mikrovijesti

In memoriam Savi M. Štedimliji

recenzija knjige

Zvonimir Kulundžić: Politički spisi Stjepana Radića

Vladimir Marić: Kroatische Adriaküste (Land der Tausend Inseln)

Ivan Mužić: Hrvatska politika jugoslavenska ideja (Hrvatska politika i jugoslavenska ideja)

Der Donau-Raum, Zeitschrift des Forschungsinstitutes für den Donauraum

Ives Ivonides: Mučenik grada Krešimira, Zagreb 1970., str. 32.

Borba za novi Ustav i središnje fondove

Franjo Nevistic

Kriza jugoslavenske državne ideje i njezinog samoupravnog režima

Komunistička Jugoslavija trenutno proživljava višestruku krizu: političku, ekonomsku, socijalnu i kulturnu. Doista, ta država nikada nije imala razdoblje političke stabilnosti, niti je ikada doživjela ujedinjeni napor za opće dobro. Jednostavno zato što nikada nije znala kako ga postići.

Dolaskom komunizma na vlast 1945. godine, odnosi među njezinim narodima dodatno su se pogoršali. Isto se dogodilo i s klasnim odnosima. Komunizam nije uspio riješiti nacionalno pitanje koje muči tu višenacionalnu državu od njezina nastanka, niti društveni problem. Uz opću nesposobnost komunizma u tom pogledu, u konkretnom slučaju Jugoslavije postoji još jedan faktor odlučno negativnog značaja. Srpska hegemonija, njezin unitarizam i centralizam uvijek su predstavljali glavnu prepreku svim pokušajima, čak i najiskrenijim, da se u toj jedinstvenoj zemlji organizira društveno-politički sustav koji bi zadovoljio sve njezine nacionalne komponente, a ne samo Srbe.

Padom "slavnog" šefa policije A. Rankovića 1966. godine, formalno je završila jedna faza srpske hegemonije, iako sama hegemonija nije. Umjesto represivnog policijskog aparata, učvrstili su se novi oblici srpske dominacije. Najočitiji od njih su banke i tvrtke za reeksport u Beogradu. Tamo je koncentriran financijski potencijal cijele zemlje. Srpski administratori u Beogradu, koji je i srpski i nacionalni kapital, raspolagali su i nastavljaju raspolagati tim kapitalom na manje-više proizvoljan način. Prednost se daje razvojnim potrebama Srbije i onima koji pomažu Srbima u njihovoj politici ugnjetavanja i hegemonije.

Ovo abnormalno stanje moglo je ostati skriveno dok su SAD usmjeravale ogromne svote pomoći režimu. Latentno nezadovoljstvo moglo se umiriti mrvicama sa stola prepunog tuđeg bogatstva. Ali ograničenjem i potpunim prestankom američke pomoći, jugoslavenski komunizam pokazao je svoje prave sposobnosti i vrijednost. „Demokratski socijalizam“, „samoupravno društvo“ i „demokracija lokalnih proizvođača“ nisu ispunili svoju zamišljenu ulogu alternative između liberalnog kapitalizma i totalitarnog socijalizma staljinističkog tipa. Iluzije, marksistička proročanstva i vjera u ružičastu budućnost konačno su završili.

Kriza državnog koncepta - odnosno političkog jedinstva ovih naroda, tako dijametralno suprotnih jedni drugima - kao i kriza samoupravnog društva, gurnula je ovu političku zajednicu u tešku situaciju. Toliko tešku, zapravo, da je sam maršal Tito 21. rujna morao izjaviti da „ovako ne možemo naprijed“, da je „cijeli sustav“ upitan i da je nužno poduzeti potrebne korake za promjenu jer „vrijeme nije na našoj strani“. Što onda predstavlja ovu tešku krizu u komunističkoj Jugoslaviji?

Potrebno je odabrati neke elemente koje smatramo bitnima kako bismo razumjeli kompleks koji ne možemo analizirati u cijelosti.

Problem je prvenstveno nacionalno pitanje, a sekundarno socioekonomsko pitanje. Doista, uvođenjem federalnog sustava 1946. godine, Tito i njegova stranka vjerovali su da su riješili nacionalni problem svoje višenacionalne države. Ili bolje rečeno, Tito i njegovi suradnici dobro su znali koliko je ta pretpostavka netočna. Kako bi se nadoknadio nedostatak stvarnog rješenja nacionalnog pitanja, uložen je znatan napor da se drugi uvjere u ovo navodno rješenje. I to nije bilo bez učinka. Veliki dio svjetskog javnog mnijenja prihvatio je kao istinu ono što je bio samo privid. Tito je više puta spominjan kao čovjek koji je pronašao učinkovito rješenje za tako složeno i teško pitanje u svojoj zemlji. Titov federalizam suprotstavljao se centralističkom unitarizmu monarhističke Jugoslavije.

„Republika mora biti organizirana kao suverena nacionalna i državna zajednica. To podrazumijeva da sva vlast, izvorno, pripada republici i da republike mogu odvojiti i prenijeti dio te vlasti... na federaciju.“ Nadalje: „Socijalistička država također je karakterizirana monopolom sile (nasilja)... Ali atribut monopola sile je atribut svojstven državi i, posljedično, taj monopol ne može imati njezina emanacija, odnosno federacija, umjesto suverene republike. Pitanje tko su organi sile ne može se zanemariti, kao što se pokušava. U Hrvatskoj je rašireno mišljenje da policija i pravosuđe trebaju biti u potpunosti pod jurisdikcijom republika...“ (Jesmo li spremni na sve posljedice? - Jesmo li spremni izvući sve posljedice?, u "VUS" 3/12/71). Vladimir Bakarić, vodeći komunist u Hrvatskoj i jedan od Titovih najbližih suradnika, govoreći komunistima na Sveučilištu u Zagrebu, rekao je i sljedeće: „Druga skupina problema uključuje pitanje odnosa federacije i republike, ili, ako više volite, odnosa nacije i federacije. O tome je bilo mnogo rasprava. Mnoge upravo zato što su to problemi koji se moraju ujediniti kroz državu i političke organizacije, pomirujući razlike između nacija, gospodarstava, razina razvoja itd. Logično, budući da se radi o višoj strukturi temeljne ekonomske baze, otuđenoj od neposrednog proizvođača, proizašli su stavovi iz dostupnosti viška vrijednosti bez da su podložni razmatranju neposrednog proizvođača. Stvaranjem tih centara moći bilo je prirodno da će razlike postajati sve izraženije. Ovdje imamo... mjesto naših glavnih sporova“ ("Vjesnik", 22. veljače 1971., Zagreb).

Profesor i ekonomist dr. S. Đordan, osvrćući se na prethodne ustave komunističke Jugoslavije, kaže: „...federacija je preuzela sve bitne funkcije: cijeli gospodarski sustav, odnosno cijeli investicijski sustav s monopolom na razvojnu i investicijsku politiku, monopol na međunarodne ekonomske odnose, svu poreznu i financijsku politiku općenito... Republike su uspostavljene dedukcijom i povjerena im je funkcija poreznika za potrebe federacije, izvršavanje njezinih planova itd., dok je njihova autonomija i neovisnost bila toliko ograničena da se nije moglo ni govoriti o pravom federalizmu...“ (Ekonomske funkcije Nove Federacije - Ekonomske funkcije nove federacije, u „Studentski - List Gazeta Estudiantil“, br. 21, Zagreb, 17. studenog 1970., str. 20-21).

Potvrđujući istu potrebu za reformom u spomenutom smislu, predsjednik Jugoslavenske komunističke omladine, Slovenac Janez Kocijanić, izjavio je: „Zalažemo se za pretvaranje Jugoslavije u zajednicu država - socijalističku zajednicu država - koje moraju djelovati kao nositelji nacionalnih...“ suverenitet« (u Neue Zürcher Zeitung od 20. veljače 1971. u članku: Die Schwierigkeiten beim Umbau Jugoslaviens - Teškoće u preuređenju Jugoslavije).

To bi bio jedan aspekt trenutne duboke jugoslavenske krize. Formalni federalizam nije uspio riješiti nacionalni problem. Zato se trenutno naglašava potreba za "raspadanjem" Federacije.

Što se tiče socioekonomskog aspekta, situacija se čini još gorom. Ekonomski centralizam u početku se činio uspješnim, iako je životni standard bio ispod 500 dolara po glavi stanovnika. Zemlja je bila razorena ratom, pa je potražnja bila vrlo velika. Sve što se proizvodilo pronašlo je kupce. Od 1963. stvari su krenule drugim smjerom. Domaća potrošnja se smanjuje, a roba loše kvalitete ne nalazi se kupce na međunarodnom tržištu. Javlja se potreba za reformom sustava, ali centralisti odbijaju popustiti.

Profesor Đodan objašnjava: "...Ovo je kapital, koncentriran u rukama federacija i njezinih eksportera, poput GENEX-a i bankarskih federacija. Iznos tog kapitala procjenjuje se na oko 9 milijardi starih dinara. Kad bi se ostavio na stanju neke republike, čija bi Jugoslavija ubrzo postala plijen tih banaka i reeksportnih kompanija, te kolonija te republike. To se mora otvoreno reći kako bi se kasnije izbjeglo bilo kakvih Ne želimo kolonijalni status bez borbe radničkoj klasi svakog od naroda razmjerno njihovim pravima.“ Slično tome, mora se riješiti problem izvanproračunskog proračuna, koji je po veličini bio jednak saveznom proračunu, a čije je računovodstvo bilo „gore od računovodstva poljoprivredne zadruge“. „Ovaj fond se mora likvidirati, a sredstva prenijeti radničkoj klasi organiziranoj u njihovim radnim zajednicama.

Sljedeći problem su inozemni dugovi koje neki ulažu za svoje potrebe, a drugi plaćaju svojim devizom. Rješenje se mora tražiti prema načelu da dugove moraju plaćati oni koji su ih stvorili. Devizni sustav je bolno pitanje u jugoslavenskom razvoju. Nerealan tečaj obeshrabruje izvoz, potiče uvoz, što stvara astronomski platni deficit. Kroz ovaj mehanizam, ogromna financijska sredstva odlaze iz Hrvatske u druge republike.

Naša republika će ove godine (1970.) imati 300 milijuna dolara iz otvorenog suficita i, vjerojatno još jednom, iz privatnog kliringa i doznaka koje naši radnici šalju u inozemstvo svojih obitelji. Sve to prelazi u ruke Federalne banke (Beograd) putem nerealnog tečaja, dok hrvatsko gospodarstvo ostaje bez sredstava za uvoz proizvodnih materijala. Kad bi nam taj višak bio na raspolaganju, imali bismo dovoljno sredstava za...“ „razvoj.“

Profesor Diodan pojašnjava: „Nacija koja je uspjela proglasiti svoj glavni grad glavnim gradom federacije nametnula je i timske politike federacije, prioritet razvoja domaćih regija, kao i politiku međunarodnog podjela rada i našeg sudjelovanja u njoj. Ukratko: tko god je držao blagajnu federacije, nije oklijevao uzeti lavovski dio... Neke su regije proglašene razvijenima, a druge nerazvijenima, pri čemu su prve morale platiti sve pogreške središnje vlade, dok su druge imale malo koristi od novih i manjkavih politika. Stoga je nastala raširena nezadovoljstvo.“

Kako bi razotkrio ovu centralističku razvojnu politiku, Đodan dodaje: „Što se tiče koncepta nerazvijenih zemalja, mi ga u načelu prihvaćamo, ali stupanj nerazvijenosti mora se preispitati na složeniji način nego što se do sada koristio. Do sada je primijenjeni kriterij bila produktivnost nacionalnog gospodarstva, točnije faktor potrošnje; drugim riječima, analizirana je samo ponuda bez razmatranja kupovne moći. Ovaj postupak je zastarjela metoda. Danas nije teško proizvoditi robu, ali ju je teško prodavati na kredit. Posljedično, oni s više financijskog kapitala ekonomski su jači.

Prema kriterijima proizvodnje i gledano kroz dohodak po glavi stanovnika, Jugoslavija je 1970. trebala imati prosječni dohodak od 765 dolara. Bosna i Hercegovina, 513 dolara; Crna Gora, 560 dolara; Hrvatska, 936 dolara; Makedonija, 575 dolara; Slovenija, 1434 dolara; Srbija, 757 dolara; Vojvodina, 827 dolara; i Novosovo, 1000 dolara.“ 312. Ako uzmemo u obzir financijski aspekt, slika se potpuno mijenja. Dakle, kreditni potencijal za svakih 100 dinara nacionalne proizvodnje doseže 111 dinara u Bosni i Hercegovini; 228 u Crnoj Gori; 108 u Hrvatskoj; 294 u Makedoniji; 121 u Sloveniji; i 227 u Srbiji. Prema navedenom, Hrvatska bi se, primjenjujući zastarjele kriterije, smatrala razvijenom, ali primjenjujući moderne kriterije, ispada nerazvijena, i to najnerazvijenija od svih republika...

Potrošnja je iskrivljena. Oni koji manje proizvode troše više jer je kreditni potencijal iskrivljen, a kroz to iskrivljenje veliki dio viška vrijednosti proizvodnje nekih ljudi odlazi u ruke onih s većim kreditnim potencijalom. Evo podataka o tome: Bosna i Hercegovina, Slovenija i Hrvatska proizvode oko 56,6% društvenog proizvoda Jugoslavije, s kreditnim potencijalom od samo 38,3%, dok Srbija, Makedonija i Crna Gora proizvode samo 43,5% nacionalnog proizvoda, dok imaju pristup 61,7% kredita.

Posljedično, tko je nerazvijen?" Srećko Bijelić, predsjednik Saveza komunista Zagreba, kaže sljedeće: "Kad zbrojimo sve potrebe i mogućnosti, ispada da grad Zagreb ne može osigurati 301 milijun dinara za financiranje bitnih djelatnosti. Ne može, jer mu je 1970. godine od njegovih pet milijardi na raspolaganju ostalo samo 20,2%, dok je federacija uzela 58,2%, a Republika Hrvatska 21,7%." Ti su odnosi nepodnošljivi i moraju se promijeniti..." (U "VUS-u" iz prosinca 1970.).

Odnosi su zaista nepodnošljivi. Ako znamo da je Hrvatska prošle godine imala višak od gotovo 600 milijuna dolara, koje je morala prodati Federalnoj banci po službenom tečaju od 5,70 dinara, a da ih banka prodaje na paralelnom tržištu za 18,20 dinara, jasno je da Zagreb ne može pokriti svoje najosnovnije potrebe, dok u Beogradu, naprotiv, financijske rezerve rastu. To objašnjava i masovnu migraciju Hrvata u inozemstvo i nagli pad nataliteta u Hrvatskoj. Beogradska centralističko-unitarna politika, tajno poznata kao politika "bratstva i jedinstva", tako postaje prava politika genocida. Nasilne i sporadične reakcije mladih hrvatskih radnika, poput dva nedavna slučaja u Švedskoj, mogu li iznenaditi bilo koga, znajući stvarnost u kojoj živi hrvatski narod?

Što se može očekivati od ove borbe za novi Ustav i sistemske promjene? Posebna komisija Beogradske skupštine stavila je dvadesetak amandmana na javnu raspravu. Sudeći po Amandmanu 29, koji zadržava najvažnije političke i financijske funkcije za federaciju, ne može se puno očekivati. Pod pritiskom centralista - Srba i kod kuće i u egzilu - (londonska Nasa Rec i minhenska Iskra reagirale su jednoglasno, braneći srpsku nadmoć), maršal Tito održao je govor u malom hrvatskom gradu Bugojnu u Bosni, gdje je, iako se proglasio zagovornikom decentralizacije, snažno odbacio ideju reorganizacije države u konfederaciju. Štoviše, prethodno je izjavio da je Savez komunista Jugoslavije unitarna i monolitna organizacija, zanemarujući podjelu po republikama i nacionalnostima.

Stoga se malo može očekivati od trenutne reforme, čija je kampanja već ušla u fazu "organiziranog entuzijazma". Ako ovim konkretnim činjenicama dodamo mišljenja znanstvenika i stručnjaka za međunarodna komunistička pitanja, slika postaje savršeno jasna.

Pitanje značenja ustava u komunističkoj državi gotovo je suvišno. Koncept prava u komunističkoj teoriji uvelike se razlikuje od onog zapadnog svijeta. Dok mu zapadna doktrina i praksa pripisuju izrazitu deontološku snagu, sovjetska teorija i praksa ga poriču.[1]

"Titoizam", kao "poseban put" u socijalizam, u tom se pogledu ne razlikuje od boljševizma. Na početku, 1945. – 1952., bio je njegov najrevniji imitator. Sovjetska Rusija do sada je izmijenila tri ustava, a komunistička Jugoslavija trenutno raspravlja o svom četvrtom. Što se tiče vrijednosti ustava, kojem, na primjer, J. Bryce pripisuje isključivo pravnu i političko-filozofsku funkciju, sovjetski teoretičari zauzimaju suprotno stajalište.[2]

Kao što smo već vidjeli, jugoslavenski federalizam nije bio ni sjena pravog federalizma. Partijski centralizam, u kombinaciji sa srpskom hegemonijom, dao je jugoslavenskoj komunističkoj državi temeljne karakteristike. Sadašnja kriza, uzrokovana ovim dvama glavnim čimbenicima, prisilila je na poluslužbenu kapitulaciju. Oštro usklađen s pulsom "svog" naroda, maršal, bojeći se za sudbinu svog magnum opusa, iako je prihvaćao decentralizaciju, naglašavao je jedinstvo Partije i odbacivao ideju konfederacije. Konfederalni ustav, pod autoritetom jedinstva Partije, ne bi bio ništa više od "administrativnog poretka", kako bi rekao Akripov. Ali, odbacivanjem administrativnog poretka svojstvenog konfederalnom ustavu, Tito se još jednom pokorio srpskoj hegemoniji i klasnoj politici, ignorirajući nacionalno pitanje. Crvenkovski kaže, kao što smo već vidjeli, da je klasna politika, koja još jednom negira nacionalnu dimenziju u Jugoslaviji, pogrešna politika.

Ali čak i priznavanje idealnog pravno-ustavnog rješenja, bez demontiranja financijskih resursa Beograda, i dalje bi bila romantična ideja. Zasad, Beograd ostaje nepokolebljiv.

Morat ćemo pričekati i vidjeti hoće li monolitna priroda jugoslavenskog komunizma i srbijanske hegemonije ponovno prevladati nad legitimnim pravima ostalih pokorenih naroda u toj višenacionalnoj državi, koja pokazuje ozbiljne pukotine čak i unutar Partije i prema višenacionalnim standardima.

Sumnjivi računi: Uništenje hrvatskog gospodarstva

Jure Petricevic

Hrvoje Šošić razotkriva moć i beskrupuloznost središnjih banaka i velikih reeksportnih tvrtki, privilegiranih od strane države

Dr. Hrvoje Šošić i Matica hrvatska[3] učinili su veliku uslugu svom narodu. Šošićeva knjiga "Čisti računi", objavljena krajem 1970., pruža dokumentiranu sliku poslovanja jugoslavenskih središnjih banaka i tvrtki za reeksport, kojima su tijekom ekonomske reforme prenesena značajna državna sredstva i dodijeljene privilegirane ovlasti. Kao rezultat toga, ti subjekti sada iskorištavaju i eksproprijiraju druge tvrtke, određene gospodarske sektore i regije, što posebno utječe na hrvatsko gospodarstvo. Na temelju pažljivo prikupljenih dokumenata i podataka, Šošić dokazuje da se situacija tvrtki u Hrvatskoj znatno pogoršala tijekom samoupravljanja i ekonomske reforme.

Na prvi pogled moglo bi se činiti da rigidni sustav financiranja obnove zastarjelih pogona i drugih dekomisioniranih sredstava za proizvodnju, te reinvestiranja, podjednako utječe na sve tvrtke i gospodarske sektore te da predstavlja novi oblik birokratskog dirigizma koji podržava i zloupotrebljava državna vlast u totalitarnom sustavu. Međutim, ako uzmemo u obzir da su u Jugoslaviji, multinacionalnoj zemlji, i središnja državna vlast i središnje banke i fondovi u rukama Srba, onda, s obzirom na hrvatsko-srpski sukob, hrvatsko gospodarstvo trpi posljedice, dok srpsko gospodarstvo ima koristi od novog sustava financiranja i reinvestiranja. Ovaj aspekt problema precizno je razjašnjen u Šošićevom izlaganju, tako da njegova knjiga podsjeća na djelo R. Bicanica objavljeno prije više od tri desetljeća, "Ekonomska osnova hrvatskog pitanja" [4], te dolazi, dijelom, do identičnih zaključaka. Razlika leži u činjenici da je Bicanic obuhvatio sve sektore javnog života, dok se Šošić ograničio na financiranje amortiziranih sredstava za proizvodnju i novih ulaganja. U razjašnjavanju ovih pitanja, ekonomski i politički odnosi između Srbije i Hrvatske, te goruće hrvatsko pitanje, pojavljuju se u svoj svojoj složenosti.

Šošićeva iscrpna financijska analiza može se sažeti na sljedeći način:

Privatna imovina, konfiscirana i eksproprijirana nakon dolaska komunista na vlast 1945. godine, činila je glavnu osnovu kolektivnih poduzeća. Do 1950., a dijelom i do 1965., država, odnosno Savezna vlada u Beogradu, imala je izravnu kontrolu nad tim sredstvima. Država je putem socijalnog plana uspostavila razvoj i financiranje tih poduzeća. Taj je postupak ostao na snazi i nakon uvođenja gospodarskih reformi 1965. Uprava i upravljanje poduzećima povjereni su "radnim kolektivima", ali je funkcija financiranja obnove i ulaganja bila rezervirana za državu, odnosno središnje banke i određene komercijalne tvrtke. Potrebna sredstva prikupljana su centraliziranim i etatističkim metodama, bez vraćanja poduzećima. Stoga poduzeća nisu mogla pristupiti većini svoje amortizacije, koja je preusmjerena u središnji fond za amortizaciju.

Po starom sustavu država je ta sredstva vraćala po posebnim kriterijima. Mnogim su poduzećima ti resursi bili ograničeni i blokirani, korišteni prema političkim kriterijima u drugim regijama, uglavnom tamo gdje su pogodovali velikosrpskim interesima, toliko da su ih nazivali "političkim tvornicama" i "političkim investicijama". Ti su manevri teško oštetili gospodarstva Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine.

Tijekom gospodarske reforme stari centralizirani sustav prikupljanja sredstava za reinvestiranje – namijenjenih modernizaciji zastarjele opreme i novim investicijama – zamijenjen je novim kreditnim sustavom. Poduzeća mogu dobiti potrebna sredstva, ali ih moraju vratiti uz visoke kamate, iako su ta sredstva crpljena iz vlastitih prihoda poduzeća. Istodobno, država i dalje zadržava značajan dio prihoda poduzeća za financiranje novih javnih investicija.

Podrazumijeva se da neke tvrtke ne moraju vraćati uložena sredstva, dok druge preuzimanjem obveza po kompliciranim kreditima postaju nekonkurentne. Jedna tvrtka dobije sve, druga ništa. Također, uvođenjem novog sustava financiranja investicije su podijeljene u dvije skupine: osnovna sredstva i sredstva poslovanja. Budući da osnovni investicijski fondovi plaćaju niže kamate, novi sustav daje prednost zajmovima za operativna sredstva - kratkoročnim zajmovima, koji se pak pod nepovoljnim uvjetima moraju koristiti za dugoročna ulaganja.

Ova je podjela sastavni dio nove politike financiranja investicija nakon 1964. godine. Tada su, prije agrarne reforme, investicijska sredstva ukinuta i prenesena na banke. Dakle, provedena reforma nije mogla postići svoje ciljeve jer je odluku o amortizacijskim sredstvima i investicijama godinu dana ranije donio srpski birokratski aparat unutar Savezne vlade. Nadalje, sredstva stambenog fonda su 1966. godine prebačena u ruke banaka.

Moć banaka je rasla. Središnje banke, a preko njih i velike izvozne tvrtke [5], dobivale su besplatne kredite od Narodne banke Jugoslavije, generirane njezinim izdavanjem novčanica. Ti su zajmovi pak davani poduzećima uz visoke kamate i pod drugim teškim uvjetima. Drugim riječima, koristili su naslijeđena sredstva i znatne besplatne kredite proizašle iz izdavanja novčanica bez ikakvog ekonomskog nadzora ili definiranih propisa.

Tako su središnje banke i izvozne tvrtke u Beogradu postale moćna sila, gospodari gospodarstva, ali i važni politički igrači, s obzirom na protuhrvatsku politiku velikosrpske federacije. U ekonomskoj sferi tu je politiku do reformi provodio izravno centralistički državni aparat, a nakon 1964./65. neizravno preko banaka i reeksportera. Dakle, Rankovićev pad 1966. godine nije donio nikakvo gospodarsko olakšanje republikama Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Komentirajući novi sustav financiranja u usporedbi s prethodnim, Šošić prikladno ističe značajku zajedničku oba sustava: oni koji odlučuju o financiranju, ni tada ni sada, odgovorni su za ekonomske posljedice svojih postupaka. Odluke donose dužnosnici, bankarski službenici i velike korporacije bez ikakvog nadzora javnosti, bez ikakve obveze da budu odgovorni, a time i bez inherentnih sankcija. Ti srbijanski dužnosnici odgovorni su samo svojim sugrađanima i nadređenima u Komunističkoj partiji, vojsci i Saveznoj vladi.

Ovu sliku dodatno upotpunjuje činjenica da su novčana sredstva ostala netaknuta i da se sva kretanja valuta na službenom, paralelnom i crnom tržištu provode putem istih tih institucija. Tvrtke primaju mali dio deviza zarađenih od svojih transakcija sa stranim tvrtkama - u prosjeku 7% (tzv. naknada za zadržavanje) - koja je slobodno dostupna. Šošić, na temelju dokumenata, dokazuje da središnje banke i tvrtke za reeksport beskrupulozno izvlače ovu devizu prilikom distribucije kredita, plaćajući je po službenom tečaju, a zatim je prodaju na crnom tržištu, ostvarujući ogromne profite.

U svjetlu hrvatsko-srpskog sukoba, ulaganja u Srbiju s posebnim pogodnostima i preferencijama od najveće su važnosti. Ove savezne preferencije koriste Đerdapu (*) i automobilskoj industriji, što znači da dobivaju beskamatne kredite i određene iznose bez obveze vraćanja, pristup stranoj valuti i porezne olakšice, među ostalim pogodnostima. Na taj način Beograd raste, dok Zagreb, glavni grad Hrvatske, stagnira. Za razliku od saveznih preferencija za ulaganja u Srbiju, u Hrvatskoj brodarska industrija, trgovačka flota, turizam, poljoprivreda, komunikacije i proizvodna industrija zaostaju, posrćući iz krize u krizu.

Ovaj kratki pregled ističe negativne posljedice novog sustava financiranja za gospodarstva Hrvatske i Slovenije. Rastući kapital banaka i privilegiranih tvrtki spaja se s izdavanjem novčanica, čineći nedjeljivi financijski kapital koji dominira gospodarstvom od 1965. To dovodi do smanjenja investicijskog kapaciteta tvrtki, a financijski kapital, a ne izravni proizvođači, postaje primarni faktor. Gospodarstvo sve više ovisi o financijskom kapitalu, smanjuje se njegova sposobnost samofinanciranja, a izravni proizvođači sve manje sudjeluju u reprodukciji osnovnih i obrtnih fondova nego prije reforme.

Na taj način osujećena je ideja i zahtjev za većim ekonomskim sudjelovanjem u dobiti. Gospodarstvo ne odlučuje o ulaganjima niti o korištenju dijela amortizacije za kompenzaciju zastarjelih proizvodnih sredstava. „Financijski kapital zauzima takav položaj da se više resursa izvlači iz kapitala stvorenih vrijednosti nego iz rada... Reinvestiranje se ne provodi prema potrebama samoupravnih poduzeća, već u odnosu financijski kapital-rad, gdje kapital igra pretežnu ulogu i, prema stupnju sudjelovanja u proizvodnom procesu, stječe legitimno pravo apsorbirati većinu dobiti.“

U Hrvatskoj postoji mnogo zastarjelih tvornica. Ti zastarjeli pogoni su posebno pogođeni, a njihova se situacija pogoršava. Pri prelasku iz starog administrativnog sustava u novi, navodno autonomni i samodostatni, tvrtke nisu dobivale vrijednost izvedenu iz proizvodnih sredstava. Obvezna niska amortizacija prikazuje veću fiktivnu dobit u računovodstvenim knjigama, dajući lažnu sliku uspjeha tvrtki, dok u stvarnosti nema dovoljno resursa za apsorpciju povećanih troškova zamjene strojeva, postrojenja i prostora. Ove zastarjele tvrtke postaju sve neoperativnije, a Beograd sredstva za amortizaciju raspoređuje u druge svrhe.

Jugoslavenska poljoprivredna banka Poljobanka kontrolira i iskorištava ogromna ruralna područja u Hrvatskoj. Šošić pokazuje kako je ova banka godinama koristila sredstva "Belja" i drugih poljoprivrednih i stočarskih poduzeća (njihove depozite i devize), zarađujući ogromne iznose, a istovremeno odbijajući tim poduzećima osigurati resurse za zamjenu strojeva i alata te za nužna ulaganja. Krediti se odobravaju sa sve kraćim rokovima otplate i sve težim uvjetima. To se ne odnosi samo na spomenuta poduzeća već na cijelo hrvatsko gospodarstvo. Šošić navodi: "Ovdje se ne radi o ekscesima ili izoliranim slučajevima, već o procesu potpunog izvlaštenja gospodarstva od strane financijskog kapitala... Godine 1969. cijelo gospodarstvo Socijalističke Republike Hrvatske zaradilo je manje novca dodijeljenog operativnom fondu nego što su iznosile njegove nepodmirene obveze prema financijskom kapitalu... Više nije točno reći da financijski kapital posuđuje novac uz lihvarske kamatne stope. Danas moramo reći: ovo je neobuzdana i beskrupulozna krađa." Središnje banke i velike izvozne tvrtke zarađuju bajne iznose putem takozvanih "povlaštenih kamata", pri čemu se krediti u određenim gospodarskim sektorima unaprijed otplaćuju iz stabilnih fondova na razdoblje od 25 godina. Iz tog razloga, Poljobanka ulaže velika sredstva u turizam i, prema Šošićevim izračunima, odmah dobiva 55% uloženog iznosa plus dodatnih 8 do 9% godišnje kamate. Stoga ne čudi da je Poljobanka uspjela povećati svoj kreditni portfelj više od trinaest puta, sa 72 na 951 milijun dinara između 1964. i 1969. godine.

Šošić navodi jasan primjer ulaganja u turističku industriju. Kredit od 48 milijuna novih dinara odobren je na 25 godina pod sljedećim uvjetima:

1) Osnovna kamatna stopa iznosi 5%, s dodatnom kamatom za turizam od 3%. Zatim se mora dodati beneficija od 2,5%, izvedena iz saveznih sredstava i plativa unaprijed na rok od 25 godina. Za neplaćene rate, korisnik plaća zateznu kamatu od 4% godišnje.

2) Korisnik kredita mora prodati Poljobanci zarađene dolare, u vrijednosti od 8,9 milijuna novih dinara, prema posebnom ugovoru (tj. po službenom tečaju; ako ti dolari nisu dostupni, korisnik ih mora nabaviti na crnom tržištu, koje Poljobanka zatim prodaje na crnom tržištu, ostvarujući značajnu dobit).

3) Izvođač također mora kupiti i prodati Poljobanci konvertibilnu valutu u vrijednosti od 500.000 USD.

4) Izvođač se mora registrirati u navedenoj banci i položiti 1 milijun novih dinara, plativih u pet godišnjih, nepovratnih rata. 5) U roku od 30 dana od dodjele ugovora, izvođač mora položiti 5 milijuna dinara Poljobanci na tri godine uz kamatu od 6%. Ako banka nema taj iznos na raspolaganju, zadržat će ga od namire certifikata i evidentirati ga kao nepodmirenu obvezu.

Izvođač i korisnik žive u Hrvatskoj, te se na taj način sredstva prenose iz jedne republike u drugu. Šošić zaključuje: „To dokazuje da financijski kapital drži svu gospodarsku aktivnost kao taoca i svakim danom je sve više iskorištava i eksproprira.“ Ova financijska struktura Poljobanke, kao i drugih središnjih banaka i financijskih institucija, vrlo je složena i „bit će je teško razumjeti nekome tko nije upoznat s računovodstvom.“

Šošić navodi ovaj primjer odnosa između Poljobanke i građevinskog izvođača. Banka je morala platiti građevinskoj tvrtki milijun dinara za obavljeni posao. Nije mu platio taj iznos, već ga je prisilio da obavi navedeni posao u ime banke (a ne u ime turističke tvrtke) pod uvjetom da ga plati za tri godine uz 6% kamata. „Sada se Poljobanka pojavljuje pred državnom blagajnom i traži predujam od 2,5% na 25 godina na uplatu od milijun dinara, s obračunatim kamatama od 330.000 dinara. Poljobanka tvrdi svoja 'legitimna prava', tvrdeći da je građevinskoj tvrtki platila izgradnju hotela za strane turiste. Svoje neplaćanje opravdava tvrdnjom da je izvođač radova 'dobrovoljno' položio taj iznos na oročeni račun. 'Nije važno što izvođaču radova nedostaju sredstva; važno je izrada novih papira (ne dokumenata, budući da su lažni), a na temelju tih papira uzima se novac od države i društva.' Poljobanka će se pojaviti pred državnom blagajnom, iako je pravi vjerovnik građevinska tvrtka. 'Građevinska tvrtka morala je prodati svoja prava Poljobanci kako bi osigurala posao', navodi Šošić. Razmjere ovih transakcija dokazuje Ekonomska.“ Politika (dobro informirani časopis, po Šošićevom mišljenju) tvrdi da će koristi ostvarene do 1970. iznositi više od 2 milijarde umjesto predviđenih 250 milijuna.

Obveze koje je preuzela turistička i građevinska tvrtka, u vezi s osiguravanjem deviza na teret radnika, znače da "radnici neće morati ići u inozemstvo, već će graditi vlastitu državu".

Čitajući Šošićevo djelo, podsjećamo se na eksploatatorske manevre koje je provodila velikosrpska klika u monarhijskoj Jugoslaviji. Tada su, kao i sada, krađa, prijevara, pljačka i pronevjera bili uobičajeni u Hrvatskoj. To su metode koje su koristili podzemlje, mafija i gangsterske kriminalne organizacije.

Ilustrativan primjer su tvrtke za reeksport "Generalexpor" i "Genex", koje Šošić opširno ispituje. "Genex" je svojim poslovanjem postao glavni primjer srpske eksploatacije u Hrvatskoj. Iako odobrava kredite s prosječnom kamatnom stopom od 6,45%, uvjeti prodaje deviza i dogovoreni krediti donose godišnji prinos veći od 25%. Kako bi prikrila svoju dobit, objavljuje lažne financijske izvještaje koji nisu priznati u računovodstvenoj teoriji ili praksi. Šošić javno propituje Genex o njegovoj dobiti od deviznih transakcija i drugih komercijalnih i financijskih operacija. Što se tiče devizne dobiti, doslovno izjavljuje: "Ako je ta dobit manja od 30% i ako Genex to dokaže, javno ću priznati da sam lažljivac."

Ali najgore je što Genex provodi ove unosne operacije koristeći sredstva iz emisije novca Narodne banke, bez ikakve transparentnosti u pogledu iznosa tih sredstava. "Taj novac mu omogućuje, kroz sumnjive financijske manevre, da iskorištava druge tvrtke koje imaju jednako pravo pristupa kreditima. Zahvaljujući svom privilegiranom položaju, Genex je uspio akumulirati ogroman kapital, a trenutno mu Narodna banka odobrava ogromne kredite" u operativne svrhe koji omogućuju reeksporterima da transformiraju vlastite resurse u investicije i izvlače profit od onih koji daju kredit. Očito je da se to ne bi moglo učiniti ako bi Narodna banka obustavila svoje kredite i odobrila ih tvrtkama koje su sada dužne "Genexu" pod najzlostavljačkijim uvjetima.

Središnje banke i velike izvozne tvrtke, uz podršku Narodne banke Jugoslavije, tako su stvorile monetarno-kreditni monopol, sposoban iskorištavati druge tvrtke i pokrajine, kupovati ih i ekonomski ih uništavati. Šošić naglašava da su pojmovi iskorištavanje i eksproprijacija preblagi da bi definirali ovaj sustav te da bi se morali izmisliti novi pojmovi koji bi karakterizirali postupke jugoslavenskog financijskog kapitala.

Prema Šošiću, interesi banaka i tvrtki za reeksport u Beogradu leže u sljedećem: da gospodarstvo ima vrlo ograničene financijske resurse; da se minimizira sposobnost gospodarstva za akumulaciju bogatstva, čime se smanjuje reinvestiranje; da je razlika između stvarne vrijednosti valuta i njihovog službenog tečaja veća, što omogućuje veći profit te da se instrumentima poput, na primjer, kamatnih stopa koje pogoduju razvoju turizma, omogući najbrži rast financijskog kapitala.

„Ova beskrupulozna metoda iskorištavanja gospodarstva“ moguća je „jer dugovani iznosi premašuju profite tvrtki i jer svi kanali kroz koje teku resursi prolaze kroz postojeću mrežu bankarskih institucija“, jer se svi strani krediti, na ovaj ili onaj način, moraju upravljati putem banaka koje „zahtijevaju polog velikih svota deviza koje odmah puštaju na tržište“, i jer samo banke i tvrtke za reeksport mogu imati koristi od kredita Narodne banke, a ne same tvrtke.

Iznimno su zanimljivi oni dijelovi Šošićeve studije koji pokazuju kako bankarski kapital nužno dovodi do bankrota tvrtki. Taj se kapital preferencijalno usmjerava u tvrtke koje posluju s gubitkom, budući da s njihovim bankrotom i gubicima profitira samo banka, a svi ostali gube. Takav postupak ne samo da označava iskorištavanje već dovodi i do likvidacije tvrtke, budući da kapital ništa ne riskira. Sva dobit tvrtke ide u kapital banaka i investicijskih tvrtki u obliku podataka i kamata; smanjuje se osobni dohodak radnika i zaposlenika, a smanjuju se zakonske obveze prema općini i državi.

Posebne metode primjenjuju se u deviznim transakcijama i pri odobravanju kredita. U posljednje vrijeme banke odobravaju dugoročne kredite za promociju turizma pod uvjetom da zajmoprimci moraju otplatiti dug prema tečaju koji je na snazi u trenutku potpisivanja ugovora. To znači da će banke profitirati od svih naknadnih devalvacija.

Jugobanka je tvrtki u Rijeci odobrila kredit u gotovini, plativ u stranoj valuti tijekom pet godina, s godišnjom kamatnom stopom od 7,5% u dinarima. Prema tečaju crnog tržišta, jedan dolar vrijedio je 18,20 dinara, što znači da zajmoprimac banci plaća razliku od 45,6%, razliku između službenog tečaja i tečaja crnog tržišta.

U drugom slučaju, Genex je odobrio kredit od 10 milijuna novih dinara uz kamatu od 8%, pod uvjetom da im korisnik mora prodati 800.000 dolara po službenom tečaju prije nego što pristupi kreditu. "Na crnom tržištu jedan dolar vrijedi 18,20 dinara, što znači da primatelj Genex kredita mora kupiti devize u vrijednosti od 4.560.000 dinara prije nego što koristi kredit." Šošić opisuje ovaj sustav kao "pecanje u mutnoj vodi".

Šošić, kritizirajući diskriminatorski tretman hrvatskih i srpskih tvrtki, predlaže nacionalizaciju financijskog kapitala, "koji bi trebalo bez naknade uzeti od banaka i reeksportera i vratiti tvrtkama radi korištenja kao operativna sredstva". Također zahtijeva da federacija prenese važne ekonomske funkcije na republike i pokrajine. Prije svega, traži potpuno računovodstvo raspoloživih sredstava, dugova i potraživanja.

"Ovaj financijski izvještaj trebao bi uključivati, osim imovine i nacionalne baštine Jugoslavije, sva dugovanja i potraživanja, s naznakom uzroka prihoda i dugova." Svi bi trebali krenuti od iste točke; treba preispitati ugovore kojima je kapital banaka i reeksportera nametnuo uvjete eksploatacije gospodarstvu, ukinuti kredite Narodne banke bankama i privilegiranim tvrtkama i staviti ih na raspolaganje gospodarstvu itd. Šošić također iznosi nekoliko drugih zanimljivih i logičnih prijedloga.

*** Ova iscrpna Šošićeva studija zahtijeva neke bilješke na marginama. Predložena "treća nacionalizacija" nesumnjivo bi ublažila i poboljšala stanje hrvatskog gospodarstva. Očito je da ako se nastave trenutne metode financiranja, neovisnost hrvatskog gospodarstva je u ozbiljnoj opasnosti da postane vlasništvo velikih srpskih banaka i reeksportera uz podršku državne kontrole. To bi dovelo do statusa Hrvatske kao kolonije pod imperijalističkim gospodarom, čiji su politički ciljevi ubrzana emigracija Hrvata i, dugoročno gledano, njihovo istrebljenje kao nacije.

S obzirom na Rankovićev teroristički režim pod krinkom "gospodarske reforme", mogućnost dogovora između srpskih imperijalista i hrvatskih reformatora je upitna. Trenutni prijedlozi za stvaranje "nove federacije" nisu ohrabrujući za Hrvate. Što će hrvatski reformatori učiniti ako se njihovi zahtjevi ignoriraju? To je prvo pitanje koje se nameće nakon čitanja Šošićeve studije.

Današnje metode i sustav vlasti u Beogradu ne razlikuju se mnogo od diskriminatorske politike monarhističke Jugoslavije. Stjepan Radić, osuđujući ove metode eksploatacije i denacionalizacije, postao je žrtvom srbijanskog imperijalizma. Danas ekonomisti, profesori te kulturne i znanstvene institucije kritiziraju taj sustav, dok Tito i Bakarić, politički vođe komunista, izjavljuju da je hrvatsko nacionalno pitanje skinuto s dnevnog reda 1945., da je načelno riješeno i da treba ispraviti samo određene "klasne aspekte" pitanja. Činjenice, međutim, jasno pokazuju da je sadašnje ogromno iskorištavanje i eksproprijacija hrvatskog gospodarstva upravo posljedica neriješenog hrvatskog nacionalnog problema.

Dok se hrvatski komunistički vođe, unatoč stavu Tita i Bakarića, u to ne uvjere, ekonomski problem ne može se riješiti u smislu Šošićevih postulata. Bez ostvarenja nacionalnog samoodređenja i bez suradnje s antikomunističkim snagama u Hrvatskoj, koje održavaju potrebu za neovisnom i demokratskom hrvatskom državom, ne mogu se očekivati pozitivna i trajna rješenja u bilo kojem sektoru nacionalnog života.

Brugg, Švicarska

Raskol u strukturi moći i ideologija marksizma-lenjinizma

Njezin utjecaj na svjetsku politiku

D.A. Tomasic

I

Izvorna struktura moći suvremenih društava pod komunističkim režimima temelji se na teorijskim i ideološkim načelima koje je razvio Lenjin, a ukorijenjena je u marksizmu i ruskom anarhizmu. Lenjin, slijedeći stope svog brata Aleksandra, anarhista pogubljenog zbog dovršetka atentata na cara, odlučio je osvetiti svog brata uništavanjem carizma. Međutim, kako bi postigao svoj cilj, Lenjin je tražio učinkovitije metode od atentata na pojedinačne vođe, kao što su to činili anarhisti.

Stoga je, susrevši se s marksističkim socijalizmom, Lenjin prihvatio njegove osnovne premise, prema kojima će kapitalistički poredak biti srušen masovnom revolucionarnom akcijom proletarijata, a ne individualnim terorizmom. Lenjin je, štoviše, odlučio srušiti carski sustav za svog života i, posljedično, nije želio čekati da kapitalizam u Rusiji dosegne točku u kojoj će koncentracija kapitala u rukama nekolicine i osiromašenje širokih masa ljudi dovesti do sloma kapitalističkog sustava, kako je Marx predvidio.

Po Lenjinovom mišljenju, takav bi proces dugo trajao u carskoj Rusiji, koja, u usporedbi s Marxovom Njemačkom, još nije bila dovoljno napredna u industrijskoj sferi. Industrijski radnici - udarne trupe proleterske revolucije prema Marxu - bili su malobrojni u Rusiji u to vrijeme, čije je stanovništvo uglavnom bilo sastavljeno od nepismenih seljaka.

Kako bi prevladao te poteškoće i skratio "neizbježan povijesni proces prema komunizmu", Lenjin je izumio teoriju prilagodljivu njegovim ciljevima. Tvrdio je da je marksistička teorija revolucije ispravna za kapitalistički sustav u Marxovo vrijeme, budući da je u to vrijeme u Zapadnoj Europi kapitalizam bio na vrhuncu, još uvijek snažan i ekspanzivan. U međuvremenu, tvrdio je Lenjin, kapitalistički sustav je prošao svoj vrhunac, brzo je propadao i bio je "na samrti".

Novi monopolistički kapitalizam bio je zaglibljen u unutarnjim proturječjima, ne samo između radnika i kapitala, već i među samim kapitalističkim zemljama, koje su se borile za kontrolu nad svjetskim tržištima - situacija koja je, prema Lenjinu, vodila do svjetskih ratova i unutarnjih revolucija. Po njegovom mišljenju, neizbježan put prema revoluciji morao se bez odgode ubrzati kako bi se razvila klasna svijest kod velike većine stanovništva. Lenjin je rekao da revoluciju mora provesti odabrana skupina profesionalnih zavjerenika i vještih revolucionara s punim radnim vremenom, koji bi, kao "avangarda proletarijata", potkopali postojeću kapitalističku vladu, zbunili vladajuću klasu, diskreditirali je u očima naroda i vodili frustrirane i neorganizirane mase da preuzmu vlast.

Po Lenjinovom mišljenju, revolucionarni stručnjaci i specijalisti za zavjere nisu nužno morali biti proleteri. Svi, bez obzira na podrijetlo ili profesiju, bili bi dobrodošli u redove ove revolucionarne elite da postanu vođe proleterske revolucije, pod uvjetom da prihvate interese radničke klase kao svoje i usvoje "strategiju i taktiku" revolucije.

Prema Lenjinu, moraju se u potpunosti posvetiti cilju revolucije i podrediti sve svoje osobne interese, čak i interese svojih obitelji, revolucionarnom cilju. Moraju raditi puno radno vrijeme kao profesionalni agenti revolucije i stoga moraju proći rigoroznu obuku, učinkovitiju od one carske policije; unutar revolucionarne organizacije, njezini članovi moraju se podvrgnuti željeznoj vojnoj disciplini. Slijedeći anarhističke stavove i prakse, Lenjin je odobravao nemilosrdne, okrutne i terorističke metode u postizanju ciljeva revolucije. Izjavio je da je sve što se čini za daljnji napredak revolucije etično i dobro. Poput anarhista, Lenjin je očekivao da će revolucionari staviti svoje živote u službu revolucionarnog vodstva. Ili, kako je kasnije izjavio Fidel Castro, "Život revolucionara pripada Partiji."

Po Lenjinovom mišljenju, proleterska revolucija je najbrutalniji rat istrebljenja, nemilosrdna borba za život ili smrt. Ili će proleterski revolucionari uništiti kapitaliste i ostatke feudalizma, ili će sami biti uništeni. Pitanje je bilo tko će koga uništiti, rekao je Lenjin. Revoluciju, dakle, kao i svaki drugi rat, moraju voditi vojni stratezi, a svi profesionalni revolucionari moraju biti obučeni u vojnoj strategiji, kao i u zavjeri i subverziji. Sam Lenjin proučavao je djela njemačkog vojnog stratega Clausewitza kada je razvijao svoje strateške i taktičke principe za komunističku revoluciju.

Kao i svaki rat, i proletarska revolucija mora imati Glavni stožer. U lenjinističkom sustavu, profesionalni revolucionari organizirani su kao politička stranka čiji Centralni komitet i Politbiro čine Vrhovno zapovjedništvo, koje usmjerava sve subverzivne i revolucionarne aktivnosti i donosi konačne odluke u vezi sa strategijom i taktikom revolucije.

Kako bi se postigla veća učinkovitost i osigurao uspjeh revolucije, odluke Vrhovnog zapovjedništva moraju biti obvezujuće za sve članove Partije. Poput nekih drugih aspekata lenjinizma, opisani autokratski sustav organizacije modeliran je prema strukturi moći ruskih anarhista. Lenjin je, međutim, također želio dati svom sustavu moći demokratski izgled kako on i njegov pokret ne bi bili optuženi za diktatorske metode. Pokušavajući spojiti zavjereničke i vojne aspekte revolucije s demokratskim načelima, Lenjin je izmislio slogan poznat kao "demokratski centralizam", koji se sastojao od autokratskog sustava vlasti prikrivenog kao demokracija.

Prema ovom organizacijskom načelu, svi članovi Partije bili su potaknuti da slobodno raspravljaju o aktualnim pitanjima, a zatim donose odluke slobodnim glasovanjem. Većinski glas određivao je ishod, uz razumijevanje da su svi članovi Partije, bez obzira na svoj glas, bili obvezni jednoglasno podržati, promovirati i provoditi odluku većine najbolje što mogu i koliko mogu. Svako neslaganje ili pokušaji formiranja frakcija na temelju različitih mišljenja bili su strogo zabranjeni i trebali su se odmah iskorijeniti "čistkama" i likvidacijama, koje su služile kao kirurška operacija na potencijalno smrtonosnom tumoru koji bi inače uništio Partiju.

Upravo je ovaj sustav partijske organizacije omogućio Staljinu i kasnije drugim komunističkim vođama da održe svoju vlast. Glavni instrument ove metode ovjekovječenja sebe kao vrhovnog vođe Partije i Države predstavljao je još jedno načelo "demokratskog centralizma", prema kojem svako podređeno tijelo Partije, na svim razinama, mora prihvatiti i provoditi "bez osporavanja, brzo i ispravno" naredbe ili upute koje dolaze s više razine. Isti princip korišten je za nametanje članovima Partije svake odluke donesene na vrhu partijske vlasti. Takva monolitna kontrola postignuta je sustavom zavjereničke manipulacije.

Staljin, kao generalni tajnik Partije dok je Lenjin bio bolestan i prikovan za krevet, utro je put vlastitom usponu na vlast nakon Lenjinove smrti organizirajući lanac Tajništva od dna do vrha Partijske piramide. Voditelji Tajništva, koje je odabrao Staljin, bili su mu osobno odgovorni i obvezni provoditi njegove osobne naredbe i upute "bez pogovora, brzo i ispravno", pod kaznom čistke ili likvidacije. Znajući za rivalstvo drugih visokih čelnika u Partiji i svjestan da Lenjin nije vjerovao u njegovu sklonost akumuliranju moći, Staljin je uspostavio ovaj Partijski stroj kao alat koji će mu pomoći da eliminira svoje neprijatelje iz Centralnog komiteta i Politbiroa, a zatim da ta visoka tijela popuni svojim odanim sljedbenicima.

Prema statutima komunističkih partija lenjinističkog tipa, glavno tijelo Partije za donošenje odluka je Partijski kongres, koji se periodično sastaje. U međuvremenu, Partijom upravljaju Centralni komitet i Politbiro, oba tijela koja bira Partijski kongres. Stoga je primarna briga vrhovnog stranačkog vođe, odlučnog u namjeri da ovjekovječi svoju moć, kontrola odluka Kongresa. Izbori su neizravni i održavaju se na lokalnoj, regionalnoj, pokrajinskoj i nacionalnoj razini. Na svakoj od ovih razina, izbor delegata za Kongres mora provoditi odgovarajuće Tajništvo, na način da se eliminiraju svi oporbeni kandidati u korist pristaša odanih vrhovnom vođi. U ovom slučaju, kao i u raspravama o drugim pitanjima na stranačkim forumima na svim razinama stranačke organizacije, koristi se zakulisna zavjera.

Korištenje ove zavjereničke taktike omogućilo je stranačkim vođama na svim razinama stranačke organizacije da nametnu svoju volju, pa čak i da stvore privid da je odluka dotične stranačke organizacije donesena demokratski i uz suglasnost svih prisutnih članova ili delegata. Zavjerenički aspekt ove tehnike upravljanja sastojao se od sustava tajnih sastanaka na kojima su se donosile konačne odluke. Te su se odluke držale u tajnosti, a zatim su o njima otvoreno raspravljali svi članovi stranačkog foruma ili organizacije.

Stoga, kada prvi tajnik stranačke organizacije primi naredbu od svog nadređenog, odmah planira kako osigurati da se naredba prihvati, raspravljajući o pitanju i izrađujući strategiju sa svojim pomoćnicima i konzultantima. Nakon što se o strategiji odluči na sastanku ovog "unutarnjeg kruga", nekoliko pouzdanih članova stranke - posebno onih koji teže statusu "kadra" ili profesionalnih stranačkih dužnosnika - zamoljeno je za pomoć.

Upućuje se da tijekom rasprave o tom pitanju na sastanku članova stranke ili delegata snažno podrže prijedloge koje su dali tajnik stranke i drugi profesionalni stranački kadrovi. U pravilu, rasprave vođene na ovaj način ne završavaju sve dok sastanak stranke ili stranački forum jednoglasno ili pretežno ne prihvate stajalište tajnika. Dakle, na svim razinama društvene organizacije - to jest u svakoj društvenoj, političkoj, vojnoj, profesionalnoj, obrazovnoj, kulturnoj, rekreacijskoj, sportskoj ili drugoj instituciji - jezgra stranke donosi konačne odluke o svim pitanjima.

Kada Partija još nije na vlasti, već je u legalnoj oporbi, i sastoji se od idealističkih domoljuba uz pojedince gladne moći i fanatike sklone nasilju, postizanje jednoglasnosti može biti dugotrajno i zahtijeva znatno strpljenje kako bi se svi prisutni uvjerili da je slijeđena demokratska procedura. Međutim, kada je Partija na vlasti i ambiciozni, karijeristički i oportunistički pojedinci zauzimaju ključne pozicije, problem donošenja jednoglasnih odluka se pojednostavljuje, slijedeći direktive Prvog tajnika Partije. Neslaganje s tajnikom Partije, čak i na najnižim razinama, postaje prepreka napredovanju i može rezultirati smjenom ili čišćenjem. Dakle, "trajno čišćenje" postaje instrument potpune regimentacije komunističkih partija na nacionalnoj i međunarodnoj razini pod Staljinovim vodstvom Komunističke internacionale. U takvom sustavu, protivljenje Prvom tajniku na nižim razinama organizacije je moguće kada viši autoritet izrazi nezadovoljstvo njihovim radom, čime se pruža prilika drugom profesionalnom partijskom dužnosniku da ih zamijeni. U staljinističkom modelu partijske organizacije, svakom glavnom tajniku na nižim razinama dodijeljen je jedan od njegovih osobnih suparnika kao promatrač i kandidat za odgovarajuću poziciju.

Staljin ne bi mogao kontrolirati cijeli komunistički pokret diljem svijeta da nije uspio steći potpunu kontrolu nad Komunističkom partijom Sovjetskog Saveza. To je učinio pribjegavajući zavjereničkim manipulacijama i čistkama od dna do vrha partijske piramide, te manipulirajući izborom delegata za partijske konferencije i kongrese gdje su se birali partijski forumi i donosile odluke o glavnim smjerovima partijske i državne politike. Slijedeći staljinistički model, lanac partijskih tajništva (tajnička osovina) postao je stup partijske moći u svojim pandanima diljem svijeta. Gubitak kontrole nad ovom tajničkom osovinom značio je gubitak kontrole nad Partijom, što pokazuju slučajevi Malenkova, Hruščova i Maoa.

II

Gore opisani kontrolni sustav proizlazi iz lenjinističkog koncepta partijskog vodstva kao "stabilnog i autoritativnog tijela" koje djeluje "u savršenom skladu". Međutim, stalan uspon na vrh partijske hijerarhije pojedinaca gladnih moći i ambicioznih, te pad broja nesebičnih humanista i domoljuba, učinili su borbu za vlast središnjim problemom na svim razinama partijske hijerarhije. Upravo taj aspekt razvoja doveo je do dalekosežnih događaja u društvima pod komunističkom vlašću, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini.

Jer politički stroj, koji je zamislio Lenjin, a usavršio Staljin, funkcionira glatko sve dok vlada "savršena harmonija" u vrhovnim tijelima: Politbirou i Centralnom komitetu. Ali kada unutar tih tijela, posebno u Politbirou, izbije borba za moć, i kada se ta borba ne riješi odmah čistkama, tada može biti pogođena cijela tajnička os, a struktura moći može se raspasti i unutar partijske piramide i u vladinoj hijerarhiji, kao što je pokazao kineski slučaj.

Slično tome, monolitna kontrola Kremlja nad cijelim svjetskim komunističkim pokretom počinje se urušavati kada međunarodna tajnička osovina, koju je izgradio Staljin, ne funkcionira ispravno. Sve dok nije bilo neovisnih komunističkih država, osim Sovjetskog Saveza, monolitni staljinizam je opstao. Ali čim su te države uspostavljene i izbio je sukob između njihovih interesa i interesa Sovjetskog Saveza, cijela međunarodna struktura moći koju je izgradio Staljin oslabila je. Ovaj proces raspada ubrzala je vrsta osobnosti, željnih moći, koje su se nastojale popeti na vrh komunističkih hijerarhija i zbog podrške koju su pronalazile u širokim slojevima stanovništva za obranu nacionalnih interesa od sovjetskog upada.

Prije preuzimanja vlasti, komunističke stranke obraćaju se ne samo pojedincima željnima moći i humanističkoj inteligenciji, već i potlačenima, odbačenima, eksploatiranima i poniženima - i pojedincima i skupinama, uključujući etničke i vjerske manjine, kao i avanturiste, neurotičare i druge vrste ljudi. Čak i prije i tijekom revolucije, ambiciozni vođe penju se u stranačkoj hijerarhiji na štetu drugih, zahvaljujući lukavom manevriranju i nemilosrdnosti u postizanju svojih ciljeva, "gazeći preko leševa svojih drugova".

Prije osvajanja vlasti, drugi članovi mogu se koristiti ako pružaju usluge Partiji, poput idealista i domoljuba, kao i humanistička inteligencija ako zauzimaju utjecajnu poziciju. Ti se ljudi koriste za potkopavanje postojećeg sustava, pružanje korisnih informacija ili pružanje druge pomoći koja promiče ciljeve Partije. Ali, nakon što se vlast preuzme i komunistička vlada konsolidira, njihova korisnost se smanjuje. U ovoj fazi, preokupacija ambicioznih vođa konsolidacijom osobne moći počinje otuđivati idealiste, humaniste, domoljube, kao i etničke i druge manjine. Stoga se mnogi partijski kadrovi, članovi i simpatizeri povlače u pasivnost ("unutarnja migracija"). Drugi otvoreno kritiziraju režim zbog izdaje proklamiranih ciljeva Partije i bivaju pročišćeni ili likvidirani "bez obzira na njihove zasluge", kako je naredio Lenjin.

U totalitarnom sustavu vlasti, budućnost društva kojim se upravlja uvelike ovisi o sastavu ključne skupine koja donosi odluke. Ako ovom vladajućom klasom dominiraju ambiciozni pojedinci koji se osjećaju nesigurno u pogledu narodne podrške svom režimu i boje se za stabilnost svoje strukture moći, njihova je primarna briga održavanje političkog sustava. Stoga potrebe i težnje širokih narodnih sektora podređuju ciljevima vlastitog opstanka na vlasti.

Neuspjeh u zadovoljavanju zahtjeva i očekivanja naroda dovodi do raširenih nemira, što pojačava nesigurnost vladara i njihovu preokupaciju moći, stvarajući začarani krug. Upravo u ovoj fazi vladavina jednog čovjeka i kult ličnosti postaju nužni ako vladajuća klasa želi ovjekovječiti svoju moć. Obožavateljstvo vladara služi kao sredstvo za poticanje osjećaja ovisnosti i sigurnosti među masama, budući da je štovani vođa "uvijek u pravu" i ne može pogriješiti. Bilo kakvi nedostaci režima ne pripisuju se voljenom vođi, već greškama nekih njegovih pomoćnika, koji se zatim "čiste" ili "eliminiraju" kako bi se iskupila patnja naroda.

Na taj način, uzvišena figura i njegovi najbliži suradnici mogu griješiti u svojim odlukama bez straha od kritike ili gubitka moći. Upravo je ta neograničena moć, u kombinaciji s nesigurnošću vladara, dovela do krute regimenta cijelog društva i naglaska na vojnoj obuci. Ovakav tijek događaja također je uzrokovao zaostajanje Sovjetskog Saveza za zapadnim svijetom u ekonomskom, društvenom i intelektualnom smislu.

Nakon Staljinove smrti, stalno pogoršavanje situacije u zemlji i njezina rastuća zaostalost u usporedbi sa Sjedinjenim Državama prisilili su njegove nasljednike da traže alternative staljinističkoj politici. To je bilo bitno za poboljšanje životnog standarda masa i njihovo smirenje, kao i za osiguranje Staljinove osobne moći te održavanje i proširenje položaja Sovjetskog Saveza kao svjetske sile.

Kako bi postigli te ciljeve, novi su čelnici bili odlučni postići sporazum sa Sjedinjenim Državama, koje su smatrali glavnom preprekom svojim međunarodnim težnjama i najopasnijim suparnikom u borbi za vojnu nadmoć. Nadalo se da će predah u odnosima sa Sjedinjenim Državama dovesti do popuštanja ratnih priprema suparnika, što će Sovjetskom Savezu omogućiti da proizvodi više domaćih potrošačkih dobara i postigne vojni paritet ili čak nadmoć nad Sjedinjenim Državama. Istodobno, Sovjetski Savez će promovirati "nacionalnooslobodilačke" pokrete u nerazvijenim zemljama i nametnuti im ekonomsku i vojnu kontrolu kroz sustav kolonijalne ovisnosti. Ovu politiku Staljin je već uspješno provodio u Istočnoj Europi i Aziji.

Upravo kao rezultat ove faze "mirnog suživota" u sovjetskoj međunarodnoj politici, odnosi između Sovjetskog Saveza i kontinentalne Kine dosegli su točku pucanja. Iako su kineski komunisti svoju vojnu pobjedu nad nacionalistima uvelike dugovali Sovjetskom Savezu, smatrali su se ravnopravnima Rusiji u svjetskoj politici, a ne mlađim članovima sovjetskog bloka. Impresionirani prostranstvom svoje zemlje i veličinom njezina stanovništva, te vrlo ponosni što su vođe nacije s velikim povijesnim postignućima, vjerovali su da svijet treba podijeliti na dvije jednake sfere interesa između Moskve i Pekinga. Ali njihovi su planovi pretrpjeli ozbiljan udarac zbog nove sovjetske politike suživota s kapitalističkim svijetom.

Slijedeći primjer Sovjetskog Saveza, kineski komunistički vođe prilagodili su svoje ekonomske planove vojnim potrebama. Nadali su se nastaviti svoju neovisnu politiku osvajanja uz ekonomsku i diplomatsku podršku Sovjetskog Saveza. Mao Zedong je stoga u politici "mirnog suživota" vidio sporazum između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država o podjeli kontrole nad planetom među njima i pretvaranju Kine u sovjetsku ovisnost. Razbješnjen tom mogućnošću, Mao je odlučio prekinuti odnose sa Sovjetskim Savezom i pokrenuti novi međunarodni komunistički pokret pod svojim vodstvom.

Međutim, u partijskim krugovima kontinentalne Kine, u višim slojevima birokratske hijerarhije, među zapovjednicima oružanih snaga, u upravi industrijskih objekata, obrazovnih ustanova te u novinarskoj, književnoj i umjetničkoj sferi postojali su istaknuti vođe koji nisu odobravali način na koji je Mao rješavao unutarnje i vanjske poslove.

Ti su ljudi bili uvjereni da je prekid sa Sovjetskim Savezom i suočavanje s Kinom u vrijeme kada joj je hitno bila potrebna ekonomska pomoć Moskve katastrofalna politika. Ti partijski vođe ne samo da su se protivili Maovim namjerama da prekine sa Sovjetskim Savezom, već su i kritizirali njegovu katastrofalnu ekonomsku politiku prebrze industrijalizacije i komunizacije.

Kako bi se suočio s ovom opasnošću koja je iskrivila njegovu sliku nepogrešivog vođe i kako bi ponovno stekao apsolutnu vlast, Mao je pribjegao kontrarevoluciji (poznatoj kao Velika proleterska kulturna revolucija) protiv Partije i vlade koju je sam izgradio, a također i protiv intelektualaca kojima nikada nije vjerovao. Činjenica da Mao nije mogao nametnuti svoju volju čistkama - kao što je to učinio Staljin - bila je posljedica njegovog propusta (ili nemogućnosti) da kontrolira tajnički aparat Partije. Ova situacija omogućila je antimaoističkoj oporbi da se učvrsti na visokim položajima i u Partiji i u vladi.

Kao i prije, tijekom svoje antimaoističke revolucije, tako i sada u svojoj "Kulturnoj revoluciji", Mao se oslanjao na lenjinističku "strategiju i taktiku", koja bi se mogla sažeti u formuli "ujedini-podijeli-uništi". Iz tog razloga nije odmah napao svoje glavne neprijatelje unutar redova Partije i vlade. U ime "partijskog jedinstva", dao je ostavku na mjesto šefa države u korist Liu Shaoqija, svog glavnog protivnika. Mao je, naravno, učinio ovaj ustupak kako bi dobio podršku Centralnog komiteta Partije i smijenio Peng Tehuaija, zapovjednika oružanih snaga i ogorčenog kritičara njegove politike, zamijenivši ga Lin Biaoom, svojim odanim sljedbenikom.

Uz Lin Biaoovu pomoć, Mao je uspio osigurati podršku oružanih snaga za svoje daljnje planove. Maov sljedeći korak bio je napad na svoje sekundarne ciljeve: masovne propagandne medije te književne i akademske autoritete. Uspio je eliminirati neke vodeće osobe u tim sferama uz malo otpora. Tako je, nakon što je podijelio svoje protivnike i kontrolirao vojsku i propagandne medije, Mao usmjerio svoju vatru na primarne mete: Partiju i antimaoistički vladin aparat.

U građanskim ratovima protiv nacionalističkog režima, okosnicu revolucije činili su mali i srednji zakupci i poljoprivredni radnici kojima je Komunistička partija obećala ukidanje najma i privatnog vlasništva, preraspodjelu zemlje onima koji je obrađuju, kao i smanjenje poreza na zemljište, službenu pomoć u tehnikama poljoprivredne proizvodnje, obrazovne mogućnosti i druge društvene pogodnosti.

Međutim, ubrzo nakon revolucije, Partija je prekršila ta obećanja, poduzela kolektivizaciju poljoprivrede, a zatim i potpunu komunizaciju života i imovine. Slijedeći te ciljeve, Mao je uspostavio sustav trajne diskriminacije bivših zemljoposjednika i bivših srednjih i velikih seljaka, favorizirajući siromašne seljake i poljoprivredne radnike. Maova politika potpune komunizacije otuđila je sve ruralne klase, te više nije mogao računati na njihovu podršku u svojoj novoj revoluciji, jer nije imao više nikakvih obećanja za dati seljacima. Industrijski radnici, iako su se prema njima bolje odnosili nego prema seljacima, također su bili nezadovoljni ubrzanim proizvodnim sustavom, niskim plaćama i nedostatkom slobode organiziranja i štrajka. Mao je stoga apelirao na mlade za podršku u svojoj Kulturnoj revoluciji protiv "akademskih vlasti" i protiv antimaoista u drugim društvenim i političkim institucijama. Apelirao je na idealizam i entuzijazam mladih ljudi, ali prvenstveno u vlastitom interesu.

Budući da je Partija dala velika obećanja seljacima, industrijskim radnicima i inteligenciji tijekom antinacionalističke revolucije, Mao se sada zalagao za besplatno obrazovanje bez prethodnih ispita, do najviših razina, za sve mladiće i djevojke koji su se istaknuli u revolucionarnim aktivnostima protiv svojih učitelja i protiv antimaoista u Partiji i vladinom aparatu.

Žeđ za znanjem, obrazovanjem i učenjem zdrava je, stara i cijenjena kineska tradicija. Tradicionalno su obrazovani ljudi zauzimali visoke položaje moći. Općenito, svi književnici, sa ili bez službenih položaja, čak i ako su bili siromašni, bili su visoko poštovani i uvaženi. Međutim, tradicionalno je pristup obrazovanju bio ograničen na mali broj kandidata zbog težine prijemnih ispita, koji su se smatrali prestrogima, te zbog dugotrajnog i skupog studiranja.

Stoga su obrazovne mogućnosti koje je nudio Mao, bez prijemnih ispita ili diploma i oslobođene poreza, uvjetovane isključivo sudjelovanjem u kontrarevoluciji, snažno odjeknule kod milijuna mladih ljudi. Nadalje, mnogi mladi Kinezi bili su skloni pobuni protiv svojih starijih zbog krutosti i discipline patrijarhalnog kineskog obiteljskog sustava. Sam Mao bio je jedan od tih pobunjenika, a kineski komunistički pokret regrutirao je mnoge svoje vođe i pristaše među prebjezima i neuspjelim studentima.

Nakon što je preuzeo vlast, Maova politika nastavila je podržavati ovu pobunu i intenzivirala je poticanjem "klasne borbe" unutar obitelji. To jest, poticanjem djece putem masovnog obrazovanja da odbace svoje očeve, Mao je nastojao uništiti tradicionalnu kinesku odanost obitelji. Umjesto toga, ta se odanost trebala prenijeti na Partiju i Državu, a posebno na Maa kao oboženog utjelovljenja Oca kineske nacije.

Prilikom regrutiranja ovih mladih boraca za svoju kontrarevoluciju, Mao je prvo ciljao na djecu malih i srednjih seljaka, industrijskih radnika, revolucionarnih veterana i vojnog osoblja, poznatih kao "Pet crvenih kategorija". Očekivalo se da će ove klase, koje je marksističko-lenjinističko-maoistička ideologija smatrala sklonima revoluciji, dati revolucionarno potomstvo. Mao je također usmjerio svoju pozornost na mlade novih parija - zabranjene klase bivših feudalista i kapitalista, bivših zemljoposjednika, bogatih seljaka i djecu "reakcionara" i "loših elemenata", zajednički poznatih kao "Pet crnih kategorija".

Djeca ovih novozakonitih klasa i društvenih slojeva morala su na djelu dokazati da su se pobunila i odrekla svojih roditelja i starijih ako su htjela biti primljena u redove Velike proleterske kulturne revolucije. Štoviše, od ovih mladića i djevojaka, obilježenih grijesima svojih roditelja, očekivalo se da izbrišu te crne mrlje u krštenju vatre i krvi ističući se u terorističkim djelima maoističke kontrarevolucije kao dokaz da je njihovo obraćenje bilo iskreno i trajno. Ohrabren desecima milijuna ovih vatrenih i fanatičnih sljedbenika, Mao je poticao ove "Crvene stražare" i druge mlade "Revolucionarne pobunjenike" da napadnu svoje neprijatelje.

Također je poticao sklonost ovih mladih ljudi ekstremizmu inzistirajući u svojim izjavama da se "ne bi trebali ničega bojati ako pogriješe". Maoistička propaganda pozivala ih je da "istrijebe" i "koriste kao žive mete" svoje učitelje i sve dužnosnike Partije, vlade i industrijskih ustanova za koje se sumnjalo da su antimaoistički nastrojeni. Mao, slijedeći ideje Lenjina i Staljina, želio je da se njegovi mladi sljedbenici "očvrsnu u revolucionarnoj borbi" i tako oblikuju u "Nove ljude komunizma". Ovaj novi tip čovjeka trebao je biti lišen svake sebičnosti, pronalazeći sreću u štedljivosti, teškom i teškom radu, radeći isključivo za interese skupine. Novi čovjek trebao je biti dosljedan, hrabar i borben. Također se nije trebao bojati smrti, već se s njom suočiti s hrabrošću i samoodricanjem.

U svojoj želji da nadmaše jedni druge u nasilju, Crveni Stražari i drugi mladi revolucionari prvo su palili zgrade i urede, mučili i linčovali svoje žrtve. No, zatim su se podijelili u brojne frakcije, od kojih je svaka tvrdila da je revolucionarnija od ostalih, optužujući jedni druge za herezu te se na kraju upuštajući u krvave unutarnje borbe i međusobno istrebljenje.

U takvoj kaotičnoj situaciji, vojska, koja je do tada obučavala, naoružavala, štitila, prevozila, hranila i smještala revolucionare, dobila je naredbe od Maa da spriječi daljnje nemire i krvoproliće. Shvativši da su izgubili Maovu podršku, da više nisu temelj "Velike proleterske kulturne revolucije" i da je moć sada u rukama oružanih snaga, brojne pobunjeničke revolucionarne skupine odbile su se predati i nastavile su se međusobno boriti i protiv oružanih snaga. Slijedeći tradicionalne obrasce kineskih pobuna, ovi su se ljudi organizirali u podzemne bande, pljačkali vojna skladišta kako bi se naoružali i okrenuli se razbojništvu i gerilskom ratovanju sve dok vojska konačno nije uništila te nove janjičare.

IV

Ovaj uvjerljivi neuspjeh eksperimenta s revolucionarnom mladeži, uništenje većeg dijela stranačkog i vladinog aparata - uz antagonizam između seljaštva i Partije te opću apatiju industrijskih radnika - prisilio je Maa da se osloni na vojsku kao stup svog novog režima. Stoga su, umjesto uništenog partijskog i vladinog aparata, od dna nove piramide moći organizirani Revolucionarni komiteti. Ti su komiteti predstavljali upravna tijela na nacionalnoj, regionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini, a sastojali su se od predstavnika trostranačkog saveza vojske, maoističke stranke i vlade te revolucionarne mladeži. Vojska je, međutim, preuzela vodeću i dominantnu ulogu u tim komitetima.

Kada je Mao konačno pokušao izgraditi novu, potpuno maoističku stranku, vojska je ponovno preuzela vodeću ulogu, budući da je nova Partija bila samo nastavak Revolucionarnih komiteta, kojima dominira vojska. Mao je napisao da politička moć počiva u cijevi puške, ali da Partija, a ne vojska, treba držati okidač. Međutim, u novoj strukturi moći, izgrađenoj kao posljedica antimaoističke kontrarevolucije, vojska, a ne Partija, povukla je okidač. Ovaj uspon vojske na vrhunac političke moći u Maovoj Kini očitovao se na novom partijskom kongresu. Ovaj kongres, sastavljen od delegata koje su izabrali Revolucionarni odbori, imenovao je Lin Biaoa, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, za Maovog nasljednika s punim ovlastima.

Najvažniji aspekt ovog uspona vojske u kontinentalnoj Kini bila je potpuna militarizacija društva. Čak i tijekom antinacionalističke revolucije, jedan od Maovih osnovnih strateških koncepata na domaćem frontu bila je potpuna militarizacija područja pod komunističkom kontrolom. U poljoprivredi, industriji, obrazovanju i drugim društvenim institucijama vojska je preuzela aktivnu i dominantnu ulogu. Sve aktivnosti bile su organizirane prema vojnom modelu i vojnoj disciplini. Vojska je, pod vodstvom Partije, upravljala svim aspektima života ljudi.

Nakon preuzimanja vlasti, Maova ideja bila je organizirati kontinentalnu Kinu na isti način. Međutim, postojala je bitna razlika između situacije koja je prevladavala tijekom antinacionalističke revolucije i one koja se pojavila u kontinentalnoj Kini nakon komunističke pobjede. U prvom slučaju, japanske trupe su napale Kinu, a Mao je - slijedeći Lenjinovu strategiju - pozvao sve slojeve stanovništva, bez obzira na njihovu političku pripadnost, da se ujedine pod jednim vodstvom kako bi se uspješno borili protiv tradicionalnog i zajedničkog neprijatelja kineskog naroda. To je bio svojevrsni odgovor na stvarnu i neposrednu japansku prijetnju da bi područja pod komunističkom kontrolom mogla biti potpuno militarizirana.

Međutim, nakon japanskog poraza i komunističke pobjede, situacija se radikalno promijenila. Opće mišljenje bilo je da treba napraviti pauzu i riješiti se vojne kontrole i načina života. Stoga, kada su komunistički vladari počeli regimentirati cijelo društvo, uslijedila je masovna reakcija protiv ovog pokušaja, koja je kulminirala neuspjehom Maove politike kolektivizacije, ubrzane industrijalizacije i komunizacije. Ovaj neuspjeh doveo je do prve pukotine u stranačkom vodstvu. Stoga, kada je Mao ponovno stekao apsolutnu vlast tijekom svoje kontrarevolucije, morao je otkriti još jednu "neposrednu prijetnju jedinstvu i opstanku Kine" koju će koristiti kao instrument za regimentaciju i militarizaciju zemlje pod svojim vodstvom.

Njegov prvi pokušaj u tom smjeru bila je sustavna i masovna propaganda o neposrednoj invaziji američkih trupa na Kinu. Ali kada ta prijetnja nije imala očekivani utjecaj na kinesko stanovništvo, Mao je iskoristio svoje neslaganje sa Sovjetskim Savezom i koristio česte incidente duž kinesko-sovjetske granice. Koncentracija sovjetskih trupa na tom području potom je korištena kao dokaz o neposrednoj sovjetskoj invaziji na Kinu u dosluhu sa Sjedinjenim Državama.

Cijelo stanovništvo kontinentalne Kine sada se moralo posvetiti ratnim pripremama. "Svaki čovjek vojnik" bio je slogan, i svi su morali raditi više i trošiti manje kako bi izgradili skloništa od zračnih napada, gomilali hranu i obučavali svaku odraslu osobu i dijete, muškarca i ženu, u korištenju oružja, kako bi cijelo stanovništvo moglo sudjelovati u nacionalnom gerilskom ratu kada dođe do invazije. Radi učinkovitijeg gerilskog rata, svaka komuna, sastavljena od određenog broja sela, morala je biti ekonomski i vojno samodostatna, kao što je bio slučaj tijekom antinacionalističke revolucije i antijapanskog otpora. U takvoj situaciji, svaki građanin, bez obzira na dob ili spol, morao je biti ne samo učinkovit vojnik već i učinkovit proizvođač.

Maova osobnost i politička misao proizašle su iz nekoliko izvora: Kao dijete i adolescent, bunio se protiv despotizma i eksploatacije svog oca. Poistovjećivao se s narodnim herojima, s pobunjeničkim banditima i ratnicima koji su od davnina budili kinesku narodnu maštu. Kao radnik na očevoj farmi, pothranjen i prisiljen obavljati teške poslove, poistovjećivao se s poljoprivrednim radnicima, koje je otac iskorištavao baš kao i njega samog.

Nakon što je pobjegao od kuće i podnosio teškoće do završetka studija, Mao se poistovjetio s revolucionarima koji su se borili protiv Mandžuraca i istovremeno je bio pod utjecajem socijalističkih i anarhističkih ideja koje su tada prodirale u Kinu. U međuvremenu je proučavao kinesku povijest i političke ideje koje su njome dominirale. Posebno ga je impresionirao prvi car dinastije Qin, ujedinitelj Kine; uronio se u Qin sustav vladavine i legalističke principe.

Ova škola mišljenja podržavala je i promicala Qinov despotizam, pružajući mu filozofsko i teorijsko opravdanje. Legalistički intelektualci vjerovali su u obožavanje cara, veličanje rata, teritorijalno širenje, regimentaciju i potpunu militarizaciju društva te vladavinu administrativnim dekretima. Zalagali su se za ograničenja obrazovanja i suzbijanje pisaca čija su djela potkopavala temelje ovog autokratskog i militarističkog sustava vlasti. Pod Qinom su javna okupljanja bila zabranjena, mnoge knjige su spaljene, posebno one konfucijanske humanističke škole, a neki konfucijanski znanstvenici su živi spaljeni. Društvo se sastojalo od dvije priznate klase: vojske i poljoprivrednih proizvođača, dok je broj trgovaca bio ograničen, a njihovo poslovanje strogo kontrolirano. Vojska je, osim vojnih kampanja, bila zadužena i za javnu upravu.

Na kraju Prvog svjetskog rata, Mao se, kao i većina Kineza, pobunio protiv zapadnog svijeta zbog nepravednog postupanja saveznika prema Kini, dok su favorizirali Japan. U to vrijeme, boljševička revolucija je također trijumfirala u carskoj Rusiji, događaj koji je pokazao koliko zemlja može postići revolucijom. Mao, pod utjecajem prosovjetskih ideja i spisa nekih kineskih intelektualaca, bio je očaran marksističko-lenjinističkom teorijom i praksom. Kasnije se divio Staljinu i zasigurno je pronašao mnoge sličnosti između legalističke teorije i prakse i one Staljina, još jednog graditelja carstva. I baš kao što je Lenjin kombinirao ruski anarhizam s marksizmom, Mao je primijenio Lenjinovu teoriju i Staljinovu praksu, kao i tradicije carske Kine.

U legalističkoj teoriji i praksi vrlo je malo toga što ne možemo pronaći u maoizmu, koji se razvio iz marksističko-staljinističkih spisa i praksi, kao što je primjer staljinističkog sustava vlasti i carske ekspanzije. Sustav vlasti u svim tim carstvima - Qin, Sovjetskom i Maoističkom - imao je neodoljivu potrebu za širenjem putem rata i drugih oblika osvajanja i dominacije. U tim sustavima interesi vladajuće manjine prevladavali su nad potrebama i težnjama pokorenih masa. Posljedično, ta su društva ekonomski, društveno i intelektualno zaostajala za slobodnim društvima. No budući da je ova situacija ugrozila sigurnost vladajuće klase, s obzirom na potencijal za masovne nemire i pobune, ratovi, teritorijalna ekspanzija i uspostavljanje kolonijalnih ovisnosti bili su sredstva za održavanje despotske moći.

Suočen s dva gigantska protivnika na svjetskoj pozornici, Mao je odabrao put globalne revolucije pod svojim vodstvom. Njegova strategija se ponovno sastojala od provjerene lenjinističke formule: "ujedini-podijeli-uništi" i gerilskog ratovanja, koje bi se razvilo u mobilno i pozicijsko ratovanje kako bi revolucionarne snage jačale. Tijekom ovog revolucionarnog plana, po uzoru na kinesku komunističku revoluciju, sve antiimperijalističke snage u Aziji, Africi i Latinskoj Americi trebale su preuzeti vlast pod Maovim vodstvom. Zatim, nakon što se maoistička vlada učvrsti u tim "ruralnim područjima svijeta", na red bi došla Sjeverna Amerika i Europa.

Jedan od temeljnih problema kontinentalne Kine bio je zadovoljavanje rastuće potražnje za osnovnim potrepštinama stanovništva koje bi doseglo milijardu za jedno ili dva desetljeća. Najjeftiniji i najracionalniji način rješavanja ovog problema bili bi strani krediti za industrijalizaciju Kine, po mogućnosti lake industrije za domaću potrošnju i izvoz.

To bi značilo radikalan odmak od trenutne ratno orijentirane ekonomije. Takva promjena u ekonomskoj politici podrazumijevala bi odgovarajuću promjenu vanjske politike, što bi zahtijevalo sporazume sa susjednim zemljama i osiguravanje ekonomske pomoći od kapitalističkih sila. Alternativa bi bio savez između pekinške vojske i jednako agresivnih vladara Kremlja, koji bi paktom podijelili svoje sfere utjecaja u svijetu, u zajedničkom nastojanju da revolucioniraju kontinente Azije, Afrike i Latinske Amerike. Jer upravo na tim područjima, po mišljenju maoista i socijalnih ideologa, žive stotine milijuna "iskorijenjenih" ljudi, spremnih za globalnu revoluciju pod komunističkim vodstvom.

Bloomington, Indiana, SAD

(Preveo s engleskog Branko Kadić)

Stogodišnjica hrvatske opere u Zagrebu (1870.-1970.)

Vladimir Ciprin (*)

Prelistavajući stranice hrvatske kulturne i političke povijesti, odmah se uočava uska veza između kulturne aktivnosti i postignuća s jedne strane i politike s druge. To je možda očitije nego u životima susjednih naroda. Doista, dok je Hrvatska bila na vrhuncu svoje političke moći kao suverena država pod kraljem Tomislavom u 10. stoljeću, točnije 925. godine, s velikim teritorijem i značajnom vojnom moći, do kraja 12. stoljeća Hrvatska je formirala državnu zajednicu s Mađarima, nakon izumiranja dinastije svojih nacionalnih kraljeva. U 16. stoljeću formirala je zajednicu s Austrijom, uz Mađare, da bi se nakon Prvog svjetskog rata, zbog postupaka neodgovornih političara koji su djelovali bez prethodnih konzultacija s narodom, našla u monarhijskoj Jugoslaviji. Nakon kratkog, ali teškog četverogodišnjeg razdoblja neovisnosti, zbog ratnih previranja i unutar i izvan svojih granica, Hrvatska, obnovljena kao suverena država 1941. godine, ponovno je uključena u Jugoslaviju u svibnju 1945. godine, ovaj put pod komunističkom vlašću.

U tim okolnostima, posebno tijekom 19. stoljeća i u borbi protiv germanizacije i mađarizacije, osnovane su brojne kulturne institucije. Kroz te institucije sve se više naglašavao kontinuirani napor za ostvarenje nacionalnih ideala - odnosno ponovno stjecanje neovisnosti i slobode unutar vlastite nacionalne države. S obzirom na to da se hrvatski narod suočavao s većim poteškoćama i komplikacijama u procesu stvaranja kulturnih institucija nego drugi narodi koji su mogli slobodno provoditi svoj kulturni život, bitno je prepoznati povijesni značaj ovog procesa. Mnogo toga značajnog postignuto je unatoč izazovima, posebno onima današnjih unutar umjetne države Jugoslavije, gdje je ugrožen sam opstanak hrvatskog naroda.

Već u 16. stoljeću, tijekom žestokih i neprekidnih borbi protiv Osmanlija, kada smo dobili naziv "antemurale christianitatis" (bedem kršćanstva), mi Hrvati imali smo svoje prvo dramsko kazalište na otoku Hvaru na Jadranu, koje postoji i danas. Tamo su, kao i u Dubrovniku (Ragusa), nastupale stalne kazališne družine. U Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, kazališne predstave organizirane su na Griću (gornjem dijelu starog grada) s učenicima srednjih škola.

Od 1797. do 1834. godine u zagrebačkom kazalištu (danas zgrada Prirodoslovnog muzeja) izvođene su razne predstave njemačkih i talijanskih kazališnih družina, a kulminacija je bila prva izvedba na hrvatskom jeziku 10. lipnja 1840. godine. Ova se izvedba održala u današnjoj zgradi Gradske vijećnice, gdje je 1860. godine s radom počelo i stalno dramsko kazalište. Čak i prije osnivanja Stalnog lirskog kazališta (Opere), prva hrvatska nacionalna opera "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskog (1819.-1854.) izvedena je 1846. godine - samo 10 godina nakon Glinkine prve ruske opere "Život za cara" (danas "Ivan Susanjin") i prije stvaranja češke nacionalne opere.

Glazbeni osjećaj, prirodni talent hrvatskog naroda, koji pjeva u vremenima tuge i radosti, dobio je značajan poticaj osnivanjem Glazbenog zavoda kao stalne institucije u Zagrebu 1827. godine. Sve su te institucije stvorene kao otpor pokušajima germanizacije i mađarizacije od strane političkih i upravnih vlasti u Hrvatskoj, koje je uznemirilo buđenje hrvatske nacionalne svijesti. Ta se svijest snažno pojavila u prvoj polovici 19. stoljeća tijekom hrvatskog nacionalnog preporoda ("ilirskog"), kada je započela borba za nacionalni jezik u svim sferama djelovanja, uz ukidanje latinskog i njemačkog jezika. Slično tome, hrvatsko nacionalno kazalište, kao vjeran odraz životnih uvjeta naroda, poticalo je, uz svoje umjetničke i estetske napore i postignuća, entuzijazam i potrebu da narod postane politički i kulturno samostalan.

Tako je 2. listopada 1870. godine organizirana i Hrvatska opera kao stalna institucija, koja je, s dva vrlo kratka prekida, nastavila djelovati do danas. Posebnu zahvalnost za njezino ustrojavanje dugujemo hrvatskom skladatelju Janu pl. Zajc (1831.-1914.), tvorac najpopularnije hrvatske opere "Nikola Šubić Zrinski".

Zajc je rođen u Rijeci i od malih nogu posvetio se glazbi. S deset godina skladao je svoju prvu fantaziju za violinu i klavir, razvijajući temu Verdijeve opere "Nabukodonosor", a s dvanaest godina skladao je svoju prvu operu "Marija Terezija". Kasnije je otišao u Milano gdje je studirao glazbu, osvojivši nagradu 1855. godine, dok je njegova opera "La Tirolesa", također nagrađivana, izvedena na Milanskom konzervatoriju. Renomirana izdavačka kuća Ricordi namjeravala je objaviti ovu operu, ali intrige i zavist drugih glazbenika osujetile su projekt.

Kada mu je pokušano ponuditi mjesto ravnatelja La Scale, radije se vratio u domovinu, gdje je imenovan dirigentom orkestra u svom rodnom kazalištu. No, ubrzo nakon toga, Zajc je otišao u Beč, gdje se preko svog sunarodnjaka von Suppéa, također skladatelja rođenog u Splitu, upoznao s glazbenom scenom i ubrzo počeo skladati operete. Njegova djela bila su uspješna i izvođena su na bečkim pozornicama. Njegov uspjeh tim je značajniji jer se dogodio u gradu valcera i opereta Johanna Straussa. Nakon velikog uspjeha, njegova opereta "Dječaci na brodu" premijerno je izvedena i u Zagrebu, a hrvatska kazališna uprava pozvala ga je da dirigira orkestrom. Prihvatio je poziv, a njegovim dolaskom u Zagreb glazbeni život dobio je novi i odlučan poticaj, što je dovelo i do ideje o organiziranju neovisne operne kuće. Po njezinom osnivanju, Zajc je imenovan njezinim ravnateljem i glazbenim dirigentom. Na svečanom otvorenju Hrvatske stalne opere izvedena je Zajčeva opera "Mislav", u kojoj je sudjelovao najbolji hrvatski pjevač svog vremena, bariton José (Josip) Kasman (1847.-1925.). Uz nacionalne opere, program je uključivao i djela međunarodno priznatih skladatelja, posebno talijanskih, poput Rossinija, Bellinija, Donizettija i prije svega Verdija. Među nacionalnim djelima, najveći uspjeh postigla je Zajčeva vlastita opera "Nicolas Subić Zrinski", čija je premijera bila 4. listopada 1876. Nekoliko godina kasnije, ravnateljem je postao Nicolas pl. Faller, učenik francuskog skladatelja Masseneta. Dijelio je Zajčeve ideale i praktično provodio njegove ideje.

Čak i prije osnutka Opere, tijekom pauza pjevale su se razne operne arije i pjesme, pokazujući talente nekoliko hrvatskih pjevača. Među njima, Irma pl. Murska, rođena Puksec, postala je svjetska zvijezda. Bila je gostujuća umjetnica u svim poznatim kazalištima u Europi, Americi i Australiji. Bernard Shaw ju je nazvao "vokalnom pirotehničarkom", a bečki kritičari su je prozvali "Die kroatische Nachtigal" (Hrvatski slavuj).

Kasnije je hrvatska Milka Trnina (1863.-1944.) postigla univerzalno priznanje. Bila je gostujuća umjetnica u Njemačkoj, a također i stalna članica Metropolitanske opere, Covent Gardena u Londonu i Bayreutha. Anali Metropolitanske opere bilježe je kao prvu njujoršku Toscu, a sam Puccini je njezinu izvedbu okarakterizirao sljedećim riječima: "Nijedna druga Tosca nikada se nije približila Trnini." Njezine omiljene uloge bile su heroine poput Wagnerove Izolde, Sente, Else, Elizabete, Brünnhilde i Kundry. Osim ove dvije Hrvatice, u to su vrijeme u Njemačkoj nastupale još dvije njezine sunarodnjakinje. Blaženka Krnić i Thea pl. Pesc.

Godine 1894. organizirana je prva stalna baletna družina - "corps de ballet" - koja je debitirala izvedbom opere "Nicolas Šubić Zrinski". Kasnije, u prvoj polovici 20. stoljeća, istaknuta baletna talentica, hrvatska Mija Čorak, međunarodno poznata kao Slavenska, nastupala je s družinama u Parizu i New Yorku, gdje se na kraju nastanila i osnovala baletnu školu.

Godine 1895. otvorena je nova kazališna zgrada, sadašnja. Prema riječima stručnjaka, njezina lokacija i dizajn čine je jednim od najljepših kazališta, okruženim prostranim posjedima, cvjetnjacima i vrtovima. U istoj prigodi, i u prisutnosti cara Franje Josipa I., javnosti je otkrivena i velika zavjesa kazališta, djelo slikara Vlahe Bukovca. Dizajnirana prema idejama ravnatelja kazališta, Stjepana pl. Miletića, prikazuje hrvatsku renesansu. Malo koja kazališta posjeduju nešto slično, kombinirajući povijesni i nacionalni značaj sa znatnom umjetničkom vrijednošću. To naglašava važnu ulogu koju je kazalište imalo u političkom i kulturnom životu hrvatskog naroda.

Zagrebačko kazalište nije hladna, bezdušna, bezlična zgrada poput onih u Americi i nekim europskim središtima, gdje se spajaju umjetničke i komercijalne težnje. Zagrebačko kazalište posjeduje potpuno drugačiji karakter. Ovdje se hrvatski ideal pobune spojio sa zapadnoeuropskim liberalnim idejama, sintetizirajući ih sve u umjetničkom okviru. Ta misija Hrvatskog kazališta započela je u prethodnoj zgradi, staroj u gornjem dijelu grada, s prvim arijama i pjesmama renesanse, transformirajući se u novoj zgradi u veličanstveni i univerzalni prosvjed cijelog naroda protiv tiranije i za slobodu. Stil ovog prosvjeda oblikovali su stihovi pjesnika Gundulića, kao i poezija ispunjena slobodom Lisinskog opere "Porin", čineći cjelinu kategoričkim političkim i kulturnim imperativom.

Tako je u ovom novom prostoru, pod stručnom i sigurnom rukom ravnatelja kazališta, Stjepana pl. Miletića, idealnog i entuzijastičnog stvaratelja i reformatora hrvatske kazališne umjetnosti, započeo brz i stalan uspon scenskih umjetnosti. Neke su se premijere čak održale u Zagrebu prije Beča. To je bio slučaj, na primjer, sa Smetanovom operom "Dalibor" i Čajkovskog "Evgenijem Onjeginom". Godine 1897. održana je prva izvedba (43 godine nakon skladateljeve smrti) opere Vatroslava Lisinskog "Porin".

Događaj je bio umjetnički i nacionalni uspjeh jer je, osim glazbene vrijednosti (skladatelj je djelo napisao u Pragu, gdje je Lisinski usavršavao svoje glazbene vještine na lokalnom Konzervatoriju), djelo, u skladu s duhom vremena, obrađivalo oslobođenje Hrvatske od strane vlasti. Naravno, austrijske vlasti nisu ostale ravnodušne na sve to, a kada je Milka Trnina, nakon osam trijumfalnih izvedbi, pozdravljena i pljeskana od strane publike, javno izjavila da je Hrvatica i da će to uvijek biti, to je postao povod za drugo gušenje Hrvatske opere. Ban Khuen Hedervary, Mađar i neprijatelj Hrvatske, zabranio je djelovanje Opere 1902. godine. No, baš kao i nakon prvog ukidanja (1889.-1894.), Zagreb je nastavio s opernim predstavama. Predstave su se održavale u raznim kulturnim i dobrotvornim udrugama, pa je unatoč službenom ukidanju postignut kontinuitet. Godine 1909. Opera je službeno nastavila s radom i nastavila je do danas. Od 1911. do 1918. nastupala je diljem Hrvatske. U Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Opatiji i Sarajevu, a do osnivanja opere u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, hrvatska opera izvođena je i u tom gradu tijekom 1913. godine.

Ako uzmemo u obzir da je zagrebačko kazalište uz dramu i operu predstavljalo operetu i balet, tek tada možemo istinski cijeniti širinu i važnost kulturnog rada te institucije. Doista, mnogi stručnjaci priznali su da je malo kazališta u svijetu uložilo takve napore i razvilo tako visoku razinu aktivnosti, gotovo uvijek postižući umjetnički vrijedno priznanja.

Nakon Prvog svjetskog rata osnovana je Zagrebačka filharmonija koja je posljednjih godina stekla pohvale i priznanja nastupajući u inozemstvu (Njemačka, Austrija, Čehoslovačka), a njome su dirigirali ne samo hrvatski majstori poput Milana Sachsa, Krešimira Baranovića, Lovre Matačića, Milana Horvata, već i međunarodno priznati stranci kao gosti poput Hansa Knappertsbuscha, Bruna Waltera, Tulla Serafina, Karla Böhma, da spomenemo samo neke od njih.

U istom razdoblju osnovan je i "Zagrebački kvartet", koji je nastupao diljem Europe i zaslužio visoke pohvale. Bogata zagrebačka glazbena kultura omogućila je i stvaranje ansambla "Zagrebački solisti", koji je pridonio ugledu glavnog grada Hrvatske. Nažalost, ovdje u Buenos Airesu, tijekom njihovih nastupa, nijednom nije spomenuto da su Hrvati, unatoč činjenici da su svi njegovi članovi bili Hrvati i diplomirali na Zavodu za glazbu u Zagrebu, posebno tijekom njihovog posljednjeg nastupa u Teatro Colónu 1969. godine.

Kroz cijelo to vrijeme, posebno između dva svjetska rata, razina hrvatskih opernih produkcija uspješno se natjecala s velikim europskim pozornicama. To jasno pokazuju nastupi stranih umjetnika u Zagrebu i hrvatskih umjetnika u inozemstvu. Tako su u Zagrebu nastupali Beniamino Gigli, Lauro Volpi, Cristi Solari, Belina Skupjevski, Burdinot, Leo Siezak, Fedor Chaliapin, Zalewski, Jurenjev, Gino Becchi, Ema Destinova, Jarmila Noovtny, Bidú Sayao, María Caniglia, Rosette Anday, a kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, Richard Tucker, Mario del Monaco, Birghit Nilson i drugi pjevači koji su također gostovali u Metropolitan Operi, Teatru Colón i Covent Gardenu, da spomenemo samo najpoznatije dvorane.

Među najpoznatijim dirigentima koji su nastupali u Zagrebu bili su Bruno Walter, Tullio Serafin, Furtwängler, Knappertsbusch, Karl Böhn i Richard Strauss. Značajan uspjeh i priznanje za hrvatsku operu postignuti su Chaliapinovim nastupom u operi "Boris Godunov". Šaljapin je pohvalio cijelu izvedbu, posebno vokalnu i dramsku kreaciju basa Toše Lesića u ulozi Varlaama. Šaljapin ju je proglasio najboljim Varlaamom kojeg je do tada s njim izveo.

Od stranih kazališta koja su razmatrana u cjelini, Dresdenska i Frankfurtska opera, sa solistima, zborom, orkestrom i scenografijom, izvele su u Zagrebu Straussov "Kavalir s ružom" i Beethovenov "Fidelio"; zatim Opéra-Comique u operama "Carmen" (Bizet), "Faust" (Gounod) i "Manon" (Massenet); Kraljevska opera u Bukureštu s "Aidom" i "Carmen"; kao i milanska Scala i Teatro Reale dell'Opera di Roma.

Produkcija Scale, s drugorazrednim osobljem, bila je neuspjeh i dobila je vrlo negativne kritike. Drugi nastup talijanskih pjevača Rimske opere bio je upotpunjen najistaknutijim likovima poput Giglija, Gina Becchija i Marije Caniglie u operi "Aida". Pjevajući prvu ariju, Gigli je pokazao vidljiv strah. Kasnije se smirio i bio je izvrstan, kao i uvijek. Na banketu održanom u njegovu čast u sjedištu zagrebačkog gradonačelnika, gospodina Wernera, Gigli je bezrezervno pohvalio zagrebačke glazbene kritičare, dodajući da je svjestan negativnih kritika izvedbe u La Scali i da je zato na početku svoje uloge osjećao malu zebnju. To također može poslužiti kao dokaz visoke kvalitete hrvatske opere, jer da nije navikla na visokokvalitetne izvedbe, kritičari La Scale ne bi bili tako oštri.

Od hrvatskih pjevačica koje su uživale međunarodno priznanje, uz dvije već spomenute - Irmu pl. Mursku i Milku Trninu - najpoznatija je učenica M. Trnine, Zinka Kunc-Milanov, članica rezidentne tvrtke Metropolitan Opera House 25 godina i nositeljica titule "Prva dama Meta".

Među njezinih tridesetak uloga, najvažnije su: Tosca, Turundat, Amelia (Bal pod maskama), Norma i Luisa (Charpentier). Sudjelovala je i na Salzburškim festivalima pod ravnanjem B. Waltera u Verdijevom "Requiemu" te Beethovenovoj "Missi Solemnis" i "Devetoj simfoniji".

Maja Strozzi-Pecić također je uživala u velikom međunarodnom uspjehu kao koloraturna pjevačica, izvodeći djela Stravinskog i suvremenih hrvatskih skladatelja, uz klavirsku pratnju svog supruga, Bele pl. Pecića. Među ostalim značajnim hrvatskim pjevačicama su Đurđa Milinković, gostujuća umjetnica s njemačkim opernim kućama; Ana Jelačić; Marjada Radev; Marta Pespišil; Vilma Nožinić; Srebrenka Jurinac, trenutno članica Bečke državne opere; Biserka Cvejić; Ruža Pospiš; Draga Martinis; i drugi.

Među hrvatskim pjevačima koji nastupaju u inozemstvu su Tomislav Neralić (stalni član Berlinske državne opere); Vladimir Pulzjak, član Hamburške državne opere i gostujući umjetnik Metropolitanske opere; te Ratko Delorko u Düsseldorfu. Pjevači Pavao Marion Vlahović i Marko Vušković (sada pokojni) također su mnogo nastupali. Osim toga, Marko Rothmueller trenutno ima svoju pjevačku školu u New Yorku, kao i Tino Patiera, Rodolfo Zupan (trenutno u Santiagu, Čile), Dragutin Šostarko (trenutno u Chicagu) i drugi.

Među hrvatskim dirigentima koji su bili ili trenutno gostuju su: Lovro pl. Matačić, prvi Hrvat koji je dirigirao u Bayreuthu 1959. (nastupao je i u kazalištu Colón), sada ravnatelj Zagrebačke filharmonije; Krešimir Baranović, Berislav Klobučar (koji je nastupao u kazalištu Colón i Metropolitan Operi), Bailan Bašić, bivši ravnatelj Salzburškog kazališta, i Milan Horvat, poznat diljem Europe po svojim brojnim nastupima, sada ravnatelj Bečkog radija.

Sve te uzajamne akcije potvrdile su i podigle razinu umjetničkih dostignuća hrvatske opere, omogućivši joj stjecanje znanja o stilovima iz različitih glazbenih razdoblja i vokalnim tehnikama svojih pjevača, dok su njezini redatelji, scenografi i pjevači bili osposobljeni za izvođenje širokog spektra stilova na najautentičniji način, obogaćeni bogatim iskustvom. Tako je hrvatska opera, sa svojom već uspostavljenom kulturnom tradicijom, mogla, tijekom obnove hrvatske neovisnosti od 1941. do 1945., nastupati u vlastitoj zemlji pod imenom "Hrvatska državna opera" i pod vodstvom profesora D. Zanka, poznatog hrvatskog znanstvenika na području književnosti, filozofije i kazališne kritike, ravnopravno s drugim vodećim institucijama u Europi.

Tijekom četiri godine obnovljene neovisnosti Hrvatske, unatoč razornom ratu, latinska poslovica "Inter armas silent musae" (između ruku, muze šute) nije se mogla primijeniti na kulturnu djelatnost. Kulturna djelatnost pokazivala je stalan napredak. Opera je izvodila i hrvatska i međunarodna djela te organizirala koncerte s nacionalnim i međunarodnim filharmonijskim orkestrima, kao da su Hrvati svojim glasovima i orkestralnim složenostima nastojali prigušiti krike rata i požara.

To je, u cijelosti, gotovo nagovijestilo tragičan kraj hrvatskog naroda 1945. godine. U tom razdoblju, Hrvatska opera prvi put je nastupila u inozemstvu sa svojim solistima, zborom, orkestrom i scenografijom u četiri europska središta: u Beču sa Zajčevom operom "Nicolas Šubić Zrinski", te s komičnom operom "Ero s onoga svijeta" suvremenog hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca u Veneciji, Firenci i Rimu. U Beču je publika svjedočila izvedbi Straussovog "Ero s onoga svijeta", dok je u Rimu publika koja voli glazbu više puta zahtijevala ponavljanje cijelih dijelova, posebno završnog plesa posljednjeg čina.

Sredinom 1945. Hrvatska, izgubivši neovisnost, našla se u zajednici saveznih republika Jugoslavije. Opera je, nakon kratke stanke, nastavila s radom, a nakon nekoliko godina njezini su pjevači nastupali u glavnim kazalištima Europe, pa čak i u Japanu (Tokio i Osaka), gdje je oduševljena publika obasipala cvijećem pjevače, orkestar i dirigenta.

Konačno, glazbeno-dramski festivali u Dubrovniku, koji se održavaju svake godine u kolovozu i rujnu, sve više privlače svjetski poznate dramske i glazbene umjetnike, vraćajući im međunarodni ugled i stvarajući izvrsnu publicitet ne samo za hrvatske umjetnike već i za prirodne ljepote te prekrasne regije. Jedan od prijatelja Dubrovačkih festivala je engleski skladatelj Benjamin Britten. Svjetski poznati njemački redatelj Herbert von Karaian bio je toliko impresioniran izvedbom opere "Boris Godunov" zagrebačkog kazališta da je osobno pozvao soliste i zbor zagrebačkog kazališta na Salzburški festival.

Nažalost, sve izvedbe i uspjesi hrvatskih umjetnika računaju se kao jugoslavenski uspjesi, jer je to službeni zahtjev. Stoga svjedočanstva stranih umjetničkih krugova imaju veću težinu u tom pogledu kada se objektivno i nezainteresirano odnose prema hrvatskoj kreativnoj i umjetničkoj aktivnosti. Tako, na primjer, Thomas Mann, u svom djelu "Dr. Faust", između ostalog kaže: "...najbolja od najboljih... Maja de Strozzi-Pecić, Hrvatica, danas najljepša sopranistica na obje hemisfere."

Hrvatski skladatelji

Govoreći o djelovanju hrvatske opere, moramo spomenuti i da Hrvatska ima velik broj skladatelja, kako iz prethodnih tako i suvremenih generacija, čija su djela, posebno ona simfonijske ili lirske prirode, predstavljena ili se izvode u raznim europskim kazalištima.

Što se tiče osnivača hrvatske opere - Jonana Pl., treba naglasiti da je Zajčeva opera "Nicolas Subic Zrinski", njegovo najpopularnije djelo, apoteoza herojstva bana Zrinskog, koji je s nekolicinom svojih vojnika spriječio tursku invaziju na Beč i Budimpeštu (1666.). Isto vrijedi i za dvije opere V. Lisinskog: "Amor e Malicia" (Ljubav i zloba) i "Porin". Lisinski je radio u Pragu, što je olakšalo uređivanje i izvođenje mnogih njegovih vokalnih djela, koja se i danas izvode u Hrvatskoj.

Među skladateljima sadašnje generacije najpoznatiji je Jakov Gotovac (rođen 1895.), autor komične opere "Ero del Otro Mundo" (Ero s onoga svijeta), koja je izvedena oko 40 puta u inozemstvu (u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji), pa čak i u Japanu (Tokio i Osaka). Ovaj skladatelj napisao je i operu "Morana", koja je također bila uspješna u inozemstvu, a zatim "Kamenik" i druge. Njegov "Simfonijski ples" uživao je znatan uspjeh u inozemstvu zbog bogatog raspona popularnih melodija i ritmičke, zvučne teksture. Niz opusa za zbor i pjesme sastavni je dio njegovog opsežnog umjetničkog opusa, omiljeno djelo svih hrvatskih zborova i mnogih u inozemstvu, koji ih uključuju u svoje programe.

Skladatelj Blagoje Bersa (1873.-1934.), autor opera "Oganj" i "Postolar od Delfta", bio je u inozemstvu poznat kao majstor orkestracije. Poznat je i kao orkestrator francuskog opernog skladatelja D'Alberta i operetnog skladatelja Lehára. Njegovo simfonijsko djelo je "Sunčana polja".

Vrijedno je spomenuti i Antonija Dobronića (1878.-1955.), autora opere "Udovica Roslinka", te dr. Božidara Širolu (1889.-1956.), pionira modernih folklornih trendova u glazbi, poznatog kao muzikologa i autora mnogih djela za zborove. Jedan od njih, oratorij "Život svetih Ćirila i Metoda", postigao je veliki uspjeh u Frankfurtu u Njemačkoj 1927. godine. Također je autor opere "Grabancijas Djak" (Studentski grabancijas). Tu spada i Josip Štolcer-Slavenski (1896.-1955.), autor mnogih komornih, zborskih i simfonijskih djela, prepoznat kao revolucionar u hrvatskoj glazbi. Bio je učenik Kodályja i Viteslava Novaka, a na njega je uvelike utjecala i moderna narodna glazba Bartóka. Poznat je i u Njemačkoj, a neka od njegovih djela objavila je izdavačka kuća Schott, dok je njegov kvartet izveden u Donauschingenu.

Cristobal Odak autor je opere "Dorica Plese" (Dora pleše), osmišljene i inspirirane isključivo narodnim motivima. Francisco Lhotka, skladatelj baleta "Vrag u selu", koji je izveden u nekoliko europskih kazališta. Iz prethodne generacije, koja je još uvijek živa, najpoznatiji su Boris Papandopulo (1906.), sin poznate hrvatske pjevačice Maje Strozzi-Pecić, skladatelj "Sinfoniette" poznate i u inozemstvu, autor dviju opera i nekoliko orkestralnih djela, te konačno Francisco Lucić (1889.).

Iz mlađe generacije spominjemo Stjepana Šuleka (1914.), autora dviju opera, "Koriolan" i "Oluja" (Uragan), te profesora orkestracije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njegov učenik, Milko Kelemen, vodeća je osoba atonalno-serijskog skladanja i organizator Zagrebačkog biennala, koji širokim programom suvremene glazbe privlači kreativne i rekreativne umjetnike iz cijelog svijeta. Ivan Brkanović (1906.) autor je opere "Ekvinocij", dok je najpoznatiji član skupine elektroničke glazbe Branimir Šaka (1918.). Njegovo djelo "Simfonija mrtvog vojnika" kasnije je adaptirano u balet, koji je Balet zagrebačke opere s velikim uspjehom izveo u Napulju. Spominjemo i Mila Cipru (1906.), skladatelja komorne i orkestralne glazbe, poznatog i izvan granica domovine.

Zagrebački glazbeni zavod, osnovan 1827. godine, kako smo već spomenuli, bio je vrlo aktivan na području pedagogije, obrazovavši velik broj izvrsnih učitelja i izvođača koji su njegovo najveće bogatstvo u svijetu (Zagrebački solisti). Iz njega je potekla primadona Zinka Kunc-Milanov. Nakon početne poduke kod Milke Trnine, nastavila je studij na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji kod Marije Kostrenčić, profesorice na Glazbenom zavodu koja je odgojila niz pjevača.

Profesor Svetislav Stančić, poznati virtuoz i učenik F. Busonija, koji je skladao mnoga djela za klavir, odgojio je cijelu generaciju pijanista. Među njima je bio i skladatelj i pijanist profesor Božidar Kunc, brat Zinke Kunc-Milanov. Profesor Kunc umro je prije nekoliko godina u Detroitu tijekom koncerta. Njegov koncert za violinu osvojio je nagradu u Sjevernoj Americi nakon što ga je izveo violinist Zlatko Baloković. Profesor Kunc nastupao je kao pijanist na brojnim koncertima diljem Europe i Amerike, gdje je, kao klavirski pratitelj i korepetitor svoje sestre Zinke, imao priliku iskusiti raznolika glazbena okruženja Amerike.

Među studenticama Stanislaya Stacibića, Branka Musulin (sada u Njemačkoj) i Melita Lorković (sada u Kairu) svjetski su poznate.

Među hrvatskim muzikolozima najpoznatiji je dr. Artur Schneider (1879.-1940.), a među onima koji su još uvijek živi su dr. Dragan Plamenac (1895.), trenutno na Sveučilištu Illinois, SAD, bivši predsjednik Američkog muzikološkog društva, autor cjelovite kompilacije djela Ive Lukačića, franjevačkog fratra iz Šibenika (1587.-1648.), skladatelja monodijanske glazbe; te profesor José Andreis (1909.), neumorni radnik u svom području, autor "Povijesti hrvatske glazbe", osnivač Glazbene enciklopedije i nedavno osnovanog Društva za muzikologiju.

Hrvatski operni pjevači u Teatru Colón i Metropolitan Operi

Da su hrvatski pjevači i glazbeni umjetnici općenito postigli slavu izvan granica domovine i Europe, svjedoči i Simpozij objavljen u Buenos Airesu povodom 60. obljetnice Teatra Colón.

Preko njega smo saznali da su sljedeći Hrvati gostovali u Colónu, najvećem i najpoznatijem kazalištu nakon Metropolitan Opere u New Yorku: Zinka Kunc Milanov, koja je 25 godina provela u Metropolitan Operi s titulom "Prve dame Meta" i pjevala najsjajnije uloge u operama poput Leonore, Norme, Tosce i Aide, vrijedna učenica Milke Trinine i plod vokalne tradicije Glazbenog instituta u Zagrebu; te bariton Marko Rothmüller, sada učitelj pjevanja u New Yorku. Nakon objavljivanja ovog Simpozija, u Colónu su pjevali i: Đurđa pl. Milinković; Sena Jurinac, stalna članica Bečke državne opere; Marjana Radev, česta gošća milanske Scale; i Biserka Cvejić. Među dirigentima bili su Lovro pl. Matačić i Berislav Klobučar, također gost Metropolitanske opere. Iz drugih zemalja u Colónu su nastupili stalni članovi i gosti zagrebačke opere: ruski tenori B. Skupjevski i A. Veselowski, te bas-baritoni Zalewski i Jurenjev, kao i slovenski tenor Josip Rijavec, dugogodišnji član Hrvatske opere.

Ovom prilikom s ponosom moramo istaknuti da je hrvatski Josip Kasman, tada smatran kraljem baritona, nastupio na drugoj inauguracijskoj izvedbi Metropolitanske opere 1883. godine, pjevajući u Donizettijevoj operi "Lucia di Lammermoor". Bio je i prvi protagonist u Mozartovom "Don Giovanniju", prvi grof Luna ("Trubadur"), prvi Hamlet u istoimenoj Thomasovoj operi i prvi Teiramund u Wagnerovom "Lohengrinu".

Među gostima Metropolitanske opere - osim Zinke Kunc-Milanov i Marka Rothmüllera, koje smo već spomenuli - bili su Vladimir Ruždjak, član Hamburške državne opere, i Ruža Pospis-Baldani, koja je sa samo 24 godine zadivila njujoršku publiku svojim bogatim alt i briljantnim mezzosopran glasom. Na području baleta, a kasnije i koreografije, Mija Čorak-Slavenska je s odličnim uspjehom predstavljala Hrvatsku.

S obzirom na sve to, razumljivo je da je Antonio Janigro, koji je u Zagreb došao kao mladić, tamo se nastanio i 20 godina radio kao profesor violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uspio organizirati poznati komorni ansambl "Zagrebački solisti", koje je ugledni glazbeni kritičar iz Buenos Airesa proglasio među najboljima, ako ne i najboljima na svijetu. Janigro je to uspio jer je gotovo cijeli njegov ansambl izravno ili neizravno došao iz poznate škole violine Muzičke akademije u Zagrebu pod vodstvom profesora V. Humla, Ševčikovog učenika. Među njegovim su učenicima i Zlatko Baloković i Ladislav Slik.

U spomen na stogodišnjicu Hrvatske državne opere, proslavljene u listopadu 1970. u Zagrebu u obnovljenoj i moderniziranoj zgradi, opremljenoj najsuvremenijim instrumentima i scenskom opremom, kao i luksuznim interijerom, smatrali smo prikladnim ponuditi ove kratke napomene o glazbenoj kulturi hrvatskog naroda. To će ujedno pružiti pregled doprinosa Hrvatske univerzalnoj kulturnoj baštini - točnije, glazbi. Zagreb je, kako je pokazano, značajno središte, zaista rasadnik glazbenih talenata.

Ovo je kratki pregled hrvatske kreativne i izvedbene glazbe, s istaknutim glavnim značajkama. Vjerujemo da će biti dovoljan da se cijeni značaj i doprinos hrvatskog glazbenog stvaralaštva kako unutar same Hrvatske, tako i u uzajamnoj razmjeni duhovnih vrijednosti između te zemlje i drugih naroda.

(Preveo F.N.) 

Povijesni pregled hrvatskog književnog jezika

Branko Franolic

Početkom 7. stoljeća, na jadranskoj obali, Hrvati su uveli i razvili paleokratski jezik, granu staroslavenskog, podijeljenu u nekoliko dijalekata. Kajkavski je prevladavao na sjeveru, čajkavski na jugu i dijelu Bosne, a štokavski na jugoistoku.[6] Postojali su i miješani dijalekti. Pokrštavanjem, u 9. stoljeću, Hrvati su usvojili starobugarski dijalekt kao svoj liturgijski jezik, koji su modificirali i prilagodili svojim potrebama i upotrebi. To se danas naziva crkvenoslavenski ili "hrvatski crkvenoslavenski". Ovaj jezik bogoslužja i književnosti, napisan glagoljicom, postojao je do sredine 19. stoljeća kao književni jezik glagoljaških svećenika koji su se protivili latinizirajućim svećenicima. Kao liturgijski jezik, koristio se i dalje do našeg vremena, a vrlo nedavno, nakon Sabora 1965., zamijenjen je suvremenim hrvatskim književnim jezikom.

Stoga je ovaj slavensko-hrvatski bio prvi hrvatski književni jezik. Prvi tekst napisan na slavensko-hrvatskom jeziku je Bašćanska ploča iz 1100. godine, koja bilježi darovanje zemlje od strane kralja Zvonimira benediktinskom samostanu na otoku Krku. U usporedbi sa starobugarskim, slavensko-hrvatski jezik predstavlja kroatizirani staroslavenski jezik u područjima fonetike, morfologije, sintakse, a posebno vokabulara. Ovaj poluumjetni jezik koristio se u notarskim aktima, u vjerskom bogoslužju i u glagoljskoj književnosti, koja je, štoviše, bila vrlo bogata u vrijeme kada je broj europskih pisaca bio prilično ograničen.[7]

Može se pretpostaviti da je, paralelno s ovim jezikom, u 14. i 15. stoljeću postojao popularni književni (narodni) jezik, koji se koristio u narodnoj poeziji usmene tradicije i u poeziji koju su stvarali laici za upotrebu u večernjem crkvenom oficiju, odnosno u "prozi" za bogoslužje. Međutim, već imamo dokumente i kompilacije zakona napisanih na narodnom hrvatskom jeziku iz 12. i 13. stoljeća, kao što su Isprava Kulina Bana iz 1189. (Dokument bana Kulina) i Vinodolski Zakonik iz 1288. (Vinodolski zakonik).

Čini se da su pjesnici koji su pisali stihove na liturgijske teme nazivani zacinjavcima, "intonatorima" [8]. Upravo su oni i drugi pisci postupno uvodili narodni jezik u književnu sferu [9], što je Kombolu omogućilo da primijeti: "Dakle, u hrvatskoj književnosti, od srednjeg vijeka nadalje, dogodila se transformacija koja se dogodila u ruskoj književnosti za vrijeme Petra Velikog te u srpskoj i bugarskoj književnosti u 19. stoljeću; to jest, u hrvatskoj književnosti narodni jezik je već tada prevladavao" (usp. M. Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, str. 22).

Versifikacije [10] u narodnom jeziku datiraju iz 14. stoljeća, iako se Marko Marulić (1450.-1524.) smatra prvim pjesnikom čija pjesma Judita (Istorija svete udovice Judit v versih hrvački složena), prvi put objavljena 1521., u uvodu nosi datum 1501. U isto vrijeme, u Dubrovniku su se pojavili pjesnici poput Šiška Menčetića Vlahovića (1457.-1527.), Džore Držića (1461.-1501.), Marina Krističevića (umro 1531.), Andreja Cubranovića i drugih, koji su pisali modificiranim ragoșinom, kasnije zamijenjenim štokavskim ragoșinom kod pisaca 16. i 17. stoljeća, nakon prve generacije, poput Gundulića, Bunića, Palmotića i drugih koji su pisali štokavskim jekavskim.

Dok se u maloj Dubrovačkoj republici pojavljivao hrvatski književni jezik, hrvatska književnost istovremeno se razvijala na čakavskom dijalektu u gradovima Splitu, Zadru i Hvaru (otok Hvar). Pisci koji su naslijedili Marulča, poput Hanibala Lucčića, Petra Zoranča, Sime Budănića, Brna Krnarućića i Jurja Barakovčića, pisali su na čakavskom dijalektu.

U 16. stoljeću na hrvatskoj književnoj sceni pojavljuje se i kajkavski dijalekt, kojim su se služili pisci iz sjeverne Hrvatske, čija je metropola bio grad Zagreb. Pokretači i vodeće osobe te književnosti bili su Antun Vramec (Kronika, 1578.; Postila, 1586.) i Ivan Pergošić (Tripartitum, 1574.).

Međutim, već u to vrijeme razmatrala se ideja o usvajanju štokavskog dijalekta kao osnove službenog književnog jezika, a ta je ideja potaknula mnoge Hrvate tih stoljeća da ga koriste u svojim književnim djelima. Tako je Bartol Kašić s otoka Paga (1575.-1650.), iako je 1604. sastavio gramatiku na štokavskom (Institutionum linguae illyricae libri duo), ipak odabrao štokavski za svoj prijevod Biblije 1622.

Vjerovao je, zapravo, da će najljepši hrvatski jezik biti onaj koji se temelji na štokavskom. Isto se dogodilo i s Jakovom Mikaljom, koji je u svom djelu Vokabular i gramatika (1649.-1651.) proglasio bosanski jezik (tj. dubrovački štokavski) najljepšim. A. Kašiću također treba pripisati zasluge za štokavizaciju jezika kod Palmotića. Ova prevlast štokavskog jekavskog objašnjava se utjecajem koji je dubrovačka književnost na štokavskom jekavskom imala na Hrvate od 15. do 18. stoljeća. Stoga je ovaj dijalekt postao književni jezik bosanskih pisaca poput M. Divkovića, S. Matijevića, P. Posilovića i P. Papića (17. stoljeće).

U to vrijeme štokavski ikavski prevladavao je u Bosni i Dalmaciji; na primjer, kod F. Grabovca i A. Kačića-Miosića (1704.-1760.), čija je zbirka poezije, Razgovor ugodni naroda hrvatskoga (1756.), imala veliki utjecaj na sve društvene slojeve. Štokavski ikavski se kao književni jezik proširio iu Slavoniji (današnja sjeveroistočna Hrvatska), a koristili su ga pisci poput A. Reljkovića, Kanižlića i Katančića. Tako je ovo narječje (ikavskog govora) od 15. do 18. stoljeća osvojilo većinu hrvatskih krajeva, što je dovelo do pojave rječnika i gramatika na ikavskom: Dizionario A. Della Bella (u Ragusinu, s citatima dubrovačkih pisaca, objavljen 1728., pretiskan 1785.), F. M. Appendinia Grammatica della lingua illyrica (1808), također na dubrovačkom ikavskom, kao i opsežni rječnici (u 6 svezaka, 4721 stranica) dubrovačkog franjevca J. Stullija (1801, 1806, 1810).

Slična su se djela pojavila iu Slavoniji i Bosni, sva na ikavskom. Tijekom Napoleonove okupacije, čak i u Hrvatskom primorju, tipičnom čakavskom govornom području, hrvatsko-francuska gramatika (Nova ricoslovnica iliricko-franceska) autora S. Starčevića i hrvatska gramatika (Nova ricoslovnica iliricka) istog autora napisane su na štokavskom ikavskom i objavljene 1812. [11].

Iz navedenog se može zaključiti da hrvatska književnost napisana na štokavskom dijalektu datira iz 15. stoljeća i razvijala se do 19. stoljeća, neprestano se šireći i prevladavajući nad dvije druge dijalektalne književnosti (na Čakovskom i Kajkavskom).

Međutim, čak i danas, književnost na Čakovskom i Kajkavskom ostaje živahna i bogata, iako je potisnuta u sekundarni status. Brojni pjesnici, čak i najbolji, nastavljaju pisati kajkavskim (Domjanić, Goran-Kovačić, Ćalović, Krleža, Pavić) ili čakavskim (Nazor, Balota, Gervais, Franičević). Nakon Drugog svjetskog rata, a i vrlo nedavno, uočen je ponovni porast ovih regionalnih književnosti (usp. književni časopis Kaj, jedan od najboljih mjesečnih časopisa koji se objavljuju u Hrvatskoj). Bilo bi sasvim točno razlikovati književni hrvatski jezik kao štokavski, kajkavski i čakavski. Štoviše, pisci koji nisu podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, Slavonije ili sjeverne Dalmacije osjećaju se puno ugodnije u svom regionalnom dijalektu, čakavskom ili kajkavskom, nego u štokavskom koji su učili u školi.

Budući da ovi autori ponekad pišu naizmjenično štokavskim i čakavskim ili kajkavskim jezikom, došlo je do mnogo interferencije između dvaju dijalekata, kako u gramatici tako i u vokabularu. U književni štokavski jezik unose riječi i određenu frazeologiju regionalnih upotreba, što stvara sve veće razlike između književnog hrvatskog jezika, temeljenog na govoru Hercegovine, i književnog srpske jezike, temeljenog na govorima Vojvodine i Šumadije.

U Hrvatskoj je tradicija imala vrlo velik utjecaj na formiranje književnog jezika 19. stoljeća i 20. stoljeća u razvoju. Osjećaj kontinuiteta, prošlosti i veza s piscima 15. i 16. stoljeća vrlo je snažan kod suvremenih hrvatskih autora, a veza između Marulića i Ujevića, između Vrameca, Brezovačkog i Krleže, između Gundulića, Mažuranića i Nazora je očita. Bez obzira na alternative koje su leksikon i gramatički elementi pretrpjeli tijekom vremena, očito je da književni jezik 16. stoljeća i onaj 20. stoljeća poštuje načelo jezičnog kontinuiteta.

Kada je početkom 19. stoljeća Srbin Vuk Stefanović Karadžić objavio mali rječnik na štokavskom jekavskom jeziku (Srpski rječnik, 1818., ponovno tiskan 1852., 1898., 1935.) i malu gramatiku (Pismenica, 1818.), taj je događaj imao određenu važnost za Srbe koji su do tada pisali na rusificiranom paleoslavenskom jeziku, također nazivanom "slavensko-srpskim"). Ali situacija je bila sasvim drugačija za Hrvate[12] pod utjecajem romantizma, nacionalnog i patriotskog preporoda, Hrvati su, tijekom takozvanog "ilirskog" pokreta, čiji je vođa bio Ljudevit Gaj, proglasili književni jezik Dubrovčana i drugih štokavskih pisaca službenim književnim jezikom, što bi ih trebalo dovesti do jezičnog jedinstva.

Iliri su pokušavali obnoviti stari književni jezik kako bi ga ujedinili i s velikim zanimanjem pratili su paralelne napore Vuka Karadžića (među Srbima). No, dok je Vuk svojom reformom književnog jezika brutalno i namjerno prekinuo sa "slavensko-srpskom" tradicijom i s prošlošću, Hrvati su umjesto toga nastojali ujediniti regionalne književne jezike, na temelju tradicije. Djelovanje Vuka i hrvatskih "Iliraca" rezultiralo je time da su se Srbi (posebno oni koji su živjeli u Austro-Ugarskoj) i Hrvati odlučili odabrati štokavski jekavski dijalekt kao svoj zajednički književni jezik. Razlike koje su nastale od početka tog pokušaja i koje uglavnom postoje i danas mogu se pripisati utjecaju heterogenih civilizacija.

Vrhunac tih napora za stvaranje pisanog jezika zajedničkog svim Hrvatima i svim Srbima bio je "Bečki književni dogovor" 1850. godine. Potpisali su ga hrvatski pisci Ivan Mažuranić, Dimitrije Demeter i Ivan Kukuljević te srpski filolozi Đuro Daničić i Vuk S. Karadžić. U prvom članku spomenutog sporazuma piše "da nije razumno miješati dijalekte kako bi se stvorio novi koji narod ne poznaje, već da je bolje birati između onih koji imaju dijalekt kao pisani jezik". Drugi članak naglašava da je preporučljivo odabrati kao pisani jezik Hrvata i Srba ijekavski dijalekt, onaj iz Hercegovine, ispisujući duge slogove -ije (bijelo) i kratke -je (bjelina). Ovaj izbor diktiralo je veliko širenje ijekavskog jezika, poznata dubrovačka ijekavska književnost i narodne pjesme.

Moglo bi se tada pomisliti da je put pripremljen za zajednički srpsko-hrvatski pisani jezik. Ali u 19. stoljeću Srbi i Hrvati bili su podijeljeni u tri, čak četiri države: kneževinu (kasnije kraljevinu) Srbiju; monarhiju Austro-Ugarsku (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra, Vojvodina); Osmansko Carstvo (Bosna i Hercegovina), dok su Crnogorci imali vlastitu kneževinu. Jedinstvena kulturna politika stoga nije bila održiva[13]. S druge strane, unatoč drugim važnim naporima, nacionalni osjećaji i duh neovisnosti postajali su sve jači u Hrvatskoj, kao i u Srbiji. Sve je to igralo važnu ulogu u pitanju zajedničkog jezika. Nadalje, ne treba ni spominjati da Gaj i Karadžić u svojim pokušajima reforme jezika nisu težili istom cilju[14]. Vukova reforma bila je čisto srpska i Hrvati su mu zamjerali njegov srpski partikularizam.

Predstavnici ilirizma uglavnom su nastojali ujediniti pisani jezik, dok je izgovor mogao varirati. Karadžićev jezik i gramatiku smatrali su provincijskima jer su uzimali u obzir samo jedan dijalekt, neostokavski govor Hercegovine, a ostavljali su po strani čakavski i kajkavski dijalekt; s druge strane, Iliri (Babukić, Antun Mažuranić) također su u svojim gramatikama uzimali u obzir drevne oblike i riječi iz drugih dijalekata, tj. kajkavskog, čakavskog, pa čak i slovenskog. Pokušavali su postići jezično i nacionalno jedinstvo postupnim spajanjem dijalekata u zajednički jezik. Tako su u formiranju nacionalnog jezika i u razvoju hrvatskog koinêa, čija je osnova štokavski dijalekt, važnu ulogu odigrale posuđenice iz dijalekata (čakavski i kajkavski).

Čakavski su doprinijeli pomorskim i nautičkim terminima. Nadalje, Čakavski je bio posrednik za većinu mediteranskih termina i, dugo vremena, za talijanske riječi. Svrha ilirskog pokreta bila je stvoriti jezik zajednički svim Jugoslavenima. Na lingvističkoj razini, njegov program bio je eklektičan i tolerirao je miješanje dijalekata, ali se u osnovi temeljio na štokavskom dijalektu. Stoga Lj. Gaj, istinski osnivač ilirskog pokreta i reformator hrvatskog pravopisa, nije potpisao poznati Bečki sporazum iz 1850. koji je trebao regulirati pisani jezik Srba i Hrvata. Ukratko, taj je sporazum imao vrijednost puke deklaracije, budući da ga ni hrvatski ni srpski tisak nisu poštovali.

S druge strane, "Ilirci" nisu razmišljali samo o ujedinjenju jezika, već su osjećali potrebu uvesti mnoge nove riječi za upotrebu u srednjim školama i sveučilištima, znanosti i tehnologiji. Te su riječi nažalost nedostajale u Karadžićevim rječnicima, koji se poslužio narodnim govorom i folklorom. Budući da se vokabular, da bi osigurao svoju funkciju, mora stalno širiti i neprestano obnavljati, "Ilirci" su smatrali da je posuđivanje normalan način leksičkog bogaćenja, budući da proširuje sredstva izražavanja dijalekta koji teži postati kulturnim organom jednog naroda. Njegov odabir posuđenica za obogaćivanje pisanog jezika odgovarao je njegovoj želji da stvori jedinstven jezik za upotrebu svih Južnih Slavena.

Zbog toga riječi iz kajkavskog dijalekta nalazimo u tekstovima gramatičara Babukića i njegovih suvremenika. Istovremeno, primjećujemo mnoge posuđenice iz drugih slavenskih jezika, posebno češkog i ruskog.[15] U njemačko-hrvatskom rječniku Mažuranića i Uzarevića iz 1842. (Njemačko-ilirski slovar) već nalazimo mnoge boemizme i rusizme (npr. časopis, lucba, obzor, okolnost, tocan, tocka itd.). Bogoslav Šulek, osnivač hrvatskog nazivlja, postupio je na isti način u svojim rječnicima. Prvi je nosio naziv Njemačko-hrvatski rječnik iz 1860., a drugi Rječnik znanstvenog naziva iz 1874.

Prvi je odigrao važnu ulogu u uspostavljanju jezičnog standarda. Drugi se pojavio pod njegovim imenom, ali zapravo je bio zajednički rad zagrebačkih filologa, i to Vatroslava Jagića, Josipa Torbara, Bogoslava Šuleka, Franje Erjava itd. Time su stvoreni potrebni uvjeti za razvoj jezika 1874. godine. Leksikograf Šulek usvojio je riječi iz štokavskog i znanstvenog dijalekta (u vrijeme osnivanja Hrvatskog sveučilišta), kavskog, kajkavskog i neke iz čakavskog; Nadalje, u pisani jezik uveo je mnoge posuđene kulturne termine, boemizme i rusizme, kao i neologizme, omogućujući tako narodnom jeziku da zadovolji potrebe književnosti i znanosti. Stoga je bilo neizbježno da će se pisani ilirski (ili kasnije hrvatski) jezik sve više udaljavati od Karadžićevog jezika.

Međutim, iako Šulekov vokabular ne bi trebalo prihvatiti u cijelosti, njegov utjecaj na pisani jezik bio je toliko značajan da se važnost njegova doprinosa i danas prepoznaje. Navedimo samo nekoliko riječi: brzojav, dojam, geslo, dušik, kipar, olovka, pogon, pojam, poduzetnik, postotak, srecka, stroj, tvornica, tvrtka, znanost itd. Ali postoje i drugi ekvivalenti za ove riječi u srpskom jeziku, naime: telegram, utisak, azot, lozinka, vajar, poduzetnik, loz, mašina, fabrika, firma, nauka itd.[16]

Kasniji razvoj pisanog hrvatskog jezika pokazao je da je nemoguće bez određenog broja riječi koje je uveo Šulek. Godine 1953., Petar Skok, član Akademije, opisao je leksikografa Šuleka kao lingvističkog genija koji se po svojim velikim zaslugama može usporediti s Vukom Karadžićem.

Ukratko, sve ove činjenice vezane uz formiranje hrvatskog jezika u 19. stoljeću pokazuju da se evolucija jezika ne može usmjeravati konvencijom o kojoj su se dogovorili književnici. Štoviše, ni Srbi ni Hrvati nisu se vjerno pridržavali odredbi Bečkog sporazuma iz 1850. U srpskoj književnosti 19. stoljeća, novoštokavsko-ekavski dijalekt bio je daleko zastupljeniji od novoštokavsko-ijekavskog dijalekta. Iako se ijekavski govori u nekim malim regijama zapadne Srbije, većina Srba koristi vojvođansku varijantu ekavskog jezika, jer je intelektualni centar Srbije u 19. stoljeću bio Novi Sad, grad u Vojvodini i sjedište Matice srpske.

No, ovaj ekavski pisani jezik razvijao se drugačije od ijekavskog. U drugoj polovici 19. stoljeća samostalno se obogaćuje znanstvenom i znanstvenom terminologijom, uz značajan ruski doprinos, baš kao što se u Hrvatskoj pod utjecajem češkog jezika formirala nova terminologija. Nadalje, budući da se Kneževina Srbija protivila jeziku Vuka Karadžića do 1868., srpski narod, i u Ugarskoj (Vojvodini) i u samoj Srbiji, koristeći štokavske ekavske govore Vojvodine i Šumadije, blizu Beograda, prihvatio je Vukov jezik krajem 19. stoljeća, ali u izmijenjenom obliku - odnosno štokavski ekavski - kao službeni književni jezik.

Upravo su srpski pisci iz sjevernih kulturnih središta (Novi Sad i Beograd) uspostavili ekavski dijalekt kao osnovu književnog srpstva. Na taj su se način distancirali od Vukovog jezika, budući da su dobri pisci oni koji uspostavljaju književne jezike, a ne dramatičari. Danas, srpski književni jezik predstavlja kompromis između Vukovog jezika i jezika književnih središta Novog Sada i Beograda, između reforme i tradicije Dositeja Obradovića.[17] Konačno, potrebno je istaknuti da ekavski Srbin ima velik broj homonima zbog utjecaja staroslavenskog jata. Kako bi se izbjeglo dosluhivanje s homonimima, ekavski jezik pribjegao je novim terminima, različitim od onih koje su koristili Hrvati. Tako su se razlike gomilale. Ne možemo li onda zaključiti da je Bečki sporazum bio potpuno beskoristan?

Doista, razvoj pisanih jezika Hrvata i Srba u 19. stoljeću bio je prilično neravnomjeran, a njegovi rezultati nisu bili baš onakvi kakvi su Gaj željeli ili kakve je Karadžić predvidio. Međutim, njegov rad nije bio uzaludan, jer su i Hrvati i Srbi usvojili štokavski dijalekt kao osnovu svojih pisanih književnih jezika.

Razlike koje su nastale tijekom vremena posljedica su dvaju čimbenika: s jedne strane, postojanja dvaju različitih kulturnih središta, Zagreba i Beograda, a s druge strane, postojanja dvaju naroda, hrvatskog i srpstva, od kojih svaki smatra svoj književni jezik bitnom nacionalnom karakteristikom. Ono što se ponekad jednostavno naziva "genijem" naroda često je sadržano u njihovom nacionalnom jeziku, a Ferdinand de Saussure je primijetio da "jezik uvelike čini naciju". Ti su čimbenici rezultirali time da su Hrvati i Srbi početkom 20. stoljeća, prije raspada Austro-Ugarske, koristili dvojni službeni jezik, pri čemu su jedni i drugi koristili štokavski u Hrvatskoj, a jekavski u Hrvatskoj, što je odstupanje koje traje do danas.[18] Ta se razlika očituje na razini fonetike, morfologije, sintakse, a posebno vokabulara. Osim razlike u dijalektima, postoji i razlika u pismima: ćirilicu koriste pravoslavni Srbi, dok latinicu koriste katolički Hrvati i muslimani u Bosni [19].

Nadalje, fonetske, morfološke i sintaktičke razlike pogoršao je utjecaj vokabulara koji se odvojeno razvio u dvama jezicima i općenito potječe iz viših slojeva civilizacije: moderna znanstvena i tehnička terminologija, tvorba riječi pod utjecajem heterogenih civilizacija (Rim-Bizant, katoličanstvo-pravoslavlje) te brojne riječi koje su Srbi posudili iz ruskog te Hrvati iz njemačkog i češkog. Upravo te razlike daju dojam, i govornicima i slušateljima, da se radi o dvije vrlo različite komunikacijske strukture, iako se za označavanje srpsko-hrvatskog jezika koristi jedinstveni termin "srpsko-hrvatski" i uzima se jedinstvena jezična osnova u smislu dijakronije.[20] Čak i s gledišta dijalektičkog ili povijesnog materijalizma, koji tvrdi da se akumulacija materijalnih razlika mora prevesti u novu kvalitetu, mogli bismo govoriti o dvije strukture, budući da su kvantitativne razlike između dvaju jezika vrlo važne u određenim kontekstima, iako se u drugima čine beznačajnima ili minimalnima.[21] Ostavljajući po strani hegelovsku dijalektiku, možemo primijetiti da je Matica Hrvatska iz Zagreba 1940. godine objavila mali, prilično nepotpun rječnik koji sadrži razlike između hrvatskog i književnog srpske jezike [22], te da danas obećava objavljivanje poboljšanog, diferencijalnog srpsko-hrvatskog rječnika (prvi je sadržavao do 5000 riječi, a novi će imati 10 000 unosa) [23]. U međuvremenu, u današnjoj Jugoslaviji ozakonjen je samo pojam "varijante", a ne govori se o samo dvije varijante istog književnog jezika [24].

Međutim, mnogi Hrvati zahtijevaju potpunu autonomiju za varijante i da Savezni ustav prizna hrvatski književni jezik i srpski književni jezik umjesto da dekretira dvosmislen pojam srpskohrvatski [25]. Možda ćemo u bliskoj budućnosti vidjeti rješenje ovih problema, koji se s velikom žestinom pokreću i usko su povezani s nacionalnim pitanjima i političkom situacijom u zemlji. Doista, u Jugoslaviji, od 1918. do danas, traje stalna borba između srpskih centralista i federalista iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Albanije i drugih zemalja, uz stalni sukob između megaloservizma i suprotstavljenih snaga.

Jezičnu konvergenciju između dva jezika favorizirala je i forsirala iz političkih razloga savezna vlada u Beogradu, koja je nametnula srpski, već u upotrebi u političkoj, administrativnoj i vojnoj sferi, kao "službeni jezik". Međutim, kulturni, nacionalni i društveni čimbenici koji se protive konvergenciji također su isprepleteni. Dakle, vidimo da se oba fenomena - konvergencija i divergencija - događaju istovremeno i na istom mjestu.

Vjerujemo da je termin "hrvatski književni jezik" potpuno opravdan: zapravo, hrvatska književnost prošla je kroz specifičnu evoluciju, kako pokušavamo pokazati, a štoviše, ovaj jezik posjeduje fonetiku, morfologiju i leksikon koji se često razlikuju od onih u srpskom književnom jeziku.[26] Međutim, iako je jezik, prije svega, dio kulturne baštine,[27] i iako se ta baština razlikuje kod Hrvata i Srba, vrijedi napomenuti da su hrvatski i srpski narodi, blisko povezani genetski i geografski susjedi, sve više isprepleteni, posebno otkako su ta dva naroda postala dio iste države (*).

(Preuzeto iz uglednog i specijaliziranog časopisa Lingua, sv. 25 br. 2, 1970., North-Holland Publishing Company, Amsterdam).

Španjolska verzija: Branko Kadić

Poezija hrvatskog preporoda

Ante Kadic

Neka moja zemlja postigne slobodu!

Među piscima ilirsko-hrvatskog pokreta (*) bili su prozaici (Matija Mažuranić i Antun Nemčić objavili su svoje putopisne memoare), dramatičari (Ivan Kukuljević opisao je borce protiv Osmanlija, a Demetrije Demeter daleku prošlost) i književni kritičari (osobito Stanko Vraz), ali područje u kojem su se najviše istaknuli bila je epska, lirska, a ponekad i refleksivna poezija.

Iako su mnogi pisali poeziju, ograničit ću ovu studiju na četiri najistaknutija, koji, iako svaki sa svojim prepoznatljivim osobinama, zajedno predstavljaju hrvatski romantizam u svom najboljem izdanju.

Ivan Mažuranić (1814. – 1890.) rođen je u Hrvatskom primorju i studirao je u Rijeci i Zagrebu. Kao mladić naučio je talijanski, latinski, mađarski i njemački, a kasnije i slavenske jezike, engleski i francuski. Mnogo je čitao i stekao široko obrazovanje. Smiren i izvrsnih manira, malo je govorio i kontrolirao je svoje osjećaje i emocije, koje je u mladosti izražavao u poeziji. Međutim, shvativši da njegovi individualistički stihovi nisu dovoljni, prestao ih je pisati, a neke od njegovih kraćih pjesama nikada nisu objavljene.

Budući da Hrvati nisu postigli slobodu i nacionalnu neovisnost tijekom revolucionarne 1848. godine, Mažuranić je vjerovao da je u teškim okolnostima najbolji put do slobode obrazovanje. Tijekom njegova guvernerstva (era ban, prorex croata 1873.-1880.), u Hrvatskoj je uveden progresivni obrazovni sustav, a administrativni aparat je savršeno funkcionirao. Nakon što je smijenjen s vlasti, u potpunosti se posvetio proučavanju filozofije, matematike i astronomije. Do danas je ostao u narodnom sjećanju kao uzoran čovjek, duboko religiozan, pravi domoljub koji je svojim djelima i postignućima doprinio tome da se Hrvati odupru rastućem mađarskom pritisku.

Čim je Ljudevit Gaj osnovao novine Danica (1835.), Mažuranić je počeo objavljivati svoje pjesme i druge priloge sve do 1848. Poput Gundulićeve proslavljene pjesme, Osman je ostao nedovršen i neobjavljen; mnogi su ga pokušali dovršiti, ali bezuspješno. Matica Illirska povjerila je Mažuraniću taj mukotrpan zadatak. On je to učinio na opće zadovoljstvo (1844.) i dokazao se dostojnim najvećeg klasičnog hrvatskog pjesnika. Dvije godine kasnije, časopis Iskra objavio je njegov epski spjev Smrt Smail-age Čengića (Smrt Smail-age Čengića), koji ostaje jedno od remek-djela hrvatske književnosti. Iako je živio više od 40 godina nakon 1848., nije napisao ništa značajno; ono što je stvorio, stvorio je u mladosti, kada političar još nije zasjenio pjesnika. Mnogo je dao što je napisao djelo koje odražava suštinu hrvatske književnosti: za njezin stil i za njezin istinski hrvatski duh!

U mladosti su mu učitelji bili klasični i talijanski pisci, zatim hrvatski renesansni pjesnici iz Dubrovnika, nakon čega je uslijedila fascinacija narodnom poezijom, prije nego što se konačno upoznao s djelima europskog romantizma. Do trenutka kada je odlučio skladati pjesmu "Smrt Smailage Čengića" 1845. godine, već je istražio sve te škole mišljenja, učeći nešto od svake, ali postupno razvijajući vlastiti stil, vlastiti način izražavanja, prepoznatljiv od prvih redaka spomenute pjesme. Refleksivna, sažeta i puna mudrosti poput narodnih izreka, mnoge njezine stihove zna napamet svaki umjereno obrazovani Hrvat.

Od 14. stoljeća Južni Slaveni bili su podložni osmanskoj vlasti, no nikada nisu prestali čeznuti i čekati dan svog oslobođenja. Patnja kršćana i poticanje na otpor i borbu glavne su teme najboljih djela hrvatske književnosti: od Marulićeve Judite (1501.), preko Gundulićevog Osmana, pa sve do Kačićevog Razgovora ugodnog naroda hrvatskog (1756.), stalna briga najboljih hrvatskih pisaca bila je kako utješiti potlačene, ohrabriti njihove nade i reći im da se na obzoru pojavljuje novo svjetlo. Kao pripadnik Ilirskog pokreta, Mažuranić je čekao brzo oslobođenje nesretnog raje.

Dogodilo se da su Crnogorci 1840. godine, tijekom graničnih sukoba, ubili turskog časnika (agu) Čengića. Taj incident, jedan od mnogih o kojima je Mažuranić čitao u novinama ili čuo od putnika, bio je poticaj koji ga je potaknuo da opiše stoljetnu patnju kršćana, njihovu bol, ali i njihovo uvjerenje da se turska vlast bliži kraju. U pet kratkih pjevanja, svi protagonisti su izvrsno okarakterizirani: ne samo lik turskog tiranina, već i kršćanski osvetnici.

Dok je Smail-aga gospodar i gospodar u turskim kasarnama, okrutan čak i prema muslimanima koji ne slušaju odmah naredbe ili se ne usude propitivati njegove motive, među kršćanima nema gospodara, već zajednica; svi su prožeti istim duhom i nadom da će živjeti u slobodi kao ravnopravni građani. Iako je očito da mu je u određenim slikama model bio Lamartine, a njegov Smailaga podsjeća nas na Byronove junake, među njima postoji velika razlika: kada Mažuranić evocira nebo kao božansko prijestolje, nije riječ o pukim biblijskim reminiscencijama već o dubokom osjećaju čovjeka koji svugdje vidi Božju prisutnost i predaje se u Njegove ruke; Smailaga, iako neusporedivo hrabar, ne uživa njegove simpatije („hrabar, da, ali ne i čovjek“) budući da njegove naklonosti idu onima koji će mu donijeti smrt; Iako ga je uvjerljivo naslikao, Mažuranić to nije učinio da bismo ga razumjeli, već da bismo ga osudili. Kada poniženi, anonimni i patni dignu ruke prema nebu i istim tim rukama prerežu grkljan svom tlačitelju, pjesnik je uzvišen, jer vjeruje da će ljudi od sada živjeti bolje. Mažuranić je u potpunosti prožet ljudskim osjećajem, rječito osuđujući tirane, bilo da žive u šatorima, kulama ili palačama, i igrajući se sudbinom svojih naroda; njegove riječi i osuda mogu se primijeniti i na trenutnu situaciju.

Iako su Mažuranić i Stanko Vraz (1810.-1851.) pripadali Ilirskom pokretu, bili suvremenici, objavljivali u istom časopisu i često čitali iste autore, budući da su obojica bili visoko kulturni, među njima su postojale značajne razlike.

Prvi je prevladao višak svojih emocija, oženio se ženom koju je volio, realno procijenio prevladavajuću situaciju i učinio sve što je mogao; drugoga je proždirala vatra ljubavi, smatrajući ljubav najvišim dobrom, doživljavao je trenutke blaženstva sa svojom dragom Ljubicom, a zatim - kada se udala za drugoga i ubrzo umrla - pisao je depresivne i mučne stihove. Čak i pišući o slavenskim narodima, Mažuranić nikada nije zaboravio svoju Hrvatsku, dok je Vraz, slovenskog podrijetla (jedini Slovenac koji se pridružio Ilirskom pokretu), smatrao slavenski duh vodećim načelom po kojem treba sve prosuđivati. Mažuranić je tvrdio da obnova hrvatske književnosti zahtijeva crtanje i narodne i renesansne poezije, dok je Vraz odbacio "pretjerani" interes za renesansu, koja je, po njegovom mišljenju, bila previše pod utjecajem talijanskih autora. Mažuranić je napravio malo prijevoda (njegova hrvatska verzija Manzonijevog Cinque Maggio je divljenja vrijedna), dok je Vraz učinio najbolja djela europskog romantizma, posebno djela slavenskih romantičarskih pisaca, dostupnim hrvatskoj čitalačkoj publici. Vrazove voljene (bio je vrlo sklon zaljubljivanju) nisu bila stvarna bića s kojima je dijelio trenutke blaženstva, već prije žuđena bića koja, budući čista, nisu pružala radost, kojima se molilo jer su možda bili anđeli. Kad se kao mladić osjećao umorno, oboljeo od tuberkuloze, kad su mu krila bila slomljena, izražavao je ili svoj cinizam u vještim epigramima ili svoju spremnost da zauvijek zatvori oči (Ispovijest), jer će se u zagrobnom životu ponovno ujediniti sa svojom voljenom. Vjerovao je u zagrobni život, jer će gore, iza zvijezda, ljubavnici doživjeti blaženstvo blaženih.

Vraz je bio talentirani pjesnik, ali zbog nepoznavanja štokavskog naglaska nije uspio stvoriti značajniji opus. Cijeli je život posvetio književnosti, koristeći njezine različite oblike, od klasičnog soneta do romanse i balade, no nije dosegao vrhunac hrvatskog Parnasa, jer njegove najbolje pjesme pokazuju jezične nepravilnosti.

S grupom prijatelja, Vraz je 1842. godine osnovao književni časopis Kolo, a na njegovim je stranicama više puta tvrdio da književnost nije sluškinja politike. Posjedovao je istančan književni ukus, a većina njegovih sudova ostaje valjana i danas. Vraz ima više nego dovoljno kvalifikacija da se smatra ocem hrvatske književne kritike. Time je znatno pridonio napretku i obogaćivanju hrvatske književnosti.

Baš kao što je Vraz počeo pisati na slovenskom, Petar Preradović (1818. – 1872.) u mladosti je pisao na njemačkom. Kada je u Italiji upoznao pripadnike Ilirskog pokreta i bio premješten kao austrijski časnik u Zadar, počeo je pisati na hrvatskom, svom materinjem jeziku, koji je uglavnom zaboravio.

Preradović se slaže sa zapadnjačkom koncepcijom romantičnog pjesnika ne samo zato što je svoje prve pjesme skladao u blizini Beča i zato što je bio intimno upoznat sa zapadnim i češkim romantičarima, već i zato što mu je život bio ispunjen jadikovkama. Ženio se dva puta, prvo Talijanskom ženom koja je počinila samoubojstvo, a zatim Njemicom koja ga nije razumjela, pa je za njega ljubav bila nešto onostrano, nedostižno. Budući da su mu djeca umrla, a i sam bio bolestan, često se žalio i kolebao na rubu pesimizma ili je tražio utjehu u duhovnosti. Ne nalazeći ništa stabilno u svojim bližnjima ili u vlastitim osjećajima, vjerovao je da je sve ljudsko prolazno. (Ljudsko srce; Mujezin). Budući da je uglavnom živio izvan svoje domovine, pa ju je stoga još više volio, skladao je dirljive domoljubne pjesme: "Ne idi, sine moj, voljeno blago moje, ne idi daleko od očeva doma; tuđina krije svoju, ne razumjevši tvoje tuge, tuđina ljubav okreće se svojoj..." (Putnik).

Preradović je dobro znao da život u inozemstvu otežava očuvanje čistoće i izražajne moći materinjeg jezika, te je stoga jezik više puta nazivao najsvetijim darom. Hvalio je pjesnika koji je više od ikoga drugog osjećao i iskusio sve patnje svog naroda.

Ipak, ovaj čovjek romantičnog temperamenta znao je kontrolirati svoje osjećaje; nije volio vojnički poziv, njegov ideal bio je postati pjesnik Slavena koji će pomiriti čovječanstvo, a ipak je savjesno ispunjavao svoje vojne dužnosti, dostigavši čin generala. Izgarajući dubokim emocijama, skrivao ih je pod uglađenom fasadom i podvrgavao ih kontroli svog intelekta, izražavajući ih sažeto.

Moglo bi se reći da je Preradović razapet na vlastitom križu: liričar, vjerovao je u nadmoć osjećaja, ali je shvaćao da su varljivi i prevrtljivi; blago onima koji im ne vjeruju. Volio je svoju domovinu kao vlastitu majku:

"Putovao sam u sve dijelove svijeta, vidio sam krajolike o kojima su mnogi pjevali, čija slava dopire do nebesa, svi su lijepi u svom sjaju, svi su lijepi, ali svi zajedno, nisu mi ono što si ti, moja jedina majko..." (Pozdrav domovini)

Znao je da i drugi narodi osjećaju isto prema svojoj domovini; sve je, dakle, relativno. U toj tjeskobi, u tom grču srca i intelekta, stvorio je neke pjesme koje i danas osvajaju čitatelje. Hrvatski iseljenici to najsnažnije osjećaju.

Iako je hrvatski nacionalni preporod ugušen 1848. godine, a nekoliko godina kasnije u Austrijskom Carstvu uspostavljen apsolutizam, romantizam kao književni pokret nije prestao postojati. Nasuprot tome, sve do 1870-ih postojali su pisci koji su pokazivali osobine slične romantičarima; bili su ili romantični realisti (August Senoa) ili idealisti (Francisco Marković). U 1850-ima živio je pjesnik Luka Botić (1830.-1863.), utjelovljujući i odražavajući romantičarski svjetonazor.

Ovaj Splićanin, izbačen iz teološkog sjemeništa u Zadru, putovao je kroz Bosnu i Srbiju, gdje je uzalud tražio posao. Biskup Strossmayer zaposlio ga je na svom imanju, ali ga je otpustio kada je odbio prisegnuti na vjernost austrijskom caru. Umro je u dobi od 33 godine, ostavivši mladu suprugu i sina bez ičega.

Botić je bio omiljeni pjesnik u Hrvatskoj 1850-ih; napisao je tri duge epske pjesme i kratku priču. Kao student u Splitu i Zadru, intenzivno je čitao talijanske autore, posebno romantičare (Manzoni, Tommaseo). Iako je bio pod utjecajem narodne poezije, nije je slijepo oponašao ni u rječniku ni u sadržaju. Nije prikazivao, kako je to bilo uobičajeno u to vrijeme, muslimanske Hrvate iz Bosne kao tirane, predatore i moralno pokvarene ljude, već ih je opisivao kao odane i hrabre prijatelje u borbi. Bio je među prvima koji je proglasio da su oni naša braća po krvi, naši sunarodnjaci, i da se brat voli bez obzira na vjersku pripadnost. Na temelju povijesnih dokumenata, s dirljivim je emocijama prepričao nesretne ljubavne veze između kršćana i muslimana. Njegovo najpoznatije djelo je Bijedna Mara (1861.). Kada se krajem 16. stoljeća Mara Vornić iz Splita zaljubila u Adela iz Klisa, roditelji su je zatvorili u samostan gdje je ubrzo umrla. I danas publika, sa suzama u očima, svjedoči tragediji dvoje Hrvata, razdvojenih vjerskim uvjerenjima.

U Botićevim epskim pripovijestima ističu se njegovi lirski fragmenti, dok je cjelina neuvjerljiva. Nije mogao usavršiti i profiniti svoja djela jer je putovao, radio za život i bio uključen u politiku. Kao zastupnik u parlamentu, žarko je branio nacionalna prava u Hrvatskom saboru. Nadao se da će hrvatski narod jednog dana dočekati zoru svoje nacionalne neovisnosti: "Da bi moja domovina postigla slobodu, od mene neće ostati ništa osim praha, ali ovaj prah razasut po grobu vibrirat će kad zvono slobode zazvoni!"... (Jadna Marija, Pjesma suncu) Dok je Mažuranić stvarao remek-djelo, drugi su pisali pjesme različite kvalitete, bilo zbog teškoća jezika (Vraz, Preradović) ili svojih ekonomskih prilika (Botić). Svi su svjedočili tiraniji, nepravdi i bijedi oko sebe, a ipak su se nadali boljoj budućnosti. Mažuranić je bio pragmatičan, strpljiv graditelj, a stoga i optimističan, dok su se drugi ljuljali od slijepog entuzijazma do očaja, ali uvijek spremni podrediti pojedinačne osjećaje nacionalnim interesima. Velika je bila njegova ljubav prema domovini, Hrvatskoj. Ista ta ljubav ih je nadahnula da napišu stihove koji su i danas urezani u sjećanje i srca njihovih sunarodnjaka. Oni služe kao primjer, u vremenima obeshrabrenja, da oni koji rade za svoj narod nikada zapravo ne umiru.

Bloomington, Indiana

(Preveo na španjolski Branko Kadić)

Ivan Ratkaj, prvi hrvatski misionar u Americi (1647.-1683.)

George J. Prpic

U mnogim stranim povijesnim izvorima spominje se kao vlč. Juan María Ratkay. Hrvatski povjesničari poznaju ga kao Ivána Ratkaja, dok se u latinskim dokumentima njegovo ime piše Joannes Ratkai ili Rattkay. Bio je prvi hrvatski misionar koji je stigao u Ameriku prije gotovo tristo godina. Iako je o njemu u Hrvatskoj mnogo napisano, to nije bilo dovoljno. U Americi i ostatku svijeta napisano je mnogo više, uz navođenje točnijih i sveobuhvatnijih izvora od onih pronađenih u njegovoj domovini. Hrvatska historiografija danas još uvijek malo zna o ovoj osobi i ne cijeni dovoljno njegov značaj. Ali za Hrvate je od posebne važnosti: Ratkaj se identificirao kao Hrvat u inozemstvu. U najvažnijim latinskim, njemačkim i španjolskim dokumentima vezanim uz njegov život, rad i tragičnu smrt, spominje se kao Hrvat.

Danas tisuće hrvatskih prognanika koji žive u zemljama španjolskog govornog područja mogu s ponosom reći da su prije gotovo tristo godina imali sunarodnjaka koji je živio, radio i umro u Meksiku.

Povijesna pozadina

Ratkaj je jedan od prvih hrvatskih imigranata na američkom kontinentu. Budući da su stoljećima naseljavali istočnu obalu Jadrana i bili prvi pomorski slavenski narod, sasvim je razumljivo da su se Hrvati rano počeli doseljavati u zemlje preko oceana, bilo privremeno ili trajno. Čak i prije Ratkajeva dolaska, nekoliko njegovih sunarodnjaka došlo je u Meksiko i u različite regije zapadne hemisfere Španjolskog Carstva. Čak i prije nego što su prvi anglosaksonski imigranti stigli u meksičku provinciju Kaliforniju, mnogi hrvatski pioniri već su tamo živjeli.[28]

Kada se usredotočujemo na Ratkaja, potrebno je uzeti u obzir političku situaciju zemlje u kojoj je rođen, kao i utjecaj njegove obitelji. To će nam olakšati razumijevanje zadatka.

16. i 17. stoljeće predstavljaju duboko tragično razdoblje u hrvatskoj povijesti. Nakon poraza i propasti Ugarskog kraljevstva u bitci kod Mohača 1526. godine, ostaci Hrvatske, svojom slobodnom voljom, podvrgnuli su se habsburškoj vlasti 1527. godine. Stoljećima su regije Hrvatske ostale podijeljene između Turaka, Mlečana i Habsburgovaca. Ostaci neokupirane Hrvatske bili su ograničeni na područje oko Zagreba, odnosno etnički hrvatska sjeverozapadna područja, koja su postupno postala novo političko, kulturno, a u moderno doba i gospodarsko središte cijele Hrvatske. Hrvatska kuhinja i neke plemićke obitelji vladajuće klase - posebno obitelj Zrinski - našle su se uhvaćene u unakrsnoj vatri borbe između moćnog turskog i austrijskog carstva. Ova teška situacija kulminirala je zavjerom i pobunom Hrvata i Mađara protiv cara Leopolda i njemačkih imperijalističkih ambicija u regijama koje su graničile s Osmanskim Carstvom. Prije točno tristo godina započela je pobuna Zrinskih Frankopana (1670.), a sljedeće godine (1671.) pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu.[29]

Tisuće i tisuće hrvatskih prognanika tada su potražile utočište u zapadnim regijama Mađarske, daleko od turske vlasti, ali pod habsburškom vlašću. Tako, na primjer, Hrvati Gradišća (Austrija) danas mogu pratiti svoje podrijetlo do tih migracijskih valova. Mnoge plemićke hrvatske obitelji, poput obitelji Zrinski i Drašković, posjedovale su imovinu u Mađarskoj i Hrvatskoj, a neki od njih postali su istaknute osobe i u Hrvatskoj i u susjednoj Mađarskoj, s one strane Drave i Mure. Mnogi mađarski plemići, pak, došli su u Hrvatsku, naselili se tamo i pohrvatili se.

Obitelj Ratkaj stigla je u Hrvatsku iz Mađarske. Njihovo ime potječe od grada Ratka u sjevernoj Mađarskoj, a vjerojatno su bili slovačkog podrijetla. U Hrvatskoj su poznati od 16. stoljeća, a osnivač obitelji bio je Pavao. Stigli su tamo, asimilirali se i dali svojoj novoj domovini ratnike protiv Turaka, aktivne članove hrvatske države, povjesničare i misionare. Prvi posjed i obiteljsko središte Ratkaja bio je Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju. Tako su postali poznati kao Ratkaji od Velikog Tabora (Ratkaji Velikotaborski)[30]. Prvo su bili baruni, a kasnije vojvode.

Gotovo je neshvatljivo da su ostaci hrvatske države, ograničeni na malo i siromašno područje s rijetkim i siromašnim stanovništvom, mogli, unatoč svoj svojoj nesreći, slati misionare i pionire u najudaljenije zemlje svijeta. Zanimljivo je primijetiti, kao simboličnu činjenicu, da je suvremenik Ivana Ratkaja bio Juraj (George) Križanić. Laik i idealist vođen osobnom vizijom ujedinjenja ruskog pravoslavnog naroda s Katoličkom crkvom, Križanić je 1659. godine otišao u Moskvu. Tamo je stigao inkognito na vlastitu inicijativu i bez prethodnog dopuštenja Propagande Fide. Ruske vlasti su očito otkrile njegove namjere i zatvorile ga u Tobolsk u Sibiru, gdje je proveo 15 godina života. Zbog svojih spisa i djela, od kojih je najpoznatija Politika, Križanić je zaslužio titulu "Preteče panslavizma".

Naš Ratkaj, sličan Krizaniću po svom idealizmu i entuzijazmu, snovima i energiji, bio je član isusovačkog reda. Sudbina ga je odvela suprotnim putem od Krizanića. Ipak, obojica su tipični predstavnici mesijanskog i misionarskog ideala svog naroda.

Govoreći sada o isusovačkom redu, treba imati na umu da su prvi Hrvati stupili u isusovački red za života njegovog osnivača, Ignacija Lojolskog. Kada se red uspostavio u Hrvatskoj 1606. godine, među njima je već bilo i nekih Hrvata.[31]

Isusovci su stigli u Zagreb 28. studenog 1606. iz slovačkog grada Trnave, koji je u to vrijeme bio pod mađarskom vlašću. Sljedeće godine otvorili su svoj kolegij u Zagrebu, a 1662. počeli su nuditi akademsku nastavu iz filozofije i teologije. Car Leopold I. im je kraljevskim dekretom od 23. rujna 1669. dodijelio privilegiju da pružaju visoko obrazovanje sa statusom sveučilišta. Stoga je 300. obljetnica sveučilišnog obrazovanja u Hrvatskoj s pravom proslavljena u Zagrebu prošle godine.[32]

Prvi poznati hrvatski misionar koji je djelovao u Aziji bio je Nikola Ratkaj (Nicolaus Ratkaj, "Taborensis, Croata", kako se spominje u nekoliko povijesnih dokumenata). Rođen je u Velikom Taboru. Kao mladić stupio je u isusovački red, koji ga je poslao u udaljene i nepoznate krajeve Indije i Tibeta. Umro je u Indiji 1662. godine.[33]

Ne znamo je li ovaj primjer Ivanovog nećaka imao poseban utjecaj na njega. Drugi Ivanov rođak bio je George Ratkaj (Georgius Ratkaj: 1612.–1666.). Prvo je bio isusovac, a kasnije laik u Zagrebu. Jedan je od utemeljitelja moderne hrvatske historiografije, objavivši djelo Memoria Regnum et Banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (Beč, 1652.[34]). Ova povijesna knjiga potaknula je njegove suvremenike, braću Nikolu i Petra Zrinskog, da započnu pobunu protiv bečke vlade, koju je Petar nastavio nakon Nikoline smrti.[35]

Kao baruni od početka 16. stoljeća, obitelj Ratkaj, uz Veliki Tabor, posjedovala je mnoga druga imanja i zemlje, kao i znatan broj kmetova. Sjećanje na Ratkaje kao feudalne gospodare Velikog Tabora u Hrvatskom zagorju i danas je živo. Seljaci ih se, prema usmenoj predaji, sjećaju kao dobrih i pravednih gospodara, a do nedavno su se potomci njihovih kmetova nazivali "Ratkajci", što znači "oni iz Ratkaja". Zanimljiv je i grb obitelji Ratkaj; prikazuje posudu za vodu obješenu na užetu. Dvorac Veliki Tabor, nakon što je nekoliko puta obnovljen, i danas ponosno stoji u dobrom stanju očuvanosti, predstavljajući turističku atrakciju u toj hrvatskoj regiji[36].

Život Johna Ratkaja u Europi

John Ratkaj rođen je 22. svibnja 1647. Povjesničari se ne slažu oko mjesta njegova rođenja; većina vjeruje da je to bio Veliki Tabor, dok drugi tvrde da je rođen u Ptuju (Pettau na njemačkom), u susjednoj Donjoj Štajerskoj, u Sloveniji, koja je u to vrijeme bila pod Austrijskim Carstvom. Ptuj se nalazi oko 40 km od Velikog Tabora. Pokušavajući utvrditi ovu informaciju, nisam mogao pronaći ništa u Ptuju što bi se moglo smatrati sigurnim u tom pogledu.[37]

Krmpotić, kao i drugi hrvatski pisci, ne spominje imena Johnovih roditelja. Rukom pisano pismo koje se odnosi na biografiju Juana Ratkaija, a nalazi se u Isusovačkom arhivu u Rimu (Vol. Vitae 68, 11, 54-57v, f. 54), navodi da je Juan "rođen od najslavnijih roditelja, Petra i Konstance, baruna od Ratkaija" [38]. U jednom povijesnom dokumentu iz Zagreba, Juanov otac se zove "Johann III Adam, barun Ratkai", dok se njegov djed zove "Petar IV, barun Ratkai", a majka "Constantia, Ehenlalige Gräfin Herberstein" - Constantia, bivša vojvotkinja Herberstein, koja je bila druga supruga Petra IV Ratkaia [39]. U istom dokumentu spominje se "Petar V, vojvoda od Ratkaia" s napomenom: "Isusovac ubijen 1681. u Americi." Godina njegove smrti nije sigurna. Svi hrvatski pisci spominju ga kao Ivan Ratkaj. To ime, "Ivan", pojavljuje se nekoliko puta u raznim jezicima i dokumentima. Unatoč tome, isusovački dokumenti ga uglavnom nazivaju Joannes Ratkai ili Rattkai, dok ga američki povjesničari Herbert E. Bolton i Peter M. Dunne spominju kao John Maria Ratkay.

Kao mladić, Johna je car Leopold I. primio kao paža u službu dvora. Točan datum nije poznat. Ova provjerena činjenica potvrđuje ugled njegove obitelji. U tom svojstvu imao je priliku upoznati vladara protiv kojeg će se kasnije ustati obitelji Zrinski i Frankopan.

Ovaj pobožni mladić završio je srednju školu u Beču, a zatim je dvije godine studirao pravo. Posvetio se i filozofiji. U isusovački samostan stupio je kao novak 3. studenog 1664. Tijekom godina, uz materinji hrvatski, naučio je njemački, latinski, talijanski i ponešto francuskog. Kasnije je naučio španjolski i jedan od indijskih jezika.

Nakon druge godine novicijata nastavio je studij u Grazu u Austriji, gdje je studirao filozofiju i druge potrebne predmete do 1669. Kao isusovački skolastik predavao je dvije godine: od 1669. do 1671. na isusovačkom kolegiju u Gorici. Od 1671. do 1672. predavao je na isusovačkom kolegiju u Zagrebu. Na taj je način Ivan Ratkaj usko povezan s počecima nastave na hrvatskom sveučilištu, osnovanom u tom povijesnom razdoblju. Godine 1672. Ivan je nastavio studij filozofije i teologije u Grazu. Dana 4. travnja zaređen je za svećenika u istom gradu. U završnoj fazi svoje isusovačke pripreme, Ivan je 1676.-1677. proveo u gradu Judenburgu (Štajerska). Dok se pripremao za svećeništvo, već je razmišljao o odlasku u Ameriku kao misionar. Zatražio je dopuštenje od svojih nadređenih, a oni su mu ga odobrili. Njegovo pismo postoji u Isusovačkom arhivu u Rimu (Isusovačka zbirka, svezak 755) na latinskom, datirano "datum Viennae Anno 1678 die 23 April", potpisano od njega kao Joannes Rattkay.

U njemu Ratkaj zahvaljuje svojim nadređenima što su prihvatili njegov zahtjev za odlazak u Ameriku. Dokument je napisan prekrasnom kaligrafijom i od velike je važnosti.[40] Postavlja se pitanje: zašto se Juan Ratkaj odlučio otići u daleku Ameriku? Ne ulazeći u problem, važno je i zanimljivo znati da je, nakon što je saznao za dopuštenje svojih nadređenih, u pismu napisao: "Imao sam audijenciju koju mi je milostivo dao naš Preslavni Car, koji mi je ispričao o svojoj posebnoj utjehi i radosti za neke od svojih ljudi koji žele služiti Kristu u tako dalekim zemljama." Car Leopold mu je također rekao da mu piše iz Amerike te da će, sa svoje strane, učiniti sve što je moguće da pomogne njemu i Družbi.

Za putovanje, njemu i njegovim petero pratitelja, Leopold mu je dao 100 zlatnika, a još 200 njemu osobno. U istom pismu Ratkaj napominje da će 26. travnja putovati zajedno sa šest drugih članova svoje bratovštine iz Genove, odakle će započeti putovanje u Ameriku.[41] Ako je time namjeravao slijediti primjer svog rođaka i prethodnika Nikole, ova i druga pitanja vezana uz njegov život vjerojatno nikada neće biti odgovorena, jer mnogi događaji ostaju obavijeni velom tajne.

Moguće je da je Ivan čuo nešto o Americi i misionarskom radu koji se tamo provodio kroz izvješća nekih austrijskih, čeških, talijanskih i njemačkih misionara. U to vrijeme, znatan broj tih misionara odlazio je u Meksiko, koji je bio dio Španjolskog Carstva pod vlašću Habsburgovaca. Prema američkom povjesničaru Boltonu, mnogi od ovih američkih misionara "imali su najbolju europsku krv u žilama", što znači da su pripadali uglednim i plemićkim obiteljima iz raznih zemalja.[42]

Prije ulaska u isusovački red, ovi mladići odrasli su u ugodnim i obilnim uvjetima, u dvorcima i palačama svojih roditelja i baka i djedova. U dalekim i nepoznatim zemljama čekao ih je težak život, često nepodnošljiva klima, žrtve i napori, duga i opasna putovanja, život samoodricanja, pa čak i na kraju smrt od bolesti ili indijanskih pobuna.

Ratkaj se priprema za putovanje u Ameriku

Njegovo putovanje u Ameriku bila je duga i velika avantura. Početkom lipnja 1678., zajedno s 18 drugih isusovaca, bio je u talijanskoj luci Genova. Odatle su morali otploviti do Cádiza u Španjolskoj. Jedan od Juanovih suputnika, velečasni José Neumann, putovao je s njim u meksičku pokrajinu Tarahumara. Kasnije će isti taj Neumann ostaviti važan dokument o Ratkajevoj sudbini. Znamo imena svih putnika.

Bili su to oci Galvanese, Borgia, De Angelis, Manoker, Borango, Tilpe, Strobach, Cuculinus, Klein, Christmann, Reidl, Fischer, Kerschpamer i brat Poruhradski. Vrijedi napomenuti da je među njima bio i velečasni Eusebio F. Kino, koji je kasnije postao poznati misionar i istraživač Baja California. Njegov rad kasnije je u istoj pokrajini nastavio Ratkajev sunarodnjak, Hrvat Konscak.[43] Kino je također sastavio dnevnik u kojem opisuje putovanje od Genove do Seville. Dnevnički zapisi počinju 12. lipnja 1678. (Genova) i završavaju 27. srpnja 1678. (Sevilla).

Svi ovi isusovci - ukupno 19 - bili su podanici Habsburgovaca. Zbog crnih haljina koje su nosili, američki povjesničari ih popularno nazivaju "Crne haljine", izraz koji je postao sinonim za isusovačke misionare preko Atlantika. Prema podacima iz Kina, Gerstla i arhiva u Rimu, američki povjesničar Bolton opisao je ovo zanimljivo putovanje, koje je Ratkaj započeo 12. lipnja iz Genove.

Prije podneva na dan svog sretnog putovanja, 19 putnika (isusovačke) Casa Profese uputilo se prema luci, u pratnji mnogih svećenika iz Genove. S obale su brodom prevezeni do glavnog broda, usidrenog četiri milje od obale. To je bio veliki brod kojim je zapovijedao kapetan Francesco Columbus, za kojeg Kino tvrdi da je potomak slavnog Kolumba. Uključujući osoblje, vojnike i putnike, bilo je ukupno 200 ljudi, uključujući i skupinu isusovaca. Drugi brod, "San Nicolás", također je bio spreman za polazak zajedno s većim brodom.

Putovanje morem tada nije bilo tako loše kao što danas mislimo. Cijena putovanja do Cádiza, uključujući hranu, iznosila je 60 imperiala, iznos koji se morao odmah platiti kapetanu. Ovaj je dogovor bio strog, ali iz tog razloga "kapetan Kolumbo osigurao je dobru hranu" [44].

Drugog dana putovanja nastala je velika oluja, praćena grmljavinom, munjama, kišom i nemirnim morem. Neki od isusovaca razboljeli su se od morske bolesti. 15. lipnja more se smirilo, a putnici su ponovno bili dobro raspoloženi. Putovanje se polako nastavilo preko Mediterana prema zapadu, prema španjolskoj obali. Ali 17. lipnja dogodila se još jedna oluja. Sljedećeg dana sa zebnjom su primijetili nekoliko naoružanih brodova u blizini otoka Menorke, isprva ih zamijenivši za pirate. Ali to su bili engleski kraljevski brodovi, "potpuno naoružani i opskrbljeni", čiji je zadatak bio braniti te vode "od smjelosti Turaka i pirata" [45].

Kino, rođen u Ingolstadtu u Njemačkoj, bio je rođeni putnik, sve je pomno bilježio. U svom dnevniku zanimljivo je opisao detalje ovog uistinu napornog putovanja, u kojem je sudjelovao i njegov hrvatski drug Ratkaj [46].

Ujutro 25. lipnja naši su isusovci stigli u španjolsku luku Alicante. Budući da je u gradu postojao isusovački kolegij, stigla su dva isusovca kako bi pozdravili i dočekali skupinu od 19 braće. U sedam sati navečer Ratkaj je stigao u kolegij sa svojim prijateljima, u pratnji španjolske braće. Tako je završio prvi dio putovanja [47].

Ovaj je grad imao posebnu važnost za isusovce jer se u njemu nalazilo poznato svetište. U blizini grada nalazio se samostan svete Veronike, gdje se čuvao veo te svetice, s likom Kristova lica [48].

Ali njihov boravak bio je vrlo opasan, jer je u to vrijeme u okolici izbila kuga.

Sljedećeg dana sastali su se kako bi odlučili hoće li nastaviti putovanje do Cádiza kopnom ili morem. Iz ovog grada, španjolska flota je jednom godišnje isplovljavala za Veracruz u Meksiku. U to vrijeme, flota ne bi krenula iz Cádiza prije 10. ili 12. srpnja, kako bi mogli stići u taj grad na vrijeme za ukrcaj za Meksiko. Nakon što su obavili liječničke preglede i dobili potrebne zdravstvene potvrde, isplovili su za Cádiz 3. srpnja 1678.

Ali pratila ih je loša sreća. Vjetar je bio preslab za njihov jedrenjak. 5. srpnja ugledali su planine prekrivene snijegom, a 8. srpnja, već blizu Gibraltarske stijene, putnici su ugledali afričku obalu, gdje su se isticali dvostruki planinski lanci visina Ceute. U tom trenutku doživjeli su tešku nesreću. Vjetar je puhao sa zapada takvom snagom da je poderao jedra "San Nicolása". Sljedećeg jutra more je bilo toliko uzburkano da nijedna posada nije mogla slaviti misu. Dva broda morala su promijeniti kurs blizu Malage i tako su, za tri sata, izgubili prednost koju su stekli tijekom četiri dana plovidbe.[49]

Dana 13. srpnja magla je bila toliko gusta da su čak izgubili orijentaciju. Tek 14. srpnja uplovili su u luku Gibraltar. Svi su bili zabrinuti hoće li na vrijeme stići u Cádiz kako bi nastavili putovanje prema Americi. Istog dana, 14., u sumrak, dok su se približavali odredištu, "ugledali su španjolsku flotu, sastavljenu od 44 broda, u neposrednoj blizini. Bila je to flota na putu za Indiju" (španjolski posjedi u Americi). Drugim riječima, stigli su prekasno. Svi su bili razočarani i obeshrabreni.

Zbog lošeg vremena i prijetnje kuge, u skladu s važećim propisima, morali su četiri dana čekati dopuštenje za ulazak u luku Cádiz. Tamo ih je čekao otac Pedro Espinar, S.J., prokurator španjolskih misija u Meksiku i Zapadnoj Indiji. Odveo ih je u isusovački kolegij. Nekoliko dana kasnije pratio ih je do kolegija San Hermenegildo u gradu Sevilli, gdje su ostali dok se nije moglo ukrcati za Meksiko.[50] Boravak u Sevilli bio im je poput još jednog razdoblja novicijata. Pripremali su se za svoj budući rad. Studirali su matematiku, astronomiju i druge znanosti. Također su izrađivali razne predmete za svoje buduće potrebe u Meksiku. Ratkaj je kasnije sam sve to opisao.[51]

Doista, imali su priliku studirati i raditi, jer je njihov boravak u tom gradu trajao dvije godine. To je razdoblje bilo vrlo zanimljivo i produktivno za isusovce "brodolomnike" u tom prekrasnom španjolskom gradu. Stara španjolska poslovica kaže: "Ako nisi vidio Sevillu, nisi vidio čudo." Isusovci se slažu u svojim izvješćima o Sevilli. Bečlija Gerstl, na primjer, kaže: "Katedrala je toliko velika da bi crkva sv. Stjepana u Beču mogla cijela stati u nju." Iako nije ostavio pisani trag o tome, Ratkaj je također morao biti impresioniran ovim španjolskim gradom.[52]

Svjedočili su njegovoj ljepoti, ali i neugodnoj strani španjolskog života. S jedne strane, postojalo je veliko bogatstvo, luksuz u crkvama te industrijska i trgovačka aktivnost tisuća Nizozemaca, Francuza i drugih ljudi. Zatekli su velik broj svećenika i samostana, časnih sestara, crkava i kapela. Ali istovremeno je kuga pustošila pokrajinu, ubijajući mnoge ljude. Gerstl i njegovi suputnici svjedočili su ekstremnom siromaštvu tisuća ljudi, susreli su tisuće prosjaka i vidjeli javna pogubljenja i borbe s bikovima.[53] Unatoč svemu, prisilni boravak morao im je izazvati mnogo nestrpljenja. Konačno, u ožujku 1680. vratili su se u Cádiz, smješten nekoliko stotina kilometara južno od Seville. U Cádizu su morali čekati još tri mjeseca.

Konačno, nakon toliko čekanja, ukrcali su se 7. srpnja 1680. sa svim svojim stvarima - "mit Sack und Pack", kako Ratkaj kaže u svom izvješću - na Nazareno. Ovaj brod bio je dio španjolske flote koja je te godine trebala otploviti u Meksiko. Sada je bilo 23 isusovca, od kojih je 18, nakon iskrcavanja u Veracruzu, trebalo otputovati na Filipine. Ratkaj i drugi (uključujući Estebana Kina i Neumanna) bili su predodređeni služiti u Meksiku.

Novi potkralj španjolskih posjeda u Meksiku, Don Antonio de la Garda, grof od Paredesa, markiz od La Lagune, također je putovao istom flotom sa svojom suprugom. Istog dana, 7. srpnja, ove važne osobe, zajedno s velikom posadom, također su se ukrcale na vodeći brod, a u njihovu čast ispaljeni su pozdravi.[54]

Zbog velike žurbe kojom su se ukrcali na Nazareno, isusovački putnici zaboravili su namirnice potrebne za putovanje u luci. Tri dana morali su živjeti samo od kruha i vode. Sljedećeg dana, čamci i jedrilice izveli su brodove na more, spremne za isplovljavanje. Ratkaj i njegovi suputnici ponovno su imali peh. Tegljač koji je vukao njihovo plovilo na more slučajno ga je doveo do plitkog, pjeskovitog područja gdje ga je vjetar gurnuo o stijenu. Nazareno je bio teško oštećen i počeo je tonuti, uzrokujući zaprepaštenje i zbunjenost. Ljudi su pozvali pomoć, a kapetan je signalizirao pomoć pucanjem iz topa. U međuvremenu, posada, potpuno bespomoćna, pobjegla je na gornje palube kako bi spasila živote. Ratkaj je sve to opisao u pismu sa stilom i vrlo okretnim riječima[55].

Brod je bio toliko oštećen da je admiral naredio da se napusti i svi putnici spase. Čamci za spašavanje su se okupili i pokupili sve brodolomce. U nesreći su isusovci izgubili sve svoje stvari i predmete koje su pripremali dvije godine, nadajući se da će otputovati u Meksiko. U 20 sati, grupa isusovaca, zajedno s Ratkajem, vratila se u isusovački kolegij.

Čim je otac prokurator saznao što se dogodilo, bacio se u akciju. Požurivši u luku, posjetio je svaki od brodova, tražeći da prime brodolomce. Brodovi su već bili izvan luke, puni putnika. Zahvaljujući intervenciji potkralja, jedanaest isusovaca uspjelo se ukrcati na razne brodove. U posljednji čas, Ratkaj je gotovo uspio i sam ući na brodove, zajedno s Kinom i Gerstlom. Vidjevši da prokurator pokušava ukrcati misionare za Filipine, Ratkaj mu je prišao i rekao da je "Krist prolio svoju dragocjenu krv ne samo za Filipince već i za Meksikance" koji žive u misijskim regijama "Cinalos, Tarahumara i Kalifornija". Ratkajeve riječi toliko su dirnule prokuratora da je intervenirao u njegovo ime i ime njegovog druga, velečasnog De Angelisa, osiguravši im mjesta na brodu San Diego. Bili su dobro primljeni, a kapetan ih je smjestio u svoju kabinu. Tamo je bio još jedan ugledni gost, novoimenovani biskup za grad Manilu na Filipinima, dominikanski svećenik. Ušavši u kabinu, svladan glađu, iscrpljenošću i naporom, Ratkaj se onesvijestio.[56]

24. srpnja 1680. Ivan (Ivan) Ratkaj zauvijek je napustio Europu. Dvanaest njegovih prijatelja isusovaca, u očaju, ostalo je iza njega, ne mogavši mu se pridružiti.[57] Kino će stići u Vera Cruz u svibnju sljedeće godine. U Meksiku će postati poznati misionar i geograf Baja California. Nekoliko desetljeća kasnije, Ratkajev sunarodnjak - otac Konscak - vođen istim idealima kao i Ratkaj, stići će u Baju Kaliforniju, nastaviti Kinova istraživanja i definitivno i bez ikakve sumnje dokazati da Kalifornija nije otok već poluotok.[58]

Prelazak Atlantika

Ratkaj je živopisno opisao svoje putovanje preko oceana do meksičke luke Vera Cruz u pismu koje je u studenom 1680. poslao svojoj provinciji u Austriji. Pismo je posebno zanimljivo jer otkriva uvjete pod kojima su ljudi u to vrijeme putovali u Novi svijet.

Nakon što se onesvijestio u svojoj kabini, Ratkaj je privukao pažnju manilskog biskupa, koji se prema njemu ponašao očinski, osiguravajući mu hranu i sve što je potrebno za oporavak. Ratkaj i njegov kolega De Angelis bili su gosti biskupa, ali pobožni razgovori vođeni s njim bili su im veća utjeha od izvrsne hrane." Također je od velikog interesa detaljan opis dnevnog reda španjolske kraljevske flote tijekom putovanja u Ameriku[59].

Ratkaj također hvali dobro ponašanje posade i putnika. Zatim skreće pozornost na izvrsnu hranu, koja se može smatrati uistinu izvrsnom u usporedbi s misionarskom prehranom koja ga je čekala u meksičkim planinama. Većina hrane poslužena je na srebrnom posuđu.[60] Kako bi pokazali svoju zahvalnost i nekako uzvratili za sve to, isusovci su svoje slobodno vrijeme posvetili duhovnim službama. U vezi s tim veselo dodaje: "Naši su napori bili toliko uspješni da su svi naši putnici barem jednom primili svetu pričest i tako obnovili svoj duhovni život."[61]

Naravno, ti su jedrenjaci u to vrijeme putovali vrlo sporo. Ove su vode već bile poznate prije Ratkajevog vremena, za njegova života i dugo nakon toga, brodovima iz Dubrovnika i drugih hrvatskih luka u Dalmaciji. Prije i poslije Ratkajevog vremena, jedrenjaci s hrvatskim... posade - i u većini slučajeva u hrvatskom vlasništvu - plovile su atlantskim rutama prema sjevernoj, središnjoj i južnoj obali Atlantika. Mnogi su se uputili čak do južnog vrha Južne Amerike, Rta Horn, oplovivši ga kako bi stigli do Čilea, Perua i Kalifornije. Ovi rani hrvatski kontakti s američkim kontinentom ostali su uglavnom nepoznati do sada jer ih hrvatski povjesničari nisu dovoljno istražili.

Prva dva dana Ratkajeva putovanja - 12. i 13. srpnja - brodovi su slabo napredovali. Tek 14. Cádiz i španjolska obala nestali su iz vida. 21. srpnja admiralski brod podigao je zastave, okrenuo se i zaustavio, signalizirajući da se ostali brodovi moraju okupiti oko njega. Na brodu je održan sastanak sa svim kapetanima u vezi s naknadnim putovanjem u Meksiko i druga odredišta. Flota brodova na otvorenom moru ponudila je veličanstven prizor prisutnima, koji su promatrali sa svojih plovila.[62]

25. srpnja na svim se brodovima slavio blagdan svetog Jakova, zaštitnika Španjolskog Carstva. Dok su se zastave vijorile na oceanskom povjetarcu, topovi su gromkim urlikom pozdravljali veliki španjolski dan. Na Ratkajevom brodu, San Diego, biskup Manile održao je svečanu pjevanu misu s prigodnom propovijedi. Istog dana flota se razdvojila, a 17 brodova isplovilo je prema Zelenortskim Otocima i drugim španjolskim kolonijama.[63]

Ali svečanosti tu nisu završile. Nekoliko dana kasnije, 31. srpnja, slavio se blagdan svetog Ignacija, osnivača isusovačkog reda. To je tradicionalni blagdan među članovima Reda, kao i među španjolskim stanovništvom. I ovom prilikom, biskup Manile održao je svečanu misu, a veliki broj putnika primio je svetu pričest.[64] Dana 10. kolovoza, daleko na moru, zatekla ih je velika oluja s vjetrovima uraganske snage koji su bacali brodove na sve strane. Strašna oluja trajala je četiri dana, tako da su se čak i najiskusniji mornari bojali da će se izgubiti u gigantskim valovima. Kapetan broda kojim je Ratkaj putovao naredio je da se velika količina predmeta baci u more. Brod se nagnuo tako nisko da su mu jarboli gotovo dodirivali valove. Valovi su se razbijali o pramac, a posljednjeg dana, mladić je bio odnesen. U tom trenutku more se iznenada smirilo "kao da je čekalo tu žrtvu". Istog dana, vijeće kapetana sastalo se kako bi odredilo udaljenost do Zapadne Indije.

Dana 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, u daljini su ugledali otoke Zapadne Indije. Putnici su s velikom radošću pozdravljali jata ptica koja su letjela prema brodovima.

U to je vrijeme bio običaj da dobro naoružani brod prati flotu. Plovio je na začelju konvoja i zvao se Pinta. Brodovi u pratnji morali su održavati kontakt s njim, ali budući da je bio prilično težak, kretao se sporije, što je značilo da je cijeli konvoj morao putovati istom brzinom. To se dogodilo i ovom prilikom, što se vidi iz Ratkajevog pisma. Iz tog razloga, kada su 18. kolovoza stigli na otok Portoriko, kasnili su 10 dana. Dana 22. istog mjeseca napustili su otok, a 28. stigli su u luku San Domingo na istom otoku, a 30., kako Ratkaj kaže: "...vidjeli smo otok Jamajku, koji su Englezi oteli od Španjolaca"; U kratkom vremenu "naselili su zemlju, uveli zakone, umjetnost i poljoprivredu, gradeći sve tako da ova zemlja ne zaostaje ni za jednom europskom zemljom" [65].

6. rujna napustili su Kubu, a dva dana kasnije stigli su do plitkog područja zvanog Sund. Tamo je bilo obilje ribe i kornjača. "Za pola sata", piše Ratkaj, "na palubu smo donijeli četrdesetak riba, svaka teška između dvadeset i trideset fata, a također i četiri vrlo velike zvane burone teške otprilike četiristo fata" [66].

Sljedećeg dana napustili su te vode i ponovno ušli u otvoreno more. Tamo su naišli na skupinu španjolskih ratnih brodova koji su čuvali meksičke vode od prijetnje neprijatelja i pirata. Prepoznavši se, kapetan ratne flotile ispalio je pozdrav u čast potkralja, koji je, kako znamo, putovao u Meksiko. Dva dana kasnije, 15. rujna, nakon 65-dnevnog putovanja, pristali su u meksičkoj luci Veracruz. Dugo i naporno putovanje bilo je završeno. Ivan Ratkaj, prvi hrvatski misionar, sada je bio u Americi.[67]

U Meksiku

U večernjim satima 15. rujna, isusovci, a s njima i Ratkaj, stigli su u kolegij svog reda u gradu Veracruzu. Dočekan im je topao doček.

Ubrzo su stigli i delegati isusovačkog provincijala u Meksiku, pozivajući novopridošle pismom da ga posjete u gradu Puebla de los Ángeles (Ratkaj ga naziva "Engelstadt", njemački za "grad anđela") kako bi proširili misionarsku aktivnost u svojoj provinciji. Ratkaj nastavlja: „Dvojica delegata imala su zadatak uvjeriti nas da prihvatimo te misije koje su, zbog nedostatka svećenika, imale 13 upražnjenih mjesta... Osjećao sam se sretnim što sam slijedio Gospodinov glas i posvetio se ovom plemenitom misionarskom zadatku te, iz Njegove ljubavi, napustio svoje najbolje prijatelje i domovinu. Odbio sam slušati one koji su me pokušavali natjerati da odustanem“ [68].

Osmog dana nakon dolaska, grupa se uputila prema gradu Puebla de los Ángeles, koji se nalazio na putu za Mexico City. Putujući, prošli su kroz nekoliko gradova ovisnih o gradu Puebli. U jednom od njih pronašli su osamdeset tisuća ovaca i „mnogo tisuća goveda“. Tako su stigli u Pueblu. Početak listopada. Provincijal ih je, s još jednim svećenikom, dočekao na ulazu u grad. Ušavši u kočije, odvezeni su u isusovački kolegij, gdje ih je srdačno dočekalo četrdesetak braće Reda. Prije toga, otišli su u crkvu zahvaliti Bogu. Crkva je bila toliko ukrašena zlatom da je Ratkaj priznao da nikada u životu nije vidio ništa slično.[69]

Iako nam Ratkajev opis ne ostavlja baš živopisnu i bogatu sliku putovanja u Puebla de los Ángeles, otac M. Dunne, američki isusovac koji je u svojim djelima izvrsno opisao život "Crnih sutana", ostavio je vrlo živopisan prikaz ovog putovanja između Veracruza i Mexico Cityja.[70]

Prema Ratkajevom svjedočanstvu, grupa je ostala u Puebli samo četiri dana. Zatim su krenuli prema drevnom gradu, "Astečkoj prijestolnici", slijedeći rutu kroz regiju "čijim se prirodnim ljepotama putnici i danas dive".[71] U Mexico City stigli su 10. listopada, a prva tri dana proveli su u isusovačkom kolegiju. Kasnije su prebačeni u isusovačku kuću. Sam Ratkaj, putnik i pisac, primjećuje da je grad otprilike iste veličine kao Beč, bez predgrađa, te da su zgrade visoke samo jedan kat zbog čestih potresa.

[71] „Ulice su ravne. Ima puno zlata i srebra; zlato krasi gotovo sve crkve; čudo je za vidjeti. Voće koje ovdje raste vrlo je jeftino... Španjolski kralj daje svakom od novih misionara 300 talira kako bi pokrio njihove početne misionarske potrebe. Kraljevska riznica isplaćuje isti iznos godišnje svakom misionaru. Kuća s propovijedima mnogo je ljepša od kolegija, iako je manja. Trenutno ovdje ima 70 misionara. Unutrašnjost Kuće s propovijedima predivno sja zlatom i prekrasnim slikama, zidovi su praktički u potpunosti prekriveni. Sadašnji meksički nadbiskup - koji je privremeno služio i kao potkralj - vrlo je pobožan i poznati svećenik Reda svetog Benedikta. Od njega smo dobili dopuštenje za ispovijedanje, a on nam je bez ikakvih poteškoća dao potrebnu ovlast. Ovdje postoji i sveučilište, gdje studiraju i svjetovni i vjerski svećenici. Filozofija ima tri stupnja; ostale škole su zastupljene gotovo dvostruko, a broj studenata ne doseže 1500 [72].

Što se tiče Španjolaca, oni predstavljaju dominantnu skupina, a svi Indijanci su njihovi podanici. Prema njihovim izvješćima, indijansko stanovništvo je inteligentno, lako uči razne zanate, a mnogi su dobri slikari i graveri. Čokolada (a ova meksička riječ bila je prihvaćena diljem svijeta) opći je običaj, čak i među najsiromašnijima. Svaki je od misionara primao tri funte čokolade mjesečno od svojih nadređenih.

Pismo - zapravo njegov itinerar - u kojem je ostavio svoja važna svjedočanstva za buduće generacije, Ratkaj je zapravo naslovio svom austrijskom provincijalu, datirajući ga u Meksiku 16. studenog 1680. Potpisao ga je kao "Diener in Christo Joannes Ratkay der Gesellssehaft JESU Missionarius" (Sluga Kristov, Juan Ratkay, iz Družbe Isusove, misionar) [73]. Pismo je datirano posljednjeg dana njegovog boravka u gradu. Njihov boravak u gradu bio je kratak, jer kako sam kaže: "Sutra krećem na misiju koja mi je dodijeljena", a koja je "kao i sve ostale misije, dobro opskrbljena svime potrebnim".

Ratkaj i Neumann morali su ići u sjeverozapadna regija Meksika, u pokrajini Tarahumara, naseljena indijanskim plemenom Tarahumara. Nalazi se u regiji Meksika koja se danas zove Chihuahua.

Svećenici Kino i Gerstl stigli su u Meksiko osam mjeseci kasnije, duljim putem kroz Panamu, i "putujući s mazgama istom rutom kojom je Ratkaj išao pješice, Kino je stigao u Meksiko vjerojatno 1. lipnja 1681."

Skupina "Crnih sutana" raspršila se po cijelom svijetu, a "romantični prikaz njihovih osobnih iskustava u Americi i na otocima zapadnih mora zauzima veliki dio Stöckleinovog djela, Der Neue Welt-Bott, koje se smatra jednom od najvećih pustolovnih priča svih vremena." [74] U tim je pustolovinama naš Ratkaj imao svoju osobnu ulogu.

Od onih koji su zajedno krenuli iz Italije, desetorica su stigla u Meksiko. Neki su odlučili putovati na Filipine, a drugi na Marijanske otoke. Velečasni Gerstl bio je među onima koji su preferirali daleku i tajanstvenu Kinu. De Angelis, Ratkajev pratitelj preko Atlantika, kasnije je mučenički umro na Marijanskim otocima.[75]

Ratkaj i Neumann imali su priliku birati misije između nekoliko meksičkih regija: Sinaloa, Tulia, Sonora i Tarahumara. Provincijal u Mexico Cityju, Bernardo Pardo, "dobrohotno je dopustio novim misionarima da odaberu svoje željene misije". Ali Ratkaj i Neumann "instinktivno" i u duhu Loyole, "odabrali su regije koje su se smatrale najtežima i najopasnijima": sjevernu Tarahumaru, "koja se zbog svoje nepristupačnosti i hladne klime... smatrala posebno teškim mjestom za rad".[76]

Doista, 17. studenog 1680. Ratkaj i njegova pratnja napustili su Mexico City. Polako su jahali sa svojim mazgama. Sa sobom su nosili provincijalovu preporuku poglavaru svih isusovaca u Tarahumari, u kojoj se navodi da, riječima poglavara, Ratkaj i Neumann "mogu raditi kao dvanaest ljudi", toliko su bili nesebični i energični. U pratnji je bilo nekoliko slugu koji su vodili mazge, a vodio ih je čovjek od povjerenja. Petnaest mazgi i konja nosilo je misionare, njihovu prtljagu i potrepštine za Indijance, kao i za misionarske potrebe. To je uključivalo ukrase, medalje, ogrlice, kašmir, obojene tkanine, čavle, konac, užad, razni pribor, kao i vino, čokoladu i lijekove.[77]

Za 20 dana prešli su udaljenost od 325 km. 7. prosinca karavana je stigla u grad Zacatecas, poznat po rudnicima srebra. Sljedećeg dana nastavili su svoje mukotrpno putovanje i tek 14. prosinca stigli su u grad Guadianu, glavni grad Nueva Vizcaye.[78] Ratkajev suputnik, Neumann, također je opisao ovo putovanje u pismu prijatelju isusovcu u Češkoj.[79]

Nekoliko dana kasnije, svećenici i njihova pratnja, vrlo umorni, stigli su u grad Durango. Tamo su se tjedan dana odmarali u isusovačkom kolegiju zajedno s drugom braćom. Do tada su, kako Ratkaj kaže, putovali bez opasnosti. Jedina prava prijetnja Indijancima u tim regijama bili su španjolski dezerteri (bivši vojnici i kmetovi) "koji u očaju pljačkaju i ubijaju" putnike.[80]

No prava opasnost prijetila im je dalje na sjeveru, u regiji zvanoj Tepehuán, gdje su se u planinama okupljale skupine neprijateljski raspoloženih Indijanaca. U Durangu su Ratkaj i Neumann čekali da im se pridruže drugi putnici i vojni odred prije nego što su krenuli opasnim sjeveroistočnim putem. Biskup Nueva Vizcaye, Bartolomé de Escañuela (franjevac), pozvao je dvojicu isusovaca na ručak i posjetio ih dan prije polaska kako bi se oprostio od njih.[81]

Nakon što su proslavili Božić u Durangu, nastavili su putovanje 27. prosinca. Pratilo ih je dvadeset dobro naoružanih španjolskih vojnika. U prva dva dana prešli su veći dio udaljenosti. Prešli su planinsko područje i spustili se u ravnice, gdje je tekla rijeka Ramos. Sigurno su stigli u Papasquiero, gdje je osamdeset godina postojala isusovačka misija San Jacobo, koja se smatra glavnom misijom na području Tepehuána. Ovdje je prvu skupinu vojnika zamijenila druga. Zatim su stigli do mjesta zvanog Bocas "bez opasnosti za život", morajući proći kroz planinu, gdje su Indijanci tri dana ranije ubili Španjolca[82].

„Između Bocasa i Parrala, s njegovim mnogim bogatim rudnicima srebra“, piše naš Otac, „odavde do Hucotislana ceste su toliko opasne da je moguće putovati samo noću u grupama i uz naoružanu pratnju“ [83].

Ovaj posljednji dio putovanja protezao se gotovo 100 milja. U rudarskom gradu Parralu, „Oci Neumann i Ratkaj susreli su se s guvernerom, koji se tek nedavno nastanio u ovom rudarskom središtu“ [84]. Putnici su zatim nastavili prema sjeverozapadu. 1. veljače Ratkaj i Neumann konačno su stigli u isusovačku misiju San Ignacio Coyachic, gdje ih je primio otac vizitator Joseph Tarda [85]. Početkom ožujka Tarda je poslao Neumanna na njegovo odredište u misiju Sisoguichic. Nakon vrlo plodnog rada, otac Neumann ostavio je opsežan prikaz svog rada u izvrsnoj knjizi, koju su kasnije kao priručnik koristili austrijski isusovci [86]. Hrvatski otac u Tarahumari

Tarahumara leži jugoistočno od Rio Grandea, koji tvori dugu granicu između Meksika i Sjedinjenih Država. Nalazi se istočno od Kalifornijskog zaljeva, u najzapadnijem dijelu Meksika. Ratkaj je poslan u Ypomeran 2. veljače i spominje da je ova regija "blizu Hobasa i Novog Meksika" [87]. (Američka savezna država na jugozapadu, uz meksičku granicu, sada se zove Novi Meksiko).

Regija Tarahumara ili Tarhumar pripada meksičkoj pokrajini (službeno: Država) Chihuahua i proteže se preko njezinih južnih i jugozapadnih dijelova. Naseljavaju je Tarahumara. Njihova naselja, stara nekoliko stoljeća, nalaze se u središnjem planinskom području, koje Meksikanci nazivaju Mesa Central. Najvažnija rijeka je Conchos, a glavni planinski lanac je Sierra Madre.

Ovdje, uz ovu i druge manje rijeke, isusovci su u 17. stoljeću uspješno osnovali mnoge misije. Ovdje su radili i gradili desetljećima prije nego što su krajem 16. stoljeća osnovali svoje prve misije u Donjoj Kaliforniji, na drugoj strani kalifornijskog zaljeva. Na taj su način misije Tarahumara povezale svoje središnje meksičke teritorije s udaljenijim regijama zapadne Kalifornije. Dok su zapadna područja Tarahumara ležala uz Kalifornijski zaljev, s druge strane protezale su se nepoznate i puste zemlje Donje Kalifornije, poznate Španjolcima u Ratkajevo vrijeme. Dapače, nije se ni znalo je li to otok ili poluotok. Tarahumara, koji čak i danas ostaju "među najsložnijim i najčišćim indijanskim plemenima u Meksiku," u to su vrijeme bili snažan i neovisan narod, tamnoputi, uspravni i brzi poput jelena ili gazela.[88]

Ratkaj je opisao narod i regiju Tarahumara u svom izvješću od 21. veljače 1681., koje se pojavilo kao izvješće br. 29 u Der Neue Welt-Bott, zauzimajući pune tri stranice njemačkom goticom u Stökleinovoj knjizi. Ovo izvješće ima posebnu vrijednost kao prvi poznati zapis jednog od ranih hrvatskih iseljenika o dijelu svoje nove domovine: Amerike. Za povijest hrvatskog iseljeništva i njihova djelovanja u Americi bio je to zanimljiv i iznimno vrijedan dokument.

U njemu se žali što je trinaest misija moralo biti napušteno zbog nedostatka svećenika. Kao što se i očekivalo, misionarski život pokazao se vrlo teškim. Živjeli su u stalnoj opasnosti. Misionari su slabo jeli. Nisu mogli vjerovati svojim indijskim vodičima i slugama, jer bi bježali kad im je volja. Indijanci i razbojnici bavili su se pljačkom i ubijali jadne misionare. Ratkaj se također žali da su mazge ponekad zapele i ostavljale misionare pješice.

Nadalje, Indijanci su ukrali ove životinje. Osobito se osjećao nedostatak pitke vode, a misionari su - osobito tijekom putovanja - patili od žeđi i gladi. Zatim dodaje: "U nemogućnosti da dobijemo nešto drugo, morali smo se zadovoljiti kruhom i vodom, au dane posta sirom i čokoladom. Ali, nakon nekog vremena, na sve smo se navikli, jer nas je glad prilagodila i najoskudnijoj hrani. Naša žarka želja da propovijedamo poganima nadoknadila je nedostatak hrane. Čak bih mogao reći da sam se osjećao bolje kad sam stigao ovamo nego kad sam napustio Meksiko.[89]

Svaka misija bila je teritorijalno podijeljena na nekoliko sela, koje je Ratkaj na njemačkom nazvao “kleine Völker” (mala sela). To su zapravo mala naselja udaljena nekoliko kilometara. U svakoj misiji postoji isusovac, koji, osim u crkvi, živi u maloj kući s vrtom i nekim životinjama, osobito mazgama potrebnim za putovanje i posjećivanje bolesnika.[90]

Ratkaj opisuje ove primitivne domoroce: “Naši Indijanci nemaju kulturu ni civilizaciju. Ne znaju ni što je pečeni kruh, žive od kukuruza koji pale na vatri.” Voćke im nisu poznate, osim onih koje su naši isusovci uvozili iz Europe. Zato je njihova hrana malo raznolika. Ako misionar želi dobro jesti, mora o svom trošku dovesti španjolskog kuhara iz Mexico Cityja i dobro ga platiti. Imajući sve ove opasnosti na umu, tko bi želio doći u ove krajeve, posebno u blizini Novog Meksika, gdje se prošle godine oko 30.000 Indijanaca pobunilo i ubilo oko petnaest Španjolaca zajedno s dvadeset i sedam franjevaca?” Ratkaj je mislio na veliku indijansku pobunu 1680. u Novom Meksiku, koja je započela u Mission San Juan.

Dokazana je činjenica da su Indijanci tom prilikom ubili oko 400 Španjolaca i potpuno uništili 21 misiju. Ove su misije osnovane početkom 16. stoljeća, a vodili su ih i njima upravljali franjevci. Cijeli sjeverni dio regije Santa Fe (danas unutar SAD-a) bio je devastiran, a preživjeli Španjolci morali su se povući u grad El Paso na donjem toku Rio Grandea (danas dio Teksasa, SAD). Indijanci kojima je otac Ratkaj morao propovijedati kršćanstvo bili su poznati kao kradljivci stoke i pljačkaši. Posebno su uživali u krađi stoke, mazgi i konja od Španjolaca. Nisu se ograničavali na mala sela, već su ponekad napadali male gradove, pa čak i gradove, poput Guadiane. Iz ovog grada, jednom prilikom, ukrali su oko tisuću grla stoke.

Ali nisu sva plemena ista. Postoje razlike među njima u kulturi i prirodnim sposobnostima; na primjer, "oni oko Mexico Cityja su po prirodi lijeni... i rade za trećinu plaće koju Španjolac zarađuje." Činjenica je, „i svi Amerikanci se slažu s tim, da Indijanci vrlo brzo uče i mogu učiniti bilo što nakon što jednom vide kako se to radi, te mogu postati vrlo dobri obrtnici.“ Tako, na primjer, ako Indijanac jednom ili dvaput vidi nekoga kako svira harfu, odmah će pokušati oponašati svog učitelja i uskoro će ga nadmašiti. Imaju tamnu put i lutaju gotovo goli; neki od njih odijevaju se u neku vrstu ogrtača. Pripremaju liker od lišća drveta, koji jako vole piti. Navikli su se potpuno opijati jednom tjedno. Taj liker nazivaju pulque. Da bi u tome uživali, moraju plaćati porez španjolskom kralju" [91].

Zanimljivo je primijetiti da ti običaji i danas postoje u Tarahumarima, a alkoholizam je jednako raširen kao i u Ratkajevo vrijeme, a da oni tome ne pridaju ikakvu važnost.[92] Ratkaj, kao i Neumann i drugi očevici, spominje činjenicu da se Tarahumare opijaju i ponekad priređuju prave orgije koje traju nekoliko dana. Ratkaj, unatoč svom mjestu podrijetla, gdje ljudi rado piju vino, nije mogao odobriti ove alkoholne prakse Tarahumara.

Indijanci Ratkajeve misije bili su vrlo vješti lovci. Rukovali su strijelama s takvom spretnošću da, "kada imam zlatnik između dva prsta, mogu ga izvući bez da mi ozlijede prste." Mnogi žive u planinama "poput životinja" prije nego što ih se nagovori da siđu u ravnice i žive u gradovima ili selima.

Ratkajeve sljedeće bilješke su zanimljive: "Jedna stvar me posebno iznenađuje u vezi s ovom Sjevernom Amerikom: malo ljudi ovdje živi." Ponekad sam putovao nekoliko kilometara, a da nisam vidio nikoga. Kad sam jednom sreo neke od njih u divljini, bili su prilično uplašeni, stajali su mirno, bez riječi i vrlo zadivljeni našom prisutnošću... Mnogi, međutim, rade u rudnicima zlata i srebra kojih ima u izobilju u ovom planinskom, bezšumskom kraju. Njegovo katoličko Veličanstvo, kralj Španjolske, prima petinu svega toga za svoju riznicu; ipak, to iznosi godišnji prihod od pet do šest milijuna španjolskih talira. Rudnici pripadaju onima koji ih otkriju i žele ih sami iskoristiti. Najbogatiji rudnici srebra nalaze se u gradovima Parral, Zacatacas, Kanazabi i Indike" [93].

Cijelu ovu divlju regiju čuvalo je oko 130 španjolskih vojnika, podijeljenih u otprilike pet malih odreda. I dok su španjolski vojni okupatori bili zainteresirani za iskorištavanje rudnika i stoke, predani misionari nastojali su širiti vjeru i civilizaciju.

Ono što njihov sunarodnjak kaže u ovom izvještaju o Americi, gdje živi tako malo ljudi, zanima Hrvate. Mišljenja je da bi "njemački general s oko dvije tisuće Nijemaca i oko 500 hrvatskih husara mogao osvojiti cijelu Sjevernu Ameriku do 70. sjeverne paralele." To bi olakšalo širenje vjere i kulture. Iz toga slijedi da je otac Ratkaj imao visoko mišljenje o vojnim sposobnostima svojih sunarodnjaka Hrvata. Da bi se dobila predodžba o prostranstvu teritorija na koji se referira, 70. sjeverna paralela prolazi točno kroz najsjeverniji vrh današnje Kanade.

Ratkaj također opisuje administrativnu organizaciju i raspodjelu Meksika, posvećujući pozornost i organizaciji i moći Katoličke crkve. Biskupi i nadbiskupi imali su velike godišnje prihode. Ali postojale su i značajne razlike, posebno u pogledu plaća. Na primjer, dok je godišnja plaća nadbiskupa Pueble dosezala 8000 talira, Ratkajev nadređeni, biskup Guadiane, primao je samo 3000 talira. Ratkaj se žalio na njega zbog nedostatka naklonosti prema isusovcima i zbog toga što je više bio zaokupljen nametanjem svog strogog autoriteta nego pomaganjem misionarima u njihovom napornom radu.[94]

Povjerenik je, s druge strane, bio veliki prijatelj isusovaca i svih ostalih misionara. Stoga je obećao osigurati veću financijsku potporu španjolske vlade, što je navelo isusovačkog provincijala da namjerno proširi rad svoje braće u Redu.[95]

Ratkaj je također primijetio da je autoritet isusovaca u Meksiku bio vrlo znatan, mnogo veći nego u samoj Španjolskoj. U nekim prilikama u Meksiku, kada su neprijateljski Indijanci napali španjolske karavane, ubili su sve vojnike, ali su oslobodili isusovce. Čak su ih otpratili do prvog španjolskog naselja ili ispostave bez da im nanesu štetu.

Takvi su, na primjer, Indijanci plemena Topokán i Chichimekan, koji se čine kao "đavli, a ne ljudska bića" jer briju brade i boje lica na vrlo ružan način. Žive u špiljama, promatrajući Španjolce iz tih "vražjih rupa", kako ih Španjolci nazivaju, napadajući ih strašnom vriskom i bezbrojnim strijelama. Kolju sve: i muškarce i mazge. Ovdje se vjeruje da mazge mogu namirisati prisutnost ovih Indijanaca izdaleka, uplašiti se i pobjeći" [96].

U usporedbi s ovim Indijancima koji jedu sirovo meso mazge, čak su i Tarahumare "blagi i civilizirani te uživaju u trgovini; trgovina se ne obavlja novcem već razmjenom predmeta, od kojih svaki ima svoju posebnu vrijednost. Tako su, na primjer, za iglu Indijanci davali dvije kokoši, za nož dvije ovce, dok se metar kašmira plaća konjem."

Krajem 1680. i početkom 1681. Ratkaj je imao priliku noću vidjeti ogroman komet. Naravno, svi su bili prestrašeni i zapanjeni, jer se tradicionalno, posebno u Europi, vjerovalo da takav znak predskazuje ratove ili druge tragedije za čovječanstvo. Ratkaj je također bio zabrinut, ne znajući kako objasniti tu pojavu. "Objašnjenje svega ovoga", kaže, "povjeravam Bogu. Ali bojim se da je ovaj znak loš znak za Zapadnu Europu, posebno za španjolsku monarhiju" [97].

Veća utjeha za njega bila je pouka i obrazovanje indijanske mladeži. Ti mladi ljudi bili su "najbogatiji plodovi ubrani u tim misijama". Dva puta dnevno podučavao ih je vjeronauku i drugim predmetima u svom skromnom domu. Djeca i mladi pjevali su zajedno, prisustvovali misi, primali sakramente i na razne načine pomagali svom skromnom učitelju i svećeniku.

Nakon što je završio svoje izvješće (provincijalu u Beču), stigla je vijest koja mu je donijela veliku radost: "Trojica naših svećenika započet će svoj misionarski rad u Kaliforniji i Novom Meksiku, šireći tako Evanđelje među poganima, službu za koju sam se i sam preporučio svojim nadređenima." Prema njegovim vlastitim riječima, njegova "jedina želja" bila je biti poslan u nepoznate krajeve Kalifornije i tamo prinijeti Bogu njegovu najveću žrtvu: vlastiti život, odnosno postati mučenik za vjeru.[98]

U svom izvješću Ratkaj ne navodi mjesto gdje ga je napisao. Kaže samo da ga je napisao "u granicama Novog Meksika". P. M. Dunne, u svom detaljnom izvješću o radu isusovaca u Tarahumari, spominje da je otac Ratkaj poslan u Carichic kako bi zamijenio baskijskog svećenika Rolandeguija, koji je pozvan natrag u Mexico City. Dunne također navodi da je Ratkaj, zajedno s Neumannom, ostao u gradu Coyachicu "tijekom veljače 1681." proučavanje indijanskog jezika" [99]. Međutim, sam Ratkaj, u svom drugom pismu od 25. veljače, kaže da je drugog dana otišao u Ypomeran, ali nije poznato koliko je dugo tamo ostao.

Malo kasnije, Dunne prepričava Neumannovo putovanje u njegovo selo i da je, prolazeći kroz Carichic, sreo "Oca Bernarda Rolandeguija, koji se ubrzo morao vratiti u glavni grad i koji je pratio Neumanna u Sisoguichic." Ratkaj uopće ne spominje svoj konačni boravak u to vrijeme u Carichicu. Neumann, Rolandegui i njegov indijanski pratitelj stigli su u Sisoguichic 7. ožujka 1681. Neumann će tamo provesti dvadeset godina. Kada je stigao, ova misija je već bila prazna tri godine. Iz navedenog je lako vidjeti da je Dunne zbunjen i nesiguran u vezi Ratkajevog boravka u to vrijeme. Ratkaj će kasnije stići u Carichic, što je bila nova misija, postavši svećenik tek u studenom 1675. malom selu.

Razlog zašto Razlog zašto je misija Sisoguichic ostala prazna leži u činjenici da su na takvim surovim mjestima domoroci Meksika ili Kreoli uglavnom obolijevali od nepodnošljive klime i načina života, a mnogi su i umrli. Paradoksalno, europski domoroci - unatoč tome što nisu bili navikli na takvu klimu - mogli su lakše podnijeti surovost tih mjesta. Neumann i njegovi europski prijatelji bili su "otporni, snažne volje i odlučni", izdržavajući sve, a sam otac Neumann, koji je tamo živio dvadeset godina, pokazao se kao odličan primjer.[100] Njegova misija, Sisoguichic, bila je najudaljenije naselje u zajednici Tarahumara, a on je nastavio živjeti i raditi još trideset i jednu godinu u gradu Carichicu. Na tom vrlo teškom terenu, Neumann je postao "apostol Tarahumare". Budući da je živio u uvjetima sličnim onima koje je iskusio Ratkaj, lako možemo zaključiti kako se sam Ratkaj snašao.

Na temelju oprečnih izvora može se zaključiti da je Ratkaj ubrzo bio u misiji Pesiquechic, smještenoj između Sisoguichica i Carichic, ali prilično južno od grada Ypomerana. Ovaj je grad označen na karti misija Tarahumara na najsjevernijoj točki iste pokrajine, prilično daleko od Carichica, što je vjerojatno razlog zašto Ratkaj u svom izvješću od 23. veljače 1687. bilježi da ga je napisao na rubu Novog Meksika.

Sigurno je da je prvih 20 mjeseci Ratkajeva boravka u toj regiji bilo prepuno raznih vremenskih nepogoda, uragana, poplava i alarmantnih glasina o pobunama domorodaca.[101]

Kasnije, u kolovozu 1681., Ratkaj je upozoren na neizbježnu indijansku pobunu. Uznemiren tim izvješćima, Ratkajev prijatelj Neumann pobjegao je iz Sisoguichica, prolazeći kroz Ratkajevu misiju u Pesiquechicu i krećući se prema Carichicu.

Neumann je saznao da je Ratkaj dva dana ranije otišao "negdje na istok". Nakon što je prenoćio u Ratkajevoj skromnoj sobi, Neumann je nastavio svojim putem" [102]. Ne znamo zašto, kamo ili koliko dugo je Ratkaj išao, vjerojatno zbog prijetnje pobunom. Međutim, predviđena pobuna se nije ostvarila. Misije su svoj posao obavljale s obnovljenom rigoroznošću i većim uspjehom nego prije. Hrvatski pisac M. D. Krmpotić, u svojoj kratkoj biografiji Ratkaja, spominje da je od samog početka krstio četrdesetak Indijanaca i da je brzo naučio indijanski jezik.

Ne znamo gdje je Krmpotić pronašao te dokumente [103]. Allan Christelow, u svojoj studiji o Neumannu, navodi (citirajući Neumannovo pismo od 2. veljače 1682.) da je Ratkaj "poslan u planinsku misiju: Guerucarichic u gornjoj Sierra Madre, koja je danas jugozapadni dio Chihuahue." Također kaže da je Ratkaj, zbog svog nestabilnog zdravlja, bio... Preselivši se u Carichic, klima je nešto blaža. Stoga je zbrka oko Ratkajevog... prvi boravak se samo povećava. Ali sigurno je da je, pred kraj 1682., stigao u grad Carichic, gdje će ostati do svoje smrti.[104]

Kako je Ratkaj živio može se grubo rekonstruirati iz bilješki njegovog susjeda Neumanna, koji je pisao 1682., dakle dok je Ratkaj još bio živ.[105]

Neumannov dom imao je tri sobe. Najveća je služila kao blagovaonica i radionica, dok je druga bila spavaća soba, a treća neka vrsta ostave. Svećenik je sam gradio unutarnje zidove i vrata. Poput svojih kolega, Neumann je, uz svećeničko zanimanje, bio i stolar, krojač, kuhar, ministrant i bolničar za svoje župljane. Osobno je prao odjeću i obavljao sve ostale poslove jer "Indijanci ne znaju niti razumiju puno o tim zadacima".[106]

A Misionari nisu smjeli imati sluge ili kuhare. Propisi za ove misije dopuštali su samo dolazak jednom tjedno jedne domorodačke žene koja bi pripremila dovoljno tortilja za cijeli tjedan. Ovaj Meksikanac Specijalitet je zapravo tanko tijesto napravljeno od beskvasnog kukuruznog brašna, pečeno na vrlo vrućoj ploči za pečenje. Neumannova kuhinja bila je mala koliba nešto udaljena od njegove sobe.

U tim je misijama također bio običaj da dva mlada Indijanca žive s misionarom, pomažući mu i slušajući ga. Neumann je također imao dvoje ove neodlučne djece. Brinuo se o njima kao da su mu vlastiti sinovi, hranio ih, odijevao i vrlo dobro ih tretirao, znajući da bi inače dječaci pobjegli s roditeljima. Pomagali su mu u crkvi, služili mu u blagovaonici i tako dalje. U njegovoj odsutnosti brinuli su se o kući, vodili zajedničke molitve, a također su pomagali u vjeronauku i drugim vjerskim običajima sa svojim sunarodnjacima. Indijanci su ih nazivali Temastijancima. Ova je praksa bila gotovo uobičajena u svim misijama.[107]

Iako je Ratkaj opisao ove autohtone ljude s popriličnim optimizmom, u stvarnosti je s njima bilo vrlo teško raditi, kako je i sam otac Neumann svjedočio. Opisao ih je kao vrlo lukave i podmukle ljude, od kojih je iskrenost bilo teško očekivati. Čak ih naziva "iskusnim licemjerima, a u pravilu su najgori oni koji se čine najboljima". U novim naseljima, gdje su odvedeni iz svojih planinskih špilja, imali su svoje vođe. Iako su ih sami isusovci birali kao najbolje i najpouzdanije, često su bili upravo najgori i najopasniji.[108]

U mnogim slučajevima, činjenica da je Indijanac kršten nije značila promjenu života, a nije se odrekao svojih poganskih uvjerenja. Stoga se Neumann žali na svoje obraćenike jer "ostaju potpuno ravnodušni prema dobru, manifestirajući sve svoje tjelesne strasti i nepopustljivu sklonost opijanju".[109]

Kao što smo već spomenuli, godina 1681. bila je vrlo zanimljiva u tom dijelu Amerike. Najistaknutiji stručnjak za misije Tarahumare, Peter M. Dunne, razdoblje od veljače 1681. do veljače 1682. naziva "dvanaestomjesečnim kaleidoskopom". I tako je i bilo. Ljeto je prolazilo uz uporne glasine o planiranoj pobuni. No, unatoč svim opasnostima i prijetnjama, misionari su imali dovoljno vremena za vjerske proslave, poput Velike Gospe 15. kolovoza. Tog dana, otac Neumann i šestero njegovih suputnika definitivno su položili zavjete u Družbi Isusovoj u gradu San Rafael Mátachic. Svečanosti su svjedočili svi misionari Gornje Tarahumare osim Ratkaja, koji je morao ostati u svojoj misiji "jer je bila centralno smještena, a odatle su se pružale usluge u slučaju nužde svim ostalim organiziranim misijama" [110]. Tako je Ratkaj propustio priliku da položi svoje posljednje zavjete, a nije mu se ponudila druga prilika za to.

Među gostima bilo je i petorica Španjolaca s kapetanom Garcíom, dobrim prijateljem isusovaca. Bio je to veliki i svečan dan za kršćanske skupine Tarahumare. Kako bi pridobili njihovu naklonost, isusovci su ih zabavljali gozbom od mesa, pravim luksuzom te godine kada se jela gotovo isključivo riba, jer je to bila godina oskudice i gladi. Uz vjerske obrede, za narod je organiziran i festival s glazbom i konjskim utrkama, gdje su Indijanci pokazali svoju vještinu. Nije bilo alkohola, ali su plesali, pjevali i vikali do zore. Tada su opet kružile glasine o pripremama za pobunu, ali hvala Bogu, do nje nije došlo.[111]

Godine 1681. misionari su također imali problema s crkvenom jurisdikcijom. Biskup sa sjedištem u gradu Durangu, monsignor Bartolomé de Escañuela, bio je franjevac i u svoje vrijeme bio je vrlo naklonjen Ratkaju i Neumannu. U posljednje vrijeme isusovcima je uzrokovao sve više neugodnosti. Preuzeo je potpunu kontrolu nad misijama, pokušavajući je oduzeti od poglavara isusovaca. Guverner pokrajine Nueva Vizcaya (kojoj je pripadala Tarahumara), kao i potkralj Tomás Antonio de la Garda y Aragón (isti onaj koji je putovao iz Cádiza u istoj floti s Neumannom i Ratkajem) bili su vjerni zaštitnici isusovaca. Intervenirali su u tom sporu, riješivši ga u korist isusovaca. Nadalje, potkralj je naredio povećanje broja misionara u toj regiji i u tu svrhu osigurao je i potrebna sredstva[112].

Početkom godine 1682., u veljači, smrad je u superiornom Tarahumarskom poluotoku zahvatio gornji dio zemlje, kao da se nije vratio mnogim godinama. Ljudi i životinje bili su izolirani od ostatka svijeta. Ratkaj i Neumann nisu mogli napustiti svoje domove nekoliko dana i zamalo su umrli od hladnoće. Tijekom nekoliko dana nisu mogli napustiti svoje domove i nisu ih mogli posjetiti. Nadalje, patili su "zbog nedostatka nekoliko potrebnih elemenata, jer do tog trenutka ništa nije primljeno iz Kraljevske riznice Meksika." Neumann se teško razbolio i nemamo vijesti o Ratkajevom stanju. Znamo da je na kraju te zime već bio u misiji Carichic[113].

Neumann je preživio sve te neugodnosti, još uvijek radeći dugi niz godina. Kako su se Ratkaj i ostali koji su pretrpjeli tešku situaciju tog vremena snašli, ne znamo. Ali u svakom slučaju, ta ogromna zima imala je ozbiljan utjecaj na misije Tarahumara. Snijeg i mraz su istrijebili snijeg, usisavali, mule i morali su istrebiti životinje. No, misije su ipak napredovale. Kad je snijeg nestao, velečasni je službeno stigao posjetiti tu regiju. Otac Bernardo Rolandegui, kojeg je u to vrijeme u Carichicu zamijenio Ratkaj. Dana 14. veljače, posjetitelj Rolandegui podnio je službeno izvješće o stanju Alte Tarahumare, kako su službeno nazivali tu misionarsku regiju Tarahumara. Također je zatražio još nekoliko misionara kako bi pojačali rad sedmorice koji su tamo obavljali svoj misionarski rad. Broj uhićenih Indijanaca iznosio je 8.000 [114].

Ratkajev rad i smrt

Malo je napisano o Ratkajevom radu u godinama 1682. i 1683. Sigurno je da su se misije Tarahumara oporavljale nakon katastrofe prošle zime.

Ali zdravstveno stanje našeg misionara nakon te hladnoće i oskudnih obroka ostaje nam misterij. Prema nekim izvješćima, Ratkaj je bio bolestan od 1681., zbog čega je premješten u Carichic, koji je imao umjereniju klimu. Ali je li doista bio bolestan prije dolaska u Carichic, ne možemo sa sigurnošću znati. U svom pismu iz veljače 1681. navodi da je bio dobrog zdravlja. Stoga tvrdnje o njegovoj navodnoj bolesti prije dolaska u Carichic nisu pouzdane.

Prema Peteru M. Dunneu i njegovom djelu "Rane isusovačke misije u Tarahumari" - koje još uvijek predstavlja najbolju povijest isusovačke aktivnosti u tom dijelu svijeta - "dolazak Neumanna i Ratkaja i drugih kasnije je osigurao trajni opstanak misija u sjevernom Meksiku" [115]. Kao što vidimo, dio tih zasluga pripada i ovom hrvatskom misionaru.

Najvažnija ostavština koju nam je Ratkaj ostavio u posljednjim godinama svog kratkog života je prilično opsežan latinski rukopis. Naslovljen je Relatio Tarahumarum Missionum eiusque Taraumara Nationis Terresque Descriptio i uključuje kartu regije.

Njegovo Relatio Tarahumarum Missionum - kako ćemo ga od sada nazivati - njegovo je najvažnije pisanje djelo. Ne znamo jesu li neki hrvatski povjesničari zabilježili postojanje ovog rukopisa ili išta napisali o njemu, koji se nalazi u Arhivu Družbe Isusove (Archivum Romanum Societatis Iesu, Borgo Santo Spirito). Dugi niz godina glavni arhivar Družbe Isusove u Rimu bio je austrijski isusovac Josef Teschitel, koji je tu dužnost obnašao do početka 1967. godine.

Javno mu zahvaljujem što mi je stavio na raspolaganje najvažnije dokumente koji se odnose na Ratkaja, među kojima sam pronašao i spomenutu kartu i opis Tarahumare. Ako je Ratkajev "Relatio" zaista prošao nezapaženo od strane naših povjesničara (čak i od samog oca Vanina), onda moramo zahvaliti velečasnom Teschitelu što me upozorio na ovaj važan rukopis našeg sunarodnjaka u Meksiku. Ako se druga verzija još nije pojavila na hrvatskom, dužnost je Hrvatske isusovačke provincije u Zagrebu da je prevede i objavi i na latinskom i na hrvatskom jeziku. Koliko znamo, karta je objavljena u Madridu 1962. godine, a u Meksiku 1967. godine. Relatio Tarahumarum Missionum napisan je na 23 velike stranice. S obzirom na Ratkajev sitni rukopis, rukopis sadrži otprilike 12 000 riječi.

Ovo je značajno za Hrvate jer je to prvo djelo koje je napisao hrvatski iseljenik i njihov prvi misionar na američkom kontinentu, a koje opisuje regiju tog kontinenta. Djelo je također važno za američku povijest, za ranu povijest Meksika, kao i za to razdoblje europske misionarske aktivnosti s te strane Atlantika. Na prvoj stranici, u gornjem lijevom kutu, kao i na kraju rukopisa, na dnu 23. stranice, Ratkaj je naznačio datum "20. ožujka 1683.". Na istoj stranici rekao je da ga je napisao karičićem. Njegov potpis je "Joannes Rattaky". Završio ga je tada 20. ožujka sudbonosne 1683. godine [116].

Ratkaj je koristio stil uobičajen u misionarskim izvješćima tog doba, poslanim iz zemalja preko mora. Opisao je regiju, stanovništvo, običaje, trenutne misionarske izazove i ponudio prijedloge za budući rad, naglašavajući sve što bi moglo biti od interesa za njegove nadređene, kao i za civilne vlasti koje ih nadziru.

Ovo pisano djelo - koliko znamo - posljednje je svjedočanstvo napisano Ratkajevom rukom i čuvano u arhivu Društva, u odjelu "Meksički". Kako je proveo ostatak te godine, nije poznato. Bila je to odlučujuća godina za Europu i Austrijsko Carstvo, kada su Turci, pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafe, opsjedali Beč tijekom ljeta. Poljski kralj Jan Sobieski i poljska vojska spasili su Beč i, vjerojatno, Austriju i Njemačku, spriječivši Osmanlije da dođu do rijeke Rajne kako bi napojili svoje konje. U toj je bitci u poljskoj vojsci poginuo i Juraj Križanić, Ratkajev sunarodnjak, bivši sibirski zarobljenik, a u to vrijeme dominikanski fratar i kapelan u poljskoj vojsci. Do kraja iste godine Ratkaj je već bio mrtav, a njegova smrt izazvala je više rasprava i kontroverzi nego njegov život. Središnje pitanje u tim raspravama je: Je li Ratkaj umro od bolesti ili je ubijen?

Prema službenoj osmrtnici Družbe Isusove u rimskim arhivima - nazvanoj "Elogium" - (gdje je Ratkaj naveden kao "Ratkay"), napisanoj 3. studenog 1684., Ratkaj je umro 26. prosinca 1683. [117]. Najbolji povjesničar Tarahumare, Amerikanac P. M. Dunne, prepričavajući Neumannov izvještaj, spominje da je Ratkaj, nakon dvije godine rada u Carichicu (što potvrđuje da je Ratkaj tamo stigao krajem 1681., a ne ranije, kako tvrdi nesigurni Dunne), "umro od spore bolesti" [118]. Herbert E. Bolton, kojeg smo nekoliko puta citirali, otkrivajući neke od njegovih netočnosti, u svom djelu kaže da je Ratkaj, kojeg naziva "dobrim pripovjedačem", "umro ubrzo nakon dolaska na svoju misiju" nakon dolaska u Tarahumaru [119].

To je također netočno, jer je Ratkaj živio gotovo tri godine u misijama prije svoje smrti, a to se ne može smatrati ni "uskoro" ni "uskoro". Autor studije o Neumannu, Christelow, kaže: "Kružile su glasine o trovanju, što je Neumann porekao" [120]. Čini se da ovaj autor nije pažljivo pročitao Neumannovu izjavu u Stöckleinovoj knjizi. Budući da je bio u susjednoj misiji, Neumann je najbliži svjedok tragedije. U svom pismu iz srpnja 1686., upućenom prijatelju u Češkoj, Neumann govori o Ratkajevoj smrti i kaže da ga je jednog dana posjetila starica Indijanka i rekla mu da su Ratkaja otrovali Indijanci jer im je zabranio pijane orgije. Prijetili su Neumannu istom smrću, ali on je ostao nepokolebljiv, rekavši im da se ne boji i da im ne dopušta ni da se opijaju.[121] Iz Neumannovog svjedočanstva u knjizi "Neue Welt-Bott" nije vidljivo da je porekao Ratkajevo mučeništvo. Štoviše, u istoj toj zbirci dokumenata, nekoliko stranica nakon Neumannovog pisma, spominju se tri isusovačka mučenika iz Tarahumare, a Stöcklein ovdje također spominje "baruna rođenog u Hrvatskoj" Ratkaja, koji je "od Prema nekim svjedocima, otrovan od strane Indijanaca... na teritoriju Tarahumare" [122].

26. prosinca, drugog dana Božića, autohtono stanovništvo vjerojatno je slavilo i pilo, slijedeći europski običaj. Ratkaj im je pokušao zabraniti piće, a oni su mu iz osvete dali otrovanu vodu. Ratkaj i njegovi kolege misionari imali su stalan problem s ovom porokom među autohtonim stanovništvom, posebno s "stalnim grijehom Tarahumare". Poznato je da je 1685. Neumann stigao na tajno mjesto gdje su njegovi župljani bili pijani, istjerao ih i, ne mareći za opasnost, prolio vino koje je pronašao. Početkom 1686. učinio je isto nakon što mu je starica domorodka priznala uzrok Ratkajeve smrti [123].

Prije Neumannove smrti, Michael Bonbardi objavio je svoju knjigu o austrijskim mučenicima u Grazu, među kojima je bilo osam isusovaca koji su umrli u zemljama preko oceana. Na stranici 24 nalazi se nacrtani portret Ratkaja sa sljedećim natpisom. "Otac Joannes Ratkai, S.J., Hrvat", a zatim "otrovan u Sjevernoj Americi" [124]. Ovo svjedočanstvo je također važno jer identificira Ratkaja kao Hrvata i smatra ga mučenikom. Bonardi, pak, pogrešno bilježi 1680. umjesto 1683. kao godinu njegove smrti. Ova se pogreška kasnije ponavlja u nekim drugim izvorima. Ali datum Ratkajeve smrti - 26. prosinca 1683. - sada se može smatrati sigurnim.

U rijetkim postojećim člancima o Ratkaju, ili njegovom spominjanju u drugim člancima i disertacijama na hrvatskom jeziku, uvijek se naglašava da je Ratkaj umro nasilnom smrću i, posljedično, bio mučenik za svoju vjeru. Poznati isusovački povjesničar, član S.J., Miroslav Vanino, koji je umro 1965. godine, ostavivši za sobom opsežan rukopis nedavno objavljen pod naslovom Isusovci i Hrvatski Narod (Isusovci i hrvatski narod), pogrešno navodi 1684. godinu kao godinu Ratkajeve smrti. Svi naši autori slažu se s M. D. Krmpotićem iz Kansas Cityja, koji navodi da je Ratkaj "otrovan od strane pogana, koji su mu dali otrovanu vodu kada je bio žedan, jer im je zabranio noćne orgije i pijanstvo... Umro je mučenički za svoj poziv" [125].

Važno meksičko djelo o povijesti isusovaca u Meksiku spominje hrvatskog Ratkaja u popisu mučenika koji su stradali među Indijancima [126].

Naš sunarodnjak, po smrti 1683. u gradu Carichic de Tarahunara, imao je samo 36 godina. Umro je, kao što smo rekli, bez da je definitivno položio svečane zavjete svog Reda.

Nakon njegove smrti, njegov nasljednik u Carichicu bio je talijanski isusovac, rođen na Siciliji, Francisco María Piccolo. Ovaj je isusovac sagradio crkvu u Carichicu, "najljepšu u cijeloj pokrajini", koja i danas postoji. Kasnije je otac Piccolo putovao na zapad, prolazeći kroz Kalifornijski zaljev, i pridružio se pioniru J. M. Salvatierriju, koji je 1697. osnovao prvu isusovačku misiju u Loretu. Tako je Ratkajev nasljednik ispunio svoj san. Godine 1732. ovdje u Baja California pojavio se otac Fernando Koscak (Consag), Ratkajev sunarodnjak. Rođen je u istoj regiji kao i Ratkaj, u hrvatskom gradu Varaždinu, u Hrvatskom Zagorju.

Njegov dobri prijatelj Joseph Neumann, koji je s njim putovao iz Genove 1678. godine, imao je puno bolju sudbinu od Ratkaja. Zajedno su stigli u planine Tarahumara, postavši susjedi i suradnici. Ovaj neumorni misionar, koji je u Ameriku došao kao član Družbe Isusove iz češke provincije, preživio je sve životne nedaće, opasnosti i teškoće. Prema istraživanju povjesničara Dunnea, otac Neumann umro je 1732. godine kao najpoznatiji apostol Tarahumare [127].

***

U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu nalazi se uljani portret Ratkaja, naslikan nakon njegove smrti. Ime umjetnika nije poznato. Dimenzije su mu 100 x 110 cm, a ovdje je reproduciran. Oko portreta, koji prikazuje mladenačko lice vitkog i profinjenog svećenika, naslikana su četiri medaljona, od kojih svaki predstavlja jedan od četiri najvažnija trenutka u njegovom životu. Prva ilustracija prikazuje Ratkaja kao paža na carskom dvoru Leopolda I. Druga se odnosi na Ratkajev ulazak u isusovački red, treća prikazuje Ratkajev brodolom u Cádizu, dok četvrta scena prikazuje domorodca koji mu nudi čašu vode, a iznad latinski tekst glasi: "A barbaro in odium fidei vaeneno necatur" (A barbaro in odium fidei vaeneno necatur). Ova slika i natpis na njoj pružaju daljnje dokaze isusovačkim vlastima u Austriji da je Ratkaj otrovan u Tarahumari.[128]

Latinski opis slike ispod portreta ističe da je Ratkaj bio "Natione Croata", što znači da je bio Hrvat. Ispod portreta u spomenutoj knjizi M. Bonbardija također se navodi da je Ratkaj bio "Hrvat". Naslov Ratkajevog drugog pisma, objavljenog u Stöckleinovom djelu *Der Neue West-Bott*, doslovno navodi ovo. "Ein ander Brief P. Joannis Ratkay, der Gesellschaft Jesu Missionarii aus der Oesterreichischen Provinz, an E. P. Nicolaum Avancinum, gedachter Societät in Oesterreich und Hungarn vorgesetzten Provincil. Geschrieben in Americanischien Landchaft New Mexico den 25, Hornung (veljača) 1881. Inhalt: Reise- Beschreibung Patris Ratkay eines gebohrenen Frey-Herrn aus dem uralten adelischen Geschlecht der Croatischen chemaligen Baronen, nunmesr aber Grafen von Ratkay" (Drugo pismo o. Johna Ratkaja, misionara Družbe Isusove austrijske provincije, upućeno R. P. Nicolás Avancino, provincijal spomenute kompanije u Austro-Ugarskoj [Pismo] je napisano u američkom gradu Nueva Mexico, 25. veljače 1681. Sadržaj: Opis putovanja oca Ratkaja, slobodnog plemića, potomka drevne plemićke obitelji hrvatskih baruna, a trenutno grofa Ratkaja [129].

Posljedično, nema sumnje iz ovog povijesnog izvora da je Ratkaj bio plemić "iz vrlo drevne hrvatske plemićke obitelji bivših baruna, a trenutno grofova Ratkaja". Stoga je čudno da ga američki povjesničar H. E. Bolton u svojim djelima naziva "Mađarom", odnosno Mađarom. P. M. Dunne čini isto u svom djelu Rane isusovačke misije u Tarahumari. U svom drugom djelu - vrlo dobrom, usput rečeno, o Baja California - Crne halje u Donjoj Kaliforniji, Dunne na stranici 239 naziva Ratkaja "boemskim plemićem" - češkim plemićem - dok na stranici 304 istog djela kaže "mađarski Ratkaj".

Ove izjave su smiješne. Primjeri ove vrste pojavljuju se i u drugim djelima ova dva američka povjesničara i nekih njihovih sunarodnjaka kada se govori o dvojici hrvatskih misionara - Ratkaju i Konscak. Da su barem pročitali naslov Ratkajevog drugog pisma u Der Neue Welt-Bott, znali bi da je Ratkaj bio Hrvat. Obojica to tvrde bez čitanja ovog ili drugih europskih i meksičkih djela i dokumenata iz kojih je jasno da je Ratkaj bio Hrvat. A spomenuti meksički rad G. Decormea o aktivnostima isusovaca u Meksiku na stranici 410 navodi da je Ratkaj bio "Hrvat".

U šest pisama koja sam nedavno primio, na temelju isusovačkih arhiva u Rimu, uvijek se ponavlja, i u skladu s drugim dokumentima tamo, da je Ratkaj bio Hrvat. Štoviše, toliko stoljeća nakon njegove smrti, sjećanje na Ratkaja kao Hrvata i danas preživljava u njegovoj bivšoj misiji Carichic (sada Carichí). U siječnju 1967. napisao sam pismo misiji Patkaj, na koje sam dobio odgovor od 15. veljače 1967. Potpisao ga je vlč. prefekt Arellano, S.J. Vlč. otac Arellano kaže da je Ratkaj bio veliki misionar Tarahumara. i da je bio iz Hrvatske (sic). Trenutno se sjedište Apostolskog vikarijata za Tarahumaru nalazi u gradu Carichí, a "San José Minor Seminary" nalazi se u samoj misiji Ratkaj. Rad Ratkaja, Piccola i Neumanna urodio je plodom, a njihove žrtve nisu bile uzaludne.

Ratkajeva želja da postane američki misionar i tamo ponudi svoj život ispunila se. Šteta je što je ovaj mladi, učeni i plemeniti čovjek iz ugledne hrvatske obitelji umro tako mlad. Unatoč kratkim godinama rada u Meksiku, Ratkaj zauzima važno mjesto u povijesti napisanoj o aktivnostima europskih pionira u tom dijelu Amerike.

Bez obzira na činjenicu da se Ratkajev rad odvijao u regiji koja danas pripada Meksiku, Bolton i Dunne, kao i drugi američki povjesničari, smatraju ga važnim pionirom koji je, uz svoje suvremenike, uvelike pridonio kasnijem prodiranju civilizacije na američki jugozapad i zapad. Ove misije Tarahumara bile su karike u lancu misija i naselja koja će se, preko Sonore i Sinaloe, povezati s Donjom Kalifornijom, a kasnije i s Gornjom Kalifornijom, odnosno s današnjom Kalifornijom u Sjedinjenim Državama. Ovi mučenici isusovci, u čijim je venama tekla europska krv, utrli su put misionarima i pionirima koji su kasnije otvorili put do poluotoka, a zatim do gradova koje danas poznajemo kao Los Angeles i San Francisco.

Ukratko: Juan Ratkaj, S.J., hrvatski je doprinos Latinskoj Americi, kao i Sjevernoj Americi, naša žrtva za latinsku civilizaciju i kulturu, jedan od najranijih hrvatskih iseljenika i pionira na američkom kontinentu. Smatramo prikladnim priznati njegove zasluge u svoje ime i u ime kulturne zajednice obje Amerike.

Dokumenti

Govor Estebana Radića

Održan 24. studenog 1918., prije odlaska samozvane delegacije koja je proglasila ujedinjenje Hrvatske sa Srbijom

"Bez naroda nema valjane ni opravdane vlasti..."

"Gospodo: Kao što vidite, nema publike u galerijama, nema stenografa, niti tajnika. Stoga je sasvim jasno da ne govorim samo da bih napravio publicitet, kako bi neki mogli pomisliti. Moram također naglasiti da se ne nadam da ću vas odvratiti od vaše odluke i uvjeriti da prihvatite moju. Potpuno se slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je rekao da je unaprijed znao da će njegovo objašnjenje biti uzaludno. Govorim, dakle, da bih ispunio svoju dužnost i ostvario pravo koje mi pripada, a posebno da bih apelirao na vašu savjest. Na taj način nitko ne može tvrditi da nije bio upozoren na ponor u koji želite gurnuti cijeli narod, a posebno hrvatski narod. Dugi niz govornika prošao je kroz ovu dvoranu. Ali, kakvo čudo!, svi su govorili, osim zastupnika." Hrvoje, kao da nisu u srcu Hrvatske, kao da ovo nije središte - rekao bih čak i utočište - hrvatske obrane, gdje se kroz stoljeća čuo hrabar i mudar glas u korist jednakosti i pravde, u potrazi za boljom budućnošću za hrvatski narod i ostale slavenske narode.

Ne samo da se nijedan od govornika nije sjetio Hrvatske i Hrvata, već su se činilo da se natječu u svojoj želji da nanesu štetu, pa čak i unište Hrvatsku; također i u svojoj težnji da prvo ugnjetavaju, a zatim gaze nas Hrvate. Ali najozbiljnija pogreška - neoprostiv grijeh - leži u činjenici da se čini da nijedan od spomenutih govornika nije ništa naučio iz ovog rata, kao da ništa ne znaju o svom narodu, te su stoga rekli upravo suprotno od onoga što narod želi i treba.

Gospodo: Puna su vam usta riječi: "nacionalno jedinstvo", "jedinstvena, unitarna država", "kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića". Vjerujete da je dovoljno reći da smo mi... Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod jer govorimo istim jezikom i zato bismo trebali formirati unitarnu i centraliziranu državu. Nadalje, kraljevstvo, i samo kraljevstvo, pod dinastijom Karađorđevića moglo bi nas spasiti i usrećiti.

Što se tiče jezičnog jedinstva, svi mi Slaveni smo, u stvarnosti, jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli kroz Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku ili Srbiju. Svi će vam reći da u spomenutim zemljama živi, ili bolje rečeno, pati, jedan slavenski narod. Ali vi ne želite čuti ništa o slavenstvu, pa čak ni o pravom jugoslavenstvu. Opsjednuti ste čudnom kraticom SHS koja ništa ne znači našim srcima ili našim umovima, i iznenađeni ste što Talijani tu kraticu nazivaju vrstom hrane.

Postoji li možda primjer u povijesti gdje se ime nacionalnosti piše skraćenicom? Zagonetno. Naravno, može se skratiti naziv profesije, zanata, političke stranke, organizacije ili čak države, ali naziv nacije se ne skraćuje, kao što se ne skraćuje prezime osobe, a pogotovo ne naziv cijelog naroda, i zasigurno ne na tako neiskren način. SHS je izvorno označavao Slovence, Hrvate i Srbe; trenutno označava Srbe, Hrvate i Slovence. A što će značiti sutra?

Gospodo: Sav posao koji radite u Narodnom vijeću nije ni demokratski ni ustavni, niti je pravedan ni razuman.

Niste nikakvi demokrati, jer vas nije briga što je ovaj strašni rat učinio našem narodu, posebno hrvatskom narodu. Cijeli hrvatski narod, a posebno seljaštvo, mrzi militarizam gotovo neopisivim intenzitetom. Ali vas zanima samo mišljenje i uvjerenje naroda, koji čak govori o kukavičluku i strahu jer narod ne želi ići u vojsku. Ne želite vjerovati da je naše seljaštvo ostalo uspavano tek nedavno kada ih je rat potresao i probudio, učinivši ih muškarcima.

Ne razumijete golemu hrabrost i mudrost sto tisuća ili više hrvatskih seljaka koji su, jedan za drugim, napuštali prve crte bojišnice, ne želeći se vratiti. Neki su pobjegli u šume, dok su drugi koristili sva sredstva - novac, prijateljstvo ili lukavstvo - kako bi izbjegli riskiranje vlastitih života u navodnoj obrani kralja i domovine, pokoravajući se stranoj zapovijedi.

Vi se, gospodo, oglušite o to da seljak, osobito hrvatski seljak, ne želi ništa s kraljem ili carem, niti s državom, tom državom koja mu je silom nametnuta. Naš je seljak toliko zreo da zna, gdje god bio, da država i domovina počivaju u pravdi, slobodi, blagostanju i kulturi. Kad ga tučeš kroz žandarmeriju i tjeraš da nas tobože brani od Talijana, on kaže, ili barem misli, da si isti kao mađarski ili njemački tlačitelji. Ali zašto? Naprosto zato što svakom čovjeku je jasno ono što vam je jutros objasnio zamjenik Hrvoj rekavši: "Ili Italija ima cijelu Antantu na svojoj strani, pa se mi sami ne možemo braniti; ili Italija djeluje sama, a u tom slučaju ćemo je mi pobijediti na temelju svojih prava. Ni u kojem slučaju nas neće spasiti unitarna država ili bilo tko drugi."

Vi dobro znate, gospodo, da ni Italija ni Antanta neće postupiti po željama Beograda. Vi vrlo dobro znate da tamo gdje su prava cijelog naroda bezvrijedna, neće pomoći ni utjecaj vlade ili osobe.

I usprkos tome što sve to znate, vi svojevoljno i svjesno govorite laž da je naš narod u velikoj opasnosti ako odmah i što prije ne prihvati centralističku kraljevinu, centralističku monarhiju. Vi plašite naš narod, a istovremeno vjerujete da ga možete uvući u svoj politički tabor. Možda ćeš uspjeti, ne znam, kod Slovenaca; Možda će jedno vrijeme uspjeti i sa Srbima, ali znam sigurno da neće uspjeti s Hrvatima, a neće uspjeti jer je cijelo seosko stanovništvo protiv vašeg centralizma, kao i protiv militarizma, a u isto vrijeme žudi za republikom i kompromisom sa srpskim narodom. Ako se hoće silom nametnuti centralizam, znajte što će se dogoditi: mi ćemo Hrvati jasno i iskreno reći: dobro, ako Srbi žele centralističku državu i vlast, Bog ih blagoslovio, ali mi nećemo nikakav drugi oblik državnog uređenja osim federalne republike.

Gospodo, ja sam više puta objašnjavao na sastancima ove Centralne komisije da je rat pretvorio naše seljake u republikance i da je pogrešno misliti da sam ja odgovoran za to i da sam ih ja naveo na taj put. Već sam vam iskreno objasnio da sam se i sam iznenadio — dakako ugodno — kad sam na prvoj sjednici Povjerenstva CK (u ratno vrijeme), održanoj 27. srpnja 1918., primijetio da su svi seljaci oduševljeno i odlučno naklonjeni republici, pozdravljajući me još prije sjednice klicanjem prvog republikanca, misleći očito na moj nedavni govor u Saboru. (Hrvatskog sabora) u kojemu sam pokušao pokazati — i pokazao sam — da je hrvatski ustav Banata doista republikanski, da je Banat Hrvatska isto što i republička Hrvatska, te da je hrvatski ban, strogo uzevši, pravi predsjednik republike.

Ali vi u to niste vjerovali, kao što ne vjerujete ni sada. A to je zato što je za vas demokracija prazna riječ; Jer im ni u snu ne pada na pamet živjeti prema značenju ove riječi, riječi koja označava nužnost, u svakoj prilici i u svakoj važnoj stvari, savjetovanja s narodom, i da se cijeli život državne zajednice mora voditi po volji većine, seljaštva, a nipošto po hirovima neznatne aristokratske manjine.

Gospodo: Budući da ste demokrati samo po imenu, logično je da ne djelujete ustavno; to jest, ne zanimaju vas nikakvi zakoni, niti propisi, niti običaji, već postupate nasilno i proizvoljno. Ovaj današnji sastanak jasan je dokaz da vas ne zanima ustavnost, to jest, najosnovniji i najpristojniji način na koji bi se narod trebao čuti.

Zbog toga niste sazvali cijeli Nacionalni odbor, već samo ovu Komisiju, dobro znajući da ni Nacionalno vijeće ne predstavlja narod, jer ga nije izabrao narod; ali ovdje su barem zastupljene sve stranke i skupine, i, logično, ovdje bi trebala biti i javnost; U vašoj prisutnosti ne može biti oligarhijske samovolje ili arogancije.

Stoga vas pitam: Zašto niste sazvali puni Nacionalni odbor, s obzirom na važnost ove stvari? Jer znate da postupate pogrešno, a to bi se razotkrilo kada bi se rasprava vodila javno i na širem forumu. Ali kakav težak prekršaj činite protiv ustava, jer zanemarujete naš državni identitet! Zastupnik Hrvoj je o tome dobro i nepobitno govorio. I ne želim se ponavljati, ali vas upozoravam da se varate ako mislite da je moguće tako proizvoljno zanemariti više od tisuću godina hrvatske povijesti i državnog života hrvatskog naroda.

Vi ne cijenite ovu povijest i ovaj državni život jer smo, navodno, mi Hrvati živjeli pod tuđinskom vlašću, a ova povijest je, navodno, tuđa povijest. Ali oni su u krivu, jer namjerno i svjesno odbijaju priznati da smo se mi Hrvati - posebno mi s ljevice - neumoljivo borili protiv ove tuđe sile i da smo u toj borbi pobijedili tako da stranac nikada nije mogao istinski i potpuno posjedovati Hrvatsku.

To je jedno. Drugo je da vi, kao obrazovani ljudi, znate da povijest - tisuću godina povijesti - ima i svoju moralnu vrijednost, bez političkih razmatranja. Smatramo čovjeka koji zaboravlja sve što je proživio i koji se ne sjeća svoje prošlosti ludim i kažemo da je doživio duševni slom. Hrvatski narod ne želi biti tako mentalno bolesna osoba i ne želi zaboraviti svoju prošlost, pogotovo jer za to nema razloga. Pa, pozivate se na primjer naše češke braće. Pročitajte poruke svog vođe Masaryka - koji je, usput rečeno, opširno pisao protiv povijesnih prava - i vidjet ćete da i on uporno naglašava češko državno pravo, češke povijesne granice, kao i tisućljetnu češku političku i kulturnu baštinu.

Vi, vaši prethodnici i političke stranke koje predstavljate trenutno odbacujete sve što ste do jučer potvrđivali u svojim govorima i spisima.

Prvo ću spomenuti Slovence. Oni su ti koji su spontano i sami digli glas, izjavljujući da su jedna duša s Hrvatima i da se žele ujediniti s nama na temelju našeg prava na državu. O tome su svi bili jednoglasni, i klerikali - poput dr. Susterčića, dr. Kreka i dr. Korošeca - i liberali - dr. Tavčar, Triller i Hribar - a i radikali. Svi su o tome pisali u svojim dnevnicima, potpisana je Svibanjska deklaracija (30. svibnja 1918.) i, što je ključno, poručili su svom narodu da je to jedini spas. Upravo zbog svega toga - nacionalnog i državnog ujedinjenja Slovenaca i Hrvata - zaslužili ste povjerenje naroda i tako došli dovde.

Ali reći ćete: Pa, mi ne samo da se držimo te ideje, već želimo proširiti i nacionalno i državno jedinstvo Slovenaca i Hrvata na Srbe. Možete reći, ali jeste li dobili ovlaštenje i suglasnost svog naroda za ovakvo proširenje? Ne. Niste se konzultirali sa svojim narodom, niti namjeravate, budući da jednostavno tvrdite da slovenski narod želi ono što ovdje predlažete, naime, neku vrstu nacionalnog i državnog jedinstva sa Srbijom, pod kojim će vlada i cijela uprava ostati u Beogradu, dok će Zagreb i Ljubljana ostati pod njezinom kontrolom.

Ali ja vam otvoreno kažem da to nije istina, a štoviše, do prije četiri dana i sami ste govorili da to nije istina. Prije samo četiri dana, dr. Remac je na ovoj sjednici Komisije izjavio da se potpuno slaže s Radićem i da su svi Slovenci republikanci.

Kad je gospodin Svetozar Pribićević snažno reagirao rekavši: „Ovdje je i dr. Kramer, a on i njegova stranka nisu republikanci“, ustao je dr. Remac, zastupnik Sveslovenske narodne stranke, naglasivši da je „u ime devet desetina slovenskog naroda izjavio da su svi republikanci“. Unatoč činjenici da Slovenci to vrlo dobro znaju, vi ipak, namjerno i svjesno, protiv volje svog naroda – dakle, na potpuno neustavan način – predlažete centralističku državnu zajednicu s monarhijskom Srbijom. Ali što mogu reći o vama, gospodo Dalmatinci! Cjelokupna dalmatinska politička povijest pet stoljeća – od 7. do 12. – čisto je hrvatska povijest. Dalmacija se tada sastojala od nekoliko gradova i otoka, kao što svi znaju, ali današnja Dalmacija, pa čak i sve do rijeke Kupe, bila je najautentičnija Hrvatska.

Mogli biste reći: Zaboravite ovu staru priču! Ali pogledajte, dalmatinski Hrvati posljednjih 50 godina politički nisu željeli ništa drugo nego svoje sjedinjenje s banskom Hrvatskom u jednoj, jedinstvenoj državi. A sada, kada vam se pružila prilika da ostvarite taj dalmatinsko-hrvatski nacionalni program, vi, gospodo, odlučujete, bez volje naroda, protiv njegove volje, odvojiti se od Hrvatske i, bez konzultacija sa svojim biračima, želite doći pod vlast Beograda i u centralističku državnu zajednicu sa Srbijom. Štoviše, postali ste toliko neustavni da se ne namjeravate ni konzultirati sa svojim narodom, namjeravajući im jednostavno nametnuti tu zajednicu sa Srbijom.

Srpska gospodo, vojvode, i vi ste zaboravili program i težnje svog vođe, Svetozara Miletića: Trojednica naša uzdanica – Jedinstvo trojice, zatim dvoje, i konačno nijednog.

Isto vrijedi i za predstavnike Bosne. Jedan od njihovih vođa, dr. Alaupović, rekao je: „Vi Hrvati“, kao da želi jasno dati do znanja da je i sam Hrvat. „Svi vi kršite svoja prethodna obećanja, svoje javne zavjete pred narodom, sve što ste rekli ili napisali, pokušavajući stvoriti nešto o čemu niste prije rekli narodu ni riječi…“ Znam što ćete reći: „Došao je veliki trenutak, kada konačno možemo ostvariti ono o čemu sanjamo stoljećima, ono što je bilo zabranjeno sanjati pod vlašću – ili, ako više volite, ropstvom – stranaca.“ U redu.

Ali što je bilo zabranjeno sanjati? Među Srbima, istina je ono što vi Srbi kažete: Srbija treba postati veća, slavnija; kralj Petar treba biti okrunjen za cara, obnavljajući Dušanovo carstvo. Srpski narod nema drugu ideju – prema vašem mišljenju. Ali, prema mojim vlastitim informacijama, većina u Srbiji je također republikanska, ali naša srpska braća nisu ovdje, a vi Srbi iz Hrvatske, Mađarske i Bosne svi ste Dušanovi pristaše, svi ste entuzijasti velike srpske države, jakog i slavnog carstva, sljedbenici ideja Kosova, devetorice Jugovića, Marka Kraljevića itd. Mi Hrvati nismo. Naš hrvatski seljak - devet desetina hrvatskog naroda - tijekom rata postao je cjelovita i potpuna osoba, što znači da više ne želi nikome služiti, raditi ni za koga, ni za strance, ni za svoju braću, ni za svoju ili tuđu državu, ali želi da država, u ovim značajnim vremenima, bude organizirana na slobodnoj, republikanskoj i pravednoj osnovi, to jest na humanoj (društvenoj) osnovi. Tako je! Vi, šačica ljudi, suprotstavljate se cijelom narodu. Suprotstavljajući se slobodnoj republikanskoj želji i ovom pravednom ljudskom cilju, kao i volji i potrebama cijelog naroda - posebno hrvatskog naroda u čije ime govorim - vi ni na trenutak ne razmišljate o nepravdi - i ne želim vas uvrijediti - o ludilu koje činite.

To je ogromna nepravda, i za vas, bujica krvi - vi sami je nazivate herojskom krvlju - srpskih, hrvatskih i slovenskih mučenika nema nikakvu vrijednost, jer tvrdite da je ta krv prolivena za kralja Petra i za novu i veliku vladavinu. Za vas, suze, molitve i uzdasi svih naših majki, žena i kćeri nemaju nikakvo značenje. Kažete da bi suze trebale biti dragulji u kruni kralja Petra i blistave zrake navodne kraljevske slave ili veličine.

Nemate pojma - ili birate da ne znate - da cijeli naš narod, posebno hrvatski narod, želi, želi i zahtijeva da im njihova prolivena krv donese istinsku i učinkovitu pravdu, republikansku pravdu kakvu osjećaju toliki naši ljudi u Americi, i da se te bezbrojne nevine suze proliju kako bi se osigurala pravda za koju se bore i koju će postići njihova seljačka braća u Rusiji. (Ovdje je očito pogriješio, dajući kredibilitet boljševizmu u tom pogledu u početnoj fazi njegova uspostavljanja u Sovjetskoj Rusiji. Napomena urednika.)

Svojom ekstremnom nepravdom također pokazujete nedostatak razboritosti.

Upravo ste pročitali telegram onih srpskih ministara koji su već u Beogradu. Ti ministri s pravom kažu da su spremni sastati se i razgovarati s delegatima Narodnog odbora i, što god nađu zajedničkog, podnijeli bi to na odobrenje srpskom parlamentu, dok bi naši delegati u Narodnom odboru, a posebno oni koji se tiču hrvatskog naroda, podnijeli to na odobrenje Hrvatskom državnom saboru.

Sve vam to nije dovoljno. Žurite što prije nametnuti svoju vlast cijelom narodu, posebno u Hrvatskoj. Ni na trenutak ne shvaćate da je ludost i protiv svakog razuma djelovati protiv naroda. Niste ništa naučili iz pada Titze ili Wilhelma. Postali ste Narodni odbor putem tobožnje revolucije, misleći da će taj Narodni odbor postati novo "Njegovo Veličanstvo", ali kažem vam ono što sam već nekoliko puta ponovio: da bez naroda nema stabilne ili opravdane vlasti.

Vrlo dobro znam da mislite da niste samo dio naroda nego i njegovi predstavnici. Ali vidio sam da to nije istina. Cijeli hrvatski narod zalaže se za republikansku slobodu i socijalnu (ljudsku) pravdu; vi se zalažete za propalu birokraciju, aristokratski sebičnost i pljačku. Više ne pripadate narodu, niti ga predstavljate.

Stoga iz vašeg plana neće proizaći ništa dobro. Otići ćete u Beograd, stvoriti unitarnu (centralističku) državu bez hrvatskog naroda i protiv njegove volje, a zatim vladati bez straha i srama na temelju starih, korumpiranih austrijskih i mađarskih zakona i putem svojih starih, podaničkih i korumpiranih dužnosnika. Možda ćete vladati bez ikakvih zakona, oslanjajući se isključivo na silu i samovolju. Narod će otkriti da niste jedan od njih i stoga neće biti s vama.

Gdje god ih pozovete, neće slušati i nikada vam neće dati povjerenje, niti će slobodno odobravati prijevaru i teror. U slučaju da uspijete, a Antanta nije dovoljno razborita da vam pomogne, čak ni tada narod neće biti s vama. Čim se održe prvi izbori, kakve god prirode bili, bilo za ustavotvornu skupštinu ili redovni parlament, narod više neće birati one koji su pogazili sva njihova obećanja i programe i koji su im, bez konzultacija, nametnuli nasilje, nepravdu i pljačku prošlosti.

Narod će birati samo seljake s lopatama i plugovima, a među plemstvom samo one koji su u ovom najtežem trenutku prihvatili volju naroda kao svoju: republikansku slobodu i socijalnu pravdu. Ja, kojeg isključujete i protjerujete, prijeteći svom životu, ja, ako Bog da, bit ću kod kuće ne samo među hrvatskim seljacima, već i među onima iz Slovenije i Srbije.

Gospodo: Zaključit ću govoreći o ideji o kojoj toliko govorite, a tako malo razmišljate i cijenite je: nacionalno jedinstvo. Neki od vas vrlo dobro znaju da sam branio naše nacionalno jedinstvo - jedinstvo svih Slavena, Juga, posebno Hrvata i Srba - prije 20 godina, kada smo riskirali svoje živote i suočili se s opasnošću da budemo zarobljeni.

Mnogi od vas to vrlo dobro znaju, jer sam u rujnu 1902. riskirao svoj život, živote svoje supruge i djece, javno podižući glas protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu, što je ostavilo ogorčenu i uvredljivu zajednicu. I zbog te nezamislive srpske uvrede, napisane u srpskoj "Gazeta Literaria" i ponovno tiskane u srpskom listu "Srbobran" u Zagrebu, da naša međusobna borba mora trajati do "istrebljenja" jedne ili druge strane. Od tog trenutka produbljivao sam i proširivao ideju našeg nacionalnog jedinstva. Proširivao sam je prihvaćajući sve Slavene, i produbljivao sam je do te mjere da vam sada, nakon ovog strašnog rata i prije nego što bude prekasno, kažem:

Gospodo: Ne zadovoljavajte se praznim riječima o nacionalnom jedinstvu. Ne govorite niti pišite da je naš zajednički jezik dovoljan i jaka veza za naš narod. Shvatite jednom zauvijek da je nacionalnost nešto mnogo dublje i šire čak i od zajedničkog jezika. Shvatite da nacionalnost vrijedi, posebno nakon ovog rata, u kojem su milijuni seljaka i buržoazije sudjelovali na frontu i u radu kod kuće; da od sada nacionalnost vrijedi samo ukoliko brani i razvija čovječanstvo - to jest, samo ukoliko zbog svoje nacionalnosti više vjerujete i više marširate u slozi. Shvatite, konačno, da je jednom zauvijek nestala militaristička moć plemstva, kapitalizma, birokracije i klerikalizma.

Naš narod ne želi čuti o militarizmu i birokraciji, o nasilju i birokratskoj samovolji. Cijeli narod, a posebno naš hrvatski narod, želi, traži, želi i zahtijeva da svatko osjeti novu slobodu i pravdu u sebi, u svojim domovima, u svojim selima, u svojim zajednicama i u svojim krajevima. Da bi se to dogodilo, svi stari, samovoljni birokrati i svi štetni zakoni i uredbe moraju se odmah eliminirati; štoviše, narod mora biti osnažen da sam upravlja sobom. Ako im ne date tu priliku i ne priznate to pravo, narod će iskoristiti tu priliku i pravo za sebe, bez vas i protiv vas.

Gospodo: Još nije prekasno! Ne jurite glavom u more poput janjaca u basni! Ne formirajte unitarnu vladu s Kraljevinom Srbijom, jer ovdje nema nikoga i ničega tko bi je mogao savjetovati, osim telegrama koji predlaže nešto sasvim drugačije od onoga što vi radite. Ne postupajte na ovaj način, jer bi se kasnije moglo reći da ste se vi Slovenci, Srbi iz Vojvodine i Bosne, Hrvati iz Dalmacije, a posebno Srbi iz Hrvatske, svi ovdje danas okupili isključivo da biste kovali zavjeru protiv naroda, posebno protiv Hrvatske i hrvatskog naroda.

Shvatite barem da je ova stvar toliko važna i od tolikog značaja da je sazvan puni Nacionalni odbor i, naravno, Hrvatski sabor. Doista, u skladu s vašom odlukom, pristali ste odmah poslati 26 delegata Središnje komisije u Beograd, a budući da ova Komisija više nema članova, jasno je da će svi tvrditi da se Komisija sama delegirala, ovlastila da proglasi zajedničku vladu s Kraljevinom Srbijom, iako ova Komisija očito nema ni ovlasti ni prava na to.

Gospodo: Svi priznaju pravo na samoodređenje. Svoje oslobođenje dugujemo ovom pravu. To pravo na samoodređenje pripada svakom od naših naroda u međunarodnom smislu - Slovencima, Hrvatima i Srbima. Kad se određuju državne granice, to su drugi narodi, ali to pravo kolektivno pripada našim trima narodima, posebno nama, Hrvatima Hrvatske, bilo da se radi o osnivanju ili uređenju zajedničke države.

Mi smo tri brata: Hrvat, Slovenac i Srbin, ali nismo jedno. Morate pitati svakog od braće. Ovdje nema Srba iz Srbije, a svi znaju kako smo mi Hrvati predstavljeni. Nitko i ništa ih ne pritišće, osim grižnje savjesti koja ih prisiljava da što prije završe stvar, budući da dobro znaju da hrvatski narod to neće odobriti.

Gospodo: Najstrašnija stvar, najteži grijeh i najveća politička pogreška jest staviti vlastiti narod pred svršen čin, odnosno voditi politiku prema vlastitim proizvoljnim, gospodarskim hirovima, bez naroda i protiv njega. Ako se to dogodi, neka vam Bog podari dovoljno vremena - a neće dugo - da svjedočite kako će vas hrvatski narod, u svojoj republikanskoj i humanitarnoj savjesti, odbaciti u trenutku kada pomislite da su dali ostavku i pokorili se. Živjela Republika! Živjela Hrvatska!

Povodom stogodišnjice rođenja ovog velikog narodnog tribuna, vođe seljaka i hrvatskog nacionalnog jedinstva, u cijelosti prenosimo ovaj njegov govor, politički tako pronicljiv i s tako istinski demokratskim duhom. Klanjamo glave pred mučeničkom smrću ovog velikog Hrvata, koji je žrtvovao svoj život za bolju budućnost Hrvatske i njezina naroda. Da su se njegovi demokratski ideali poštovali, stvarnost u tom dijelu svijeta, a posebno za hrvatski narod, danas bi bila vrlo drugačija. Oni sada "iskupljuju" grijehe nekih svojih političkih vođa koji nisu shvatili "vrijeme naroda".

Uredništvo S.C.-a

Glas Hrvata

"Matica Hrvatska" zauzima stav o slučaju Ive Andrića

Beograd, 23. studenog 1970.

"Glavna skupština 'Matice Hrvatske', hrvatskog kulturnog saveza, ako ga tako možemo nazvati, dala nam je prošle nedjelje jasnu sliku nemirnog osjećaja samosvijesti među hrvatskom inteligencijom. 'Matica', organizacija bogata tradicijom, nije samo forum za kulturne i društvene rasprave, već predstavničko tijelo svjesne hrvatske nacionalne inteligencije i njezin zagovornik pred političkim vlastima. Dugi niz godina nakon rata, kada je hrvatsko stranačko vodstvo prihvatilo, doduše protiv svoje volje, ali tiho, velikosrpsko-unitarističku politiku Beograda, 'Matica' je bila jedini hrvatski glas koji se protivio otuđenju svog jezika i historiografije, kao i cijele kulture svog naroda. Kada su u proljeće 1967. svi oni koji su imali ime i značaj u književnosti, hrvatska lingvistika i lingvistički stručnjaci podržali neovisnost hrvatskog jezika i, u sada već poznatoj "Deklaraciji", vratili mu hrvatsko ime."

Centralni komitet u Zagrebu morao se pridružiti političkoj kampanji koju je Beograd pokrenuo protiv najistaknutijih članova "Matice". U međuvremenu, isti hrvatski stranački dužnosnici sada svoj jezik nisu nazivali hrvatsko-srpskim, već jednostavno hrvatskim. U nedjelju je odlazeći predsjednik "Matice" proslavio "Deklaraciju": imala je pozitivan učinak. Dokument je prvi put skrenuo pozornost na činjenicu da se s hrvatskim jezikom postupalo kao s jezikom pokorenog naroda.

Posljedice "Deklaracije" išle su još dalje. "Matica" je na svojoj Općoj skupštini službeno i definitivno obustavila hrvatsko sudjelovanje u zajedničkom radu na "Rječniku srpsko-hrvatskog književnog jezika" i tvrdila da bi sada trebalo objaviti zaseban hrvatski rječnik. Zajednički rječnik koji su uređivale hrvatska i srpska "Matica" postao je izvor razdora među književnim i lingvističkim stručnjacima dvaju naroda. Hrvatska je strana smatrala svoj jezik marginaliziranim i iskrivljenim.

U svojoj želji da razbije sve nacionalne tabue, "Matica" se osvrnula i na nacionalističke sklonosti pisca Ive Andrića. Njegovo ime spomenuto je kada je jedan od "Matičini" istaknuti suradnici osvrnuli su se na kliku oportunista koja se formirala u prošlom stoljeću u austrougarskoj Hrvatskoj i koja se kasnije potpuno distancirala od svog naroda: "Oni su se odvojili od nas, a narod će živjeti bez njih." Ove će riječi izazvati ogorčenje diljem zemlje, čak i među dijelom hrvatske inteligencije, jer je Ivo Andrić jedan od stupova zajedničkog jugoslavenskog ponosa. (Autor očito griješi u vezi s navodnim zajedničkim jugoslavenskim ponosom. Takav osjećaj, jednostavno rečeno, ne postoji - Napomena Hrvatskog društva autora i skladatelja).

„Iako su ove riječi izgovorene, mogu iznenaditi samo nekoga tko nije svjestan koliko Andrićev prelazak u srpsku kulturnu sferu boli mnoge Hrvate. Pisac, sin hrvatskih roditelja, rođen u malom bosanskom gradu Travniku, gdje je pohađao školu hrvatskih franjevaca (zapravo isusovaca – Napomena R. S.C.), pridružio se, nakon Prvog svjetskog rata, kulturnom krugu Beograda, i jezično. Kao profesionalni diplomat, postao je 'Jugoslaven', što naravno implicira odvajanje od njegovog hrvatskog podrijetla, budući da jugoslavenstvo vodi srpskoj skupini. Nijedan Hrvat ozbiljno ne poriče da je Ivo Andrić zaslužio Nobelovu nagradu, ali mnogi su ogorčeni što nagrada nije dodijeljena i njegovom najboljem piscu, Miroslavu Krleži.“

“ (Članak se pojavio u "Frankfurter Allegemaine Zeitung" 24. studenog 1970., a napisao ga je Georg Reismüller.)

Španjolska verzija: F.N.

Mikro-vijesti

Dana 29. ožujka, Njegova Svetost Papa Pavao VI. primio je maršala Tita, predsjednika komunističke Jugoslavije, u svečanoj audijenciji sa svim protokolom rezerviranim za suverene. Tom prilikom, na Trgu svetog Petra u Vatikanu dijeljeni su prosvjedni letci u kojima je maršal nazivan "jednim od najgorih tiranina našeg vremena". Znamo da je iz istog razloga stigao i veliki broj prosvjeda Hrvata koji žive u slobodnom svijetu. Hrvatsko-latinoamerički institut za kulturu u Buenos Airesu također je poslao pismo Vrhovnom papi.

U sljedećem broju Studia Croatica objavit ćemo tekst ovog pisma i detaljnije raspraviti ovu gestu vatikanske diplomacije, promatranu kroz prizmu tisućljetnih odnosa između Svete Stolice i hrvatskog naroda. Žalimo što moramo izraziti svoje neslaganje s ovim diplomatskim činom, koji izaziva toliko zbunjenosti i nelagode među vjernicima općenito, a posebno među hrvatskim katolicima. Isti Papa koji je prije godinu dana uzdigao hrvatskog mučenika Nikolu Tavelića na dostojanstvo sveca, sada svečano prima Tita, pravog krvnika kardinala Stepinca i komunista izričito ekskomuniciranog tijekom "zloglasnog procesa" protiv spomenutog dostojanstvenika, "slike Dobrog Pastira", kako ga je nazvao papa Ivan XXIII. Iznimno je zbunjujuće da isti forum - i osobni i institucionalni - nudi hvalevrijedan tretman i formulira pohvalne izraze i za žrtvu i za njegovog počinitelja.

Velike argentinski list "Clarín" objavio je 16. veljače opsežan članak o hrvatskom znanstveniku, isusovcu R. Boškoviću. Ističući njegove zasluge kao znanstvenika i filozofa, ugledne novine priznaju Boškovićevu pravu nacionalnost - hrvatsku. Srpski propagandisti lažno su proglasili njegovu srpsku nacionalnost.

Hrvatsko-latinoamerički institut za kulturu i časopis "Studia Croatica" pripisuju djelomičnu zaslugu za ovu povijesnu ispravku. Pod srpskom propagandom, Louis Pauwels i Jacques Bergier, u svojoj knjizi "Jutro mađioničara", također su tvrdili da je Boškovićeva nacionalnost srpska. Nakon razmjene korespondencije o toj temi između Instituta, časopisa "Studia Croatica" i spomenutih autora, g. J. Bergier objavio je članak u "Planeti", br. 13, 1966., pod naslovom: "Mutant 17. stoljeća: Roger Bošković", u kojem je više puta isticao svoje hrvatsko nacionalno podrijetlo. Tako su, u skladu s ugledom francuske intelektualne kulture, spomenuti autori ispravili svoju pogrešku, ispunivši obećanja koja su nam dali i slijedeći daljnja istraživanja koja smo predložili. Odavde je, koliko možemo vidjeti, započela međunarodna "ponovna kroatizacija" Boškovića, razbijajući jednu od balkanskih mistifikacija izmišljenih ne baš altruističkim fantazijama naših srpskih susjeda!

New York Times od 10. veljače objavio je članak pod naslovom: Hrvatski nacionalizam dobiva novi zamah. U ovom članku, g. Alfred Friendly Jr. osvrće se na trenutni nacionalni sukob između Hrvata i Srba. Profesor J. Juras objasnio je dopisniku njujorških novina bitne elemente sukoba - političke, ekonomske i kulturne - izražavajući svoje uvjerenje da će Hrvati uskoro okončati srpsku hegemoniju i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.

New York Times od 21. prosinca posvetio je pohvalnu bilješku hrvatskoj pjevačici Ruži Pospis de Baldani. Allen Hughes, autor bilješke, također je napisao sljedeće: "Glas gđe. Baldani bio je savršeno prilagođen glazbi Orfeja, a njezino pjevanje 'Che farò bez Euridice' bio je zaista vrhunac izvedbe. Ton njezina glasa bio je bogat i ispunjavao je tužaljka iskrenom intenzivnošću." Gđa. Pospis Baldani i njezina sunarodnjakinja Liliana Sukić pjevale su glavne uloge u operi "Orfeo ed Euridice" u Metropolitan Operi tom prilikom (prosinac 1970.).

Glavne novine u Buenos Airesu "La Nación" objavile su članak "Kralj je mrtav" u svom izdanju od 16. veljače. Njegov autor, poznati američki novinar C. L. Sulzberger, osvrćući se na smrt bivšeg jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića, živopisno i prikladno opisuje srpsku atmosferu koja je okruživala tu sjenovitu balkansku dinastiju. Sulzberger također kaže: "Umro je u atmosferi balkanske misterije." Osvrćući se na njegovu oporuku, punu povijesnih pogrešaka, čak i netočno imenovanje njegove bivše supruge, američki novinar dodaje: „Oporuka je toliko manjkava u drugim aspektima da je diskutabilno je li kralj patio od 'kronične ozljede mozga' prije potpisivanja oporuke (tj. prije bolesti koja je uzrokovala njegovu smrt - Ob. R. of S.C.).

Njegova smrt i pokop izazvali su vrlo mračnu svađu među raznim srpskim frakcijama, a hrvatski, slovenski i makedonski iseljenici pokazali su potpunu nezainteresiranost za ovo izrazito srpsko pitanje. Njemačke novine iz Buenos Airesa, "Freie Presse", u svom broju od 14. ožujka 1971., po drugi su put objavile svoju pozornost na naš časopis, Studia Croatica. U skladu s njemačkim duhom marljive i dubinske analize (die deutsche Gründlichkeit), ova najnovija bilješka, opsežnija od one koju smo objavili u svesku 38-99 S.C., nije rutinski unos, već osvrt koji... To ukazuje da je g. J. v. K., koji je potpisao... pročitao je odgovarajući broj (38-39) našeg časopisa, primarnog fokusa napora onih koji ga uređuju. Zapažanja gospodina J. v. K. su točna. Naše uredništvo cijeni njegovu pohvalu kao i njegovo zapažanje u vezi s rasporedom objavljenog materijala, što smo učinili prema vlastitim kriterijima, kriterijima koji nisu poznati autoru članka "Freie Presse".

Potpredsjednik Hrvatsko-latinoameričkog instituta za kulturu u Buenos Airesu, Juan Rojnica, održao je 12. siječnja ove godine u Rotary klubu Olivos, provincija Buenos Aires, predavanje o vrijednosti političke slobode. Sastanak Rotaryja održan je u spomen na Lenjingradski i Burgoski proces. Gospodin Rojnica, analizirajući ova dva procesa, također je povukao paralelu između hrvatske borbe za neovisnost i borbe izraelskog naroda za neovisnost njihove domovine, Izraela. Događaj je bio dobro posjećen od strane članova poslovne i intelektualne zajednice. Oduševljeno je pljeskao hrvatskom govorniku.

"Croatia Press, Review and New Bulletin", sv. XXIII, br. 3 od 1970., objavljeno u New Yorku, dalo je pohvalnu recenziju knjige Juana Rojnice "Susreti i Doživljaji". Riječ je o knjizi autorovih osobnih iskustava koja obuhvaćaju razdoblje između 1938. i 1945. Riječ je o izričito političkim iskustvima, a autor je jedan od glavnih aktera. Studia Croatica također je dala svoje pozitivno mišljenje u brojevima 36-37 iz 1970., str. 79-82.

Recenziju u "Croatia Pressu" napisao je njegov ravnatelj, inženjer Carlos Mirth, koji, između ostalog, kaže: "Razdoblje od 1941. do 1945. do sada je pisano iz perspektive pobjednika, na pristran i propagandistički način. Tek se sada ulažu veliki napori da se činjenice predstave nepristranije. Malo je napisano iz perspektive onih koji su izgubili rat, što se čini logičnim." Stoga je neshvatljivo da oni koji su mogli napisati svoje memoare, pa čak i objaviti ih bez odgode ako bi ih željeli vidjeti objavljenima za života, nisu ništa učinili u tom pogledu. Važnost memoara ove vrste je očita, jer bi trebali pristupiti mnogim događajima iz drugačijeg kuta. Rojnica je u tom pogledu ponudila primjer i treba ga oponašati."

Monsignor dr. K. Zorić, koji živi u Rimu, promotor kanonizacije prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića, posjetio je prošlog prosinca. Uredništvo S.C. Nakon pozdravnih riječi predsjednika Hrvatsko-latinoameričkog instituta za kulturu, uvaženi gost dugo je razgovarao s Upravnim odborom Instituta.

Tijekom travnja (1971.) Hrvati koji žive u slobodnom svijetu proslavili su tridesetu obljetnicu obnove hrvatske neovisnosti. Hrvatsko-argentinski kulturni klub Buenos Airesa, skupina koju je činio znatan broj hrvatskih intelektualaca, organizirao je večeru za svoje članove 10. travnja (točan datum proglašenja neovisnosti). Na tom je događaju predsjednik kluba, dr. R. Latković, održao govor koji se, zbog svojih koncepata i izraza, izdvajao od uobičajenih izjava koje se iznose na takvim komemorativnim događajima.

Zahvaljujući nepovoljnim okolnostima u kojima je proglašena hrvatska neovisnost (nasilna promjena europskog kozmosa Versaillesa), još uvijek postoje određeni dijelovi svjetskog javnog mnijenja koji ne žele ili ne mogu vidjeti stvarnost da je hrvatski narod u to vrijeme izrazio svoju autentičnu nacionalnu volju da se oslobodi ugnjetavanja Beograda i živi u slobodi u skladu s univerzalno priznatim pravom na samoodređenje.

* * *

U spomen na Savu M. Štedimliju

Dana 25. siječnja 1971., u dobi od 64 godine, publicist i povjesničar Sava M. Štedimlija umro je u Zagrebu i pokopan je na lokalnom groblju (Mirogoj). Rođen je u blizini Podgarice (danas Titograd) u staroj crnogorskoj obitelji Marković. Od malih nogu odabrao je novinarstvo kao svoju profesiju, posvetivši se od samog početka proučavanju povijesne prošlosti svoje rodne Crne Gore. U hrvatskom novinarstvu prvi se put pojavio 1928. godine, točnije u novinama "Narodni Val", osuđujući organizirani atentat na hrvatske narodne zastupnike u Beogradskom parlamentu.

Proučavajući narodne tradicije, jezik i običaje Crnogoraca, S. M. Štedimlija rano se uvjerio da Crnogorci nisu Srbi, na temelju svog etničkog podrijetla, već Hrvati.

Kako bi jasnije i slobodnije razjasnio ovaj problem, Štedimlija se nastanio u Zagrebu, koristeći dobro opskrbljenu knjižnicu Sveučilišta i Akademije znanosti i umjetnosti. Od tada je surađivao s hrvatskim novinama poput "Obzora", "Jutarnjeg lista", "Hrvatskog dnevnika" i "Hrvatskog naroda". Među njegovim radovima iz razdoblja između 1930. i 1945. godine treba spomenuti sljedeće:

1) "Rubra Hrvatska i njezini kulturni tragovi", u "Jadranskom dnevniku", 31/1936; 2) "Rubra Hrvatska", djelo koje je uredila Matica Hrvatska, 1937; 3) "Hrvatsko-dolnjocrnogorski", u "Obzoru", 1937; 4) "Tragovi šakavizma u Crnoj Gori i Albaniji", u "Obzoru", 20/I/1937. 5) Razvoj i rast Rubre Hrvatske, "Jadranski dnevnik", 4/1937; 6) Značenje crnogorskog nacionalizma, u "Jadranskom dnevniku", 4/1937, 113, 12; 7) Slijedeći smjernice Pape (svećenika) Duklije, Zagreb; 8) Hrvati i hrvatsko ime u Carigradu, u "Alma Mater Croatica", 5/1942.

S. M. Štedimlija bio je prijatelj i pristaša crnogorskog domoljuba i političara, dr. Sekule Drljevića. Zajedno s njim povukao se na zapad 1945., ali tijekom putovanja zarobili su ga Rusi i poslali u Sibir. Tamo je teško patio i razbolio se. Ta ga je bolest mučila do smrti. Nakon Staljinove smrti pušten je iz koncentracijskog logora u kojem je proveo 10 godina. Tako se 1955. mogao vratiti u Zagreb. Zbog njegove prethodne prohrvatske novinarske aktivnosti, Rankovićeva UDBA (tajna policija) nije mu dopustila da ostane u Zagrebu i zatvorila ga je u rodno selo u Crnoj Gori.

Tek 1959. dobio je dopuštenje za povratak u Zagreb, ali mu je bilo zabranjeno pisati pod svojim imenom. Također nije mogao pronaći zaposlenje. Ali nikakav pritisak nije mogao slomiti njegovu crnogorski duh. U tom novom razdoblju svog života, Štedimlija je nastavio raditi u istom duhu, s istom svrhom i duhom kao i prije. Štoviše, ovaj put s većom metodološkom i znanstvenom strogošću, pridržavajući se pravila povijesne znanosti. Objavio je niz djela pod pseudonimom, a druga su objavljena pod imenima njegovih prijatelja. Tek u posljednjih nekoliko godina uspio je objaviti neka djela pod svojim imenom. Među njima, najvrjedniji je: Prilozi nacionalnoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj povijesti Crne Gore, br. I-II, Zagreb, 1969. Njegovo najnovije djelo, Kraljevina Hrvatska, vatikanski je tekst najstarijeg hrvatskog kroničnog djela, što se može vidjeti u uvodu i objašnjenjima.

Prema onome što mi je nedavno preminuli priopćio u pismu, povjerio je ovo djelo Matici hrvatskoj na objavljivanje. Nadam se da će ga Matica objaviti što je prije moguće u spomen na hrabrog Crnogorca i velikog prijatelja hrvatskog naroda. S. M. Štedimlija radio je toliko godina, istražujući i dokazujući - i za to je i stradao - da se Južna Hrvatska, početkom srednjeg vijeka, protezala od rijeke Cetine u Dalmaciji do rijeke Drima u današnjoj Albaniji i da je, posljedično, crnogorski narod etnički potomak hrvatskog naroda u antici, a ne srpstva.

Neka Gospodin podari vječni pokoj tom voljenom pokojniku! Istovremeno, naša najdublja i najiskrenija sućut njegovoj supruzi Ljubici i svoj rodbini. Neka crnogorski i hrvatski narod čuvaju jasno i dostojanstveno sjećanje na tog neustrašivog borca i povijesnog pisca, gospodina Štedimliju.

Dr. Dominik Mandic

(U ime Uredništva S.C.-a, sjećamo se ovog iznimnog čovjeka u mnogočemu i velikog prijatelja slobode Hrvatske i njezina naroda. U tu svrhu prenosimo članak dr. D. Mandića, njegova osobnog prijatelja. Članak je objavljen u tjedniku "Danica" 10. ožujka 1971., koji je izlazio u Chicagu, SAD. Štedimlija je jako cijenio dr. Mandića, smatrajući ga najboljim hrvatskim povjesničarom danas, možda i najboljim od svih hrvatskih povjesničara uopće.)

Prikaz knjige

Zvonimir Kulundžić: Politički spisi Stjepana Radića

Zagreb 1970, izdanje "Znanje", str. 620.

Ove godine obilježava se nekoliko obljetnica u hrvatskoj povijesti. Uz 300. obljetnicu Zrinsko-frankopanske tragedije, hrvatski narod obilježava i stogodišnjicu rođenja Estebana Radića, političke osobe koja je probudila i mobilizirala seljačke mase, pretvorivši ih u snažan politički pokret i koja je prvi pokrenula odlučan otpor srpskoj hegemoniji između dva svjetska rata.

Zvonimir Kulundžić jedan je od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti nakon posljednjeg rata. Među tridesetak djela - i opsežnih i kraćih - objavljenih od 1945. do danas, ističu se njegova tri nedavno objavljena djela: Atentat na Estebana Radića (Zagreb, 1967.); Politika i korupcija u monarhijskoj Jugoslaviji (Zagreb, 1968.); i Tragedija hrvatske historiografije (Zagreb, 1970.).

Ovo posljednje djelo, svojim žestokim i polemičkim tonom, izazvalo je raspravu među suvremenim hrvatskim povjesničarima, koji su opovrgnuli ili ispravili Kulundžićeve tvrdnje, koje nisu uvijek utemeljene u stvarnosti.

Zanimljivo je primijetiti da je Kulundžić bio jedan od prvih koji je skrenuo pozornost javnosti na otkriće prve glagoljske tiskare na hrvatskom tlu u malom selu Kosinij, u pokrajini Lika, gdje je prvi hrvatski misal tiskan 1483., a brevijar 1491. Vjerovalo se, a mnogi i danas vjeruju, da su ta djela tiskana u Veneciji, tvrdnja koja se sada može definitivno opovrgnuti, zahvaljujući Kulundžićevom znanstvenom radu.

U svom najnovijem djelu, monumentalnom po opsegu, Politički spisi Estebana Radića, objavljenom prošlog studenog u Zagrebu, s vrlo aktualnim podnaslovom: Esteban Radić, ovdje i danas, autor je sastavio pravu enciklopediju književnosti o "hrvatskom Gandhiju", kako ga je prikladno nazvao Romain Rolland, francuski dobitnik Nobelove nagrade. Radić, popularni tribun i ideolog marginaliziranog i eksploatiranog hrvatskog seljaštva, bio je podjednako poznat u Parizu, Londonu, Moskvi i Beču. Najistaknutiji francuski, švicarski i engleski novinari pisali su o njemu kao o vrhunskom političkom geniju, dotad nepoznatom u Istočnoj Europi, posebno na Balkanu, gdje je oduvijek prevladavao despotski duh.

Radićev "seljački socijalizam" imao je čvrste temelje. To je bio glavni razlog zašto ga je hrvatski narod - njegove seljačke mase - tako žarko prihvatio. Stoga se ni on ni njegov brat Antonio nisu morali nametati narodu. Narod ih je prihvatio kao što prihvaća svoje.

Dvadeset godina prije svog velikog indijskog ideala - Mahatme Gandhija - na vrlo sličan način postao je žrtvom smrtonosnog metka, ispaljenog na njega i njegove pristaše u Beogradskom parlamentu; čovjek koji je proglasio hrvatsko nenasilje i pacifizam, zaslugu za koju se trenutno dodjeljuju Nobelove nagrade. Radića je ubio srpski fanatik u službi kriminalne klike srpske dinastije Karađorđević, a Gandhija hinduistički politički fanatik. U oba slučaja radnja se odvijala u parlamentu.

Zahvaljujući Z. Kulundžiću, sada imamo ogromno političko nasljeđe, sabrano u jednom djelu koje se sastoji od brojnih članaka, deklaracija i govora (otprilike četrdeset najistaknutijih), pamfleta i tako dalje. Radić je bio političar, filozof, humanist i vođa svog naroda. Njegov brat Antonio je možda bio superiorniji kao pisac i novinar, ali srce i intelekt Hrvatskog seljačkog pokreta bio je nesumnjivo Stefan Radić.

Među njegovim govorima koji su otvorili oči njegovom eksploatiranom narodu i podigli crnu zavjesu koja je skrivala prave probleme hrvatskog naroda, posebno vrijedi spomenuti govor održan 29. listopada 1918. u Saboru (Hrvatskom saboru). Jednako važni su i njegovi govori na skupštinama u Zagrebu (12. ožujka 1893.) i u Varaždinu (hrvatskom gradu) 12. travnja 1893., posvećeni ujedinjenju hrvatske oporbe. Također je vrijedan pažnje govor održan 18. ožujka 1910. u Saboru, a posebno njegov strastveni govor članovima Narodnog vijeća tijekom večernje sjednice 24. studenog 1918., kada je Vijeće odlučilo o ujedinjenju Hrvatske sa Srbijom itd.

S opsežnim predgovorom autora, brojnim bilješkama i komentarima, osam Radićevih fotografija, bibliografijom i kazalom svih djela ovog velikog hrvatskog demokratskog vođe, koji je znao taktizirati, politički razmišljati i voditi svoj narod u zemlji lišenoj pravde, kakva se općenito smatrala monarhijskom Jugoslavijom, pisac Z. Kulundžić nudi hrvatskom narodu svoj najveći mogući doprinos u čast Stjepanu Radiću, povodom stogodišnjice njegova rođenja, koja se održala 11. lipnja 1871. Politički spisi Stjepana Radića mogu se smatrati hrvatskom knjigom godine, zaslužujući punu pažnju ne samo domovine već i Hrvata u političkom egzilu.

M. Maglica

Vladimir Maric: Kroatische Adriaküste (Land der Tausend Inseln)

Köln, 1968. - Hrvatska jadranska obala (Regija tisuću otoka), knjiga objavljena u Kölnu, Njemačka, 1968. godine. Ne možemo previdjeti pojavu ove pomno napisane knjige, vrijedne same po sebi i reprezentativne za regiju. Knjiga je posvećena hrvatskom narodu i Hrvatskoj, posebno njezinom južnom dijelu, jadranskoj obali, ne propuštajući kratke izlete u unutrašnjost. Njezini autori prvenstveno koriste fotografije, a zatim i tekst, kako bi informirali sve one koji žele saznati više o Hrvatskoj, zemlji "tisuću otoka", kako je sami nazivaju. Autori ukusno i promišljeno odabranih fotografija uključuju, da spomenemo samo neke: dr. Werner Schwanke, profesor M. Crčević, Alejandro Kukec, Ernest Baumann, Magdalena Borić i drugi, dok su tekst knjige - predgovor i uvod - napisali M. Wülfing, S. Šulek, V. Marić i P. Fischer. Prelistavajući stranice, postaje jasno da je knjiga prvenstveno namijenjena turistima, odnosno svima onima koji još nisu upoznati s prirodnim ljepotama Hrvatske, ali je žele otkriti. Osim tog očitog cilja, bogata serija fotografija i popratni tekst nadilaze tu svrhu i mogu poslužiti kao izvor informacija svima koji žele saznati više o Hrvatskoj, njezinoj povijesti i njezinim ljudima. Takvi su izvještaji rijetki, pojavljuju se samo povremeno u kratkotrajnim publikacijama. Dojam nam je da su autori postigli svoj dvostruki cilj: potaknuti ljubav prema putovanjima iz čistog zadovoljstva posjeta i upoznavanja neke zemlje.

Šarene korice knjige grafički su dobro dizajnirane, upoznajući nas s dugim nizom umjetničkih fotografija, pretežno crno-bijelih. Počevši od drevnog grada Rovinja u Istri, autori nas vode kroz Opatiju, Novi, Rab, Senj, Zadar, Šibenik, Split, Hvar i Korčulu do Dubrovnika. Odatle slijede kratki izlet na Plitvička jezera, u Mostar, Sarajevo i Jajce, završavajući svoje zamišljeno putovanje u Zagrebu, političkom i kulturnom središtu Hrvatske. Svaka od ovih fotografija (ukupno 71, od kojih su 4 u boji) popraćena je objašnjavajućim tekstom koji ukazuje na njezino povijesno ili estetsko značenje. Tu je i karta Hrvatske, koja olakšava orijentaciju, bilo u turističke ili političko-nacionalne svrhe.

Najzanimljiviji i najvrjedniji dio sastoji se od pet stranica koje jasno i sažeto prepričavaju najvažnija kulturna stvaralaštva Hrvata i njihov doprinos univerzalnoj kulturnoj baštini. Ovaj kratki pregled započinje točnom opažanjem da podrijetlo hrvatskog kulturnog stvaralaštva seže u 9. stoljeće, a poezije u 15. stoljeće, posebno u Dubrovniku, Splitu (Marko Marulić) i Hvaru (Hanibal Lučić i Petar Hektorović). Spominjući prvog hrvatskog dramatičara – i danas vrlo relevantnog – Marina Držića ("Dundo Maroje", njegova poznata komedija), Ivana Gundulića (17. stoljeće) i narodnog pjesnika Kačića-Miošića, autor dolazi do 19. stoljeća, izvještavajući da se središte hrvatskih kulturnih, a kasnije i političkih aktivnosti pomaknulo na sjever u Zagreb, koji je brzo postao središte dvaju hrvatskih kulturnih pokreta čije su se posljedice proširile i na političku sferu: takozvanog "ilirskog" pokreta i modernog književnog pokreta.

Među najistaknutijim piscima, August Šenoa, Silvije Kranjčević, Milan Begović, Ivo Vojnović i Anton Gustav Matoš ostaju trajne figure, dok su se nakon Ljudevita Gaja, oduševljenog zagovornika "ilirske" ideje, kao političari istaknuli Antun Starčević i Stjepan Radić. Autor također navodi Miroslava Krležu, Tina Ujevića i Milu Budaka kao najreprezentativnije ličnosti suvremene hrvatske književnosti, ne izostavljajući najvidljivije figure novije generacije, poput Petra Segedina, Slavka Mihalića, Zlatka Tomičića, Vlatka Pavletića i drugih.

U nekoliko redaka čitatelji se informiraju o hrvatskoj glazbi, spominjući prvog hrvatskog opernog skladatelja, Vatroslava Lisinskog, i njegovo prvo djelo, "Ljubav i zloba"; zatim Ivana pl. Zajca, osnivača Hrvatske opere, vrlo plodnog skladatelja čija opera "Nicolas Šubić Zrinski" ostaje hrvatski kulturni i politički simbol do danas, kao i Jakova Gotovca, autora vrlo popularne opere "Ero drugog svijeta", koja je postigla veliki uspjeh u europskim prijestolnicama. Spominju se i festivali folklora i glazbe koji se svake godine održavaju u Zagrebu, Šiplitu, Opatiji i Dubrovniku, a koji privlače svjetski poznate umjetnike.

Autori su nešto više prostora posvetili hrvatskom slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi, koje je započelo već u 11. stoljeću. U tekstu se spominju učitelji Buvina i Radovan, slikari V. Karas, Račić, Kraljević, Becić i Babić, kao i, naravno, Ivan Meštrović, F. Kršinić, A. Auguatincic i Vanja Radaus. Završni dio ovog kulturnog poglavlja završava doprinosima Hrvata svijetu na znanstvenom području. Spominje se filozof Matija Vlačić (Mathias Flacius Illiricus), prvi hrvatski humanist; R. Bošković (1711. – 1787.), matematičar, fizičar, astronom, filozof, a danas se smatra pretečom nuklearne znanosti; te konačno, suvremenici Andrija Mohorovičić (astronom i meteorolog), fizičar Nikola Tesla (1856. – 1943.) i dobitnik Nobelove nagrade Leopold Ružička. Poglavlje posvećeno povijesti Hrvatske prepričava najznačajnije političke događaje iz 6. stoljeća prije Krista, uključujući dolazak u njihovu sadašnju domovinu u 7. stoljeću poslije Krista i uspon dinastije Trpimirović, ujedinjenje s Ugarskom 1102. godine, a potom i ujedinjenje s Austrijom 1527. godine, pa sve do novijih vremena poput 1928. godine, kada su hrvatski zastupnici, predvođeni Stjepanom Radićem, ubijeni u Beogradskom saboru; zatim proglašenje hrvatske neovisnosti (1941.-1945.) i masakr njezinih vojnika i civila, poznat kao Bleiburški masakr (Austrija, 1945.), koji su počinili Titovi komunisti; i konačno poznatu Deklaraciju o nazivu i funkciji hrvatskog jezika iz 1967. godine, koju su hrvatski intelektualci smatrali prosvjedom i pobunom protiv ugnjetavanja pod Beogradom. Ova slikovnica Hrvatske, slikom i riječju, bit će od velike koristi onima koji žele upoznati ne samo prirodne ljepote i geografski položaj Hrvatske, već i kao mali vodič kroz političku i kulturnu prošlost i sadašnjost hrvatskog naroda.

Žrtvu autora trebali bi nagraditi hrvatski prognanici. Ova knjiga trebala bi biti dar našoj djeci, rođenoj daleko od domovine svojih roditelja, kao i dar prijateljima Hrvatske.

Milan Rakovac

Ivan Muzic: Hrvatska polítika i jugoslavenska ideja (Croatian politics and the Yugoslav idea)

Split 1969, str. V-VI, 318.

Kao uvod u recenziju ove druge knjige Ivana Mužića, koji nije profesionalni povjesničar, treba spomenuti da je razlog njegove posvećenosti povijesnim istraživanjima, a time i njegovoj prvoj knjizi, Razmatranja o povijesti Hrvata, Split 1967., str. 70, bio članak A. Farčića, objavljen u beogradskom časopisu "Republika" (br. 380 i 381, 1953.) pod naslovom "Srbi i pomorska plovidba", koje je Mužić u uvodu svoje prve knjige, zamišljene kao teza za veće djelo, označio kao zlonamjerne. Svjestan postojećeg nacionalnog sukoba između Srba i Hrvata, koji je prožimao i historiografiju, Mužić izražava postulat - što je ujedno i osnovna ideja koju izvlači iz svoje povijesne studije - da su "regije zajedničkog suživota zajednička domovina, a njihovi stanovnici moraju međusobno žrtvovati sve moguće sukobe koji proizlaze iz različitih religija, političkih uvjerenja i nacionalnih osjećaja, radi mira, te ne dopustiti nikome izvana da se miješa u njihove odnose kako ne bi postali sluge stranaca u vlastitim domovima."

U svom drugom djelu, koje još nije najavljeno glavno djelo, autor ga je zamislio kao doprinos opisu najutjecajnijih hrvatskih koncepcija jugoslavenske ideje od postilirskog razdoblja (1850.) do kraja Drugog svjetskog rata, usredotočujući se isključivo na Srbe i bez razmatranja socioekonomske baze.

U tu svrhu autor dijeli svoje djelo na četiri glavna dijela, koja su dalje podijeljena na nekoliko poglavlja. Iznimka je prvi dio, pod naslovom "Uvod", koji sadrži jedno poglavlje pod naslovom "Ilirizam i Srbi". Ovo poglavlje je temeljno za razumijevanje cijelog djela, jer otkriva stav hrvatskih političkih ličnosti prema jedinstvu Južnih Slavena u prvoj polovici 19. stoljeća.

Doista, Hrvati su nositelji ideje slavenskog jedinstva od 16. stoljeća, zamjenjujući naziv Hrvatski s "Slaveni" ili "Slovinci" (Vinko Pribojević 1526.; Mauro Orbini "Storia sul Regno degli Slavi", Pesaro 1601.; Juraj Križanić (1618.-1683.); Andrija Kačić (1704.-1760.), sa svojim "Razgovor ugodni naroda slovinskoga"). U 19. stoljeću, Hrvati su, pod imenom [nejasno], nastojali obuhvatiti sve južnoslavenske narode, tvrdeći da su svi potomci drevnih Ilira, čime je nastao "ilirski pokret" s njegovom političkom ideologijom nacionalnog jedinstva.

Međutim, dok su Hrvati, tijekom buđenja nacionalne svijesti, žrtvovali vlastito nacionalno ime u korist općeg, ujedinjujućeg imena, tražeći podršku svojih susjeda, posebno Srba, ovi potonji su ga odbacili u korist vlastitog nacionalnog imena. Tako je upravo pod imenom "Iliri" započeo osjećaj jedinstva, kojem je Ante Starčević (1823.-1896.) kasnije vratio ime "Hrvat". Ali, dok je ime "Ilir" nestalo kao neprihvatljivo za Srbe i Slovence, ime "Jugoslaven" pojavilo se kao sinonim za slavensko jedinstvo (Sulek, Kukuljević, Raki, Strossmayer itd.) kao protuteža germanizaciji i mađarizaciji.

Dakle, početkom 19. stoljeća hrvatska nacija bila je politički rastrgana između oznaka "ilirski" i "hrvatski", pri čemu se potonja smatrala sinonimom za "prougarski" (Magyarón), a do sredine istog stoljeća između političkih oznaka "jugoslavenski" i "hrvatski". Ovaj put oznaka "hrvatski" korištena je u smislu Ante Starčevića, odnosno kao pravni i politički pojam bez razlike vjere, podrijetla ili rase, te kao protuteža bilo kakvoj stranoj podređenosti.

Drugi dio, pod naslovom "Hrvatska politika u drugoj polovici 19. stoljeća", obuhvaća sljedeća poglavlja: Srpsko-hrvatski odnosi u slučaju Bosne i Hercegovine; Strossmayerov stav prema Srbima i Starčevićev stav prema Srbima.

Treći dio - "Hrvatska politika na početku 20. stoljeća i tijekom Prvog svjetskog rata" - bavi se sljedećim temama: Izjednačavanje hrvatskog nacionalizma s katoličanstvom; Ideja hrvatsko-srpskog nacionalnog jedinstva; Bosna i Hercegovina u središtu događaja; Jugoslavenski odbor; Supilov koncept ujedinjenja; Jugoslavenska ideja i Pašićeva diplomacija; i Radićev koncept ujedinjenja.

U četvrtom dijelu - "Hrvatska politika između dva svjetska rata i tijekom Drugog svjetskog rata" - autor opisuje: Raspoloženje nakon ujedinjenja; Kompromis Radić-Pribićević; Neuspjeh jugoslavenske unitarističke misli; Odnos Katoličke crkve prema jugoslavenskoj državi; Malekov stav prema jugoslavenskoj državi; Ustaške koncepcije; Hrvatska seljačka stranka nakon sloma Jugoslavije; Odnos Katoličke crkve prema Ustaškoj stranci i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; Planove četnika prema Hrvatima i Srbima; i nacionalnooslobodilački pokret među Hrvatima.

U predgovoru autor izražava nadu da će čitatelj, na temelju materijala predstavljenog i raspravljenog u njegovoj knjizi, zaključiti da je "jugoslavenstvo" stvorila hrvatska inteligencija tek u 19. stoljeću; to jest, nakon "ilirizma", počeo se konkretnije programirati u smislu jugoslavenske državne zajednice, prvenstveno kao jamstvo hrvatske zaštite od zahtjeva slavenskih naroda. Iz njegove knjige treba također zaključiti da se u to vrijeme jugoslavenstvo, kod nekih Hrvata (ili barem u različitim razdobljima njihova političkog života), manifestiralo i u unitarističkom smislu te je kao takvo vrlo često predstavljalo negaciju hrvatskog nacionalnog individualiteta. Nasuprot tim koncepcijama, ističu se politički stavovi Frana Supila i Estebana Radića prije zajednice 1918. Oni su se izjasnili u korist jugoslavenske državne zajednice pod uvjetom očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta i suvereniteta. Iz ovog rada može se zaključiti i da su svi hrvatski politički predstavnici i osobe, uz vrlo malo iznimaka, započeli svoje političke karijere promičući ideju južnoslavenske nacionalne zajednice i gotovo bez iznimke završili razočarani vlastitim političkim idealima - bilo susretom sa srpskim političkim vođama ili formalnim ostvarenjem dugo željenog ujedinjenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. – 1939.) ili Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1941.).

Nakon tih iskustava, svi su se vratili na pozicije hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta. Kao primjer navest ćemo slučaj đakovačkog biskupa J. J. Strossmayera (1815. – 1905.), osnivača modernog Sveučilišta u Zagrebu, Akademije znanosti i umjetnosti (koju je sam osnivač nazvao "jugoslavenskom" kako bi služila kao jezgra duhovnog jedinstva Južnih Slavena) i Umjetničke galerije. On, koji je 1868. bio spreman prepustiti Bosnu Srbiji, napisao je 10. travnja 1884. svom prijatelju F. Rackom: "Naš narod je u opasnoj situaciji."

Srbi su naši krvavi neprijatelji. Marković je s pravom rekao - vjerujem - da dok se mi borimo protiv Mađara, naš srpski brat nas napada s leđa. Kad bi to bilo za njihovo dobro, u redu, ali grob koji nam Srbi kopaju mogao bi se koristiti i za njihovo pokopavanje. Strane novine već izvještavaju o tome - to jest, kako su se Srbi udružili s Mađarima isključivo da bi nas uništili. To je glavna karakteristika i primarna svrha njihovog saveza s Mađarima. „Uzdajmo se u Boga i ne podlezimo duhovno“ (str. 28). Iznimka od ovog pravila, kao što je gore spomenuto, je Ante Starčević, koji se protivio slavenstvu, jugoslavenstvu i srbizmu, kao i svakom državnom ujedinjenju osim pod hrvatskim imenom. Smatrao je sve Južne Slavene Hrvatima, suprotstavljajući se tako prilično sličnim idejama i učenjima Srbina Vuka St. Karadilca, koji je tvrdio da su gotovo svi Južni Slaveni Srbi. U djelu s tako obilnom građom o delikatnoj i složenoj temi, postoje brojne tvrdnje i formulacije s kojima se nemoguće složiti.

Na primjer, ne možemo prihvatiti Starčevićevu karakterizaciju svih pravoslavnih kršćana koji su se osjećali Srbima i koji su, prema njemu (Starčeviću), bili Hrvati, kao „slavensko-srpskih“ (pogrdan izraz za austrijske kolaboracioniste u uništenju Hrvatske) (str. 32). Ovdje imamo „contradictio in adiecto“ (proturječnost u terminima) sa samim pojmom termina „slavensko-srpski“, što autor, štoviše, ne uspijeva objasniti.

Niti možemo identificirati s blijedim prikazom razočaranja Jugoslavijom od strane dr. Ante Trumbića, predsjednika Jugoslavenskog odbora u Londonu i jednog od glavnih protagonista ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba 1918. godine. Još manje se možemo složiti s autorom u vezi s nekim njegovim sudovima i mišljenjima o razdoblju Drugog svjetskog rata. Međutim, ključno pitanje za svaku državnu zajednicu Hrvata i Srba jest problem njihovog međusobnog odnosa unutar te zajednice.

Danas takva državna zajednica postoji, utemeljena na načelu "bratstva i jedinstva" naroda Jugoslavije pod okriljem Jugoslavenske komunističke partije. Same te činjenice nameću svakom autoru, u njegovom tretmanu srpsko-hrvatskih odnosa u prošlosti i sadašnjosti, određena razmatranja. Ograničenja.

Unatoč određenim liberalizacijama u kulturnom životu u Jugoslaviji nakon pada zloglasnog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića, čini se da se naša prošlost prosuđuje, ili se mora i dalje prosuđivati, iz perspektive antifašizma i uzimajući u obzir ciljeve i svrhe "narodnooslobodilačke borbe".

Zato neke političke skupine ili stranke i neke političke ili apolitične figure među Hrvatima (npr. Maček, A. Stepinac, A. Pavelić i ustaški pokret) kao i među Srbima (npr. kralj Aleksandar i dinastija općenito, M. Nedić, D. Mihajlović i četnici) nužno moraju biti izopćene. S većom povijesnom objektivnošću može se pisati o političarima iz razdoblja prije posljednjeg ideološkog, političkog i društvenog sukoba, poput dr. A. Starčevića i St. J. Radića. Stoga je teško odrediti neovisni sud autora. i kakav je taj sud podložan ograničenjima koja nameću gore navedene okolnosti.

Poglavlje "Dodatak" sadrži kratku, ali vrlo zanimljivu studiju o Vlasima (str. 254-270), koja bi, ako se proširi, mogla baciti više svjetla na podrijetlo zločina koje su počinile tri zaraćene frakcije tijekom posljednjeg rata: ustaše, ketnici i komunisti.

Gotovo 40 stranica bibliografije (str. 271-309) svjedoči o ozbiljnosti s kojom se autor prihvatio ovog zadatka i što možemo očekivati od Ivana Mužića u budućnosti. Očekujemo konačan, sustavni, iscrpni i nepristran rad, oslobođen okolnosti i političke pristranosti.

Milan Blažeković

Der Donau-Raum, Zeitschrift des Forschungsinstitudes für den Donauraum

15 Jahrgang, 3-4 Helf, 1970.

Ovaj časopis, koji marljivo obrađuje probleme naroda dunavskog bazena, posvećuje pozornost i aktualnim događajima u Jugoslaviji. Slijedom toga, ne zanemaruje probleme Hrvatske, sastavnog dijela te komunističke i multinacionalne države. U gore spomenutom broju, Ernesto Bauer objavljuje vrlo informativan članak, sažetu studiju o fenomenu masovne prisutnosti radnika iz te "socijalističke" države na području slobodnih naroda u Zapadnoj Europi.

Govoreći o broju tih radnika u inozemstvu, autor, pozivajući se na službenu statistiku iz Beograda, navodi da je 1969. godine dosegao 595 000, dodajući da bi se taj broj mogao udvostručiti uključivanjem radnika koji napuštaju zemlju bez službene intervencije.

Ta masa ljudi predstavlja vrlo ozbiljan problem i za zemlju podrijetla i za zemlju domaćina. U Jugoslaviji nedostatak kvalificirane radne snage za njezinu industriju postaje sve izraženiji, što dovodi do recesije i pada kvalitete njezinih proizvoda. Dok radna snaga Jugoslavije odlazi u sljedećim omjerima: 14% nekvalificiranih, 27% kvalificiranih i 55% kvalificiranih, Italija, drugi najveći izvor radnika u Europi, ima sljedeće omjere: 48% nekvalificiranih, 37% kvalificiranih i 13% kvalificiranih.

Unatoč ovoj negativnoj posljedici, jugoslavenske vlasti, zbog svoje ekonomske krize i deficita platne bilance, smatraju ovaj fenomen, barem privremeno, providonosnim. Doznake i štednja radnika značajno ublažavaju ovu situaciju. Samo od 1. siječnja do 31. srpnja 1970. doznake su dosegle 227 milijuna dolara. Nadalje, 1969. godine na štednim računima Banke za vanjsku trgovinu Jugoslavije nalazilo se 5.661.326 dolara. Pretpostavlja se da ti radnici u bankama u zemljama u kojima rade imaju ukupno 500 milijuna dolara.

Istraga u hrvatskom okrugu u Bosni – Livnu – pokazala je, prema izjavama lokalnih vlasti u Livnu, Glamoču i Kupresu (Bosna) te Imotskom (Dalmacija), da ti okruzi, bez doprinosa radnika u inozemstvu, ne bi mogli pokriti općinske troškove, niti bi mogli ulagati u razvoj tih regija.

Ali, kako Bauer doslovno navodi, "druga strana tih procesa je dramatičan pad nataliteta, posebno u Hrvatskoj", te da se već govori o "biološkoj opasnosti za hrvatski narod", i to s dobrim razlogom. Postotak stanovništva Hrvatske u ukupnom stanovništvu Jugoslavije bio je 23,1% 1954. i 19% 1969., dok je stopa prirodnog prirasta pala s 11,5 promila (prosjek od 1950. do 1954.) na 5,1 promila 1969. Jugoslavenski tisak već je izvještavao da stanovništvo nekih otoka u Dalmaciji postupno izumire.

Ali ovaj fenomen postao je i politički problem. Prvo, to je emigraciji pružilo snažan argument protiv ekonomske i socijalne politike vlade u Beogradu, a drugo, zabrinulo je same političke vođe te komunističke zemlje. Tako je, na primjer, predsjednica Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, dr. Savka Dabčević-Kučar, govorila o opasnosti od depopulacije Hrvatske i na 10. sjednici Komiteta izričito izjavila da "Savez komunista Jugoslavije nije dovoljno zabrinut za stvaranje zadovoljavajuće države za hrvatski narod".

Da bismo bolje razumjeli ovu anomaliju, treba dodati da postotak Hrvata unutar te mase ljudi koji rade u inozemstvu prelazi 50% ukupnog jugoslavenskog stanovništva. Režim očito provodi diskriminirajuću politiku na štetu Hrvata.

U svojoj knjizi *Situacija Katoličke crkve u Jugoslaviji*, dr. Drago Matković piše sljedeće, nakon što je dao pregled odnosa između Katoličke crkve u Jugoslaviji, koja je prošla kroz nekoliko, ponekad vrlo ozbiljnih, kušnji: "Dana 25. lipnja 1966., nakon dvije godine pregovora, monsinjor Casaroli, u svojstvu predstavnika Vatikana, i Milutin Morača, predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja, potpisali su Protokol. Jugoslavenska vlada bila je obvezna jamčiti prava na slobodu savjesti, vjerovanja i jednakost vjerskih zajednica, kako je propisano jugoslavenskim Ustavom. Vatikan je sa svoje strane prihvatio obvezu vršiti pritisak na svećenstvo da se suzdrži od svake političke aktivnosti. Ovaj sporazum bio je predmet mnogih kontroverzi i kritika. Široki crkveni krugovi u Protokolu vidjeli su mogućnost danu državi da se miješa u unutarnje crkvene poslove. Kardinal Šeper nikada nije dao suglasnost za Protokol, jer je želio više jamstava za Katoličku crkvu u Jugoslaviji." Matković, sažimajući odnose, s pravom kaže: „Odnos između države i Katoličke crkve u Jugoslaviji može se više okarakterizirati kao 'tolerancija' nego 'vjerska sloboda'.“

Međutim, nakon obnove diplomatskih odnosa između Vatikana i Beograda i s obzirom na posjet pape Pavla VI. Jugoslaviji, zakazan za rujan 1971. za Međunarodni marijanski kongres u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu, autor pretpostavlja potpunu normalizaciju i pomirenje između jugoslavenske države i Vatikana.

Sa svoje strane, ne slažemo se s autorom članka. Takvo pomirenje bilo bi moguće samo pod uvjetom da se marksistička država odrekne svog totalitarizma, što je malo vjerojatno.

Franjo Nevistić

Ives Ivonides: Mučenik grada Krešimira, Zagreb 1970., str. 32.

Autor ove vizualno upečatljive knjižice trenutni je urednik za vjerska pitanja mjesečnog časopisa Veritas, koji izlazi u Zagrebu. Mučenik oko kojeg se ova publikacija vrti je Nikola Tavelić (1341.-1391.), svečano proglašen svetim 21. lipnja 1970. kao prvi hrvatski svetac, rodom iz Šibenika, grada koji je 1066. godine osnovao hrvatski kralj Krešimir IV. Ime autora je pseudonim.

Na 32 stranice ove džepne knjižice čitatelj neće pronaći više biografskih podataka o svecu od onih sadržanih u članku od 5 stranica "Franjevac Nikola Tavelić: Prvi hrvatski svetac", koji je objavljen u Studia Croatica, br. 36-37 (1970.), str. Stranice 25-30 sadrže prilično neobičnu biografiju: osobni detalji, već oskudni, objašnjeni su u svjetlu povijesnih događaja tog razdoblja i rasvijetljeni kroz tumačenja prirode i neizbježne sudbine mučenika.

Knjižica se sastoji od četiri poglavlja: "Od djetinjstva do svećeništva", s povijesnim informacijama o gradu Šibeniku i franjevačkom redu, osnovanom 1209. godine, te njegovom prvom samostanu u Šibeniku u 13. stoljeću. "Misionarstvo u Bosni" sadrži povijesni pregled ove hrvatske pokrajine i uspona bogumilstva, kojem je pripadala većina hrvatskog naroda u Bosni pod imenom "bošnjački kršćani", od 11. stoljeća do njihova nestanka krajem 15. stoljeća, prihvaćanjem kršćanstva ili islama.

U takvom okruženju, Tavelić je proveo dvanaest godina prije nego što se preselio u Jeruzalem kako bi pokušao preobratiti najvišu tursku vlast na kršćanstvo i - kako se i očekivalo - dočekao je svoju mučeničku smrt. Dobrovoljna smrt? Čini se tako, budući da treće poglavlje, "Žrtva za muslimansku braću", fascinantno opisuje, objašnjava imperativ samožrtvovanja, hvali "djela jeruzalemskog kadije" i time ga oslobađa svake odgovornosti za sudbinu Nikole Tavelića i njegova tri suputnika, koji su umrli "iz ljubavi prema svojim neprijateljima". Ovo objašnjenje je tim pohvalnije s obzirom na to da petinu hrvatskog naroda čine muslimani iz Bosne i Hercegovine.

"Slava nakon smrti" je četvrto i posljednje poglavlje djela, koje opisuje pokušaje kanonizacije nakon beatifikacije 1889. godine. Između ostalog, autor ističe, čini se po prvi put, izvanredne zasluge monsinjora dr. Kreše Zorića, postulatora kauze blaženog Nikole Tavelića, za uspjeh kanonizacije, navodeći: "Dogodilo se da su zvijezde pomračile sunce." Isto vrijedi i za šibenskog biskupa, monsinjora Josipa Arnerića. Obojici također upućujemo svoje priznanje i zahvalnost.

Milan Blažeković

---

[1] B. M. Guetzevich: La Theorie générale de l'Etat sovietique, Pariz, 1928. U predgovoru prof. G. Jèze kaže: "L'Etat sovietique est une dictature extrajuridique. La classe dominante, celle qui a la plus grande force materielle, se sert du Droit pour regler, dans son interest propre, la conduit de tous les members of the Society, autor Guetzevich zauzvrat kaže: "L'Etat sovietique ignorira sve contrainte juridique. Il considère que le proletariat -minorité révolutionarie active- est historiquement prédestiné à s'amparer du pouvoir, que'il possède a priori le droit à la violence. L'unité de classe ignore les norms du droit superieur, qui domine l'Etat et commande a l'Etat..." kao što je podučavao, na primjer, León Duguit, str. 8.

[2] Tako, na primjer, Stuckha pojašnjava: "Dans I'impossibilité où l'on est de different où finit la loi et où commence l'ordonanceadministrative, cette opposition n'est que'une pure fiction de la science et de la practique bourgoise." Akripov sa svoje strane kaže: "Nous croyons que la formula juridique la most adekvatna a l'ideal que Lenin se fesait du droit révolutionaire, serait le suivant: le decret, révolutionaire est uneadministrative directive", Op. cit. str. 80.

[3] Hrvoje Šošić, Za čiste račune (za čiste račune), Zagreb, 1970., str. 180.

[4] Rudolf Bičanić: Ekonomska podloga hrvatskog pitanja. Ur. dr. Vladko Maček, Zagreb, 1938., str. 224.

[5] Dominantnu ulogu igraju tri velike Beogradske izvozne tvrtke: "Interxport", "Generalexport" i "Progres" (Vjesnik, 2. veljače 1971., Zagreb: Koliko "teže" naši reeksporteri?).

* Jugoslavensko-rumunjska brana na Dunavu.

* Autor ovog članka bio je glazbeni kritičar u Zagrebu od 1931. do 1945.

[6] Ovi dijalekti nazvani su prema upitnoj zamjenici "što": kaj u istoimenom dijalektu, ca u kakavskom i sto u štokavskom. Sltokavski dijalekt, kao odraz staroslavenskog jata, podijelio se na ikavski, ekavski i ijekavski dijalekt, dok Kajkavski je uglavnom ekavski a cakavski je ikavski gdje nije ikavsko-cakavski.

[7] O razvoju hrvatskoga slavenskoga vidi J. Hamm, Hrvatski tipcrkvenoslavenskog jezika, Slovo Staroslavenskog instituta 133, 1963., str. 43-67; Vj. Štefanić. Tisuću i sto godina od moravske misije, ibid., 5-42 i A. Nazor, Jezični kriteriji pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima, ibid., 68-86. O književnosti na slavenohrvatskom usp. Građa S. lvsica u M. Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, 1945, prva poglavlja.

[8] Usp. P. Skok u Prilozima za knjizevnost, jezic, filologiju i folklor 18; F. Fancev u Nastavnom vjesniku 48 i Gradji JAZU 15. O "intonerima" hramova usp. K. Moskatelo u Danici istarskoj, 1952. Usp. također Korablja zacinjavaca, Antologija cakavske poezije, Rijeka, 1969.

[9] „Katolici su u 15. stoljeću počeli prekidati sa slavenskom tradicijom, i to svugdje među katolicima, osim ostatka glagoljskih znakova na hrvatskoj obali“ (A. Vaillant, La formation de la langue littéraire serbo-croate, Revue des Etudes Slaves XXVIII (1951.), str. 81, 82).

[10] Što se tiče onoga što slijedi, u vezi s hrvatskom književnošću prethodnih stoljeća, vidi M. Kombol, op. cit. c., passim, s bibliografijom na kraju knjige (također u Zevnosti du XIX st. u Enciklopediji Jugoslavije sv. IV. str. 520-521, a. 1960; usp. članke Mate Hraste, Kajkavski književni jezik, str. 525-526. Djelo M. Kombol i navedeni članci sadrže bibliografiju ovog usp. iu povijesti hrvatske i srpske leksikografije V. Putanec u Enciklopediji Jugoslavije, sv.

[11] Usp. P. Skok. La littérature croate sous Napoléon, Annales de l'Institut français de Zagreb, VIII (1944) br. 24-25, str. 71-83 (prikaz, ostalo).

[12] Što se tiče povijesti ustava moderni književni jezik između Hrvata i Srba vidi: A. Vaillant, La formation de la langue littéraire serbo-croate, R. E. S. XXVIII (1951). str. 8092; Ljudevit Jonke. Die Entstehung der neuren Schriftsprache bei den Kroaten und Serben im 19 Jahrhundert (Aus der Geisteswel der Slaves) Mélanges Erwin Koschmieder, 1967., str. 5567.

[13] „Srbi i Hrvati do Prvog svjetskog rata živjeli su odvojeno, razvijajući svoju kulturnu djelatnost i književnost paralelno, a ne zajednički“ (A. Vaillant, isto, str. 91).

[14] Usp. Lj. Jonke, op. cit. str. 57-68 (prikaz, ostalo).

[15] Usp. Lj. Jonke, Ceski jezicni elementi u hrvatsko-srpskom knjizevnom jeziku. Radovi Zavoda za Slavensku Filologiju, Zagreb 1963, br. 5, str. 35-46.Tomo Maretic, Ruske i ceske rijeci u knjizevnom hrvatskom jeziku, Rad JAZU, Zagreb, 1892, ps. 68-98 (prikaz, ostalo).

[16] Usp. Lj. Jonke, Knjizevni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965., 2. izdanje, str. 138, 150.

[17] „Povjesničar srpske književnosti poput Skerlića ne primjećuje prekid između književnog jezika s početka 19. stoljeća i književnog jezika moderne: on ga vidi kao jezik koji se progresivno usavršavao kako se razvijala srpska književnost“ (A. Vaillant, ibid., str. 87).

[18] Usp. Z. Vince, Filološke škole 19. stoljeća u razvoju hrvatskog književnog jezika, u Radovima Zavoda za slavensku filologiju 10, 1968., str. 159-174 i Lj. Jonke, Razvoj hrvatskog književnog jezika u 20. stoljeću, ibid., str. 99-110.

[19] „Postoji identitet pisma i religije, identitet religije i nacionalnog osjećaja, budući da je vjerski osjećaj među Slavenima oduvijek bio usko povezan s nacionalnim osjećajem... Ali dualizam alfabeta, pisama, ostaje, što u praksi uvijek rezultira jednako problematičnim kao i jezična raznolikost... Što proizvodi podjelu koja ostaje prilično duboka u toj zemlji gdje su jugoslavenski osjećaji i volja za jedinstvom očiti.“ (A. Vaillant, L'écriture et la psychologie des peupues, Pariz 1964., str. 307). Što se tiče dualizma pisama, Simeon Potter je izjavio: „Trenutno, dakle, linija razdvajanja ide između Beograda i Zagreba, cijepajući Jugoslaviju na dva dijela. Zapravo, cijeli slavenski svijet je podijeljen ovim značajnim problemom" (Modern Linguistics, London 1957., str. 57).

[20] Usp. S. Babic, Htijenja i ogtvaienja Novosadskog dogovora, "Jezik", 15, 1967-68, str. 313; M. Moguš, Varijante prelaze puke okvire komunikativnosti, "Jezilk" 16, 1968-69, str. 13; Z. Malie, Pismeno i usmeno komuniciranje, "Jezik" ibid, str. 6-7.

[21] Članak S. Babić, citiran u prethodnoj bilješci, Jezik 15.

[22] Njegov puni naslov: Petar Guberina-Kruno Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940., str. 218. Vidi također izvješće B. Jurišića u Nastavnom Vjesniku, 1942., str. 268-81.

[23] Usp. B. Vancik, u Hrvatski književni list (1969.), br. 10, 31. siječnja 1969.

[24] Borba za slobodu "varijanti" vidljiva je u člancima objavljenim u časopisu Jezik, koji uređuje Hrvatsko filološko društvo u Zagreba, a koji izlazi godišnje u pet nastavaka. Posebno je važno konzultirati godine 13, 14 i 15, gdje se mogu pronaći mnogi članci o tom problemu, uključujući rezolucije klubova, društava i izvršnih odbora Komunističke partije.

[25] a) Vidi poznatu deklaraciju o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika od 15. ožujka 1967.: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika; b) Usp. Hrvatski književni jezik i pitanje varijanta, Zagreb, 1969.; e) Usp. Rasprava o statusu hrvatskog književnog jezika održana u Društvu hrvatskih književnika i objavljena u Telegramu, Zagreb, listopad 1969., br. 463, 14. ožujka 1969.; d) usp. Thornas Magner, "Jezik i nacionalizam u Jugoslaviji", Canadian Slavic Studies, sv. 1, br. 3, jesen 1967.; e) Usp. D. Brozović, Rječnik jezika ili jezik Rječnika? Varijacije na temu varijanta, Zagreb, 1969.

[26] Leksičke razlike između književnog hrvatskog i srbijanskog jezika iznose oko dvije tisuće riječi; osamdeset pet fonetskih pojava predstavlja fonetske razlike; isto tako, mogli bismo navesti stotine slučajeva u vezi s tvorbom riječi i niz pravila koja se odnose na sintaksu, deklinaciju i konjugaciju koja se razlikuju u dvama jezicima. (Vidi članak Božidara Vancika u Bilten Interstena, Varaždin, br. 22, rujan 1967.)

[27] Prema Weisgerbeoru, "...jezik je nadindividualni kulturni proizvod, baština prošlih generacija" (usp. Robert Lord, Komparativna lingvistika, London, 1966., str. 241).

* O sadašnjem stanju vidi: Glas Hrvata, str. ... ovog sveska.

* Ovo je bio pokret prirodnih razmjera, pokrenut oko 1830. i predvođen Ljudevitom Gajem, koji je imao za cilj jezično, književno, političko-administrativno i teritorijalno ujedinjenje svih tada odvojene hrvatskih pokrajina. Ovaj pokret se također smatra pretečom "jugoslavenske" političke i kulturne ideje, koju su život i stvarnost oštro opovrgnuli. -- Napomena urednika.

[28] O iseljenicima iz Dubrovačke Republike i ostalih regija jadranske Hrvatske, kao i o odnosima i prvim kontaktima Hrvata s Amerikom, vidi: George J. Prpić, Rani hrvatski kontakti s Amerikom i misterij Hrvata u Journal of Croatian Studies, sv. I (New York, 1960.), str. 6-24.

[29] Ferdo Šišić, Pregled Povijesti Hrvatskog Naroda, izdanje Matice Harvatske, Zagreb, 1962., str. 268-270, kao i: Stanko Guldescu: Povijest srednjovjekovne Hrvatske (Hague: Mouton 1964.) razdoblje do 1526.

[30] Emilij Laszowski, Rod Ratkaja Velikotaborskih u Vitezović sv. II, br. 2-3 (Zagreb, 1905.), str. 26-31, i Poradica Ratkaja u Prosvjeti, sv. III (Zagreb, 1895), broj 5, str. 146-149; br. 6, str. 176-179; br. 7, str. 203-207; i br. 8, str. 239-241 (prikaz, ostalo). Mađari Ratkaja zovu "Rattkay od Nagythabora".

[31] O isusovcima u ranom razdoblju Miroslav Vanini, S.J., napisao je: "Prvi Isusovci en Vrela i Prinosi -- Fontes et Studia Historicae Societatis Jesu in Finibus Croatorum, br. 4 (Sarajevo, 1934.), str. 48-64." Vanini je bio najpoznatiji isusovački povjesničar u Hrvatskoj. Po svojoj smrti 1966. godine ostavio nam je u nasljeđe svoje glavno djelo od oko 2000 stranica o povijesti Družbe Isusove u Hrvatskoj pod naslovom: "Isusovci i Hrvatski Narod".

[32] Vidi sažete i točne podatke u: Vladimir Bazala, "Stopama naše visokoškolske povjesnice" u "Alma Mater Croatica," sv. VII, broj 9-10 (Zagreb, 1944), str. 166-1677; od istog autora, 300 godina visokoškolske nastave u Hrvatskoj, Matica, iseljenički kalendar 1966. (Zagreb: Matice Isaljenika Hrvatske, 1965.) str. 47-56 (prikaz, ostalo).

[33] M. Vanini, Duae epistolae Euphrosynae vid Ratkai filio Nicolao (1622) u Vrela i Prinosi, sv. I. (1932), str. 100-105 (prikaz, ostalo). E. Laszowski, Ratkai Velikotaborski barun Nicola, u Znameniti i Zaslužni Hrvati (Zagreb, 1925), str. 227. Ivan Bojničić, Hrvatski misionar XVII vijeka u Vjesniku Kr. Drzavnog Arkiva u Zagebu, sv. I (Zagreb, 1925), str. 97-114 (prikaz, ostalo). Krunoslav Draganovic, Opci sematizam Katolicke Crkve u Jugoslaviji (Sarajevo: Regina Apostolorum, 1939), str. 447, G. A. Patrigiani, Mononologio di Pio Memorie d'Alcuni Religiosi della Compagnia di Gesú (Venezia: N. Pezanno, 1730), sv. I, str. 215-218; i Slavko Jezic, Hrvatska Knjizevnost od Pocetka do Danas (Zagreb: A. Velzek, 1944), str. 124-126 (prikaz, ostalo).

[34] F. Šišić, Pregled Povijesti Hrvatskov Naroda, str. 22-23, 84, 265, 349 i 498; E. Laszowski, Ratkaj Velikotaborski barun Đuro, u već citiranom djelu, str. 226-227 (prikaz, ostalo). Zvano Crnje u svojoj dogmatskoj marksističkoj društvenoj i kulturnoj povijesti Kulturna povijest Hrvatske (Zagreb, Ured za informacije, 1962.) pokušava podcijeniti značaj svih Ratkaja, bili oni baruni ili svećenici.

[35] S. Ježić, Hrvatska književnost (Hrvatska književnost), str. 126.

[36] Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, Zagreb, 1939., str. 32-33.

[37] Arhivar Povijesnog arhiva Ptuj obavijestio me je pismom od 7. veljače 1967. da je pažljivo pregledao rodne knjige župe sv. Jurja u Ptuju iz tog vremena, kao i indeks svih kuća u istom gradu, ali nije pronašao spomen Ratkaja. Vidi također: M. D. Krmpotić, Ratkai Baron Juan, prvi hrvatski misionar u Americi, u Znameniti i Zaslužni Hrvati, Zagreb, 1925., str. 227.

[38] J. C. Teschitel, isusovački arhivist u Rimu, njegovo pismo od 11. listopada 1966.

[39] Genealogija obitelji Ratkaj, na mikrofilmu, koju je na njemačkom jeziku pripremio N. Zmajić, primili smo od prof. Ivana Čizmića u Zagrebu u listopadu 1966.

[40] Završna faza pripreme za isusovačke redovničke zavjete naziva se na latinskom tertia probatio (tercijanstvo). Kopiju Ratkajevog 23-stranog pisma poslao mi je vlč. Teschitel. Izvornik se čuva u Indipetae Austriae 1914-1730, f. 294 r. Isti svećenik mi je dao reprodukciju "Elogiuma", rukopisa od 8 stranica o Ratkajevom životu. Što se tiče isusovaca koji su otišli u Meksiko, Ratkaja i njegovih suputnika, treba pažljivo proučiti remek-djelo: Herbert E. Bolton: Rim of Christendom: A Biography of Eusebio Francisco Kino, Pacific Coast Pioneer (New York: Macmillan, 1936.), kao i Peter M. Dunne: Early Jesuit Missions in Tarahumara, Berkeley, 1948.

[41] Podaci o Ratkaju vrlo su oskudni u Krmpotićevom članku, objavljenom u Znamenitim Hrvatima, 1925., str. 227, kao i u disertaciji D. Nezića, Laudemus Virus gloriosos, u Croatia Sacra, Zagreb 1943, br. 20-21, str. 56-77.

[42] H. E. Bolton, Širi horizonti američke povijesti (New York: D. Appleton-Century, 1939, str. 184). Profesor Bolton i njegov student P. M. Dunne smatraju se među najboljim sjevernoameričkim autorima o isusovačkim misijama u Meksiku. Obojica su opširno pisali o Ratkaju, ali su zbunjeni oko njegove nacionalnosti.

[43] Bolton, Obod kršćanstva, str. 40-41; Dunne, Rane isusovačke misije u Tarahumari, str. 138.

[44] Bolton, op. cit., str. 41.

[45] Isto, str. 43-44.

[46] Isto, str. 43-44 (prikaz, ostalo).

[47] Isto, str. 45.

[48] Isto, str. 46.

[49] Isto, str. 47-48 bilježeći mjere admiralskog broda.

[50] Isto, str. 48-50 (prikaz, stručni). Naši datumi su iz Boltona.

[51] Pismo Juana Ratkaja od 6. studenog 1780., napisano u Mexico Cityju, upućeno njegovom provincijalu vlč. Nicolaus Avancinus i reproducirano u: Joseph Stöcklein: Allerhand... Brief Schriftum und Reis-Beschreibungen welche von denen Missionariies der Gesellschaft Jesu aus Beyde Indienund andern über Meer geiegenen Laendern seit An. 1642, bis auf das Jahr 1726 in Europa angelangt seynd, sv. I, 8 dijelova (Augsburg und Gratz: Verlang Philips und Veith, 1726), str. 79. Boilton, Dunne i drugi autori, uključujući i hrvatske, navode ova objavljena izvješća o isusovačkim misijama u raznim dijelovima svijeta u skraćenom obliku "Der Neue Welt-Bott," mit allerhand Nachrichten der Missionariorum Soc. Jesu. -- Vlč. F. Iveković objavio je hrvatski prijevod ovih zanimljivih i vrlo vrijednih dokumenata s opsežnim informacijama o Stöckleinu i Avancinusu u "Katolicki List," sv. LVII, Zagreb 1907., br. 38, str. 441-444; br. 39, str. 453-457.

[52] Pisma vlč. Gerstla ocu od 30. lipnja 1678. do 14. srpnja 1681., u Stöcklein, De Neue Welt-Bott, sv. I, br. 31.

[53] Isto.

[54] Ratkaj Avicinusu, u pismu od 16. prosinca 1680. u djelima koja citiraju Stöcklein, Bolton i Dunne.

[55] Der Neue Welt-Bott, svezak I, str. 77-78.

[56] Isto, str. 78; Bolton, op. cit., str. 65-66; Dunne, Rane isusovačke misije, str. 139.

[57] Bolton, op. cit. str. 54-65 (prikaz, ostalo).

[58] P. M. Dunne, Lower California an Island, "Mid-America", sv. 35, br. 1, 1953., str. 37-66 (prikaz, ostalo).

[59] Ratkaj, u Der Neue Welt-Bott, str. 78-79; Bolton, Rim kršćanstva, str. 66; Dunne, Rane isusovačke misije..., str. 139. Koristio sam samo originale.

[60] Ratkaj, op. cit. str. 79.

[61] Ibid.

[62] Bolton, Rim kršćanstva, str. 67; Ratkaj, op. cit. str. 79.

[63] Ratkaj, op. cit. str. 79.

[64] Ibid.

[65] Isto, str. 79-80 (prikaz, ostalo). Ovdje sam usporedio tekstove i pronašao mnoge Boltonove pogreške.

[66] Ratkaj, op. cit. str. 80.

[67] Ibid., Bolton pak u Rim of Christiandom, str. 68 kaže: "stigli su (u Vera Cruz) 25. rujna nakon 65 dana putovanja", Ratkaj međutim kaže u svom pismu objavljenom u Der Neue Welt-Bott: "Den 15. Abends sind wir zu Vera Cruz glücklich angelangt."

[68] Ratkaj, op. cit. str. 80.

[69] Isto; Bolton, op. cit. str. 69-70 (prikaz, ostalo).

[70] Dunne, Rane isusovačke misije..., str. 139-140 (prikaz, ostalo).

[71] Bolton, op. cit. str. 70, Dunne u ranim isusovačkim misijama..., str. 249 primjećuje da Bolton prerađuje sadržaj Ratkajevog pisma u "ukusnu priču".

[72] Ratkaj, op. cit. str. 81; Bolton, op. cit. str. 71.

[73] Ratkaj, op. cit. str. 81.

[74] Bolton, op. cit. str. 72. Na istoj stranici Bolton zaključuje s našim misionarom: "Ratkaj, dobar pripovjedač, umro je nedugo nakon što je stigao u svoju misiju", ne govoreći nam kada i kako se dogodila njegova smrt.

[75] Isto; Dunne, Rane isusovačke misije..., str. 140. De Angelis je rođenjem bio potomak napuljskih vojvoda Piccolomini.

[76] Dunne, op. cit. str. 140.

[77] Dunne, op. cit., str. 140-141.

[78] Ratkaj u Stöckleinovom djelu, str. 81. Ratkaj bilježi udaljenost u miljama ("Meil"), zapravo misleći na lige, koje su na engleskom veće, gotovo 5 km. Usporedba između Ratkajevih i Neumannovih brojki prijeđenih kilometara može izazvati zabunu ako se ta razlika ne ima na umu.

[79] Dunne, Rane isusovačke misije..., str. 141.

[80] Ratkaj, op. cit. str. 81.

[81] Dunne, op. cit. str. 141.

[82] Ratkaj, op. cit. str. 82; Dunne, op. cit. str. 141.

[83] Ratkaj, op. cit. str. 82.

[84] Dunne, op. cit. str. 141.

[85] Ratkaj, op. [86] Dunne, op. cit. str. 82; Dunne, op. cit., str. 141-142, bilježi da su stigli u Coyachic i "ostali tamo tijekom mjeseca veljače proučavajući (indijski) jezik", što ne može biti točno u vezi s Ratkajem, jer je, prema njegovom vlastitom pismu, on napustio Coyachic sljedeći dan.

[87] Dunne, op. cit. str. 149. Karta je bez naslova, ali je predgovor datiran 15. travnja 1724. godine.

[88] Ratkaj, op. cit. str. 82.

[89] Ratkaj, op. cit. str. 82.

[90] Isto; O indijanskoj pobuni vidi: Dunne, Rani isusovac..., str. 160.

[91] Isto, str. 82-83.

[92] Dunne, Rani isusovac..., str. 6.

[93] Dunne, Rani isusovac..., str. 83.

[94] Isto; Potkralj grof od Paredesa "bio je potkralj Meksika šest godina: 1680.-1686. Razdoblje njegove vladavine obilježili su napadi engleskih i francuskih pirata, koji su opljačkali Veracruz 1683., te Tampico i Campeche 1684.", kako piše Bolton u Rim of Christendom, str. 53.

[95] Ratkaj, op. cit., str. 83. Ovdje treba naglasiti da je Španjolska već 1664. ukinula zabranu ulaska stranih misionara, čime je omogućila dolazak mnogih stranaca, uključujući i našeg Ratkaja. O ovom pitanju vidi: P. Dunne, Jacobo Sedelmayn (Arizona Pioneers: Historical Society, 1945.), str. 1.

[96] Ratkaj, op. cit., str. 84.

[97] Isto; Kino je primijetio ovaj komentar u Cádizu u prosincu 1680.

[98] Ratkaj, op. cit., str. 84. Čini se da je ova vijest bila preuranjena jer je tek 1697. - dakle, 16 godina kasnije - vlč. Juan María Salvatierra, S.J., osnovao prvo stalno naselje i misiju u unutrašnjosti Kalifornije, u Loretu.

[99] Dunne, Rani..., str. 142.

[100] Isto, str. 142–143.

[101] Isto, str. 152.

[102] Isto, str. 157; iako nekoliko stranica ranije, Dunne kaže da je Carichic bio Ratkajevo prvo naselje, a sada tvrdi da je Ratkaj prvo služio u Pesiquechicu.

[103] Martin P. Krmpotic, Znameniti i zaslužni Hrvati, str. 227.

[104] A. Christelow, Otac Joseph Neumann, isusovački misionar kod Tarahumaresa u The Hispanic American Historical Review, sv. XIX, br. 4, 1939., str. 426.

[105] Neumannovo pismo od 2. veljače 1682., koje Dunne citira u Early..., str. 145.

[106] Isto.

[107] Isto, str. 146. U to vrijeme u Sisoguichicu je bilo 74 kršćanske obitelji, koje su brojale 179 duša. Brojna takva naselja nazivala su se selima ili glavnim gradovima i činila su okrug.

[108] Isto, str. 149.

[109] Neumannovo pismo velečasnom Stowasseru od 29. srpnja 1986., objavljeno u Stöklein, op. cit., svezak I, Izvješće, br. 31.

[110] Dunne, Early..., str. 155-156.

[111] Isto, op. cit., str. 156-159.

[112] Neumann, njegovo spomenuto pismo i Dunne, op. cit., str. 160-161.

[113] Neumann, isto pismo, Dunne, op. cit., str. 161.

[114] Dunne, op. cit., str. 261.

[115] Isto, str. 149.

[116] Primjerak pisma i rukopisa nalazi se u mom posjedu; rukopis djela "Relatio" potpisao je vlč. Teschitel kao "Mexic. 17"; Neue Signatur fol. 494r–505r; Alte Sign. rechte bzw. linke oben 1–23"—Mexic. 17—novi potpis fol. 494r–505r; stari potpis, desno ili lijevo, iznad 1–23.

[117] "Elogium de P. Joannes Radkay" (studeni 1684.), Archivum Romanum S.I., Vitae 168, ff. 54—Osam stranica teksta.

[118] Dunne, Rane isusovačke misije, str. 163.

[119] Bolton, Rim kršćanstva, str. 72. Bolton i Dunne u svojim djelima navode da je Ratkaj umro od bolesti, ali oba autora sadrže i brojne druge netočnosti.

[120] Christelow, Otac Joseph Neumann..., str. 426.

[121] Stöcklein, op. cit., str. 105.

[122] Isto, str. 115–116.

[123] Dunne, Rani..., str. 165–166.

[124] M. Bonardi, Undeni Graecenses Academici suo sanguine Porpurati, Graz, 1927., str. 124, i Ratkajeva biografija na str. 125–136. Autor je dobio primjerak ljubaznošću Sveučilišne knjižnice u Grazu. Vidi također Ratkajev portret koji se pojavljuje u ovoj studiji. Reproduciran je u knjizi: A. Hammy, Galerie Illustrée de la Compagnie de Jesús, album s 400 portreta (Pariz, 1892.). Ratkaj i njegova smrt spominju se i u: Elesban de Guilhermy, Mónologe de la Compagnie de Jésus (Pariz, 1898.), str. 505-508; Giuseppe A. Patrignani, Monologio de Pie Memorie d'alcuni Religiosi della Compagnie de Gesú (Venezia: N. Pezzana, 1730.), str. 215-218 (prikaz, ostalo).

[125] Krmpotić o Ratkaju u Znameniti i Zaslužni Hrvati, str. 227. Krunoslav Dragonovic u svom djelu Opci sematizam Katolice Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939, str. 447 spominje i Ratkaja kao mučenika.

[126] Gerard Decorme, Djelo meksičkih isusovaca (2 sv., Meksiko: José Porrúa, 191), sv. I, str. 410.

[127] Dunne, "Rane jezuitske misije..., str. 197.

[128] Reprodukcije i negative Ratkajevog portreta dobio sam ljubaznošću Hrvatskog povijesnog muzeja, a posredovanjem prof. Rodojka Karamana, S.J. Niti jedan od američkih autora koji su pisali o Ratkaju nije upoznat s ovim portretom niti s tekstom koji spominjem.

[129] Stöcklein, op. cit., str. 81.