27 Veterani Hajduka - Branka Bezić Filipović

ČEGA SE SJEĆAJU POJEDINI VETERANI:

Zdenko ADAMOVIĆ:

Ja sam još uvijek dio ekipe veterana i to volim jer se odlično družimo. Mi svi znamo što znači Hajduk kao klub. Međutim, tek kada odeš vani među hrvatske iseljenike onda tek vidiš pravu snagu Hajduka i autoritet koji on uživa u dijaspori. To smo naročito doživjeli u Čileu i Argentini pa se nadam da ćemo se još družiti i odlaziti negdje gdje Hajduk znači sve, a on je simbol Hrvatske i grada Splita. Nije veselje samo kada negdje idemo, nego i kada se nađemo i treniramo pa poslije treninga popijemo piće i popričamo, a nerjetko i zapjevamo. To su prave stvari.

Andrija ALUJEVIĆ Patak:

Biti veteran Hajduka, podsjeća me na moju mladost jer sam ja igra u Hajduka od 58. do 62., a veže me i za uspomene na mog oca. Moj otac Ivo Alujević Patak bija je igrač Hajduka i član momčadi prvaka Hrvatske iz 1941. godine. Tako sam ja u veteranima predstavlja ne samo sebe nego i njega jer je on bija taj koji me naučija osjećat bili dres i ljubav prema Hajduku i Splitu gradu. Tako sam bija odgojen od djetinstva. Uspomene iz vrimena tih druženja su uspomene na hajdučko srce kad je bilo svi za jednoga, jedan za sve. To su bile zabave i zafrkancije bez skandala i svađe između nas 20. Veterani nisu nikad Hajduka osramotili, a nisu osramotili ni svoj grad. Nikad nisu tili bit pobijeđeni, a nikad nisu ni podcijenili protivnika pa bija to najmanji ili najveći klub. Sićam se svih starih veterana poput Vukasa, Vidoševića, Colnaga i Cuzzija. Oni su bili uzor nama mlađima.

Stipe ANDRIJAŠEVIĆ:

Druženje u Veteranima je lipa stvar za nas igrače koji smo završili profesionalnu karijeru. Ima puno lipih slika u tih 15-20 godin otkad ne igram profesionalno. Ja se najrađe sitin Argentine i Čilea di smo proveli par predivnih sedmica i onih ljudi koji su se tako trudili da nas ugoste. Mislim da ćemo se toga svi sićat, ali se nadam da ne ćemo ostat samo na tome i da ćemo napravit još koji izlet na još koju stranu svita. Druženje s veteranima je jedan prekrasan osjećaj. Nalazimo se dva puta sedmično, treniramo, posli svratimo na piće i vratimo se u dane kad smo mi igrali nogomet. Sad smo stariji i sve je drugačije, ali se rado sitimo tih stvari. Nadam se da ćemo mi veterani bit i dalje skupa i da ćemo još puno toga zajedno proživit.

Ivo BEGO:

Zvali su nas da dođemo u veterane, a zašto ne bi išli kad je to bilo jedno lipo druženje i stalna zafrkancija. Ali, da nije bilo Zonzija, ne bi bilo ništa. To van ja kažem. Išli smo svugdi di su nas zvali a kako sam ja radija u Švedskoj, otišli smo i tamo i tako smo počeli ić i vanka države.

Zvonko BEGO:

Sastajali smo se na starom placu u biljar sali. Uglavnom smo bili prijatelji, više manje vršnjaci a bilo je tu i dosta reprezentativaca. Niko nije gleda kakav je ko, svi smo bili zajedno. Jedni smo druge tražili po kućama, a mlađi su došli kasnije. Plaćali smo članarinu da bi imali novaca ako nam ko dođe u goste. Bilo nam je lipo. Putovali smo. Kad smo odlazili vani, onima koji nisu tada mogli doći u Hrvatsku, bilo je važno vidit nas. Primali su nas po kućama i tukli su se ko će nas uzest.

Miro BOROZAN:

Ja se i dan danas naježim kad obučem bili dres. Za mene je Hajduk institucija. Mi smo se družili u mladosti, a sad se družimo još i više. Brailo, Holcer i Zonzi su naša alfa i omega u veteranima. I uvik mi je čast kad me pozovu.

Goran BRAILO:

Ja sam sritan šta sam ima priliku doživit tu epizodu u životu, to druženje s veteranima. To je nešto šta se ne može doživit dok se baviš  profesionalnim nogometom jer su ti onda druge stvari važnije. Uvik sam bija zahvalan Zonziju, Holceru, Šurjaku i Džoniju koji su me pozivali jer nisam bija igrač njihova ranga. Bila je premija doživit sva ta putovanja s veteranima, utakmice i ono šta je bilo uz to vezano. To je neponovljivo.

Nikica CUKROV:

Nakon što smo završili profesionalnu karijeru, nastavili smo se družiti i ka amateri. Odlično smo se družili i imali smo izvanredne turneje. Svaki odlazak na gostovanje bija je fešta za nas i za one koji su nas primali. Uvik smo se odazivali kad je tribalo i uvik smo na raspolaganju za svaku humanitarnu akciju. Neki od nas smo već u godinama, ali se ne damo. Igrat ćemo koliko možemo, ali ne ćemo odustat. 

Mario ČUTUK:

Bio sam počašćen igrati za Veterane Hajduka. Puno smo se družili ali tako smo i održavali formu. Hajduka su zvali na sve strane svijeta zato sam i doživio gostoprimstvo hrvatskih iseljenika i njihovu pažnju. Naročito su mi se urezala u sjećanje gostovanja u New Yorku i Chicagu.

Vlatko ĐOLONGA:

Mi veterani se okupljamo ponediljkom i četvrtkom. Ja imam troje dice, četvrto je na putu, radim i odgađam sve poslove, drugi mi čuvaju dicu i sve činim da bi doša na trening. Po tome vidite koliko mi znače veterani, to druženje, a i za zdravlje je dobro jer se ovako ne ćemo opustit. Svi znamo kako se voli Hajduka u Splitu ali koliko ga se voli vani, to se vidi tek kad se izađe iz domovine. Hajduka se voli di se god dođe, i na drugom planetu.

Vilson DŽONI:

Družeći se s hrvatskim iseljenicima, vidija  sam kako su veterani Hajduka bili svugdi rado i dobro primljeni. Šteta je šta nismo u mogućnosti svake godine negdi otić jer smo svugdi poznati i mogu reć da smo najbolji ambasadori ne samo našeg kluba i grada, nego i cile Hrvatske. S tim šta se družimo i s Hrvatima i njihovim prijateljima, možemo u nekim prigodama učinit više nego naši političari.

Miro FERIĆ:

Mi smo veterani uvik bili dobri prijatelji. Kad se nađemo, ljubimo se  i grlimo ka da smo jedna familja. Uvik smo bili vjerni Hajduku i skupljali smo se oko igrališta i shvatili smo da tribamo ostat ka familja pa smo odlučili  formirat društvo. Bilo nas je tu starih igrača ka Luštica, Vidošević, a od nas mlađih smo bili Zonzi i ja i Cuzzi, eto već su nas neki i napustili. Onda smo odili na putovanja i to je bilo pisme, jubavi i svega. Ja sam uvik spava s Ivom Begom, a on bi onda reka – jo da me majka moja sad vidi – jer smo bili nas dva sami i bilo nam je komodno a njih je doma bilo puno u malo mista. Odili smo u Slavoniju, u Švicarsku, u Njemačku, a di nismo bili? Više sam proša ka veteran Hajduka nego kad sam bija u prvu momčad. To je bilo jedno puno lipo vrime. Mi smo se volili i ka veterani jer smo se volili i ka igrači prve momčadi. I to je bila snaga Hajduka. U to vrime nas je bilo 9 igrača iz Splita i Dalmacije, a dva su bila sa strane. A sad imate 9 sa strane a dva su iz Splita. Velika je to razlika kad se ti boriš za svoje, a ovi sad se bore samo za lovu. Zato i je ovako.

Siniša FULGOSI:

 Ja sam doša u Hajduka ka dite još 1951. godine. Bija sam manji od bandire. A doša sam zato jer me Božo Broketa vidija kako igram na ledini s prijateljima. Moj prvi trener bija je Luka Kaliterna, a ko je proša Lukinu školu, ako je ima makar nešto psihofizičke sposobnosti, taj nije moga falit. Kako smo bili prava i istinska klapa, okupili smo se i ka veterani. Uživali smo se nalaziti, ali u to vrime je bilo više zajedništva i mi smo to održavali. Često smo bili pozivani na sve strane i utakmica je bila prvo poluvrime. Međutim, važnije je bilo drugo poluvrime, a to je bilo druženje. Nema tih para koje mogu platit iskreno prijateljstvo i druženje i zato mi fale ti dani. Spirituns movens svih gostovanja bija je Zonzi jer nema zemlje di on nije stvorija prijateljske veze s našim ljudima. Nas je sve to podsjećalo na ono što smo postigli u profesionalnom nogometu.

Tonči GABRIĆ:

Kroz druženje s veteranima, najdraža gostovanja bila su mi u Čile i Argentinu. U Čileu smo bili u Punta Arenasu na samom kraju svita i to se vidi jedan put u životu. Putovanje u Argentinu mi je imalo i sentimentalno značenje zbog upoznavanja s rodbinom. U Rosariu žive moji rođaci koje nikad nisam vidija, a naročito mi je bilo drago upoznati Ivana Gabrića koji je tamo nogometna zvijezda.

Joško GLUIĆ:

 Igra sam za veterane tu i tamo još dok sam bija aktivan, a kasnije sam im se sasvim pridružija. Naše druženje uglavnom je bilo vezano za iseljenike. Bilo mi ih je žaj jer su živili daleko od domovine pa ih je mučila nostalgija, tamo su osnovali obitelj pa se dogodilo da nisu bili ni tamo ni ovamo. A to je teško pa smo im našim dolaskom donosili radost i podsjećali smo ih na to kako je kući. Kad bi došli, bili bi veseli, a kad bi odlazili, bili bi tužni. A isto tako smo se i mi osjećali.  Goran Leskur Pićo, Ante Ivković Zonzi i ja smo igrali jedno vrime u Kanadi i održali smo prijateljstvo s  tamošnjim Hrvatima.

Ivica HLEVNJAK Bukle:

Ja sam se u veterane uključija malo kasnije, kad sam se vratija, a bija sam u Francuskoj i u Americi. Onda sam se ostavija baluna, ali sam još bija u snazi za igrat s veteranima. Onda se krenilo putovat na sve strane. Sićam se putovanja u Švedsku i Australiju koja su bila na nivou organizirana. Mi smo oduševili sve ljude di smo došli jer smo bili ekipa koja je znala zapivat i izist i popit, prema tome uvik je bilo raspoloženje. Ljudi su nas primali u sebe doma i pružali su nam takvu pažnju da je to bilo ludilo.

Dragan HOLCER:

Ja sam se nakon završetka profesionalne karijere vratio u Hajduka i pridružio sam se veteranima. U početku sam igrao, ali ne dugo jer nisam mogao zbog povreda. Glavni pokretač nam je bio Ante Ivković koji je održavao veze sa cijelim svijetom, pa smo zahvaljujući njemu i njegovoj ustrajnosti, igrali na skoro svim kontinentima. Dok sam mogao igrati, igrao sam, a onda sam postao tobože trener, jer veterane se ne trenira. Međutim, bio sam angažiran oko sastava momčadi i pomagao sam koliko sam mogao kod organiziranja turneja i putovanja.

Biti veteran Hajduka je osjećaj privrženosti bivših igrača Hajduku jer Hajduk je ime poznato u cijelom svijetu. Gdje god smo odlazili, ljudi su nas lijepo primali, a i publike je uvijek bilo u zavidnom broju. Mi smo predstavljali Hajduka jer prva momčad nije mogla udovoljavati pozivima u goste zbog natjecateljskih obaveza. Zato smo mi uskakali uz fenomenalnu organizaciju Ante Ivkovića. Veterani se i danas nalaze i druže, ali se slabije odlazi vani jer je dio njih zaposlen u Hajduka kao treneri i zauzeti su zbog rasporeda natjecanja, pa smo malo hendikepirani i moramo dobijati neke pozive, ali tu se ništa ne može.

Ante IVKOVIĆ Zonzi:

Sićan se da sam bija izuzetno počašćen šta su me Luštica, Jole, Fulgosi i Cuzzi izabrali za tajnika Veterana. Nadam se da sam opravda njihovo povjerenje, ka i povjerenje većine veterana s kojima sam se družuja proteklih 35 godina. Moja je želja, ka i svih nas veterana u godinama, da netko od mlađih nastavi s istim žarom okupljat  stare igrače.

Jurica JERKOVIĆ:

Druženje s veteranima Hajduka za mene je velika uspomena na dane naše mladosti, na naše lipe dane. Pogotovo kad bi se nalazili u pravom broju i u pravom sastavu, di nam je bija kraj. Koliko je Hajduk velik i koliko ga svi vole i poštuju, to se vidi kad se izađe iz države jer se onda sve to stopi u jednu zajedničku ljubav prema Hajduku. Kad bi imali bolju prvu momčad i mi veterani bi, uz njih, pokazali svima koliko i na koji način se voli Hajduka.

Mladen JURIĆ:

 Meni je čast bit dio momčadi veterana. Posebno su me se dojmile turneje u Čile i Argentinu. Iako sam igra u Hajduka, tek kad sam doša među Hrvate u svitu, vidija sam šta znači Hajduk za njih a znači kontakt s domovinom. Nikad ne ću zaboravit kako smo bili dočekani od tih ljudi. A bilo je i smišnih situacija. U Punta Arenasu sam upozna čovika koji mi se predstavija ka Matulić šta je mene iznenadilo jer je bija Indijanac. Generacije su se izmišale, pa na tim putovanjima svašta vidiš i naučiš.

Ardian KOZNIKU:

Ja sam kao igrač bio u Splitu 4 godine, prije rata, za vrijeme rata i po njegovom završetku. To su za mene bile nezaboravne godine, ne samo osobno nego i godine profesionalnog uspjeha. U Splitu sam bio lijepo primljen, od kluba, od suigrača i navijača. Igrati u Hajduku za mene je bila velika čast, jer su tu igrali, moji uzori poput Holcera, Džonija, a kroz druženje s veteranima mi se vrate uspomene na te lijepe dane. Uvijek se rado odazovem bilo da se radi o nekoj humanitarnoj utakmici ili o turneji, poput one po Argentini koja mi je ostala u nezaboravnom sjećanju. Tamo sam vidio što Hrvatima u svijetu znači kada im dođe jedan Hajduk. Svaki poziv od strane veterana Hajduka meni puno znači jer onda vidim da me nisu zaboravili. Evo i dok ovo pričam naviru mi emocije. To su druženja svih generacija, okupe se najstariji i najmlađi i krenu priče o onome što smo doživljavali na terenu a čujemo i kako su nas drugi gledali. A na kraju se jedva čeka zapjevati. Sretan sam da još tu pripadam iako ja sada živim u Zagrebu. Drago mi je da sam još dio njih i ponosan sam na to.

Marin KOVAČIĆ:

A šta ću reć za veterane? Žalosno je šta se razbilo ono šta je postojalo prid 30 godin, kad smo se skupljali, kad smo pomagali jedan drugoga na svaki način, kad je bilo zdravoga smija, a danas toga više nema. Prije smo se družili bez obzira na generaciju. Bili smo skupa Ivković, Begini, Grčići, Vukas i drugi. Danas vidin da to više nije to. Ima po tri – četri grupe. Jedni dogovaraju utakmice, turnire na jednu stranu, drugi na drugu stranu, odvajaju se. Svaka je generacija za sebe, svako je društvo za sebe. To više nije Hajdukova praksa, Hajdukov život. Jer mi smo živili i za Hajduka i od Hajduka a, nažalost, toga više nema.

Bogdan KRAGIĆ:

Kad smo se nalazili, bilo nam je lipo jer smo igrali dva puta tjedno. Tada smo doživljavali i sićali se lipih dana iz mladosti, a to se teško može zaboravit. Jesmo ostarili ali je šteta šta se nismo nastavili nalazit, makar uz čašu soka. I pokojni Vukas bi zna nazvat kad bi dolazija iz Zagreba, jer mu je bilo drago doć na te partije u dvorane. Dolazili su s nama igrat i neigrači, prijatelji koji su volili balun ka šta je bija direktor robne kuće Koteks Đavi Ercegović,  košarkaš Rato Tvrdić, čak je dolazija i Rade Šerbedžija. Tako nam je jedan put Vukas reka da nas je pobijedija s direktorima. A onda, odili smo na turneje po Hrvatskoj i vanka, a to su bili lipi dani. Svi su nas lipo primali. Sićan se kad smo bili u Otok kraj Osijeka. Tamo smo dobili kulene, svaki po jedan. Lipo je to bilo. Toga je bilo dosta. Ostalo mi je sve u lipom sićanju.

Marino LEMEŠIĆ:

Kod veterana je važna organiziranost i povezanost. Kad se nešto organizira i kad triba zajedništvo na duži period, onda to ovisi o pojedincima. Oće li se veterani Hajduka okupljat i živit kako smo mi dvadesetak godin živili, ovisit će o pojedincu. Mi smo imali Zonzija, Antu Ivkovića koji je bija zaposlen u Hajduka a radija je i s veteranima s puno entuzijazma. Meni se čini da se sve vrti oko jedne ili dvi osobe ako ih imaš. Zonzi je bija taj, ali je pitanje ima li još volje i snage radit s novima koji dolaze. Veterani treniraju i oformili su pravu momčad i opet mogu poć igrat, ali triba ih neko vodit. Mi smo imali Zonzija. Oće li oni imat jednoga takvoga, pitanje je, i ako ga ne budu imali, ništa od toga. Uprava se bavi prvom momčadi, juniorima, a veterani se moraju bavit sami sobom. Kad si mlad, ne držiš toliko do grupe i do pripadnosti nečemu a onda kako stariš, spoznaš da je važno bit dio nečega, pogotovo tako velikoga i slavnoga ka šta je Hajduk. A da ne govorim koliko nam je to donilo druženja i zafrkancije koju nismo imali dok smo se profesionalno bavili nogometom.

Goran LESKUR:

Druženje s veteranima Hajduka bilo je za mene nezaboravnih 5-6 godin. Ja sam zatim slomija prst i sasvim san se ostavija nogometa. Da koga ne priskočin, bila mi je čast družiti se s tim velikin ljudima i velikin igračima. To je nešto šta će uvik ostat u meni. Odlasci među našu dijasporu su posebna priča, nešto nezaboravno. Nikad ne ću zaboravit kako su nas primali.

Šime LUKETIN:

Meni su Veterani Hajduka značili jedno lipo iskustvo jer je, za razliku od profesionalne karijere, tu bilo više zabave i druženja. Ostala su mi u sjećanju neka putovanja di nismo očekivali srest ni Hrvate ni Splićane, a sretali smo ljude vezane za Hajduka. Odnos s tim ljudima bija nam je dragocjen, jer dok igraš balun ni ne shvatiš da netko može bit toliko vezan za klub i za grad u kojemu se rodija. Ljudi su susrete s nama doživljavali s puno nostalgije i to je nešto šta i mi nosimo u sjećanju. Šta se tiče samih nas igrača, to je bilo neponovljivo druženje, s puno smija i zafrkancije, malih pakosti i svega onoga šta nismo imali dok smo igrali profesionalni balun. Doživili smo lipe zajedničke trenutke baš u duhu veterana. Bila bi šteta da se ta tradicija ne nastavi i iz drugih razloga. Ima puno bivših igrača koji se nisu kasnije snašli u životu. Neki su se razbolili, nekima triba pomoć i to je ona druga uloga veterana koju se ne smi zanemarit i koju triba njegovat. Triba se održat ta bitna spona kluba i ljudi koji su igrali nogomet. 

Željko MIJAČ:

Poslanje Veterana je opravdalo svoju svrhu jer je svako naše gostovanje bilo dobra propaganda Hajduku. Di god smo došli, bili smo rado primljeni jer se radi o igračima zlatne generacije i prije nje. Tamo di nije mogla ić prva momčad, išli su Veterani i ljudi su bili sritni vidit bivše igrače. Kroz to se održava kontakt navijača i Hajduka i zato to triba njegovat. A dobro je i za nas igrače, jer se ovako nastavimo družit i nakon završetka nogometne karijere.

Ante MIŠE:

 Od kad znam za sebe, znam i za Hajduka. Još ka klincu otac mi je usadija ljubav prema Hajduku. Ima sam sriću da sam bija igrač Hajduka, kapetan Hajduka i trener Hajduka. A sad sam mladi veteran. Imam uskoro 45 godina i proša sam puno toga s Hajdukom ka igrač i trener, a i ka veteran. Mislim da je najlipše šta se može dogodit, kad se završi karijera, pridružit se veteranima di se okupljaju sve generacije od jednog Geze Šenauera ili Beare do nas mlađih. Prekrasno je kad se okupimo i kad pričamo o događajima iz prošlosti, o raznim utakmicama i putovanjima. Ono što očekujem je da nam se dogodi još bar jedna turneja na kakvoj dosad nismo bili. Evo spominjemo Australiju, a to je i moja želja jer znam da tamo ima puno naših ljudi koji  nas žele vidit. Šta reć o veteranima? Da ne nabrajam jer mogu koga priskočit, ima tu velikih igrača i velikih ljudi i bit ću uvik dio toga dok sam živ.

Ivica MORNAR:

Šta mi znače veterani? Znače mi opušteno druženje, bez pritiska. Treniramo u zatvorenom prostoru jer to nije više kvaliteta ka prije. Međusobno se pomažemo, vidimo di smo, koliko smo se udebljali, di je ko u životu i što se radi. Odemo na koju turneju i želimo Hajduk prezentirat u najboljem svitlu i ne želimo se nigdi brukat. Družimo se i igramo.

Stanko MRDULJAŠ  Babo:

Ja sam generacija juniorske momčadi 35. kad smo osvojili prvenstvo države jer smo tukli Zvijezdu u Beogradu. Ja doduše nisam onda igra jer sam bija bolestan, a Luka Kaliterna je uzeja Petrovića koji je nadmašija i Bearu i Zemana. Ja sam nakon završetka karijere u Jugoslaviji otiša u Njemačku i posli toga u Ameriku di sam igra u profesionalnoj ligi. Kad sam se vratija iz Amerike, uključija sam se u veterane jer sam tada ima 36-37 godin. Bilo je to lipo druženje. Obično bi išli po Hrvatskoj, di su nas svugdi zvali, ka u Vinkovce i Slavonski Brod. Bilo je anegdota, ali ko bi se svega sitija. Išli su s nama Rato Tvrdić i pivač Oliver. Bili smo klapa i družili smo se. Oni mlađi su posli išli u Ameriku i u Australiju, a ja nisam jer sam već bija presta igrat. Osim lipog druženja i zabave bila je to i promocija Hajduka. Bili su to lipi dani, bez nervoze, opušteni, slobodni. Nije bilo stege ka kad si igra profesionalno. Uglavnom nam je sve to Zonzi organizira jer je on vodija veterane.

Dražen MUŽINIĆ Frfa:

Kad završiš karijeru, onda se aktiviraš ka veteran. Bit veteran Hajduka je jedno veliko zadovoljstvo. Tada se okupljaju svi bivši igrači i sve generacije pa se izmjenjuju iskustva, sjećanja i uspomene. A to je sve jedno veliko druženje i bez veterana Hajduk ne bi bija Hajduk. Oni su ti koji su obišli cili svit i pronosili slavu Hajduka jer su to veliki igrači i velike legende kluba. Iako to mnogi osporavaju, ja znam da bez veterana Hajduk ne bi bija ono šta je.

Petar NADOVEZA:

Svi mi koji smo odradili staž u Hajduku to nam je ostavilo duboki trag u životu. Kroz godine igre skupite Hajdukove trofeje, kasnije dođe trenerski rad i kad iza svega toga imate priliku evocirat sve te uspomene to je onda lipo. A to možete samo kroz druženje s veteranima. Toga se sićamo sa sjetom jer smo svi mi vojnici Hajduka i tamo smo ostavili puno svoga vrimena. Biti veteran Hajduka je velika stvar, tim više šta pripadam generaciji nositelja kupa bivše države, pa smo bili prvaci bivše države i sve se to ureže u sjećanje i kad se nađemo, u duši osjećamo zadovoljstvo.

Ivan PAVLICA:

Veterani su bogatstvo svakog kluba. Klub koji zaboravi svoje bivše igrače ne vodi dobru politiku. Oni daju prilog promociji kluba u domovini, a naročito izvan nje. Biti u Veteranima, nama igračima je značilo i dalje igrati. Tako se nismo opustili. Igrali smo za klub i u čast kluba i nije nam bilo svejedno kako ćemo igrati. Mogu kategorički tvrditi da su Veterani Hajduka najbolje organizirani veterani u cijeloj Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Išli smo po cijelom svijetu, sretali smo tamo naše ljude koji su nas primali kao da smo im rođena djeca. Davali su sve od sebe i nama je to bilo doživotno iskustvo i doživotna uspomena, a mi smo im se odužili dobrim igrama, pjesmom i druženjem. To je bilo jako lijepo doživjeti. Zahvaljujem Hajdukovoj upravi koja je uvijek do sada vodila brigu o Hajdukovim veteranima. Posebno zahvaljujem Zonziju, Holceru i Grčiću koji su pripremali turneje s našim ljudima u inozemstvu. Putovali smo po cijelom svijetu i osjećali smo se kao da smo još uvijek aktivni igrači. Nismo bili manje vrijedni, nismo se osjećali potrošeno ni kao starci. I dan danas smo spremni zakačiti se s mlađima. Jer nije sve u mladosti, ima nešto i u iskustvu. Kada se ono upotrijebi, onda neki trču, a neki misle. Ja sam, kao Zagrepčanin, sretan što sam igrao u Hajduku. Osvojili smo kup i prvenstvo. U tom dijelu sam dao i ja svoj doprinos, a dao sam ga i kao veteran. Kao veteranima nam je bilo lakše, nije to bilo toliko profesionalno, a spojilo se igranje i uživancija pa je to bio poseban gušt. Koristim priliku da u ime Veterana Hajduka zahvalim i gospođi Branki Bezić Filipović na njenoj dobroj volji i angažiranosti da veterane spomene u knjizi, dakle u jednom malo jačem kontekstu. Stvarajući ovu knjigu, ona nas je opet okupila. Mi starimo i sve se manje vidimo, a blizu smo jedni drugih. Zato joj hvala i na tome i nadam se da će to potrajati i dalje.

Mladen PRALIJA:

Krajem 1993. godine, završija sam profesionalnu karijeru. Zaposlija sam se ka trener vratara u Hajduka i priključija sam se veteranima. Tjedno smo imali dva treninga i uz to bogati program s utakmicama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posebno su bile zanimljive one u New Yorku, Chicagu, na Floridi, u Torontu i Čileu. Najdirljiviji su tamo bili susreti s našim ljudima. To je jedna velika razlika od profesionalnog nogometa, kad si bija pod kontrolom. Sad si dobija slobodu pa se uz nogomet i družilo s našim ljudima, išlo u razgledavanje gradova, izlazilo, pa si dobija sve ono što ti je falilo ka profesionalnom igraču. I mislim da je to jedno od najlipših razdoblja mog bavljenja nogometom.  U veteranima ima raznih generacija i starijih i mlađih od mene. Nikad nije bilo dosadno, jer je bilo uvik puno zafrkancije, smija i zabave, prepričavanja raznih dogodovština iz igračke karijere. Bilo je i puno utakmica po Hrvatskoj, od kojih brojne humanitarne, malog i velikog nogometa, a bili smo rado viđeni gosti di god smo došli. Nismo niti mogli svima udovoljiti jer morate znati da veterani imaju i svoje obaveze, najviše radne, i da je puno puta teško skupiti momčad. Bija sam aktivan oko 6-7 godina, a sada manje jer mi ne dozvoljavaju neke obaveze, a i dolaze mlađe generacije. Ali kad god mogu, uvik se rado odazovem na neke utakmice, a tako će biti i ubuduće jer je to jedan lipi dio moje nogometne karijere.

 Dean RAČUNICA:

Bit veteran Hajduka je umanjena verzija prvotimca. San je obuć bili dres i zaigrat u njemu i bit igrač Hajduka. A kad prođe profesionalna karijera, onda se nastavi djelovat u veteranima i to je neka vrsta ponosa, a dobiješ i druge mogućnosti. Vidiš više svita nego ka prvotimac jer ovako imaš vrimena za upoznat ljude tamo di dođeš, a imaš i vrimena za sebe. Jedan lip osjećaj.

Vjeran SIMUNIĆ:

Igranje za veterane za mene je značilo ponovno druženje s bivšim suigračima koji su mi bili kao druga obitelj jer smo zajedno odrasli kroz omladinski pogon bilih. Zato sam se na te susrete uvijek rado odazivao. Posebno bi me dirnulo što smo svugdje bili dočekivani s neopisivim veseljem i gostoprimstvom te se ovim putem želim svima zahvaliti i sve pozdraviti. Posebno se rado sjećam ljudi iz Lašvanske doline i iz Boke kotorske te naših dragih iseljenika iz SAD-a.

Vladimir SMOLČIĆ:

Druženje s veteranima je vraćanje u dane naše mladosti,  dane najveće slave, ponosa, iskrenosti i ljubavi. I ako to usporedimo s današnjim vrimenom, makar po pitanju prijateljstva i solidarnosti, onda je to bilo pet ijad puti bolje. Mi smo se družili, razgovarali, znali kako i kad kome pomoć. Sa sentimentom smo se vraćali u stare dane i žaj mi je da današnje klape nisu kopija ondašnjih.

Ante ŠEĆER:

Družeći se s veteranima, igra sam sa svojim uzorima i to mi je bilo fenomenalno. S njima sam obiša svit kako ne bi moga  ni ka igrač ni ka trener. Na gostovanjima izvan domovine sam se uvjerija koliko ljudi vole Hajduka i Hrvatsku. Tako sam stvorija kontakte i velika prijateljstva. Tradiciju vezanu za veterane triba čuvat jer bez toga ne će se znati koliko ljudi vole i drže do Hajduka. I šteta je u to ne uključit i mlađe generacije.

Vladimir ŠENAUER Geza:

Ja sam se vratija iz Italije s 15-16 godin i odma sam počeja igrat u Hajduka. Probija sam se do prve momčadi, a onda sam proputova cili svit. S Hajdukom sam osvojija tri prvenstva države, a najdraže mi je bilo kad bi se to dogodilo vanka jer bi nam priredili doček kad bi se vratili u Split. I dan- danas me se ljudi site kad me vide na ulici. To sve se produžilo kroz veterane. S njima sam iša igrat okolo jer svi žele da im Hajduk dođe.

Joško ŠPANJIĆ:

Prije desetak godina sam se uključija u rad veterana i nastupanje za veterane. Za to me vežu samo lipa iskustva, počevši od naših druženja, raznih turnira i turneja, pogotovo u Čile i Argentinu. Stoga moramo nastaviti istim tempom i još se bolje organizirati i, po mogućnosti, što više posjećivati našu dijasporu.

Ivica ŠURJAK:

U Hajduka sam doša s 11 godin i do 29. sam proša sve kategorije, a sa zlatnom generacijom sam postiga fantastične rezultate. Nakon igračke karijere nastavija sam trenirat s veteranima. Tako se održava fizička sprema, a i druži se sa svojim kolegama. Nikad nam nije teško odazvat se kad nas ljudi zovu, a naročito kad se radi o humanitarnim akcijama. Rezultat tu više nije bitan, nego druženje jer je lip osjećaj kad nas ljudi još žele vidit. Odlazili smo svugdi po Hrvatskoj, a i po svitu, u Ameriku i u Australiju. Ponosan sam na svoju generaciju i ponosan sam bit veteran Hajduka.

Goran ŠUŠNJARA:

Ja sam sada bivši igrač i za ovo moje stanje bit veteran Hajduka znači sve, to mi je velika čast i želim uvik bit dio te velike porodice. Naročito mi je upečatljiv odlazak među naše iseljenike kojima donosimo dio domovine, a i mi sami upoznajemo daleke svjetove. Hajduk je ka moje dite di radim i igram, jednostavno je dio mene.

Goran VUČEVIĆ:

U okviru proslave 100. obljetnice Hajduka baš veterani su ti koji mogu podsjetiti na stare dane koji su ogledalo kluba. Proteklih godina Veterani Hajduka su bili ambasadori kluba i proputovali su gotovo cili svit. Meni osobno je to značilo buđenje uspomena. Veterani su uvik imali zajednički jezik i djelovali su ka jedno tilo. S obzirom na to da sam radija vani, naučija sam da je bivši igrač svetinja kluba. Tako sam se nastavija ponašat i u Hajduku di sam počeja ka dite i završija ka veteran.

Zlatko VUJOVIĆ:

Nogometnu karijeru sam završija u 34. godini i 2000. sam se vratija u Split. Kako sam tada još bija u kondiciji, počeja sam igrat s veteranima Hajduka. Putovali smo po ciloj Hrvatskoj a bili smo i na dvi velike turneje u Čile i Argentinu. Tada su nastupile momčadi s puno dobrih igrača i tamo smo ostavili dobar dojam. Međutim, na kraju je najvažnije bilo druženje i nastavili smo i dalje. Sada već dolaze i nove generacije i nastavljaju put koji smo mi utrli. Vrlo rado ću se i dalje odazivat pozivu vueterana i to je period mog života koji ne ću zaboravit pa ga zato triba i nastavit.

Radomir VUKČEVIĆ:

Pridružujući se veteranima, još petnaestak godina produžili smo svoje karijere. Bili smo svugdi i uvik lipo primljeni. Vidija sam svita i ka profesionalni igrač, ali na drugi način. S veteranima sam upozna naše iseljenike i vidija kako oni žive. Kroz reprezentaciju se ne vidi život, to je samo nogomet a s veteranima je veza direktna. Mi smo s njima živili i to je izuzetno iskustvo. Ja sam u veteranima od samog početka, još od 1977. godine. Tada smo plaćali članarinu i organizirali smo akcije za skupljanje pomoći starim i zaboravljenim igračima. Nosili smo im hranu i financijsku pomoć koliko smo mogli jer i u ono vrime kad si bija bivši, bija si zaboravljen.

Igor VUKMAN:

Nama je najvažnije bilo druženje jer smo svi bili klapa. Kad se tribalo potuć, išli smo se potuć. Kad je tribalo igrat, išli smo igrat. Kad je tribalo pit, išli smo pit, a kad je tribalo jist, išli smo jist. Nikad niko nikoga nije ogovara. Svi smo bili ka jedan. Mi ne možemo bit ni ovo ni ono. Mi smo svi Hajdukovci. Nas srce boli kad vidimo da se Hajduk bori za drugo ili treće misto. Hajduk se uvik borija za prvo misto. Uvik je bija prvi i uvik će bit prvi. Hajduk je jedini klub u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog nogometa koji se stalno borija za prvo misto. Dinamo je jednu godinu igra na šestom ili sedmom mistu. Dinamo nema kontinuitet. Mene boli šta nam ne će da priznaju da je Hajduk prvi hrvatski klub. Mi smo bili kontra svega – prvi smo stavili zvizdu i prvi smo je skinili. Tome kakav je Hajduk, doprinili su današnji veterani. Ja sam se moga sto puti na nekoga najidit, ali kad je on veteran, on je za mene svetinja. On je oltar. Može mi reć šta oče, ali čim je on stari igrač, može mi reć sve. I taki smo mi svi. I taki je Zonzi. On je čovik koji me par puti izvadija iz nezgodnih situacija. On je veteran Hajduka i mi ne damo jedan na drugoga. A ovi sad svi govoru i svi ogovaraju. To više nije Hajduk. Izgubilo se sime. Ovi šta su sad došli iz Palestine, Japana, iz vamo tamo. Evo gledan ja niki dan Matu Neretljaka. On sidi, jedna noga gori, jedna doli. Pa govori: morali bi popravit malo ovo malo ono. Mato Neretljak? Da ti njega pitaš ko je Zvonko Bego, on nema pojma. Veterani su se rodili s Hajdukom i umrit će s njim. I to je svetinja, oltar.

Romeo VULAS:

Druženje veterana je tradicija koja traje niz generacija. Svima koji idu prema kraju karijere prva stavka je pridruživanje veteranima radi očuvanja Hajduka i svih ljudi koji vole klub. Sva putovanja po Hrvatskoj i po svitu te druženje s ljudima koji su vezani za ovaj kraj i pogotovo za Hajduka, to je čisto zadovoljstvo. Mi znamo šta Hajduk predstavlja ljudima vani koji nemaju puno dodira s domovinom, a i mi sami se među sobom ne viđamo često pa nam je to prilika da učinemo zadovoljstvo drugima, a i sebi. Tako se nađemo, zaigramo, zapivamo i sitimo se onih dana dok smo još nešto mogli i to nam je drago. Zato dok se bude moglo hodat, pokušat ćemo se družit i sastajat, a igra je tu najmanji segment. Više je druženje i ljubav prema klubu.

Ante ŽAJA:

Ja san bija u Hajduka od 51. godine kad san doša u Split iz Šibenika. Onda sam studira pravo. Vinko Cuzzi, Ferante Colnago i ja smo tada jedini završili Pravni fakultet, tek posli je to učinija i Slaven Bilić. Kad su se osnovali Veterani, ja sam bija glavni tajnik Hajduka a u upravi je bija još Colnago i Zonzi Ivković u Omladinskoj školi u kojoj i danas odlično radi, svaka mu čast. Posli su se nama veteranima pridružili Džoni, Mužinić, Gluić i sve je to bilo veteransko okruženje. Pokojni Colnago i ja smo bili 78. u Australiji jer smo dobili zadatak da pođemo vidit di bi otiša Hajduk. I otišli smo, ali posli osam godin i tamo smo bili puno lipo primljeni. Hajduk je ka jedna velika familja raširena po cilom svitu. Di je god bilo Hajdukovaca, uvik su nas zvali i tamo smo dosta išli vanka. Tu su bili Gluić, Džoni, Zonzi, pa Pere Nadoveza, Vukčević golman. A bilo ih je još. Ne bi tija koga priskočit. Pa bili su tu i braća Bego. Ivo je bija krasan čovik, ali kad je Hajduk bija u pitanju, ima je malo tanje živce. Kad bi igrali vanka, onda bi nam namistili mlađe protivnike. Oni bi nas tili dobit i driblali bi, ali mi smo bili iskusniji pa bi Ivo Bego koga zviznija i nasta bi rat. Ali sve je to bilo u duhu ljubavi prema Hajduku. Hajduk nije samo balun, to jedna familjarna stvar. Tu familjarnost danas drži Torcida ka navijačka skupina. Oni sve činu za Hajduka, evo samo se sitite proslave stogodišnjice. Šteta je šta im se dogode neki nepotrebni ispadi, ali veliki je to krug ljudi pa je zato sve moguće. A svaka čast svima koji čine nešto s ljubavlju za Hajduk, pa tako i naši veterani. Dio nas je napustio, evo i ja ne treniram jer godine učinu svoje, ali to triba nastavit, to mora i dalje postojat. Neka Zonzi u tome ustraje ka i dosad i prenese na nove generacije jer se to ne smi izgubit.