Dr.sc. Dražen Živić
znanstveni
suradnik
Bruna
Esih, prof.
mlađi asistent
Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar
Tijekom suđenja bivšem srpskom i jugoslavenskom predsjedniku
Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu za
zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mogle su se,
između ostalog, čuti i tvrdnje kako je netom završeni rat bio zapravo
građanski, a ne osvajački rat, kako Srbija (i Crna gora) nisu nikada
izvršile agresiju na Hrvatsku, kako su Srbi u Hrvatskoj bili izloženi
pritiscima i zlostavljanima, kako ne postoji i nikada nije postojala
velikosrpska ideologija, kako u Hrvatskoj Srbi nisu počinili nikakve ratne
zločine i slično. Želja nam je ovim kratkim prilogom ukazati na
besmislenost i neutemeljenost mnogih tvrdnji izrečenih u Den Haagu od
strane Slobodana Miloševića. Drugim riječima, želimo dokumentirano i
argumentirano pokazati da je rat protiv Hrvatske bio agresivni i osvajački
rat jedne države (Jugoslavije) na drugu, da je rat bio motiviran
dugoročnom srpskom nacionalnom politikom, čije je ideološko ishodište
dvostoljetno velikosrpstvo, te da su u Hrvatskoj počinjeni brojni zločini
nad Hrvatima, koje s punim pravom možemo okarakterizirati ratnim zločinima
i zločinima protiv čovječnosti, a mnoge od njih i genocidom.
Hrvatska državnopravna nastojanja proteklih su stoljeća, a napose tijekom XX.
stoljeća, bila suočena s brojnim, ponekad i nepremostivim
poteškoćama, problemima i ograničenjima, koji su bili posljedica
unutarnjih prilika, osobito izraženih kroz velikosrbijanski osvajački
projekt – «Svi Srbi u jednoj državi», ali i vanjskog nerazumijevanja, pa i osporavanja
hrvatskih težnji.
Drugim riječima, suvremena je hrvatska povijest u punom smislu te riječi zapravo povijest stradanja. Politički i državnopravni okvir tih stradanja predstavljale su obje jugoslavenske države – monarhistička ili prva Jugoslavija (1918.-1941.) i socijalistička ili druga Jugoslavija (1945.-1990.). Premda ideološki posve suprotstavljene, ustrajna konstanta odnosa obje jugoslavenske države prema hrvatskome narodu i njegovoj opravdanoj težnji za samostalnošću i to bez obzira gdje su se pripadnici hrvatskoga naroda nalazili – u domovini ili u iseljeništvu, bila je represivnost, kojoj su jugoslavenske upravljačke strukture, napose komunističke/socijalističke, nastojale spriječiti ili posve uništiti hrvatski državotvorni pokret i njegovu misao.
Srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku, pokrenuta u mjesecu kolovozu 1990. godine («balvan revolucija»), a okončana mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja u siječnju 1998. godine, prema nizu pokazatelja i dokaza, nosi sve značajke genocida, urbicida, ekocida i kulturocida; rječju, ratnog zločina - s dalekosežnim i teškim posljedicama po današnji i budući razvoj hrvatske države i hrvatskoga društva.
Ratni zločini nad Hrvatima i hrvatskom državom iz 1990-ih godina nedvojbeno predstavljaju nastavak srbijanske osvajačke i nacionalne politike stare već više od dva stoljeća, utemeljene na ideologiji velikosrpstva čiji su rodonačelnici bili predstavnici tadašnje srbijanske političke, crkvene i kulturne elite, predvođeni Ilijom Garašaninom (Načertanije) i Vukom Stefanovićem Karadžićem (Srbi svi i svuda).
Veličina i struktura ratnih zločina tijekom srbijanske agresije neprijeporno dokazuju kontinuitet masovnih zločina nad hrvatskim narodom, koje su Srbi započeli netom po osnutku monarhističke Jugoslavije (prosinačke žrtve u Zagrebu 1918.),
nastavljeni između dva svjetska rata (primjerice sibinjske žrtve, atentat na Stjepana Radića i druge hrvatske prvake u beogradskoj skupštini 1928.), tijekom II. svjetskog rata (npr. Jazovka 1943. ili okrutna
likvidacija širokobrijeških franjevaca 1945.) i napose u njegovu poraću
(Bleiburška tragedija).
Tijekom srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku
počinjeni su pojedinačni i masovni ratni zločini, kao i
najgrublja kršenja temeljnih ljudskih prava, putem kojih je agresor, uz
svesrdnu ljudsku i logističku pomoć velikog dijela stanovništva
Hrvatske srpske etničke pripadnosti (Srbi prečani), nastojao
ostvariti osnovne nacionalne i geostrateške ciljeve svoje agresije -
zaposijedanje hrvatskog državnog prostora, te uspostava i teritorijalno širenje
velike Srbije; ciljeva koje u promijenjenim unutarjugoslavenskim i
međunarodnim geopolitičkim prilikama i uvjetima (pad komunizma) više
nije mogao ostvarivati u socijalističkoj i unitarnoj Jugoslaviji.
Socijalistička Jugoslavija, premda formalno-pravno definirana i
institucionalno organizirana kao federativna država, s određenim ustavnim
rješenjima (1974.) koja su republikama osiguravale razmjerno visok stupanj
autonomnosti, pa i državnosti, ipak je u svojoj biti bila duboko centralizirana
država, s izrazitom kadrovskom prevlašću - osobito na saveznoj razini -
srpskog i crnogorskog stanovništva. Veliki dio političkog, diplomatskog, a
napose gotovo cjelokupni represivni sustav (policija, vojska i tajne službe)
Jugoslavije bio je u direktnim rukama Srba, koji su političke, društvene,
policijske, vojne, znanstvene i druge elite tadašnje Jugoslavije koristile kao
paravan ili kao otvoreno sredstvo ispunjenja hegemonističkih težnji
srbijanskoga političkog i nacionalnog establishmenta o Jugoslaviji kao
velikoj Srbiji. Stoga su zahtjevi za demokratizacijom sveukupnih odnosa u
socijalističkoj Jugoslaviji, a osobito zahtjevi za uspostavom
ravnopravnijih i pravednijih međunacionalnih odnosa i naišli na tako
snažan otpor srbijanskih krugova, jer su oni u tim težnjama vidjeli realnu
opasnost urušavanja svojega koncepta jugoslavenske, a zapravo velikosrbijanske
državne zajednice.
Pod parolom «bratstva i jedinstva» provodila se srpska
teritorijalna i duhovna ekspanzija koja je pretpostavljala proces «odumiranja»
posebnosti pojedinih naroda ili nacija. Srpska kultura, naprotiv, trebala je
biti okosnicom integracijskih procesa. Nametanjem srpskog kao državnog jezika
(vojska, televizija, državne službe) Hrvatska je dovedena u opasnost gubitka
jedne od bitnih odrednica svog nacionalnog identiteta. Gaženje svih nacionalnih
i ljudskih prava na upravo bestijalan način razbuktalo se krajem 1960-ih i
početkom 1970-ih godina. Nakon Titove smrti 1980. godine, situacija se još
više zaoštrava. Kao obnavljanje davnog srpskog plana i velikosrpskog programa
razrađenog još u Načertanijama, javlja se 1986. godine Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. U njemu pod plaštom zaštite «ugroženih» srpskih nacionalnih interesa
zapravo se propagira i potiče velikosrpska politička i vojna agresija
protiv nesrpskih naroda Jugoslavije.
Kada je sredinom 1980-ih na čelo SK Srbije došao
Slobodan Milošević, otvoreno zagovaravši jedinstvenu srpsku državu i
velikodržavni centralizam kao sredstvo srpske dominacije, Srbija je dobila
pravog čovjeka koji će je voditi u pravcu ostvarenja memorandumskih
dugoročnih velikosrpskih nacionalnih ciljeva.
U
ideološkom i programsko-provedbenom smislu pobuna većeg dijela hrvatskih
Srba tijekom 1990. godine i otvorena agresija Srbije i Crne gore na Republiku
Hrvatsku od sredine 1991. godine počivali su na velikosrpskom
nacionalističkom programu prisajedinjenja svih srpskih zemalja u jednu
državu. Sljedbenici suvremenog velikosrpstva, poput Slobodana Miloševića,
Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića, Koste Ćavoškog, Vojislava
Koštunice, vodstva Srpske pravoslavne crkve, dijela srpskih akademskih i
znanstvenih krugova i drugih, svoju snagu su crpili iz ostavštine svojih
duhovnih otaca – Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Stevana
Moljevića, Nikole Stojanovića, Vase Čubrilovića. Svoju
osvajačku strategiju i taktiku brižno su gradili na mitovima, obmanama,
predrasudama i povijesnim krivotvorinama. Neargumentirano i nedokumentirano,
ali vrlo ustrajno su poricali pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu.
Nasilnim su putem pokušali mijenjati granice hrvatske države. Bez ikakvoga su
povijesno-političkog i etnodemografskog argumenta i utemeljenja svojatali
i prisvajali dijelove hrvatskoga državnoga prostora. U svrhu ostvarenja svojih
ciljeva osmišljatelji i provoditelji agresije uporabili su niz sredstava od
kojih su neki bili i samim ciljem rata. Tako je agresorska vojska, radi ostvarenja i utvrđenja prostorne i demografske okupacije dijelova hrvatskoga državnog teritorija vršili su pojedinačne i masovne likvidacije nesrpskog stanovništva, organizirali su sustav koncentracijskih logora i zatvora u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na okupiranim dijelovima Hrvatske - logora koje civilizirana Europa ne pamti još od konca II. svjetskog rata – te su ustrajno provodili politiku etničkoga čišćenja, odnosno porobljavanja i posrbljivanja osvojenih područja Hrvatske.
San srpskih akademika o Velikoj Srbiji počeo se ostvarivati 1990. godine. Jugoslavenska narodna armija, štiteći terorizam i pobunu, uključila se u provođenje imperijalističke politike Srbije. U trenutku kada Europa gradi svoju budućnost na zajedništvu i razumijevanju naroda, na Hrvatsku je započela krvava agresija.
ŠTO JE RATNI ZLOČIN?
Kako bismo posve razumjeli veličinu i
ratnozločinački karakter srbijanske oružane agresije na Republiku
Hrvatsku valja nam barem sažeto upoznati i upozoriti na određene
međunarodnopravne aspekte i pojmovna određenja rata, ratnog prava,
agresije, ratnog zločina, etničkog čišćenja i genocida. Pravilno
razumijevanje navedenih pojmova pomaže nam u vrednovanju i ocjeni karaktera
rata koji se vodio protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda, veličine
stradanja, ali i prepoznavanju onih koji su agresiju pokrenuli, koji su je
vodili, te koji su u njoj izravno ili neizravno sudjelovali.
Premda Povelja Ujedinjenih naroda zabranjuje rat kao
način rješavanja sukoba, ipak priznaje zemljama članicama pravo na
rat zbog samoobrane od agresije. Međutim, i za te je slučajeve
međunarodna zajednica, kroz međunarodno pravo, postavila pravila za
načine ratovanja, kao i za odnose između sukobljenih/zaraćenih
strana. Tako su sredinom 19. stoljeća donijete i prve odredbe Ženevskog
sporazuma (1864.), koje su kasnijih godina i desetljeća dopunjene
novim pravilima i protokolima. U tom smislu valja spomenuti, primjerice, Ženevski
sporazum o zaštiti vojnih i civilnih žrtava rata koji je donijet u kolovozu
1948. godine, te Hašku konvenciju iz 1954. godine kojom su
prihvaćene i odredbe o zaštiti povijesnih spomenika, muzeja i kulturnih
dobara. Dakle, sve ono što je bilo ciljem srbijanske oružane agresije bilo je
međunarodnim pravnim normama duboko zaštićeno.
Republika Hrvatska je između 1991. i 1995. godine
vodila obrambeni, pravedni i opravdani, posve legitimni rat, na koji je imala pravo.
Zašto? Zato što je na nju izvršena klasična oružana agresija radi otimanja
hrvatskoga teritorija te podčinjavanja njezina stanovništva agresorskim
interesima. Srbijanska agresija ugrožavala je neovisnost, suverenost i
teritorijalni integritet hrvatske države, što je protivno međunarodnom
pravu, te se kao takva ova agresija s punim pravom može označiti kao zločin
protiv mira.
Svi zločini počinjeni u ratu, odnosno svi
postupci koji prelaze okvire dopuštenih ratnih djelovanja zovu se ratnim
zločinima. I samo pokretanje agresivnog rata, što smo naprijed
definirali kao zločin protiv mira, je ratni zločin sam po sebi. Drugu
podskupinu ratnih zločina čine zločini protiv
čovječnosti, koji obuhvaćaju ubojstva, istrebljenja,
porobljavanja ili deportacije kojima bi bili izloženi pojedinci ili
određene skupine (etničke, vjerske, društvene, rasne ili druge)
stanovništva tijekom ratnog sukoba. Ratnim zločinom, koji u osnovi
predstavlja najgrublje kršenje međunarodnih pravila o ratovanju, označavaju
se, između ostalog, ubojstva i mučenja ratnih zarobljenika,
deportacije civila, bombardiranje bolnica i drugih međunarodnim odredbama
zaštićenih objekata (npr. muzeja), ubojstva talaca, pljačke, ubojstva
bez suđenja, uporaba zabranjenih vrsta oružja, zlouporaba
međunarodnih organizacija, primjerice, Organizacije Crvenog križa.
Ratni zločini najčešće završavaju u genocidu.
Konvencijom Organizacije Ujedinjenih naroda iz 1948. godine «genocid je
određen kao zločin počinjen bilo u ratu bilo u mirnodopskim
uvjetima, koji uključuje: 1) ubijanje pripadnika nacionalnih,
etničkih, rasnih ili vjerskih skupina; 2) nanošenje teških povreda fiz.
ili duhovnom integritetu pripadnika tih skupina; 3) prisiljavanje pripadnika
skupina da žive u uvjetima koji vode do njihova potpunog ili djelomičnog
fiz. uništenja; 4) uvođenje mjera za prisilno sprečavanje
rađanja (sterilizacije, prisilni pobačaji, prepreke za brak) te 5)
prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu...»[1]
Jedan od najčešćih oblika genocidne politike, koji je bio osobito prisutan
tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, je etničko čišćenje,
pod čime se podrazumijeva «protjerivanje stanovništva i njegovo skupno
preseljavanje koje ima cilj promijeniti etničke strukture okupiranih
područja.»[2]
Ljudski gubitci i stradanja predstavljaju osnovnu i najtežu ratnu posljedicu, jer su ljudske žrtve nenadoknadive i ostavljaju niz teških i neželjenih posljedica. Premda ratovi uvijek rezultiraju manjim ili većim ratnim žrtvama, veličina i struktura ljudskih gubitaka Hrvatske zbog srbijanske oružane agresije neprijeporno pokazuju i dokazuju da je značajan dio ratnih žrtava u Republici Hrvatskoj posljedica unaprijed smišljenog i organiziranog zločina, a ne ratnih operacija.
Prema nepotpunim podatcima Ministarstva
hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata[3], ukupno je
tijekom Domovinskog rata, poginulo, ubijeno i umrlo zbog posljedica rata
približno 7.850 hrvatskih branitelja.[4] Prema,
također, necjelovitim podatcima Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske,
u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata poginulo približno 6.670 civila.[5] Ako
brojci od približno 4.737 stradalih civila pridružimo približno 1.940 civilnih
stradalnika ekshumiranih iz 130 masovnih i velikog broja pojedinačnih
grobnica diljem Hrvatske, onda možemo procijeniti da je tijekom srbijanske
oružane agresije poginulo, ubijeno ili umrlo zbog posljedica rata približno
6.670 hrvatskih civila. Osobito je važno naglasiti da je među poginulim
civilima u Hrvatskoj razmjerno veliki broj djece (273). Nema nikakve sumnje da
upravo potonji podatak zorno pokazuje teroristički i zločinački
karakter srbijanske agresije, jer se on ne može tumačiti niti pravdati
bilo kakvim vojnim razlozima. Da je u pitanju ratni zločin potvrđuju
i antropološka istraživanja, prema kojima je tisuću žrtava prije ili nakon
pogibije bilo masakrirano.[6]
Jedan
od značajnijih fenomena srbijanske oružane agresije na Hrvatsku je nasilno
odvođenje, zatvaranje i likvidiranje zarobljenih hrvatskih branitelja i
civilnog stanovništva. Ovo je jedna od najprimijenjivanijih sredstava agresora
koji je imao i snažan psihološki učinak na žrtve rata, ne samo na one koji
su nasilno odvedeni, a potom i nestali, nego i na njihove bližnje koji su za
svojima dugo tragali, a mnogi tragaju i danas. Samo u prve dvije ratne godine
evidentirano je blizu 18 tisuća nasilno odvedenih i zatočenih osoba,
od kojih je samo manji dio uslijed ratnih zbivanja izgubio vezu sa svojim
obiteljima.[7] Bitno veći broj
nasilno odvedenih završio je u srpskim koncentracijskim logorima i zatvorima u
Srbiji (Begejci, Stajičevo, Srijemska Mitrovica, Niš, Aleksinac...), Crnoj
Gori (Morinj), Bosni i Hercegovini (Manjača,
S obzirom na veliki broj osoba koje su u ratu bile
zarobljene, zatočene ili nasilno odvedene, već koncem 1991. godine
započelo se sa sustavnim praćenjem i evidencijom, te organizacijom
rada na pronalaženju i oslobađanju tih osoba. U proljeće 1993. godine
osniva se Komisija za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske.
Ona je u rujnu 2000. godine prerasla u Ured za zatočene i
nestale pri Vladi Republike Hrvatske.
Zahvaljujući ustrajnom i požrtvovnom radu Komisije
(kasnije Ureda) između 1992. i 1994. godine značajno je
smanjen broj traženih (nestalih) osoba. U tom je razdoblju obavljeno nekoliko
velikih razmjena, tijekom kojih je više od 7.500 hrvatskih vojnika i civila
oslobođeno iz zatočeništva u SR Jugoslaviji, od Srba okupiranom
dijelu BiH te okupiranih područja Hrvatske. Manji broj nestalih uspostavio
je kontakte sa svojim obiteljima pa su obustavljeni postupci traženja.
Međutim, unatoč obavljenim razmjenama, te nešto manjem intenzitetu
ratnih aktivnosti, još uvijek se 1994. godine nezanemariv broj nasilno
odvedenih osoba nalazio na popisu traženih/nestalih. Tako je tijekom te godine
proveden postupak obnavljanja zahtjeva za traženjem putem koje su evidentirane
3.052 nestale, nasilno odvedene i zatočene osobe.[9]
Od tada započinje uporno i dugotrajno saznavanje njihove sudbine, i to –
nažalost - otkrivanjem brojnih masovnih i pojedinačnih stratišta i
grobnica diljem Hrvatske.
Nestalim se osobama u Hrvatskoj, u ožujku 2001. godine,
smatralo još 1.523 stanovnika zemlje.[10]
MASOVNE I POJEDINAČNE GROBNICE/UBIJALIŠTA
Prema podatcima Ureda za zatočene i nestale u
Hrvatskoj je otkriveno ukupno 130 masovnih i veliki broj pojedinačnih
grobnica, iz kojih je ekshumirano 3.292 posmrtnih ostataka žrtava srbijanske
agresije. Najviše je masovnih grobnica otkriveno u hrvatskome Podunavlju (63
grobnice, sa ekshumiranih više od dvije tisuće žrtava). Najveći je
broj grobnica otkriven u Vukovarsko-srijemskoj županiji - 47 grobnica (36% do
sada otkrivenih masovnih grobnica u Hrvatskoj), s 1.880 ekshumiranih žrtava
srbijanske agresije (58% svih ekshumiranih u Republici Hrvatskoj). Za njom
slijede županije: Sisačko-moslavačka (ekshumirana su 596 tijela),
Zadarska (ekshumirana su 223 tijela), Osječko-baranjska (ekshumirano je
195 tijela), Karlovačka (ekshumirana su 163 tijela), Šibensko-kninska
(ekshumirano je 89 tijela), Požeško-slavonska (ekshumirano je 68 tijela),
Brodsko-posavska (ekshumirano je 17 tijela), Ličko-senjska (ekshumirano su
43 tijela)... Valja naglasiti da je od 3.292 ekshumirana tijela identificirano
njih 2.661 ili 81%, što je značajno visok postotak identificiranosti.[11]
Najveća do sada otkrivena
masovna grobnica u Hrvatskoj nalazila se na Novom groblju u Vukovaru. Iz nje je
ekshumirano 938 žrtava srbijanske agresije. Prema tipu ova masovna grobnica
pripada grobnicama nastalim asanacijom terena, što znači da se u njoj
nalaze stradali branitelji i civili poginuli u vrijeme tromjesečne opsade
Vukovara, ali i oni koje je agresorska vojska likvidirala poslije zauzimanja
grada u njegovim različitim dijelovima ili neposrednoj okolici.
Najgrublji slučaj povrede
međunarodnih konvencija o ratnom i humanitarnom pravu i nepobitan dokaz o
ratnom zločinu srbijanskoga agresora, počinjen je na Ovčari,
nekadašnjem vlastelinskom posjedu grofova Eltz, koje se nalazi nekoliko
kilometara jugoistočno od Vukovara. Agresorska vojska je na Ovčaru
dovela približno 260 zarobljenih ranjenika, bolesnika i bolesničkog
osoblja iz vukovarske bolnice, te ih je nakon mučenja u neposrednoj
blizini koncentracijskog logora i strijeljala. Nedaleko Ovčare je,
zahvaljujući rijetkim preživjelima masakra, još u prosincu 1992. godine
otkrivena masovna grobnica. Međunarodna ekipa forenzičara probnim
ekshumacijama potvrdila je njezino postojanje. Nakon što su izvršene prve
ekshumacije nepobitno je utvrđeno da su osobe nasilno pogubljene, da je
riječ o odvedenima iz bolnice te da se u većini radi o stradalim
Hrvatima. Potom je lokacija masovne grobnice stavljena pod zaštitu
međunarodnih snaga (UNPROFOR-a). Nakon dugih priprema, tek u rujnu i
početkom listopada 1996. godine, izvršena je cjelovita ekshumacija na
zahtjev i u organizaciji Međunarodnog krivičnog suda u Den Haagu. Iz
ove je masovne grobnice ekshumirano točno dvije stotine žrtava. Približno
četvrtina do danas još uvijek nije identificirana. Prema tipu, masovna
grobnica na Ovčari je grobnica nastala neposredno na mjestu masovnog
pogubljenja. Zbog zločina na Ovčari Međunarodni sud za ratne
zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji u Den Haagu podignuo je
optužnicu protiv bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka
Dokmanovića, tadašnjeg majora JNA Šljivančanina, pukovnika JNA
Mrkšića i kapetana JNA Radića. Sudu je do danas bio dostupan samo
Dokmanović. Međutim, on je dan prije izricanja presude izvršio
samoubojstvo. Znakovito je da unatoč nezapamćenom zločinu na
Ovčari, Slobodan Milošević pred haškim sudom nije optužen i za
genocid planiran i počinjen u Hrvatskoj. Preostala trojica optuženika još
uvijek su na slobodi, pače obavljaju ili su obavljali odgovorne dužnosti u
vojsci Jugoslavije. Veselin Šljivančanin je nakon zločina na
Ovčari, ali i u drugim dijelovima Vukovara za nagradu unaprijeđen u
čin potpukovnika te je imenovan na mjesto zapovjednika brigade u Podgorici.
Kasnije je predavao i na Vojnoj akademiji te dalje napredovao u vojnoj
hijerarhiji SR Jugoslavije.
Jedan od najznačajnijih oblika srbijanske agresije na
Republiku Hrvatsku bilo je etničko čišćenje hrvatskog i drugog
nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene tzv. Krajine. Prognanici
su tijekom rata bili najbrojnija skupina hrvatskih ratnih stradalnika. Koncem
1991. godine oko pola milijuna stanovnika Hrvatske zbog srbijanske ratne
agresije bilo je prisiljeno napustiti svoj dom. Radilo se o stanovništvu koje
je bilo protjerano iz tada okupiranih naselja, ali i o ljudima koji su zbog
blizine bojišnice i zbog velikih razaranja te iz sigurnosnih i drugih razloga
privremeno bili napustili svoj dom. Valja istaknuti da je početkom 1992.
godine okupirano bilo više od tisuću naselja u Hrvatskoj, u kojima je
1991. godine živjelo nešto više od pola milijuna stanovnika Hrvatske.
Prvi masovni egzodus stanovništva tijekom srbijanske agresije
na Hrvatsku zbio se u srpnju 1991. godine, kada je protjerano cjelokupno
stanovništvo sela Ćelije u bivšoj vukovarskoj općini. Radilo se tada
o 150-tak osoba. Vrlo brzo su uslijedili masovni egzodusi stanovništva iz
Dalja, Petrinje, Aljmaša, Kijeva, Hrvatske Kostajnice, Erduta..., kasnije
protjerivanja stanovništva iz Vukovara, Iloka, Drniša… Već
sredinom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 30.000 prognanika.[12]
Protjerivanja s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske nastavljena su
mjesecima, pa i godinama nakon potpisivanja Sarajevskog primirja (2.
siječnja 1992.) i dolaska međunarodnih snaga UN-a – UNPROFOR (u
proljeće 1992.).
Tijekom rata protiv Hrvatske politika
etničkoga čišćenja se pojavila kao važno sredstvo, ali i
temeljni strateški cilj srbijanske agresije. Premda su etničkim
čišćenjem bile zahvaćene sve nesrpske etničke skupine,
hrvatsko je stanovništvo ipak na koncu bilo najpogođenije i najugroženije.
Bez obzira što su proteklih godina ublažene posljedice etničkoga
čišćenja, o njemu je s povijesnog, demografskog, krivičnog,
moralnog i humanog motrišta nužno i dalje iscrpno govoriti.
Jedan od najvažnijih pokazatelja
etničkoga čišćenja jest struktura prognaničke populacije
prema etničkoj pripadnosti i njezina usporedba s prijeratnim brojem
stanovnika. Golema većina hrvatskog stanovništva u prognaničkom
kontingentu jasno upućuje na zaključak da je prognaništvo bilo
izrazito etnički usmjereno, ponajprije i ponajviše na Hrvate. Prema,
primjerice, podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske
iz 1996. godine[13], od ukupnog je
broja (174.243) prognanika - 93,3% bilo Hrvata, a svega 6,7% ostalih (i
nepoznato).
U bivšim okupiranim naseljima neposredno
nakon okupacije ostala je živjeti najviše desetina prijeratnog broja Hrvata,
što znači da je taj prostor od strane agresora posvema etnički
očišćen od hrvatskog stanovništva. S obzirom da je dio protjeranih
Hrvata po odlasku u progonstvo privremeni smještaj našao u inozemstvu
(Njemačka, Mađarska, Slovenija, Austrija...), ili se iz određenih
razloga nije evidentirao u Uredu za prognanike i izbjeglice (neke procjene
govore da je takvih osoba i do 10% ukupnog prognaničkog kontingenta), onda
je sasvim nedvojbeno da je s bivših okupiranih područja Hrvatske bilo
protjerano i znatno više od 90% prijeratnog hrvatskog stanovništva, čime
je politika etničkoga čišćenja u Hrvatskoj doživjela svoj
vrhunac.
Tijekom rata u Hrvatskoj je bilo okupirano više od
tisuću naselja. Agresor je sustavno razorio više od šest stotina sela i
gradova; neka su bila okupirana, a neka je zbog nemoći da ih zaposjedne
mjesecima napadao topništvom i zrakoplovima (Sisak, Šibenik, Karlovac,
Agresor je, osim stambenih objekata i objekata hrvatske
baštine, sustavno razarao i gospodarstvenu, komunalnu i infrastrukturnu osnovu
na ratom zahvaćenim prostorima Hrvatske. Još su uvijek svježe slike
višestrukog granatiranja rafinerije nafte u Sisku, što je imalo ogromne
ekološke i gospodarstvene posljedice za okolni prostor, ili, pak, namjernog
rušenja Masleničkog mosta, čime se željelo prekinuti prometnu žilu
kucavicu između sjeverne (središnje) i južne Hrvatske (Dalmacije). Izravne
ratne štete uzrokovane srbijanskom agresijom premašuju 40 milijardi
američkih dolara.
Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku donijela je hrvatskoj
državi i hrvatskome narodu iznimno velika ljudska stradanja, koja nisu
posljedica isključivo oružanih aktivnosti, nego, ponajprije, unaprijed
planirane, organizirane, sustavne i temeljito provedene srbijanske
osvajačke politike prema hrvatskome državnome prostoru. Pojedinačne i
masovne likvidacije te protjerivanje stanovništva Hrvatske nisu bile samo
sredstvo agresije nego i njezin osvajački cilj. Teroristički i
ratnozločinački karakter srbijanske oružane agresije na Hrvatsku
najbolje potvrđuje iznimno visok udjel civilnog stanovništva u ukupnim
ljudskim žrtvama.
Imamo li prethodno rečeno na umu, te
prisječajući se sredstava - bespoštedna granatiranja civilnih
ciljeva, masovne pokolje, masakre i hotimična ubijanja civila i hrvatskih
branitelja, zlostavljanje ratnih zarobljenika i civilnih zatočenika u
srpskim koncentracijskim logorima, seksualno zlostavljanje, blokiranje
humanitarnih koridora i etničko čišćenje - koje je srbijanski
anapadač primijenjivao, neprijeporno možemo tvrditi da je rat protiv
Hrvatske zbog svojega karaktera, uzroka i motiva bila agresija, te da su u
njemu počinjena brojna nedjela od kojih se najveći broj može
označiti pojmovima ratni zločin i genocid.
[1]
Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i
narodnosti, Školska knjiga,
[2]
Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i
narodnosti, Školska knjiga,
[3]
Ministarstvo hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, Baza podataka, Stanje:
ožujak 2000. i lipanj 2001. godine,
[4] Radi potpunog razumijevanja iznesenog podatka valja imati na umu da se radi o necjelovitim podatcima i to ponajprije zbog činjenice da je riječ o onim poginulim i umrlim braniteljima čije se obitelji nalaze u sustavu skrbi Ministarstva ili nekog drugog državnog tijela. Potonje drugim riječima znači da ukoliko poginuli branitelj nije imao obitelj ili se obitelj odrekla državne skrbi, on se ne nalazi u evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja i, sukladno tome, nije uključen u navedenu brojku smrtno stradalih hrvatskih branitelja. O kolikom se broju takvih slučajeva radi nije nam poznato. U kontekstu navedenog možemo pretpostaviti da je stvarna brojka poginulih, ubijenih i umrlih zbog posljedica rata hrvatskih branitelja veća od navedene. Možemo, osim toga, pretpostaviti da se točnija i preciznija evidencija smrtno stradalih hrvatskih branitelja nalazi u Ministarstvu obrane, no ono do sada nije izlazilo istraživačima ususret. Hoće li pokretanje programa istraživanja Domovinskog rata promijeniti što u dostupnosti podataka Ministarstva obrane tek ćemo vidjeti.
[5]
Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, Odjel za istraživanje i
informiranje,
[6]
Jurčević, J. (1996.): Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku
1990.-1995. godine, u: Jugoistočna Europa 1918.-1995., Zbornik
izlaganja sa znanstvenog skupa, Hrvatska matica iseljenika, Hrvatski
informativni centar,
[7]
Grujić,
[8] Rehak, D. (2000.): Putevima
pakla u 21. stoljeće: kroz srpske koncentracijske logore 1991...,
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora,
[9] Grujić, I. (2000.): Zatočeni, nestali, nasilno odvedeni - masovne grobnice žrtava agresije, u Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Knjiga 2, Zagreb.
[10]
Vlada Republike Hrvatske, Ured za zatočene i nestale,
[11]
Grujić,
[12]Detaljnije
vidjeti u: Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku
povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba,
Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora,
[13]
Izvor: Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, Baza
podataka,