Premda broj izložaka nije velik, muzejska zbirka u poljudskom samostanu čuva nekoliko dragocjenih umjetnina. U prvom se redu to odnosi na portret biskupa Tome Nigrisa (Split, 1450.- poslije 1531.) kojega je 1527. godine izradio Lorenzo Lotto (Venecija, oko 1480.1556.), kako je i zapisano na slici Laurentius Lottus 1527. Biskup je prikazan sklopljenih ruku u molitvi s raspelom i otvorenim brevijarom, krunicom i naočalima ispred njega. Nigrisovo staračko koštunjavo lice sijede brade i stisnutih usana otkriva slojevitost i snagu njegove prodorne lićnosti koja se istaknula ne samo u crkvenoj hijerarhiji i političkodiplomatskom životu već i u književnosti. Njegov je lik Lotto utopio u svjetlo koje podjednako intenzivno iskri na licu, rukama, odjeći i oslikanim inicijalima otvorenoga molitvenika. Nema dvojbe da je poljudski Nigrisov portret, sveden na malu formu i osloboden suvišaka, najljepša renesansna slika u Hrvatskoj. Na njemu se prožima britka fizionomija i sjetan pogled: kroz taj beskorisni pesirnizam Lotto nijansirano ocrtava psihologiju splitskoga prelata, impostirajući ga na klecalo u namjeri da njegovo lice i sklopljene ruke ispovjede sve slojeve njegove duše.

Uz poljudski samostan životom i djelom bila su povezana dva redovnika, sitnoslikar fra Bone Razmilović i drvorezbar fra Fulgencije Bakotić.

Fra Bone Razmilović (Radmilović; Split, 1626.-1678.) ispisao je i oslikao temperom na pergameni dva psaltira. U prvom svesku koji ima 107 folija stranice su ukrašene inicijalima i minijaturama s raznobojnim isprepletenim vrpcama, cvijećem i kukcima, dok se na 30. foliji u inicijalu potpisao: FRA BONE RAZMILOVICH 1670. Drugi, na istovjetan način ukrašen psaltir ima 77 folija, a na 45. foliju v. umjetnikov je potpis u latinskoj verziji: F. BONAVENT. SPALATENSIS FACIEBAT ANNO SALUT MDCLXXV. Razmilović nije radio figuralne kompozicije, već je umetao bakropise koje slobodno boji. Iako je praksa rukopisnoga oslikavanja knjiga u XVII. stoljeću posve zastarjela, fra Bonini psaltiri u spoju tradicije i svježega, stiliziranog rukopisa kojim oblikuje biljni i životinjski svijet, predstavljaju provincijalni ali posve vlastit likovni svijet.

Na sličan se način izražavao i drvorezbar i redovnik u poljudskom samostanu fra Fulgencije Bakotić (Kaštel Gomilica, 1716. - Amelija u Umbriji, 1792.). Dva se njegova raspela čuvaju u samostanskoj zbirci. Posebno je dojmljivo veće raspelo nastalo ugledanjem na gotićke izradevine u splitskim crkvama (Juraj Petrović), na kojima Krist visi mrtav, ispaćena, išibana, okrvavljena i izranjena tijela i lica obrubljena gustim pramenovima kose i okrunjena trnovom krunom. Isusovo je ispaćeno tijelo prekrito ranama iz kojih kapa zgrušana krv: ta muka i tjeskoba, smrtni hropac i jeza otvornih usta, odaju ne samo duboku i strastvenu Bakotićevu suživljenost s Kristovom sudbinom već i upućenost u suvremenu religioznu psihologiju.